Kupanje na Neretvi - Plaža Bunur

 

Kupanje na Neretvi

Plaža na Bunuru

(tekst koji slijedi objavljen je 23. februara 2015. godine na facebook stranici Mostar moja ljubav, postavla ga je rahmetli Emina-Emica Redžić Muftić, koja bi danas slavila rođendan.)

"Prije II svjetskog rata, važna razonoda, osvježenje i uživanje, ljeti u Mostaru, bilo je kupanje na Neretvi. Malo je tako bistrih, čistih, prozirno zelenih rijeka kao što je Neretva. Ljeti, njene obale bile bi načičkane brojnim kupačima. Svako je imao svoju plažu i rijetko bi je mjenjao. Plaža brankovačke raje bila je ravna pećina Šehovac, ispod Bišćevića kuće. Stotinjak metara na jugu je plaža Mejdan, koja je bila sa okruglastim kamenjem, i sa brojnim posjetiocima. Oko stotinu pedeset-dvjesto metara sjeverno je stjenovita plaža Bunur. Elitna plaža se smatrala pod Starim mostom, koja je bila sa lijepim, sitnim pijeskom-pržinom. Ponekad bi otišli na kupanje na neku drugu plažu, koja se smatrala boljom od našeg Šehovca, ali to je ličilo kao da se ode iz Mostara u Sarajevo, ili neki drugi grad, uvijek je Mostar bio Mostar, naš jedini najdraži, tako je i Šehovac bio naš Šehovac, nama dobra, draga plaža. Svaka od ovih triju plaža imale su neke ličnosti koje su davali posebnost te plaže, to su za Mejdan bili Moša-Momčilo Vuković, Vlajka Skiba i Taraš (to mu je nadimak) Krajina. Za Šehovac su to bili Duje Alikalfić, Remzija-Remza Šišić i Muhamed-Nena Đukić, a za Bunur su bili, Muna Rajković i Zuca(nadimak) Kapić. Na Šehovcu se kupala samo muška raja. Redovni kupači na Šehovcu su bili: Duje, Alija, Mita, Hado i Mema Alikalfić; Remza, Nusret i Vahdet Ćišić; Braća Đukići, Omer-Oma zvani Đuta, Muhamed zvani Nena i Mustafa; Zija Bajat; Sena Kajan; te Abid čijeg se prezimena ne sjećam, Meho Fočić i ja Cezar-Cezo Danon. Pridrućili bi nam se iz Dudine ulice Momo i Vojo Makar, te Dragan i Vlado zvani Žabac Lozo.

Najčešće smo se spuštali Neretvom, ispod mosta pored hotel Neretve do Mejdana. Prilikom pješačenja do mosta, sa dva kamena bi zajednički lupkali, dva duga i tri kratka udarca, što je bio kod brankovačke raje.

Duje je bio glavni naše raje. On nas je naučio plivati, skakati u vodu na noge i na glavu. Obuka plivanja je bila gruba, jednostavna, ali efikasna. Neretva pored Šehovca je tekla vrlo sporo, a Šehovac je bio visok oko dva metra od površine Neretve. Duje bi bacio učenika u Neretvu, gdje je plivao dobar plivač, koji se brinuo da se učenik ne udavi. Obično bi prisutni sa Šehovca buČno bodrili uČenika riječima: “Radi nogama i rukama, bravo, nastavi” itd. Uspjeli bi za samo jedan dan obuke naučiti plivati. Slično oštro ali opet efikasno naučio nas je Duje i skakati sa Šehovca, u vodu.

Zahtijevao je od raje disciplinu i bez pogovora izvršenje svake njegove želje ili naloga. Tako smo mi, mala raja, mnogo vremena provodili na Mejdanu, u traženju Duji pogodnih kamenja za štulanje, jer je on volio i dobro znao bacati štule. Dobro štulanje je rotaciono bacanje kamen u vis, koji padne u vodu bez imalo štrapa, samo se čuje kratak zvuk, zm, to zahtijva veliki majstorluk.

Stil plivanja svih nas, je bio posebni mostarski- mornarski, sa snažnim zamasima ruka i dosta tijela van vode. Duje je priređivao takmičenja u skokovima sa Šehovca, skakačima je ukazivao na greške i davao ocjene skokova. Oko podne, mi mala raja, odlazili bi u Brankovac po jela za odrasle, to bi obično bio hljeb i pekmez, ili hljeb i kajmak. Tom prilikom i mi bi u svojim kućama nešto prezalogajili. Pila se voda Neretve. Rezonovali smo, ako u neretvanjskoj vodi ima nečistoća tećih, one će potonuti, lakša će plivat na površini, zato prilikom pića treba zaroniti (mi smo govorili zanoriti) oko pola metra, ispod površine, pa je voda sigurno čista.

Hodali smo isključivo bosi, ako bi ozlijedili taban, boljke bi liječili rasječenom kavadom(paradajzom) ili listom bokvice.

Manja raja se zabavljala igranjem dame i mice, pa i piljka , a stariji su se karatali i igrali tavle.

Prije polaska kući, uz pomoć lučnog štapa iscjeđene gaće mahali bi lijevo, desno tako bi se skoro sasvim osušile.Umorni ali sretni i veseli vraćali smo se kućama i jedva smo čekali sutrašnji dan da opet idemo na našu Neretvu."

-autor Cezar Danon- ... objavio Smail Špago (objavljeno 2010.)

Ima još jedna interesantna priča o Bunuru koju je u časopisu Most objavio Alija Kebo:

Avantura je počela 1947. godine na Titovom mostu kada su se trojica nerazdvojnih jarana – Muhamed Đukić – ”Nena”, Dane Krajina – ”Tarač” i Momčilo Vuković – ”Moća”, prosto iz mladenačkog inata, zarekli da skoče u Neretvu, i to – u odijelima!

Što je rečeno – to je i učinjeno. U toj nakani, ove divne momke nije pokolebala ni žuta, prljava i od obilnih kiša pomahnitala Neretva koja je zloslutno hučala.

Sa Titovog mosta prvi je skočio Đukić, a potom i Vuković koji su oko 300 metara nizvodno isplivali. Posljednji se vinuo u rijeku Dane Krajina, tada najbolji plivač u Mostaru.

Međutim, ćudljiva i pobješnjela rijeka, koja je i usred ljeta uzimala svoje žrtve, bila je jača i od ovog poznatog ”komandanta plaže”. Teško odijelo koje je Krajina imao na sebi i mrzla voda učinili su da je cijela drama trajala veoma kratko – u blizini Bišćevića ćoška Dane je potonuo.

(Emica)

Koristimo priliku da nazavemo rahmet i pokoj duši pomenutim autorima: Emini-Emici Redžić Muftić, koja bi danas slavila rođendan, zatim profesoru Cezaru Cezi Danonu, te piscu i novinaru Aliji Kebi, i neko im je lahka zemlja mostarska.

(spagos/20240713)