Montag, 31. Oktober 2022

Najduži putnički voz na svijetu

 










Putnički voz dug skoro dva kilometra prošao je u subotu popodne rutu Albula, od Preda do Alvaneua bez problema. Retijska željeznica (Die Rhätische Bahn) je tako ušla u Guinnessovu knjigu rekorda sa najdužim putničkim vozom na svijetu.

U okviru proslave 175. godišnjice švajcarskih železnica, Retijska železnica (RhB) je u subotu (29. oktobar) saobraćala najdužim putničkim vozom na svetu. Voz dug 1,9 kilometara sa 100 vagona vozio je rutom Albula/Bernina, koja se nalazi pod zaštitom UNESCO-a, niz dolinu od Preda do Bergüna, a zatim preko Filisur-a i Landwasser vijadukta do Alvaneua. Ogroman voz je razdaljinu od skoro 25 kilometara prešao za nešto više od sat vremena. Visinska razlika od starta do cilja je 789 metara.





Etape

-U petak uveče, RhB je primio višestruke jedinice Capricorn vozova u Samedanu u Engadinu od 19.30 sati i reprogramirao svoje sisteme za svjetski rekord do oko 3 sata ujutro. Kada su vozovi bili spremni, bili su poredani u tunelu Albula poput niske bisera.

-Vrijeme početka pokušaja postavljanja svjetskog rekorda odgođeno je za nekoliko minuta. Džinovski voz ne polazi, kako je planirano u 14 sati, već tek u 14.15 sati. Hiljade gostiju očekuju ovaj događaj.

-U 14:20 voz dugačak 1910 metara, sa 100 vagona krenuo je na svjetski rekord. Start voza od 1,9 kilometara teče bez problema.

-U 14:50 najduži putnički voz na svijetu stigao je u Bergün. Time je polovina posla do postavljanja rekorda završena. Voz tu staji 10 minuta. Zatim nastavlja putovanje.

-U 15:20 voz je stigao do stanice Filisur. Ponovo staje ovdje. Promijenjene su mašinovođe. Voz zatim nastavlja niz dolinu u pravcu Landwasser vijadukta.

-Svjetski rekord je postignut. Vrh voza od skoro dva kilometra stigao je do sredine Landwasser vijadukta u 15.35 sati. Ovaj cilj je ključan za upis u Guinnessovu knjigu rekorda.

Voz nastavlja za Alvaneu. Tu se rastavlja na pojedine dijelove. Višestruke Capricorn jedinice će kasnije biti predate redovnom saobraćaju.

(NZZ)

Iz Monografije Mostar – Fejićeva, spomenik Osmanu Đikiću

 


Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.


Fejićeva - spomenik Osmanu Đikiću.

“Osman Đikić, pjesnik, dramatičar, publicist i društveni radnik., umro je od tuberkuloze u Mostaru 30. marta 1912. g. i pokopan u Velikom carinskom haremu. 6. marta 1936. njegovi posmrtni ostaci prenešeni su u novoizgrađeno spomen-turbe u Mali harem Karađozbegove džamije, koje je izgrađeno prema projektu beogradskog arhitekta i povjesničara Aleksandra Deroka. Godine 1941. ustaše su oskrnavile ovaj spomenik, ali je nakon 1945. g. on obnovljen. U novijoj povijesti, u noći između 14. i 15. avgusta 1992., ovo turbe je minirano te tako oštećeno od strane nekoliko pripadnika HOS-a. Obnova i otkrivanje novog spomenika obavljeno je 13. avgusta 2002. g.”


Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Sonntag, 30. Oktober 2022

Prije 84 godine – Fake news, invazija Marsovaca

 




To je trebala biti samo jedna šala uoči Halloween, Noći vještica, jednog nepoznatog režisera, a postala je najpoznatija radio drama svih vremena.

30 oktobra 1938. godine američka radio stanica CBS prenosila je naučno-fantastični klasik “Rat svijetova” u režiji, i naraciji Orsona Wellesa. Tada 23- godišnjak, na slici tokom probe za emisiju, i sa novinarima, “prenosio” je uživo invaziju Marsovaca na zemlju, onako je to bilo opisano u jednom romanu H.G. Wellesa, objavljenom 1898. godine. Događanja je prenosio uživo tako vjerno, kao da su se događali toga trenutka. Mnogi slušaoci su povjerovali da se radi o stavrnim događajima.

Nije samo posjeta Marsovaca bila Fake News, nego što je emisija uživo bila toliko realna da su mnogi pomislili da se radi o stvarnom iskrcavanju i izazvala je masovnu paniku širom SAD. Istraživanja pokazuju da je navodna histerija bila izum dnevne štampe, posebno u novinama “New York Daily News”. Štampa je na taj način trebala novu konkurenciju, koju joj je pravio radio, prograsliti opasnim medijem.

Međutim, iza svega toga, jedna stvar je postala sigurno tačna: Nepoznati režiser je ovom emisijom postao svjetski poznat.

(welt)

Počelo zimsko računanje vremena

 



U noći sa 29. na 30. oktobar počelo je zimsko računanje vremena, kada su kazaljke na satovima pomjerene za jedan sat unazad.

Ljetno računanje vremena počinje u posljednjoj sedmici marta i završava se posljednje sedmice u oktobru, a u vrijeme bivše SFRJ prvi put je uvedeno 27. marta 1983. godine.

Pomjeranje kazaljki u zapadnoj Evropi uvedeno je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, uz obrazloženje da se time “produžava” dan, omogućuju uštede u potrošnji električne energije, povećava produktivnost, poboljšava prilagođavanje ljudi i radni dan čini efikasnijim.

Danas u svijetu čak 110 od 192 države koristi ljetno računanje vremena, a ono se ne koristi u Kini, Japanu, Južnoj Koreji i širom afričkog kontinenta. Većina zemalja koje ga koriste su u Evropi i Sjevernoj Americi.

Saglasnost o prijedlogu Evropske komisije od prije četiri godine da se ukine sezonsko pomjeranje sata posljednje sedmice u martu, odnosno u oktobru, još nije postignuta.

Prijedlog je 2018. godine podržao Evropski parlament, ali članice ga još nisu usvojile.

(zan)

Pobjeda Rođenih protiv Leotara

 







Velež - Leotar 1:0 (0:0)

Stadion: Perica Pero Pavlović u Gabeli.

Gledalaca: 1.000.

Sudija: Njegomirović Aleksandar (Prnjavor).

Strijelci: 1:0 - Pantelić (65)


FK Velež: Bogdanović, Bajrić, Zeljković, Haskić (93. Vehabović), Blagojević, Gosto (46. Ovčina), Hasanović (64. Anđušić), Ikić, Halilović (83. Pršeš), Zajmović (64. Pantelić), Dejanović. Trener: Amar Osim.

FK Leotar: Puletić (46. Perišić), Milović, Uzelac, Čubrilo, Aćimović, Đajić, Đuderija (60. Stojković), Cmiljanović, Karić (67. Matković), Čavić (67. Todorović), Georgiev. Trener: Marko Maksimović.


Fudbaleri Veležasu u Gabeli na stadionu Perica Pero Pavlović minimalnim rezultatom od 1:0 savladali Leotar u sklopu 16. kola m:tel Premijer lige BiH.

Zbog toga što je teren u Gabeli bio težak za igru, fudbaleri obje ekipe u prvom dijelu meča nisu napravili ništa posebno, odnosno vrijedno spomena.

Međutim, drugi dio susreta je bio dosta uzbudljiviji i interesantniji, pa su već u 49. minuti igrači Veleža zaprijetili golmanu Leotara, ali je lopta otišla preko gola.

U 50. minuti su Rođeni tražili penal nakon duela Haskića i Đajića, ali sudija je samo odmahnuo rukom i nije svirao najstrožiju kaznu za mostarski klub.

Samo minut kasnije, Blagojević se odvažio na šut sa 25 metara, ali je lopta stigla samo do živog zida, da bi poslije toga Dejanović bio u solo akciji i njegov udarac sa 16 metara je otišao pored gola.

Inicijativa Veleža se isplatila u 65. minuti, kada su Rođeni stigli do vodstva. Anđušić je asistirao, a Puletić je pogodio protivničku mrežu.

Četiri minute kasnije, Anđušić je mogao udvostručiti prednost svoje ekipe, kada je izašao jedan na jedan sa protivničkim golmanom, koji mu je odbranio udarac.

Igrala se 76. minuta kada su igrači mostarskog kluba kreirali dobru akciju po desnoj strani, ali Anđušić nije uspio da uposli Haskića. 

U 85. minuti, gosti su ostali sa igračem manje na terenu, budući da je Perišić srušio Pantelića u izglednoj prilici i zbog toga je zaradio isključenje. 

Do kraja susreta više nije bilo prilika, ali ni uzbuđenja, pa je mostarski klub uspio da sačuva gol prednosti i dođe do pobjede na stadionu Perica Pero Pavlović.

(sport)

Iz Monografije Mostar – Glavna ulica - kuća Svetozara Ćorovića.

                                   


Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.


Glavna ulica - kuća Svetozara Ćorovića.

“Kuća je sagrađena oko 1874. g. Kuća je na dva kata, građena po mediteranskom uzoru, masivno, od kamena s dvostrukim prozorima – biforama. Pokrivena je pločom. Ulazna kapija je od drveta. Dva velika čempresa i smokvu u dvorištu posadio je Svetozar Ćorović, a šipak sladun Aleksa Šantić. U ovoj kući živio je Svetozar Ćorović, ali je i posljednje godine svoga života u njoj proveo i Aleksa Šantić, jer je njegova sestra Persa bila udata za Svetozara Ćorovića. Do 1992. godine ovdje se nalazila radna soba Alekse Šantića i radna soba Svetozara Ćorovića. U ratu (1992. – 1995.) ova zgrada je znatno oštećena. Adaptirana je 1999. g.”


Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Samstag, 29. Oktober 2022

Nevjerovatno ozbiljno: Zato se niko nije smijao na starim fotografijama



Prema našim prabakama i pradedama, nekada je sve bilo bolje: bez saobraćajnih gužvi, bez straha od pametnih telefona, dobro odgojena djeca i jednostavno manje stresa općenito.

Ali vjerovati u ovo navodno zlatno doba je teško, kada pogledate ozbiljne izraze lica na starim fotografijama.

Umjesto veselog smijeha i opuštenih lica, na fotografijama iz tih vremena uglavnom se vide ledeni pogledi i ukočena tijela. Čak i na fotografijama sa vjenčanja, mlada i mladoženja izgledaju više zastrašujuće nego srećno. Zašto su tada svi izgledali tako strašno ozbiljni?

Osmeh je za idiote

Nicholas Jeeves iz Cambridge School of Art daje objašnjenje u svom članku “The Serious and the Smirk: The Smile in Portraiture” „Ozbiljnost i podsmjeh: Osmijeh na portretu”. Shodno tome, srećan osmijeh se u to vrijeme smatrao neprikladnim. Jer, prema tadašnjem gledištu crkve, usne su bile tu da prekriju zube. Zato su se na fotografijama samo idioti cerekali kao konji za medene torte. To se odnosilo ne samo na fotografije, već i na slikarstvo.

Tehničke prepreke

Ako ste i dalje željeli da se fotografišete sa osmijehom na licu, morali ste da imate dobro uvježbane mišiće. Zbog dugog vremena ekspozicije, snimanje fotografije je moglo potrajati nekoliko minuta. Održavanje prirodnog i otvorenog osmeha tako dugo i danas bi bio izazov. Zbog složene tehnologije, fotografi su obično snimili samo jednu fotografiju umjesto da isporuče niz snimaka, kao što je to danas uobičajeno. Dakle, vjerovatnoća da se dobije razumna slika povećavala se što je fotografisana osoba pozirala mirnije.

Ovaj članak se prvobitno pojavio na Business Insideru u novembru 2018. Sada je pregledan i ažuriran.

(msn)


Iz Monografije Mostar – Buna, pogled na Ali-pašinu džamiju

 


Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.


Buna - pogled na Ali-pašinu džamiju.

“Ali-paša Rizvanbegović sagradio je i jednu džamiju na Buni oko 200 metara sjeverno od svog ljetnikovca i nedaleko od desne obale rijeke Bune. Iz kronograma saznajemo da je ova džamija sagrađena 1848./49. g. Locirana je na mjestu gdje je nekad bilo guvno stare bunske porodice Ćemalović, a koje zemljište je Ali-paša od njih oteo zato što su stali uz reformni pokret Husein kapetana Gradaščevića i bili protiv Ali-paše. Džamija je građena od tesanog kamena i presvođena je jednom velikom i tri male kupole nad predvorjem koje drže zidovi sa strana i dva kamena stupa. Džamija ima veoma male dimenzije (oko 8 x 7,5 metara iznutra) i minijaturna je u odnosu na ostale. Ovo je ne samo najmanja nego i najmlađa džamija pod kupolom koja je za vrijeme turske vladavine sagrađena u našim krajevima. Ova je džamija više puta popravljana. Prvi put je temeljito popravljena 1898. godine nakon što ju je grom dobro oštetio. Tada je izmijenjeno olovo na njoj i munara joj je do šerefe prezidana. Oko 1922. godine vjetar je digao krov s glavne kupole pa je ona tada premazana debelim slojem betona koji joj i danas služi za pokrov.”


Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)


Freitag, 28. Oktober 2022

Noć ljepote i mode u Mostaru

 









Izbor fotomodela Hercegovačko-neretvanske regije

Takmičenje za prestižnu titulu fotomodela Hercegovačko – neretvanske regije, spektakularni karavan mode, ljepote i ličnog razvoja, održan je 26. oktobra u jednom od najljepših klubova u Hercegovini, Klubu Tao u Mostaru. Mnogobrojna publika imala je priliku da uživa u pravom show koji je priredio tim Fashion M-a, koji je i vlasnik projekta Fotomodel Bosne i Hercegovine.

Fotomodel Bosne i Hercegovine nije klasičan izbor ljepote. U ovom projektu učestvuju djevojke koje imaju osobnost, elokvenciju, šarm, te su spremne postati dijelom modnih kampanja, editorijala, spotova, zbog čega je veoma bitno da rade na sebi i da se obrazuju.

Stoga su vlasnici projekta donijeli odluku da glavna nagrada upravo bude stipendija za obrazovanje, te su u protekloj godini dodijelili dvije stipendije ukupne vrijednosti 24.000 KM.

Djevojke su se predstavile u dnevnom look-u, sportskoj kombinaciji a predstavile su i kolekciju butika Feeling, kroz modnu reviju koja je bila posebno zanimljiva.

Na samom kraju, kolekcija crnih coctail haljina sve je ostavila bez daha.

U žiriju su sjedili predstavnici sponzora, modni dizajneri, frizeri, make up artisti, ljekari, top modeli i imali su jako težak zadatak.

Lijepim kandidatkinjama se pridružila i Amina Dumpor, top model Fashion M-a, koja je nedavno na Evropskom festivalu mode European Fashion Pasport nosila revije renomiranih dizajnera iz cijele Evrope.

Lente najboljima predala je Ejla Prguda, još uvijek aktuelna pobjednica druge sezone Fotomodela Bosne i Hercegovine. Ejla je oduševila sve prisutne koji su je nagradili velikim pljeskom.

Pobjednica projekta za Hercegovačko – neretvansku regiju je lijepa Leonarda Tomić, koja je osvojila duplu titulu, jer je i publika birala baš nju. Prva pratilja je Anisa Obad, lentu druge pratilje osvojila je Ela Lubina, top model Fashion M je Azra Nezirević, za medije je talentovana Rejhana Kukolj, a posebnim šarmom je blistala Una Damjanović, te je zaslužila titulu najšarmantnije.

Direktorica projekta Selma Maličbegović je istakla da je veoma zadovoljna projektom i da najbolje tek dolazi, jer tim na čijem je čelu radi na tome da Fotomodel Bosne i Hercegovine postane platforma za prezentaciju najboljih u svim oblastima i jak marketinški alat.

(NovaSloboda.ba)

A se leži

 


"A se lezi Ljubljen u Vrhbosni rozden i u Vrhbosni zakopan na svojini, na plemenitoj...

Ja bjeh onaj tkoji cijel zivot na raskrsnicam stajah, razmisljah, oklijevah.

Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radzaju nova

i nova godisnja doba.

I u sobi gdje bjeh bjese prozor, a iza prozora beskraj...

Al ja uporno gledah u

pod...

I misljah mojom smerti sve tce to konecno stati. Al nije i moja smert sve

starsa i sve tjesnja je.

Kam mi usjece Drazeta a zapis upisa Husan - ne da pokazu da bjeh vetc da me vislje neima..."

Ljeta gospodnjeg 1258.


Iz knjige "Oblici bosanskih duša", autora Nenada Tanovića, 1994. godine, poezija pisana u stilu epitafa sa stećaka...  

(Meliha/20221021)

Iz Monografije Mostar – Buna, Bunica, izletište

 



Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.


Buna, Bunica - izletište.

“U prošlom stoljeću na samom ušću Bunice u rijeku Bunu bilo je poznato izletište. Nekada je ovo mjesto bilo pretijesno da primi sve ljubitelje prirode i odmora na čistom zraku. Danas je to zdanje izgubilo prijašnju namjenu i značaj, premda su krajem 2018. g. učinjeni neki napori da se barem očisti od smeća i zarasla korova.”


Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)


Donnerstag, 27. Oktober 2022

Pa ti vježbaj!

 


Treba da radim vježbe za kičmu-

Uzmem ponjavu, sve lijepo, namjestim na pod, sva bitna, odlučila - ima da vježbam.

Legnem na stomak i onako, dok ležim, pogledam ispod kreveta, a tamo - komision!

Olovka, prljava čarapa, minđuša, češalj kojeg danima tražim, gumica za školu, sveska koje nigdje nije bilo pa smo išli da kupimo novu, gumica za kosu, igračka iz kinder jajeta, bombona, papirići, kokica. U sunce ti, ustanem, pomjerim krevet jer ne mogu da uvučem ruku, uzmem usisivač, krpu, izvičem se na djecu, operem artikle iz komisiona, vratim sve na svoje mesto i sjednem da se odmorim.

Eto! Pa ti vježbaj!

(foto:ilustracija)

(pisanje uz vetar/ljilja/viber)

Iz Monografije Mostar – Blagaj, vrelo Bune

                         


Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Blagaj - vrelo Bune.

“Rijeka Buna izvire podno litica brda na kojem se nalazi Stjepangrad. Nad izvorom Bune otkriveno je neolitičko naselje sa tri sloja. Donji pripada starijem i srednjem neolitiku, srednji sloj pripada mlađem neolitu, a gornji, starijem brončanom dobu. Kada se dođe na sam izvor rijeke Bune, čovjeku ponestaje daha od ushićenosti i strahopoštovanja. Naime, sam izvor nalazi se u podnožju ogromne litice u kojoj se bezbijedno gnijezde mnogobrojne ptice. Poznata činjenica je da je to najveći izvor u Europi bilo koje rijeke koja izvire s jednog mjesta, jer se sve ostale rijeke nastaju spajanjem mnogih manjih izvora i tokova u jednu veliku rijeku. Tok rijeke Bune je relativno kratak, niti 4 km dok se ne ulije u rijeku Neretvu. No, taj izvor ne počinje tu, jer je to u stvari rijeka ponornica omanje riječice Zalomke, koja teče Nevesinjskim poljem i u njemu nestaje, a pojavljuje se ovdje u Blagaju. Postoji i narodna priča da su otac i sin za vrijeme osmanske vladavine otkrili tu činjenicu te da je sin čuvajući ovce nekog bega u Nevesinjskom polju kradomice uzimao svakodnevno po jednu ovcu iz stada, ubacivao je u bazen gdje je Zalomka ponirala, a otac je u Blagaju na izvoru Bune sačekivao da rijeka izbaci tijelo ovce. Otkrivši krađu, beg dade odrubiti sinu glavu, koju je ubacio u Zalomku, a otac je dočekao na izvoru Bune sav skrhan bolom. Uz izvor rijeke Bune nalazi se slavna Tekija, kuća derviša”.


Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)


Mittwoch, 26. Oktober 2022

Iz Monografije Mostar – Kotlina munarica

 


Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.


Glavna ulica - Luka - Hadži Kotlin mesdžid.

“Mesdžidi su malene džamije bez munare. Bile su to male bogomolje po mahalama Mostara u kojima se jedino nisu obavljali bajrami i džume, ali su svrsishodno služili ostalim vjerskim potrebama vjernika. Mostar u svojoj povijesti bilježi ukupno jedanaest mesdžida. Imali su male kamene munare, obično sagrađene uza sami sokak, te su tako u stvari bile odvojene od mesdžida. Mesdžid Hadži Huseina Kotle se nalazi na Luci, na križanju Glavne ulice i Čelebića sokaka. S ulice je vidljiva jedino kamena munarica, udaljena od mesdžida desetak metara. Podigao ga je Husein Kotle još prije 1651. g., a danas je ovo jedina munarica u Mostaru koja je vidljiva. Ovaj mesdžid je prestao s radom 1931. godine. Tijekom zadnjega rata mesdžid je stradao i čeka bolja vremena za popravak.”


Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz stare strane štampe, Mostar 1926. godine





U australijskim novinama "The Home", 1926. godine su objavljene tri fotografije nastale u Mostaru

Autorica fotografija je gđa. Betty Haege, koju na slikama vidimo ispred džamije Fatime-kadun na Carini.

Magazin "The Home" je izlazio od 1920 do 1942 a opisivan je kao jedini australijski magazin koji na istom nivou sa magazinima "Vanity Fair", "Vogue", "Harper's Bazaar".

O autorici fotografija se iz oskudnih podataka sa interneta može saznati da je rođena 1899. godine u Glebe, NSW Australija, da su joj roditelji bili Hermann Theodor Haege i Lily Johanna Baas, te da se udala 1927. godine u Parizu, za Eugene Alexander Broye. Nastanak fotografija, i godina udaje su vrlo blizu, tako da se može pretpostaviti da je putovanje u Mostar bilo predviđeno kao poklon za udaju.

U svakom slučaju, kako god bilo, zahvalni smo miss Haege na jedinstvenim fotografijama Mostara iz te godine

(fotografije pronašao: Armin Džabirov)


prilog: Tri fotografije iz Mostara, 1926. godine

priredili Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Šezdeset godina Indexa

 



Sve ove godine...










Koncertnim spektaklom u Domu mladih obilježena 60. godišnjica kultnih Indexa

Koncertni spektakl “Indexi i prijatelji“, kao hommage kultnom sarajevskom bendu Indexi, održan je sinoć u punoj dvorani sarajevskog Doma mladih, kao jedan od pet velikih regionalnih koncerata posvećenih 60. godišnjici od osnivanja tog bezvremenskog benda.

Kompanija Music Time tim povodom organizovala je i produkovala pet velikih regionalnih koncerata, od kojih je jedan i u Sarajevu.

U ovom emotivnom projektu pjevali su se nenadmašni hitovi, kao što su Bacila je sve niz rijeku, Sanjam, Balada, Da sam ja netko, Sve ove godine, Plima, Jutro će promijeniti sve i druge.

Sa raznih strana svijeta okupili su se živi članovi benda Fadil Redžić, Neno Jurin, Miroslav Šaranović, Peco Petej, Vlado Pravdić, legendarni klavijaturist Bijelog dugmeta koji je muzičku karijeru počeo u Indexima, te gitaristi Muris Varajić i Ivan Kukić.

Uz njih, na bini se našla kombinacija starijih i iskusnijih, te mladih pjevača, vrhunskih vokalnih kvaliteta. Pjevali su Dado Topić, Hari Mata Hari, Zoran Predin, Neno Belan, Branko Đurić-Đuro, Dino Jelusić, Nermin Puškar, Bojana Stamenova, Amel Čurić, Tamara Todevska, Dejan Cukić.

Indexi su najdugovječnija i najznačajnija bosanskohercegovačka pop rock grupa i jedna od najboljih ex-yu grupa, koja je “žarila i palila” od 1962. do 2001. godine. U tom su periodu objavljena dva studijska albuma, 27 singlova, te 12 kompilacijskih albuma, a poznato je i to da više njihovih pjesama do sada nije objavljeno.

Prvi nastup Indexi su imali u jesen 1962. godine u sarajevskom Domu milicije. U početku su svirali instrumentalnu muziku i to obrade svjetskih hitova svojih uzora The Shadows, The Kinks i Cliffa Richarda a kasnije su počeli snimati i svirati i svoje pjesme. Posljedni koncert Indexa održan je u Banja Luci, u dvorani Borik 5. maja 2001. godine.

Nakon što je nenadmašni pjevač Davorin Popović umro 18. juna 2001. godine, grupa prestaje da postoji. Gitarista Slobodan Bodo Kovačević je umro 22. aprila 2004. godine, bubnjar Đorđe Kisić 25. novembra 2005. godine, a nedavno nas je napustio i legendarni Kornelije Bata Kovač.

Turneja “Indexi i prijatelji“ počela je 23. oktobra u Ljubljani, u Cankarjevom domu, a dan kasnije uslijedo je zagrebački „Lisinski“. Nakon rodnog grada Indexa, 27. i 28. oktobra koncerti su zakazani u Beogradu u MTS dvorani te Skoplju, u koncertnoj dvorani Filharmonije.

(NovaSloboda.ba)


Dienstag, 25. Oktober 2022

Od Musale do Rondoa




Citati iz intervjua vezani za prostor Musala – Rondo. Intervjui su rađeni anonimno u periodu januar - juni 2011. godine.

Drago mi je da sam tada učestvovao u ovoj anketi, te da sam svojom izjavom lično doprinio ovom projektu. (spagos)

"Na Kantarevcu su gostovali „Duka i čavke“ iz Beograda, a njihova svirka i izgled su za tadašnji Mostar bili poprilična senzacija."


"U novo otvorenom Domu omladine, koji je inače sijecište raznih kulturnih događanja, također radi ljetna bašta, u kojoj pored domaćih grupa (Đenan did“), gostuju mnoge grupe i poznati pjevači iz drugih gradova. Dom omladine otvara i disko klub, u kome najprije Beli Pala, a onda Nikola Radić i Željko Skoko, puštaju odličnu muziku (1968.-9.)"


"Na "malom korzu" (Lenjinovo šetalište),nemam pojma kako se danas zove ona ulica od Rondoa do Stare gimnazije, se šetalo, gledalo, hakalo i kupile prve korpe."


"Kad bi došao kući, najčešće smo sjedili negdje u Starom gradu ili na Rondou gdje smo često dočekivali perače ulica. Mostar je nekad bio najčistiji grad stare dobre Juge."

"Na Rondou bih obično sjedili do kasno u veče . Tu bi prepričavali dnevne dogadjaje . Obično uz tople kifle ili ćevape."

" Organiziran je festival poezije, Recitatorsko borilište, likovni „Jesenji izviđački salon“, Gitarijadu (Spajdersi, Ruke, Sinovi neba, Jutro), Ligu disk đokeja (pobijedio Beli Pala iz Modiska). Na Balinovcu je subotom i nedjeljom poslijepodne, radio i Disko“Fenjer“ (ploče puštao pok. Goran Kulušić Ćavela). Otvoreni je Modisk, a plesalo se, pored već spomenutih mjesta, u Ekonomskoj, na Mašinstvu, na Studentskom, gdje su se afirmirale nove grupe „Most“ (kasnije „Rondo“), „Kaneliri“, „Jutro“."


"Škola i korzo su prva mjesta koja su obilježila moje simpatije i moja prva zabavljanja, za rukice i gore -dole niz korzo, a klupa u parku mjesto gdje smo bili sami :))) Korzo je definitivno mjesto svih naših javnih okupljanja , šetnja, ćosanja, druženja, zafrkancije, skrivenih pogleda, ćaskanja......svega nečeg lijepog u odrastanju i formiranju normalnog mladog čovjeka."


"Pravo zabavljanje i prve ljubavi počele su u Gimnaziji, koja se tada nalazila na Bulevaru (današnja srušena zgrada ispred Kantarevca, koja se obnavlja za Gradsku upravu). ). Obično smo se mi, iz viših razreda, zabavljali sa curama iz nižih razreda Gimnazije, a ponekad i iz drugih škola. Malo bi se „očijukalo“, pa „slučajno prolazilo“ da bismo se vidjeli i „pozdravili“, pa bi se našli u „Klubu“ Gimnazije ( u podrumskim prostorijama, koje smo sami uredili), ili bi se zbližili s najboljom prijateljicom djevojke koju smo željeli „osvojiti“, kojoj bi ona povjerila da nam se „sviđa“, pa bi se predložio odlazak u kino (neki dobar film), pa bi se otpratilo do kuće ( na početku, ne bliže od 20 m)."


" Izašao sam, iako su me roditelji odgovarali i bio, po mrklom mraku, u 17,30 sati na Rondo-u. Čekao sam par minuta i ona se pojavila iz mraka njezine ulice. Polako smo išli, po ledenoj kiši, mokri do kože, do kina „Zvijezda“, kad tamo-nema struje i nema filma. Onako mokri, otišli smo, preko Kujundžiluka, do Starog mosta, tamo, na početku Priječke čaršije ( odmah do Starog mosta-iza Čardaka), popili, uz svijetlost svijeća, po čaj u onoj maloj kavani, gdje smo zimi znali svraćati, koje nam vlasnik, iznenađen što smo došli po „ovakvom kijametu“, nije htio ni naplatiti, malo se ugrijali i polako, kao da se ništa ne događa, onako zaljubljeni, došli do njezine kuće. Bio sam sretan te večeri, unatoč tome što smo i ona i ja sutra dobili visoku temperaturu i bolovali nekoliko dana."


" Muzička škola, Kantarevac (tamo smo se okupljali za različite događaje, Partizansko groblje, trimuša, korzo (obavezno kukuruzi na ljeto), park, Kod Jagnjeta (obavezan točeni sladoled)."

"Danas je park renoviran, djeca ga koriste za igru, ali skoro sve ostalo je u njemu zabranjeno. Prije rata je naveče korišten od strane zaljubljenih tinejdžera, i kao mjesto za druženje uz piće, a danas je pod nadzorom 24 sata i postaje sve manje i manje pristupačan."

"Jedno vrijeme su u parku ordinirali tzv.šibicari koji su naivne varali u igri pogađanja ispod kojeg od tri poklopca od šibica se nalazi kuglica."

"Malo „ozbiljnije“ zabavljanje, u zadnjem razredu Gimnazije i za vrijeme studija, tzv. „hvatanje“ odvijalo se u tzv.„logama“. Moja „loga“ je bila ili na jednom skrovitom mjestu u Velikom parku (današnji „Zrinjevac“), ili u borićima iza X osmogodišnje škole, a ponekad, kad bi padala kiša, na Gradskom stadionu, u kućerku gdje su se prodavale karte za utakmice."


"Robne kuće HIT i Razvitak su bile u obaveznoj maršruti obilaska grada, bez obzira da li se namjeravalo štogod kupiti ili tek onako radi razgledanja."

"Kasnije, u nekim zrelijim godinama, pojavile su se specijalizirane prodavnice odjeće, obuće, bijele tehnike, alata i ostalih životnih potrepština, da bi se, negdje početkom „osamdesetih“ izgradile u Gradu i dvije jako dobre,velike, robne kuće „Razvitak“ i „HIT“ u kojima se moglo kupiti sve, „od igle do lokomotive“.

" Musalu doživljavam kao haotičan prostor s automobilima, autobusima, Monkey klubom, gomilom stolova vani kad sunčano, kretanje je poremećeno, previe je znakova i buke."

"Nikad nisam išao (samo prolazio) preko Titovog mosta. Još uvijek ima predostrožnosti, nemam s kim da idem i ne znam nikog mojih godina na „onoj“ strani."



"Ispred ruševine Jagnjeta, taksisti igraju šah, dok s druge strane Bulevara, kamena šahovska ploča na Španskom trgu stoji nekorištena."

"Sjećam se da je Bulevar bio mnogo ugodnije mjesto i ulica privlačna pješacima. Danas je više orijentirana saobraćaju, te je postala jedna od glavnih saobraćajnih arterija u gradu."

"Teško je izabrati samo određena mjesta... Mostar je mali grad a dovoljno veliki da se sakriješ od neželjnih lica. "



"Raja iz svih dijelova Grada su se međusobno uvažavala i pomagala i svi su davali svoj maksimalni obol u našem odrastanju i uređivanju lijepog života u Gradu. Ipak, po mojem sudu izdvojio bih nekoliko, ipak, posebnih grupacija: Raja sa Pijeska, Raja iz Liske, Raja iz Doline Grka, Raja s Bunura, Cernička raja, Raja iz Šantićeve i, naravno, moja Raja iz Radićeve ulice, ali i raja iz društvenih organizacija Izviđača, Planinara, Aero-kluba… koji su dolazili iz različitih dijelova Grada, a pripadali su različitoj kvartovskoj Raji. I sjajno smo funkcionirali."

"U Mostaru je bilo malo mjesta gdje se legalno moglo otići iza 22-23 sata. Svejedno, nisam volio „Liru“ i restoran na stanici. Tu si mogao biti samo ili svjedok ili okrivljeni."

"U to doba, gostujući igrači su dolazili s torbama pješke iz jedinog tada hotela u Gradu, hotela „Neretva“ i bili bi pozdravljani pljeskom pri dolasku, a pri povratku, ako bi Velež dobio utakmicu, prolaznici bi ih malo i zezali, dobacujući rezultat utakmice ili imena strijelaca golova."

"Muzika i ples u Mostaru imaju dugu tradiciju, iako sve vrste plesa nisu baš u svakom vremenu bile dobrodošle. Kao što je to bio slučaj sa rock and rollom i kafanom i baštom Pariz, na Lenjinovom šetalištu. Prvi otplesani rock and roll u Mostaru izazvao je brojne reakcije i kritike, a prema nekim pričama, čak je doveo i do zatvaranja ove plesne bašte."


" Nekadašnjeg vakta brižne majke bi, tamo negdje oko deset uvečer, kad bi bio vakat da se cure vraćaju sa korza, pripremale kantu sa smećem. Kao eto, odoše na dno sokaka, da prospu smeće, a da ne bi babo upitao: „kud ćeš u ovo doba?“ Prosulo bi se smeće i diskretno sačekalo da se vidi sa kim se to kćerka vraća sa korza. Je li sa drugaricama, ili je prati nakav...? Majka je to morala prva vidjeti. Bolje ona lično, nego da joj ujutro za kahvom to kaže komšinica. A ujedno, ako treba reagirati, bolje odmah, na licu mjesta. Korzo i izlasci te vrste davno su otišli u historiju. Danas su druga vremena. Korzo se još može pronaći samo na forumima, pod rubrikom nostalgija, ili u pričama starijih."


"Platani su u Mostar došli sa Austrijom i sa drvoredima na Stefanijinom šetalistu, ili kako bi to danas rekli, od gimnazije do Balinovca. Po platanima su ljetne bašče dobijale ime, platani, dva platana, tri platana."


"Izlasci su bivali na korzo. Sa korza se išlo ili u kino ili bi se sjelo negdje, ako bi bilo love. Ako nema love, onda na zid na korzu, do deset uvečer i lagano prema kući, usput bi se pričalo sa rajom, javilo kući i ostajalo u dvorištu, tiho bez galame do ponoći, ljeti i dalje. Upoznavanje sa curama je bilo ili na korzu ili na igranci. Randes bi u pravilu bio negdje u blizini kuće gdje cura stanuje i išlo bi se redovno preko korza, a onda do velikog parka. U početku držanje za ruke, kasnije zagrljeni."

(tekst priredio Gugo/20221018)

(ilustracije, fotografije iz arhive cidom.org)

(spagos)