Sankcije, inflacija i korupcija pogađaju mnoge Irance. Neki prave posao iz nužde. Krijumčarenje cvjeta u pograničnom području s Irakom. Fotograf Ebrahim Alipoor pratio je nosače koji rizikuju svoje živote za nekoliko dolara.
Više od deset godina ovaj iranski fotograf dokumentuje život Kolbara u svojoj domovini na planinskom zapadu zemlje. Najveći izazov je zadobiti povjerenje nosača. “Nije bilo lako na početku”, kaže Alipoor. „Ali u nekom trenutku svi su znali ko sam i šta radim. Oni su jednostavni ljudi: kada steknu povjerenje, onda se možete osloniti na njih.”
Koliko njihova ramena mogu da ponesu: Paketi koje šverceri vuku na leđima, kroz planine u iransko-iračkoj pograničnoj oblasti, teški su i do 60 kilograma.
Na fotografijama u prilogu:
-Putuju i provlače se kroz maglu, snijeg i hladnoću i do dvanaest sati.
-Magla se skuplja. Vrijeme je samo jedna od smrtonosnih opasnosti koje vrebaju u planinama. -Tinejdžeri su jednako dio karavana nosača kao i muškarci stariji od 60 godina.
-Televizori, frižideri, alkohol: sve što čovjek može da ponese, švercuje se.
-Muški rođaci mole se na grobu 25-godišnjeg Kolbarsa Fachera. Ubio ga je jedan granični policajac snimak.
-Među njima se našao jedan starac u potrazi za jednim nosačem, koji se izgubio u snijegu.
-Suze i tuga: Porodica oplakuje sina.
-U nekim danima, bude ubijeno i po nekoliko nosača.
-Nastava na kurdskom jeziku je zabranjena u državnim školama. U selu se uči uveče.
-Mnogi nosači vjeruju da redovno stavljanje čaša za izvlačenje, jača njihovu snagu i otpornost.
-Sve što je ostalo od Ahmadovih prstiju su crni patrljci. Posljedica teških promrzlina.
-Selo Uraman Tacht u sumrak. Većina muškaraca ovdje rade kao kolbari, nosači.
-“Planine su tako lijepe. Ali život ljudi ovdje je okrutan”, Ebrahim Alipoor.
-Smrt nakon vjenčanja: Mohamed je krenuo da radi kao nosač, da otplati dugove, koje je napravio za svadbenu svačanost.
-Učitelj zarađuje 200 dolara mjesečno. A nosač, do 40 dolara za jednu noć.
Šta rade ljudi koji žive u Teheranu, kada im televizor ravnog ekrana u dnevnoj sobi prestane da radi? A time i njihova glavna veza sa vanjskim svijetom, izvan prilično ograničenog izbora programa na državnoj televiziji, kada je zabava u pitanju? Mogli bi otići u prodavnicu elektronike, u jednoj od šik trgovačkih arkada u iranskoj prijestolnici i tamo nabaviti novi televizor. Samo: To bi bilo preskupo. Sankcije, hiperinflacija i carine čine proizvode zapadnog brenda znatno skupljima, nego tamo gdje se proizvode.
Dobro je što skoro svi u zemlji znaju nekoga, ko opet poznaje nekoga u Banehu. Teško da postoji Iranac kome nije poznato ime ovog udaljenog grada na granici sa Irakom. Mnogi čak i s posebnim ciljem putuju tamo. U kupovinu.
Jer u Banehu postoji obilje onoga što je rijetko, ili skupo, negdje drugo u Iranu. Ili to oboje. Televizori s ravnim ekranom, na primjer, najnoviji modeli, ovdje su za dobru četvrtinu jeftiniji nego u Teheranu. Isto važi i za frižidere, klima uređaje i automobilske gume. Na svakih 1.000 stanovnika Baneha dolazi jedan trgovački centar. Svako ko se plaši dugog putovanja do pograničnog područja, može dobiti traženu robu iz planina Kurdistana, direktno u glavni grad. Čak i tada, još uvijek se moghu uštediti stotine dolara. U zemlji, čija je valuta naglo izgubila na vrijednosti i koja se godinama bori sa stopom inflacije od oko 40 posto, to je više nego malo bogatstvo.
Podzemna ekonomija Baneha počiva na plećima mršavih, okorjelih ljudi, Kolbara. Riječ dolazi iz kurdskog jezika i jasno opisuje o čemu se radi: nosači. Većina Kurda živi u siromašnom području uz granicu s Irakom. Gotovo da nema nikakvih pristojnih poslova. Državna represija je posebno oštra. Narodna pobuna protiv režima prije dvije godine dovela je do nekih od najozbiljnijih sukoba u ovim regijama. Jina Mahsa Amini, mlada žena čija je smrt u pritvoru moralne policije izazvala pobunu, i sama je bila Kurd. Trgovci Baneh stupili su u štrajk, u znak protesta protiv brutalnosti snaga sigurnosti.
Uz granicu s Irakom, mnogi i dalje vide opasan posao šverca kao jedinu šansu da pobjegnu od bijede. „Moj otac je učitelj. On zarađuje 200 dolara mjesečno,” kaže fotograf Ebrahim Alipoor, koji je također odavde. Svojom kamerom je godinama dokumentovao živote Kolbara. “Kao portir, možete zaraditi 15 ili 20 dolara za noć. Ili čak 40 ako ponesete tovar alkohola preko granice.” Alkohol je strogo zabranjen u Islamskoj Republici. Ali je dostupn gotovo u svako doba u većim gradovima, putem diskretne usluge dostave. Za one koji to mogu priuštiti
Tinejdžeri su često među karavanima nosača, koji putuju kroz planine uskim krijumčarskim stazama, pod okriljem mraka, ili u zoru. Mlađi mogu podnijeti opterećenje na ramenima od oko 30 kilograma. Iskusni odrasli Kolbar obično na leđima nosi 50 ili 60 kilograma. Nošenje traje između osam i dvanaest sati, ovisno o ruti i vremenskim prilikama. Ako sve prođe kako treba. I ako niko ne izgubi put u magli. Ili zaspe u snježnom nanosu od iscrpljenosti. Ili nagazi na minu. Ili naiđe na nekog od graničara, koji često pucaju bez upozorenja, čak i iz neposredne blizine.
Prema ovdašoj organizaciji za ljudska prava, navodi se da su 44 Kolbara poginula, a 400 ih je povrijeđeno samo u prva tri mjeseca 2023. godine. Njihov posao je uvijek bio opasan po život. Muškarci su u prošlosti već bili redovno upucavani. Fotograf je upoznao 41-godišnjeg Ahmada u čajdžinici u blizini Baneha. Izgubio se u snijegu tokom zimskog puta u krijumčarenje. Pomoćnici su ga pronašli sutradan. Bio je živ. Ali sa teškim ozeblinama na svim prstima. Prošla su tri mjeseca od nesreće, kada je fotograf upoznao čovjeka. Tamo gdje su mu nekada bili prsti, iz ruke su virili crni patrljci od gangrene. Ahmad je odbijen u lokalnoj bolnici, jer nije imao novca za liječenje.
“Ove planine su tako lijepe. Ali životi ljudi ovdje su okrutni”, kaže Ebrahim Alipoor.
(stern)
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen