Ribolov na ledu

U modernim vremenima plastičnih vreća razne veličine, jedan ribar je našao načina kako da prkosi i ledu i snijegu.

Slika je snimljena u Kazahstanu. Tamo su temperature zimi veoma često oko tridesetog podioka ispod nule, uz veoma jake hladne vjetrove.

Na obali rijeke Išim smješten je glavni grad Astana sa visokim neboderima, nastao nakon buma nafte i zemljinog gasa, na razmeđu ovih vijekova.

Oni siromašniji silaze na rijeku i ribarenjem pokušavaju obezbijediti njihov dnevni obrok. Bušeći rupe u ledu, čekaju po vazdan da zagrize kakav smuđ, ili šaran. A od zime se često zaštite onim najjednostavnijim, ili najjeftinijm, šta imaju.

(izvor:spiegel)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Sa starih fotografija, širom svijeta (1)

Nije sve kako se čini! Ili, ipak? Putovanja kroz vrijeme

Dokaz o putovanju kroz vrijeme se može pronaći u mnogo istorijskih zapisa i fotografija. Ovdje samo nekoliko fotografija, poredanih tematski. Da li su to dokazi koji ujedno znače da u realnom životu zaista postoji putovanje kroz vrijeme? Može biti. Neki istorijski zapisa i fotografije vode do ovakvih tragova. Ljudi vjeruju da se putovanje kroz vrijeme dešava konstantno oko nas. Mi smo samo potpuno nesvjesni toga.

Modni trendovi u nevakat:

Mohawk frizura iz 1905.

Tip zaokružen na slici ne izgleda kao ostali sa fotografije snimljene 1905. godine. On nosi Mohawk frizuru, nosi bijelu košolju kratkih rukava, dok su svi ostali u košuljama dugih rukava, i imaju jakne i kape. Obzirom da su se slične frizure pojavile tek u sedamdesetim godinama, pretpostavka je da ovaj tip može biti iz budućnosti.

Hipster na putu kroz vrijeme

Tip zaokružen na slici, je jedan putnik kroz vrijeme. Sasvim sportski, sa raznobojnim nijensama na odjeći, uz modernu frizuru. Objašnjenje je moguće na bilo koji način, ali jedan ovako moderan stil nije mogao postojati u vrijeme oslikano ljudima oko njega.

Priča sa Cape Scotta

Na fotografiji iz 1917. godine vidi se nekoliko ljudi iz tog vremena sa tipičnim kapama i odjećom, i jedan „pogrešan“ čovjek sa modernom frizurom i "grungy" majicom. Primjetno je da ljudi sa plaže zure u njega sa nevjericom.

(izvor:mozotravel.com)

(spagos)

Trik sa kružnim tokom na željezničkoj pruzi

Kod željezničke pruge pod imenom Tehachapi-Pass u Kaliforniji, SAD, prvo željezničke šine, poput zmije, vijugaju kroz prirodu, a onda, odjednom, slijedi kružni tok. Ko je uopšte došao na ovako šašavu ideju? I onda jednostavan odgovor: Jedan genije!

„Tehachapi Loop“, kako se zove ova željeznička zavrzlama, izgrađena je još daleke 1874. godine od strane inžinjera Williama Hooda, i danas važi kao majstorsko djelo izgradnje željeznica. Sa prvom kružnim tokom u istoriji željeznica, inžinjer je riješio problem uspona, jer su vozovi na jednoj veoma kratkoj relaciji morali savladati uspon od 23,5 metara, što pravolinijski nije išlo. Zahvaljujući njegovoj ideji, kružnog željezničkog toka, uspon je ostao u okvirima mogućeg.

Kružni tokovi su kasnije izvođeni na više pruga u svijetu. Jedna od poznatijih je Wutachtal u južnom Schwarzwaldu, u Njemačkoj.

Ovdje svakako moramo dodati i našu prugu od Konjica do Bradine, koja je i u vrijeme uskog kolosojeka, a i kasnije, i na pruzi normalnog kolosojeka, spada u majstorska djela u izgradnji željeznica.

I na kraju, napomena za znatiželjne: Prugom Tehachapi-Pass, nažalost, saobraćaju samo teretni vozovi.

(izvor:sternview)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Knjiga Ibrahima Kajana „Put u Blagaj – Blagajske vedute“

U ovoj impresivnoj knjižici, Ibrahim Kajan nas svojim osebujnim stilom uvodi u historiju Blagaja, dugu preko 2000 godina, prekrivenu dubokim naplavinama prošlosti. Svojim majstorskim kazivanjem, Ibrahim nam pripovjeda o pitomoj, blagoslovljenoj, mehkoj oazi, od pamtivijeka „čudnom“ i „tajanstvenom“ mjestu pučkih molitvi – od bogumila i prije njih rimskih mnogobožaca, i starijih od njih, ilirskih obožavatelja bogova voda i zaštitnika ljudskog života. (str. 17) Pripovijeda nam o Hercegovom stolnom gradu Blagaju koji i dan danas pokazuje ne samo tragove vjerujuće prošlosti, nego i usporednog i koegzistirajućeg prožimanja duhovnih gibanja ljudske prakse i dobrohotnosti. Dakle, u „mudroj oazi čovjekovog duha“ – kako Blagaj poetski naziva Ibrahim Kajan – ništa ne strši - ni sufijska tekija s ruba srednjovjekovlja, ni Carska džamija iz 16. st, ni crkvice lijepe poput zaboravljenih gravura starih evropskih majstora (str. 53).
Sve te nazovimo kontraste u savršenom skladu i harmoniji pomiruje ljupki Kajanov , može se reći, empirijski sročen pripovjedački narativ.
Seid ef. Smajkić

(sa stranice IbrahimKajan/facebook)

Večeras u Bristolu: Promocija knjiga Milana Jovičića

Promocija knjiga „Prognanik u svome gradu“ i „Pisma sa Neretve“ autora mr. Milana Jovičića održaće se sutra u hotelu  Bristolu sa početkom u 19 sati.

Promotori će biti prof. dr. Ibrahim Kajan, književnik i  prof. Jasmina / Meho / Demirović. Moderator promocije  je Sead Đulić.

„Dragim prijateljima preporučujem da, čitajući moje knjige, dolaze do istine, koja je za mnoge bolna. Oplemenjujete svoju dušu, a kupovinom pomažete i našim nezbrinutim koji svakodnevno moraju u javnu kuhinju, jer sav prihod od prodaje darujem toj narodnoj kuhinji“, kazao je mr Milan Jovičić za portal Nova Sloboda.

Emir Krpo

(Novasloboda.ba)

Jovičić Milan, mada Sarajlija po rođenju, dolaskom u Mostar kao mladi inžinjer davne godine u vrijeme podizanja "Aluminija" - obogatio je "mostarsku historiju" na najplemenitiji nacin: ovom gradu je pridodao sve najbolje što je imao! U svom je Mostaru ostao i u najtežim danima koje je naš grad ikada u svojoj povijesti imao, izlažući se pogibelji i režiranim atentatima - ali nije pokleknuo. Tu je. Napisao je dvije knjige o svemu što ga je, i kao Mostarca, i kao osobu - snašlo u Gradu u koji su ugrađeni njegov trud i njegova ljubav. U cetvrtak, 23. februara 2017. u 19 sati - u hotelu Bristol, govorit ćemo o tome, u prigodi predstavljanja javnosti tog prvorazrednog svjedocenja našeg vremena.
(prof. Ibrahim Kajan)

Važno je dobro mjesto: „Pool – position“

Tokom održavanje najpoznatijeg relija na svijetu, neki gledaoci su došli na genijalnu ideju, kako gledati  trku.

Posmatrajući sliku u prilogu jedno je sigurno: G su zauzeli mjesto na sasvim dovoljnoj sigurnosnoj razdaljini. On su ostali mirno iza crvene trake, koja je ograničavala stazu, koja se gubi negdje desno u dubini slike. U stvari, ono što sliku čini interesantnom je nešto sasvim drugo.

Opremljeni plastičnim stolicama, suncobranima i ručnim frižiderima, gledaoci su se sasvim udobno smjestili usred rijeke, koji su reli piloti morali „preletjeti“ na ovom mjestu.

Jedna genijalna ideja. Za neke, ovo je bilo stvarno najbolje mjesto sa koga su mogli posmatrati spektakl. Za druge, to je bio način kako se ishrvati sa nesnosnom vrućinom i velikom vlašnosti zraka.

Dok su neki gledaoci mokri od znoja stajali na obali, ovi sa slike, rashlađivali su se što hladnim napicima, što hladnom vodom iz rijeke.

(izvor:sternviews)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Mostar: Upoznati i poštovati druge

Vjera nas uči kako da poštujemo druge

Posjetom bogomoljama učenici upoznaju religijsku šarolikost Mostara

Učenici Šeste osnovne škole u Mostaru na inicijativu nastavnice islamskog vjeronauka Elvedine Kazazić u suradnji sa mostarskim parohom Radivojem Kruljem, koji u toj školi predaje pravoslavni vjeronauk, danas su obišli mostarske bogomolje, kako bi upoznali bogatstvo religijske šarolikosti u gradu na Neretvi, javlja Anadolu Agency (AA).

Učenici trećeg i petog razreda, koji pohađaju islamski i pravoslavni vjeronauk u navedenoj školi, posjetili su Staru pravoslavnu i Sabornu crkvu u Mostaru, Franjevačku crkvu i džamiju u Cernici. Uz obilaske mostarskih bogomolja učenici su imali priliku poslušati i poučna obraćanja imama Envera Husnića ispred džamije u Cernici, svećenika fra. Ike Skoke u Franjevačkoj crkvi i đakona Branislava Rajkovića, koji ih je dočekao ispred Stare pravoslavne crkve u Mostaru.

„Cilj ovoga posjeta jeste promoviranje zajedništva i slanja jedne pozitivne poruke iz našeg sunčanog grada na Neretvi koji je još od davnina bio simbol harmonične religijske šarolikosti“, kazala je nastavnica islamskog vjeronauka navedene mostarske škole Elvedina Kazazić.

Izučavanje predmeta vjeronauk u osnovnim školama, kako je naglasila, ne smije biti svedeno samo na izučavanje propisa jedne vjere.

„Kroz cjelokupan plan i program u svim razredima se provlače lekcije u kojima učimo o solidarnosti, a i drugim religijama, a što može biti bolje od riječi pretvorenih u djela“, kazala je nastavnica Kazazić.

Mostarski paroh Radivoje Krulj, koji u ovoj školi predaje pravoslavni vjeronauk, ističe da je vedrina dječjih lica osnov i smisao međureligijskog dijaloga. Istog stava su i učitelji: Maja Kajtaz, Denis Hakalović, Minela Gološ i Edina Pehilj, koji su danas bili u pratnji učenika.

„Mostar je oduvijek bio multietnički i multukulturalni grad. Mi u Šestoj osnovnoj školi se trudimo njegovati pozitivne odnose i ljepote našeg grada, učimo djecu da vole svoje, a poštuju drugog i drugačijeg. Na ovaj način, posjetom vjerskih ustanova želimo pokazati ljepotu različitosti našeg grada“, kazala je učiteljica Edina Pehilj.

Ona je naglasila da u njihovoj školi djeca i njihovi roditelji od samog početka obrazovanja već nekoliko godina imaju mogućnost izabrati vjeronauk koji će izučavati. Osim islamskog, u ovoj školi se već nekoliko godina izučava i pravoslavni vjeronauk.

(e-vijesti)

Mostar u objektivima fotokamera - Kurt Hielscher

Sredinom dvadesetih godina dvadesetog vijeka, prominentni njemački fotograf Kurt Hielscher bio je pozvan od ondašnje vlade u Beogradu da proputuje Jugoslavijom i napravi knjigu fotografija iz ove države, koja je stvorena samo nekoliko godina ranije. Slične knjige o Španiji, Italiji i Njemačkoj, Kurt Hielscher je bio već objavio, pa je ovaj poziv prihvatio s puno entuzijazma.

U Beogradu je dobio prevodioca, pisma lokalnim vlastima i automobil na raspolaganje. Hielscher se velikodušno zahvalio na ovoj pomoći, koja mu je itekako dobrodošla tokom njegovog obilaska, u poslu koga je, inače, obožavao raditi.

Na putovanju od Alpa, Novog mesta, do Bugarske, napravio je ukupno 1200 fotografija, od kojih je izabrao 191, a prema njegovim riječima, to je bilo malo kako bi se prikazala atraktivnost i raznovrsnost pejsaža, arhitekture i načina života Jugoslovena.

”Nisam želio da to bude kolekcija razglednica”, napisao je.

Rezultat je bio zapanjujuća pokretna kolekcija, objavljena u knjizi izdatoj 1926. godine u Berlinu, od izdavača Ernst Wassmuth AG.

Kako stoji u podacima, objavljenim na stranici My Century, slike su rađene na Agfa Chromo Isorapid pločama.

Među fotografijama u knjizi nalaze se dvije fotografije Mostara, jedna sa starim mostom i Pravoslavnom crkvom u pozadini i druga sa Starog mosta, te dvije fotografije iz Počitelja.

Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Photoshooting sa istorijom

Rihanna se ovih dana pojavila na stranicima časopisa Bazaar u pozama kojima odaje počast pionirki letenja i borcu za prava žana Ameliji Earthart. Pri tome je njen outfit, haljina, kapu i vintage naočale podsjećao na vremena u kojima je živjela i djelovala Amelia Earthart.

Snimanje se zasnivalo na eseju, koga je Earthart napisala za Bazar 1929. godine. Rihana je, u intervjuu za Bazaar, odala priznanje poznatoj letačici, rekavši „kako joj je posebna čast da na ovakav način oda priznanje jednoj tako dinamičnoj ženi“.

Iz istorije:

Amelia Earthart je rođena 1897. godine. Bila je pionirka američke avijacije i veliki borac za prava žena. Prva je žena koja je u tromotornom avionu preletjela Atlantik 1932. godine, samo godinu dana iza legendarnog Charlesa Lindberga, a 1935. godine sama je preletila od Kalifornije do Hawaja. Dvije godine kasnije, krenula je na put oko svijeta linijom ekvatora. Nakon što je preletjela skoro tri četvrtina kruga oko zemlje, tokom preleta od Nove Gvineje, u pravcu ostrva Howland, izgubio joj se svaki trag. Organizovana je potraga, najveća do tada, u kojoj su učestvovala 64 aviona i 8 ratnih brodova. Nakon uzaludne , Amelia Earthart je proglašena kao „nestala, vjerovatno mrtva“.

Njeno tijelo i ostaci aviona nikada nisu pronađeni.

U njenu čast, 1938. godine, na ostrvu Howland je izgrađen svjetionik.

(izvor:HuffPost)

(Novasloboda.ba)

Svijet i u svijetu svašta: Sauna to go!

Zamislite, na minus temperaturi šetate gradom i iznenada se pred vama pojavi neki tip, bez igdje ičega na sebi, omotan samo peškirom oko pojasa. Pri tome, pozdravi prijateljski i napravi jedan selfie?

Upravo to se može doživjeti ovih dana u Budimpešti. Već treću zimu zaredom, na obali Dunava parkira se vozilo pod imenom „Mobil Szauna“. Šest osoba se mogu za 45 eura znojiti u jednom za tu priliku  preuređenom autobusu, a uz uzimanje svježeg vazduha mogu uživati u pogledu na rijeku i panoramu grada. Od zarađenog novca će se finansirati dalji zajednički projekti.

Prijedlog: Jedan pokretni bazen za kupanje! Zašto ne?

(izvor:stern)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Iz istorije Veleža: Držali su nas ljubav i volja za spas Veleža

Ekipa Veleža, sezona 1996/97, stoje: Ćemalović, Kaplan, Greljo, Šegetalo, Mešanović, Salčin; čuče Kalajdžić, Zaimović, Bebanić, Kajtaz i Obad.

Na portalu sportske.ba 20. februara 2017. godine objavljen je tekst autora Mirsada Starčevića pod naslovom: „Esad Salčin, član prve poslijeratne ekipe Rođenih: Držali su nas ljubav i volja za spas Veleža“, sa slikom ekipa Veleža koja je igrala u sezoni 1996/97 godine.

Prvi put vidim sliku ekipe Veleža u ovim dresovima. Dresove smo tada poslali kao pomoć ekipi Veleža iz Njemačke, tačnije iz kluba za humanitarnu pomoć „Mostar-Mülheim“. Obzirom da je rad kluba tek bio obnovljen, a iz Mostara su stizale vijesti da ekipa nema nigdje ništa, porefenali smo se i kupili jedan komplet. Obzirom da nismo imali puno vremena tražiti tačno odgovarajuće, naletismo na dresove ove boje, kao na slici, koji su inače poznati kao boja dresova čuvenog Ajaxa iz Amsterdama. U klub je u to vrijeme često navraćao i Enver Marić, koji je u to vrijeme bio trener u Fortuni iz Düsseldorfa, i on nam je tada dao jedan amblem, koji je sam napravio, kao podsjećanje na ratom porušeni Mostar, na srušeni Stari most, na srušeni i ponovo uzdignuti Velež.

Kasnije smo istu garnituru kupili i našim momcima, koji su igrali na tadašnjim turnirima u malom fudbalu. A nedugo nakon toga, sakupili smo novac i jedan komplet dresova plave boje poslali i za FK Lokomotivu.

Od Veleža i od Lokomotive smo dobili zahvalnice za učinjenu donaciju.

Dugo sam po arhivama tragao za jednom ovakvom slikom i posebno sam zahvalan portalu sportske.ba, koji je objavio sliku i ovaj tekst, kao podsjećanje na ta vremena, prije više od 20 godina.

(mala Mostarska raja na turniru u Dortmundu,1997.)

“Fudbalski klub Velež je 15. marta 1992. godine  odigrao svoju “posljednju“ utakmicu kao domaćin u Prvoj ligi Jugoslavije na stadionu Pod Bijelim brijegom. Igrao se meč 23 kola u kojem su “Rođeni“ sa (2:0) savladali FK Zemun. Niko tada nije ni u snu mogao naslutiti da je to “posljednja“ domaća tekma Veleža na stadionu gdje je stekao ime i slavu.

Uslijedio je rat i koji Veležu praktično odnosi sve. Prije svega stadion Pod Bijelim brijegom kojeg hrvatske vlasti dodjeljuju novonastalom HŠK Zrinjski ( utemeljen u Međugorju 1992.) na korištenje punih 109 godina.

Uprkos svim problemima rad Fudbalskog kluba Velež obnovljen je 1994. godine. Grupa entuzijasta među kojima su bili Samir Ćemalović, Zijo Tojaga, Mustafa Škoro, Zejnil Selimotić, Meho Kodro, Sejo Kajtaz, Ibro Rahimić, Semir Tuce, braća Halilhodžić, Duško Bajević, Enver Marić…obnovila je klub koji je svoje prve utakmice igrao u Sjevernom logoru. Prvi meč i pobjeda nad Sarajevom

Ipak, kasnije su “Rođeni” domaće mečeve igrali u Jablanici, a potom je od tvorničkog igrališta uređen i napravljen stadion u Vrapčićima na kojem Velež i danas igra utakmice. Prvi zvanični meč u nezavisnoj BiH Velež je odigrao 21. oktobra 1995. godine. U Jablanici je savladano Sarajevo sa (3:0) uz pogotke Adisa Obada, Enesa Bebanića i Dženana Šegetala.

Prvi ligaški poslijeratni meč u Veležovoj majici odigrali su: Semir Kaplan, Emir Ćupina, Mario Knezović, Esad Salčin, Miralem Greljo, Enver Vilogorac, Adis Obad, Nermin Čolaković, Enes Bebanić, Samir Ćemalović, Dženan Šegetalo, Admir Velagić i Saša Ćehajić. Kapiten je bio Samir Ćemalović, a trener Zijo Tojaga.

Kako se tada igralo srcem, bez dresova, kopački, stadiona i svega onoga što imaju današnji igrači reći će nam Esad Salčin, član prve poslijeratne ekipe Veleža. – Prvo hvala što ste se sjetili mene i naše ekipe. Iako su vremena poslijerata bila teška, lijepo se sjetiti tog perioda obnove kluba. Nismo imali ničega, a držala nas je ljubav i volja za spas Veleža. Bez stadiona, bez terena za treninge, dresovi i kopačke su dolazile od legendi kluba iz inostranstva i krenulo se. Zaista taj period u mom srcu će duboko ostati urezan, u jednom dahu je rekao Eso Salčin, nekadašnji stameni stoper obnovljenog i spašenog Veleža“.

Kompletan tekst možete pročitati na linku: http://sportske.ba/esad-salcin-clan-prve-poslijeratne-ekipe-rodenih-drzali-su-nas-ljubav-i-volja-za-spas-veleza/

(spagos)

Promjena ubjeđenja

Glumica Naomie Harris (40) je žena sa principima. Zbog toga je bila vrlo blizu odluke da odbije jedan angažman, koji joj je sada donio nominaciju za Oscara za najbolju sporednu ulogu.

U filmu „Moonlight“, ova tamnoputa umjetnica glumi ženu, majku, ovisnicu.

Naomie Harris, poznata kao miss Moneypenny iz filmova o James Bondu, prvi put u njenoj dugoj karijeri glumila je jednu ovisnicu o drogi. Ona je odavno pazila, i štitila se, od uloga koje su služile rasističkim predrasudama, a upravo obojene ovisnice su bile taj stereotip, koga ona nikada nije htjela glumiti. Još kao djevojčica u brojnom filmovima je vidjela previše crnih ovisnika i prostitutki, kazala je u jednom intervjuu, a tako nešto se nije poklapalo sa njenim iskustvima. Zbog toga  je tražila samo uloge u kojima se pojavljivala kao jaka i samosvjesne žena.

Režiser filma „Moonlight“ Barry Jenkins ju je lično ubijedio da promijeni svoju nekadašnju odluku.

Kad joj je objasnio da se lik Paule u filmu, zasniva na priči njegove majke, ona je odmah pristala na ulogu. I tako je sada stekla još jedno lično iskustvo više.

(izvor:spiegel)

(Novasloboda.ba)

Kako na kraj sa plastičnim otpadom?

Svake godine na takmičenju “WorldPressPhoto” budu izabrane najbolje fotografije objavljene u štampi širom svijeta. Među njima su najčešće fotografije koje su preistinite da bi bile lijepe.

Fotografija iz podvodnog svijeta, sa kornjačom uhvaćenoj u plastičnoj ribarskoj mreži, fotografa Francisa Pereza nagrađena je u kategoriji “Priroda”. I ne htijući, prilikom pogleda na ovu sliku, prvo što čovjeku pada na pamet je grozničava borba i životni izazov na putu od gnijezda do vode, kojima su izložene mlade kornjače, na tom putu spasa i opasnosti koje ih na tom kratkom putu vrebaju od strane raznih grabljivaca i proždrljivaca.

Kad se konačno dokopaju spasa u vodi, i krenu u život, na njihovom putu kroz okeane očekuju ih opasnosti od plastičnog otpada, za koji, po procjeni stručnjaka, treba ni manje ni više nego 400 godina, da se raspadne, pod djelovanjem sunca i slane vode. Kornjača sa slike je imala sreću, nakon što je fotografisana ispred obala Teneriffa, bila je oslobođena i spašena.

(izvor:express)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Znate li šta znači: Česmovača

Voda za nas obične smrtnike. Ime je dobila po česmi, znači, to je voda iz kućne česme, česme u dvorištu, za razliku od raznih aqua viva, voda voda, i voda iz dubinskih izvora. Važi za napitak najljepšeg ukusa, iako voda kao voda nema ukusa, naravno, ukoliko ne računamo sve gore navedene vode i aque sa različitim ukusima. A onda, to nije ni vidilo prave vode.

Česmovača je pojam koji se kod nas u Mostaru nikad nije koristio. Ako se trebalo napiti vode, jedini uslov je bio da voda bude hladna, i kad bi se od nekoga tražilo da doda čašu vode, reklo bi se: Ne budi ti zapovjeđeno, pusti je malo da oteče! Ili, zahvati malo one sitne sa dna, a ovo bi se bukvalno odnosilo na vodu koje se punila u flašu, na podvodnim izvorima. Recimo na Neretvi, ispod jedne pećine na vrhu Carinskog pijeska, u ono vrijeme kad na Neretvi nije bilo puno jezera, a bogami ni zagađenja vode. Čak se jedno vrijeme znalo, kada se pušta voda sa separacije na Runiku, pa se sačekao da prođe taj val, tada se ne bi ni kupalo, a pogotovo ne bi pilo vode.

I odjednom, Internet, posebno portali, već nekoliko godina su puni savjeta kako voda česmovača nije zdrava, da sadrži ovo ili ono. Tu se pojavio pojam česmovača!

Naravno, sve to se može posmatrati iz ugla komercijale i reklame, kako bi se što više prodavala ona, flaširana voda. Za običnu flaširanu vodu nismo ni znali, negdje do poslijeratnih godina. Do tada je bilo normalno da se u kafani naruči kafa, kava, kahva, na tacni, uz koju bi dolazila ona mala čaša vode, od 1 deci, sa vodom iz česme, koja nije uticala na cijenu kafe, kave, kahve. Ponegdje bi nekom konobaru bilo teško da naspe vodu u čašu, pa bi mu bilo teretli, ako mu se, nakon što je donio kafu, kavu, kahvu, rekne da donese i čašu vode. Naravno, toga nije bilo u malo boljim kafanama i restoranima. A koliko sjećanje služi, na tacni, uz džezvu, fildžan sa kockom šećera i malu kašiku, čak i u frontama, redovno je dolazila mala čaša vode. Prvo bi se malom kašikom zahvatilo trun vode iz čaše i promješao onaj kajmak na vrhu džezve, a nakon popijene kafe, kave, kahve, skrknuo bi se i jedan gutljaj vode iz čaše.

Nova vremena donose i ovakve pojmove, kao što je česmovača. Moguće da je česmovača kao pojam zaživila u nekim krajevima odavno. Kod nas nije. Međutim, danas, samo još hrabri piju vodu iz česme, ne zato što su postali zdravstveno svjesniji, nego što im je reklama probila glavu, kao i mali milion svakodnevnih savjeta . A bogami ni kvalitetu vode iz česme nije više vjerovati.

I na kraju jedan vic, liskaluk, koji se pričao po Mostaru u vrijeme kad se pred kafićima počela prodavati flaširana voda, onda za jednu marku.

Priča tako neki kako se čitavo jutro bio zabavio zalijevanjem bašče šlaufom, sa vodom sa česme. Zabavio se, ugrijao se, i zadovoljan urađenim poslom izađe da vidi nekog od raje pred kafićem. I naruči malu flašu vode za marku. I tada mu pade na pamet misao: Čitavo jutro zalivao bašču, vodom po cijeni od jedne marke za kubik, i ne pade mu a um da se napije vode iz šlaufa. A sad, pred kafićem, flaša od po litre jedna marka. Tako je to nekako bilo. Ko zna kakve su cijene danas?

(spagos)

Kad i car ide pješke...

Slike japanskog cara Akihita (83) sa suprugom Michiko (82) u javnosti nisu tako česte. Većinom se radi o zvaničnim prijemima.

Međutim, da nekada i caru i carici dođe, da malo protegnu noge, nije ništa neobično, čak je i ljudski obično. Njih dvoje, ruku pod ruku, prošetali su obalom mora u mjestu Hayama, južno od Tokija, iako je u vrijeme šetnje nebo bilo puno olovnih oblaka, a temperature ne baš najugodnije.

Kao i za svaki drugi ljubavni par, i za njihova Visočanstva, koji su u sretnom braku već 67 godina, važi ista deviza: Kad smo jedno uz drugo, gdje god smo, toplo nam je oko srca.

Pa nek im je nazdravlje.

(izvor:focus)

(Novasloboda.ba)

Opasni komšija

Uz puno brige, ljudi posmatraju šta se dešava u njihovoj neposrednoj blizini. Vulkan Sinabung na ostrvu Sumatra u Indoneziji ponovo bljuje lavu i pepeo. On prijeti da uništi polja, kuće, kompletan život stanovnika.

Tokom 2014. godine, od posljedica vulkana poginulo je 14 ljudi. Sada magma ponovo izbija  iz dubine zemlje i baca u vis užarene komade temperature oko 1000 stepeni, koji odozgo padaju na sve živo.

Sinabung ljudima ne da da budu mirni. Prethodnih godina, vulkan je prisilio desetine hiljada ljudi da za stalno napuste njihova vječna ognjišta. Vatra koja izbija iz planinskih vrhova je svakodnevna opasnost u Indoneziji.

Sinabung je samo jedan od 130 aktivnih vulkana u Indoneziji.

(Izvor:stern)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Nova knjiga u biblioteci CIDOM: Pogled dug godinu dana

Nova knjiga u našoj biblioteci:

Smail Špago - Pogled dug godinu dana

link: http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2017/02/Smail-%C5%A0pago-Pogled-dug-godinu-dana.pdf

Pogled dug godinu dana

Pogled na Stari most sa Lučkog mosta

Povodom 450 godina izgradnje Starog mosta 1566-2016.

Grafička obrada i prijelom: Tibor Vrančić

Lektura i korektura: Tibor Vrančić

Naslovna strana: Tibor Vrančić

Fotografija na naslovnoj strani i ostale fotografije: Ajša Nametak Šehić

Prvo izdanje: 2017.g. 

Copywright ©2017 Text and Artwork: Smail Špago

(cidom.org)

Održan čas historije: Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala

(fotosi: UG MR, Novasloboda)

Udruženje građana "Mostarski Rođeni" okončalo je večeras svoju tradicionalnu manifestaciju "Mostarski februari" panelom "Velež – ideja, pokret, klub".

Pred punom salom Narodnog pozorišta u Mostaru, ali i ispred kompletnog igračkog kadra i uprave Veleža govorili su profesor Zdravko Grebo, aktuelni trener Veleža Ibro Rahimić, sportski novinar Muhamed Bikić, kao i hroničar Mostara Zlatko Serdarević. Panelom je moderirao novinar i filozof Amer Bahtijar.

Svojevrsni čas historije o Veležu nekad i danas otvorio je profesor Grebo. Mostarac i Veležovac, Grebo je na svoj način govorio o vrijednostima koje je Velež zastupao, ali i emocijama koje je budio, onom što je nekad bio i šta tek treba da bude.

"Otkad za sebe znam, a i sad kad sam dobrano u trećoj životnoj dobi, znam da je Velež dio mog identiteta. Imam ih mnogo, niti jedan nije isključiv, ali Velež je bitan njegov dio, identiteta i života. Ono što večeras probam da podijelim sa mostarskom publikom i članovima udruženja, a to nije fraza – „Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala", govorio je pred mostarskom publikom profesor Grebo.

"Velež je zaista pokret i to nije puka politikantska fraza, Velež je vjera u određene vrijednosti i to ne one vrijednosti kojima se danas ono malo od slobodarske Evrope busa, već one izvorne ideje revolucije, dakle sloboda, bratstvo, jednakopravnost, jednakost, solidarnost i vjera u budućnost. Ono u šta ja vjerujem bez obzira na trenutni položaj Veleža na ligaškim tabelama, ja vjerujem upravo da je on reinkarnacija jedne ideje koja ima svjetlu budućnost i da ćemo tu budućnost vrlo brzo dočekati", emotivno je kazivao Grebo. 

Almir Taso, predsjednik Skupštine FK Velež, kazao da ovakvi događaji vraćaju nadu u bolje dane.

"Ovakvi događaji, ali i rad udruženja znače mnogo Veležu, jer ranije toga nije bilo. Meni je drago da se oko Veleža ponovo počinju ljudi okupljati i nadam se da ćemo uskoro ujediniti još veći broj građana oko kluba", kazao je Taso.

(izvor;klix.ba)

Najlepši ledenjak u svijetu

Perito Moreno, najljepši ledenjak u svijetu, nalazi se u Nacionalnom parku Los Glaciares. na jugu provincije Santa Cruz u Argentini.

Ledenjak je dobio ime po istraživaču Francisco Morenu, koji je u devetnaestom vijeku prvi istražio ovaj region.

Veličina ledenjaka je impresivna: površina 250 kvadratnih kilometara, a dužina oko 30 kilometara. Starost mu se procjenjuje na 30 hiljada godina, a iznad jezera Argentino izdiže se 70 metara u vis. To je, u stvari, samo vrh ledenog brijega, jer se oko 500 metara ledenjaka nalazi skriveno ispod vode. Vremenom je ledenjak stvorio prirodnu branu, koja jezero razdvaja na dvije polovine, a izmjereno je da je dubina jezera iznosi oko 170 metara.

Nivo vode na strani jezera Brazo Rico može narasti i do 30 metara iznad nivoa vode glavnog jezera. Ogroman pritisak koji se pri tome stvara razbija barijeru i stvara napuknuća koja nisu redovna, a ponavljaju se jednom u deset godina. Ledenjak je prvi put probijen 1917. godine, kada je za sobom povukao staru šumu bukovih stabala. Posljednja ruptura dogodila se 2008. godine.

Zbog svoje veličine i dostupnosti Perito Moreno se smatra jednim od glavnih turističkih destinacija u južnoj Patagoniji, udaljenom dva sata vožnje autobusom iz grada El Calafate. Velika većina turista dolaze tamo baš zbog ledenjaka, koji se može posmatrati iz blizine, sa malog broda koji plovi jezerom Argentino, ili sa tri vidikovca, koji se nalaze na kopnu.

Prema izjavama stručnjaka za ledenjake, Perito Moreno je jedan od dokaza da se, uprkos globalnom zagrijavanju, na našoj planeti nalazi još ledenjaka.

(izvor:geo)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Bellarabi postigao 50 hiljaditi gol Bundeslige

Prema preciznoj statistici Buneslige, igrač Bayera iz Leverkusena, njemački reprezentativac Karim Bellarabi, postigao je pedeset hiljaditi gol!

Gol je postignut u 23.  minuti utakmice FC Augsburg – Bayer 04 Leverkusen 1:3 (0:2), za vođstvo Bayera od 0:1.

Prvi gol u Bundesligi postigao Timo Konetzka igrač Borussie iz Dortmunda u utakmici Bremen – Borussia 2:3. odigranoj 24 avgusta 1963. godine.

Iz istorije Bundeslige

Zajednička Bundesliga se igra od 1963. godine. Njemački fudbalski savez je formiran 1900. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do sezone 1962/63  takmičenje se odvijalo u okviru pet Oberliga, a na kraju sezone, pet regionalnih prvaka je igralo za prvaka Njemačke.

Od sezone 1991/92, nakon ujedinjenja Njemačke, u Bundesligu su se priključili i timovi iz DDRa.

(izvor:DFL/Bundesliga)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)