U sjećanju: Nadomak Staroga mosta

 

20 jula. 2014. godine, naša Emica rahmetli napisa ovaj tekst.

“Sjedila dva prijatelja u hladu košćele nadomak Staroga mosta i vodili otprilike slijedeći razgovor:

„Ja bih zabranio da se po ovim radnjicama prodaju ikakvi suveniri osim onih na kojima je Stari most i Kujundžiluk" reče prvi.

„I ti ga pretjeruješ,ne može se živjeti samo od Staroga mosta", odgovori mu drugi.

Može ! Evo ja živim gotovo četrdeset godina, crk'o bi da ga ne vidim svaki dan".

Završi taj svoju priču i uze fildžan kafe u ruku.

Eto to je ljubav i Mostar kakav svi volimo.”

(Aid)

Uz veliki jubilej - Sto godina FK Velež (1922-2022)

 Mala raja velikih veležovskih srca

Pred jučerašnji trening, Rođeni su ugostili malu RAju velikih veležovskih srca, učenike nižih razreda OŠ "Mujaga Komadina".

Zvonki dječiji smijeh, pjesma i navijanje prosuli su se travnjakom našeg stadiona, a ekipi je uručen i prigodan poklon: kolaž s potpisima učenika ove mostarske škole i željama da Crveni donesu u Mostar trofej Kupa BiH.

Bravo, mala RAja!

Hvala upravi i nastavnicima OŠ "Mujaga Komadina".

Sve nas ista ljubav spaja!

(fkvelež)

Ili, kako bi to velika raja rekla: Sa ovakvom malom rajom, nema zime za FK Velež.

(spagos)

Iz svijeta – Slike dana

 

Nezamislivo uništavanje

Ruska vojska je pucala i na civilne ciljeve. Tokom napada na malo selo Ševčenkovo, ova kuća je potpuno izgorila. Prema informacijama iz Ukrajine, čak do 30 posto infrastrukture u ovoj zemlji je već oštećeno ili uništeno od početka rata. Više od 4,7 miliona ljudi izbjeglo je iz zemlje u posljednja dva mjeseca.

Protest protiv seksualnog nasilja

Tokom skupa, jedna demonstrantkinja je skrenula pažnju na brojene žrtve silovanja od strane ruske vojske u Ukrajini i Siriji. U posljednjih nekoliko dana, sve više žena je prijavilo da su bile zarobljene u ratu u Ukrajini i često satima zlostavljane. Čim su se pojavile prve naznake ovih zločina, organizacije za ljudska prava Human Rights Watch i Amnesty International su zahtjevale da se pokrene istragu o navodnim ratnim zločinima Rusije.

Tiho sjećanje na mrtve

Grobovi pokojnika bili su okićeni su se tokom Svete sedmice u Irpinu. Borbe su trajale danima u ovom gradu zapadno od Kijeva. Krajem marta gradonačelnik je najavio da će Irpin u potpunosti ponovo biti u potpunosti na ukrajinskim rukama. Istovremeno je pretpostavio da je u Irpinu ubijeno oko 300 ljudi. Čak 80 posto kuća u gradu je neuseljivo.

(news)

(NovaSloboda.ba)

Drvo iz Tule, najdeblje stablo na svijetu

 

Uz Svjetski dan drveta, 25. april, svjetska udruženja za zaštitu šuma skreću pažnju na svoje zahtjeve za održivim upravljanjem šumama.

U međuvremenu, usvijetu još postoje impresivna stabla rekorda. Najdeblji je ćelavi čempres u meksičkom gradu Santa María del Tule. Ginisova knjiga je 2005. godine zabilježila obim stabla 36 metara (prečnik oko 11,5 metara).

Najviše stablo na svijetu je sekvoja Hyperion, a visoko je nevjerovatnih 115,6 m. Staro je oko 700-800 godina., otkriveno je u udaljenom djelu Nacionalnog parka Redwood u Kaliforniji, 2006. godine.

Uz temu:

Árbol del Tule, stablo iz Tule, je primjerak drveta star otprilike 1400-1600 godina, a spada u vrstu meksički ćelavi čempres (Taxodium mucronatum).

Drvo Tule nalazi se u Santa María del Tule u meksičkoj državi Oaxaca. On je jedno od najvećih stvorenja na zemlji. Prema zvaničnim informacijama meksičkog SEDUE (Secretaría de Desarrollo Urbano y Ecológico), "Drvo Tule" ima visinu od 41,85 m i težinu od 636 tona. U nivou tla, njegov obim je 46 metara. Kada su 1996. godine isječeni duhi dijelovi drveta, nakupilo se 10 tona drveta. Prema legendi Zapoteka, drvo je prije 1400 godina zasadio Pechocha, sveštenik astečkog boga Ehekatla. I danas se u blizini stabla nalazi svetište, crkva Santa Maria del Tule. Drvo je dobilo nadimak "Drvo života" jer se karakteristike njegovog kvrgavog debla mogu tumačiti kao životinjske figure.

Ideja za obilježavanje ovog dana nastala je 1872. godine. Američki novinar Julius Sterling Morton 1872. godine objavio je Rezoluciju o Danu drveta u kojoj je od savezne države Nebraske zahtijevao obilježavanje ovog dana svake godine. 10. aprila iste godine u toj saveznoj državi, koja je inače veoma oskudna šumama, zasađeno je više od milion stabala. U idućih dvadeset godina praksa obilježavanja ovog dana proširila se cijelim Sjedinjenim Američkim Državama.

U evropskim državama ovaj dan se počeo obilježavati tek skoro stotinu godina kasnije. 1951. godine kada su Ujedinjene Nacije donijele odluku o ustanovljenju Međunarodnog dana drveta. U skladu su organizovane prve simbolične akcije sađenja drveća. Danas mnoge zemlje širom svijeta obilježavaju Dan drveta, obično u proljeće, iako sam datum varira, u zavisnosti od klime i početka sezone sadnje drveća.

(express)

(NovaSloboda.ba)

Ajšini fotopisi

 

Stara Tepa

"Ovo sam pisala 20.4.2020.

Prekrivena žena na slici Fatima i sad prodaje, na novoj Tepi. Kod nje se može naći nešto što mnogi nemaju na Tepi, kao npr. domaći bijeli luk (saransak) doduše sitan, ali baš to se traži, a svakako je bolji od kineskog. Kod nje se može naći HREN korjen, mnogo tražen, zatim svi proizvodi domaćeg kvalitetnog meda, kao propolis i sl. Zatim, domaća jaja, suha bamja, kao i svježa u sezoni, kao i sve vrste voća i povrća .

Fotografija: stari snimak sa Tepe iz 2014.

Ne znam da li još uvijek prodaje na ovoj novoj Tepi u 2022 g."

U Mostaru april 2022.

(Ajša/20220422)

U Mostaru 1890. - 1891. godine – Bišćevića kuća

31 Bišćevića kuća. Ovaj kulturno-istorijski objekt, poznatiji kao Bišćevića ćošak ili Turska kuća, sagrađena je 1635. godine (prema nekim izvorima 1790-ih), i nalazi se uz lijevu obalu Neretve, nedaleko od Karađozbegove džamije. Bišćevića kuća je dio stambenog kompleksa Bišćević-Lakišić. Ćošak isturen nad Neretvom na dva veoma visoka i smjelo postavljena kamena stupa, predstavlja ovu kuću kao najsmjelije komponirano djelo stambene arhitekture iz turskog perioda u Mostaru. Kao reprezentativan objekat, ova kuća je restaurisana 1953. godine, u sklopu obnove i revitalizacije Starog grada. Rahmetli hadži-Ahmed Bišćević opskrbio je kuću zanimljivom etnografskom zbirkom iz turskog doba, veoma privlačnom za turiste, tako da je danas ovaj lokalitet nezaobilazan za posjetioce Mostara. Ovaj Bišćevića ćošak, uz Halebijinu kulu-koja je dobila ime po kapetanu Halebiji, a koji je i sam bio iz porodice Bišćević, se spominje i u jednoj narodnoj pjesmi:

Sokolovi Savu preletiše,

pehlivani u Mostar dođoše.

U četvrtak tenefe popeše,

a u petak igru započeše.

Igru igra Ale pehlivane,

od bijele Halebine kule,

do bijela ćoška Bišćevića.

U tom ćošku devet divojaka,

dvi muftine i dvi kadijine

i četiri Arif efendine

i Begaja Morić alajbega.

Lipo igra Ale pehlivane,

al je Ali noga proštaknula.

Pade Ale u zelenu travu .

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Stara pravoslavna crkva, Stara srpska škola i Saborna crkva

 

30 Stara pravoslavna crkva. Postoje dokumenti da je u Bjelušinama postojala jedna ćelija za molitve (kuća sa stanom koji je početkom 19. vijeka bio u ruševnom stanju) u kojoj su se obavljali vjerski obredi pravoslavaca. Mostarski pravoslavci obratili su se mostarskom kadiji s molbom da im izda odobrenje za popravak te crkve. Kadija je formirao komisiju koja je utvrdila stvarno stanje ruševine kao i njene dimenzije. Na osnovu rezultata te procjene šejhul-islam i muftija Sejid Abdulvehab izdao je fetvu da se crkva koja je dotrajala može na istim temeljima i u istim dimenzijama opraviti s naglaskom da „u vezi ovoga ne smije se od raje tražiti ni jedno zrno, ni jedna akča, niti crkva smije biti veća od prethodne ni za jedan pedalj, čak ni za jedan prst.” Tako se 1833. godine počela graditi Stara pravoslavna crkva, a dovršena je 1835. godine. Sam njen oblik i veličina, kao i ukopan pod radi dobivanja visine, svjedoče o vremenu u kojem je izgrađena, o vremenu kada nije bilo uobičajeno graditi vjersku građevinu izuzev džamije. Njen krov se jedva vidi iza ograde i ničim se ne razlikuje od krova obične kuće. Na ovoj crkvici vidi se utjecaj dalmatinske graditeljske škole, bar što se zvonika tiče. Iste godine ju je na Čistu nedjelju osvještao vladika Josif i promijenio joj ime od hrama Pokrova u hram Roždestva Presvete Bogorodice. Za vrijeme rata 1992-1995, crkva je pretrpila teška oštećenja, a 1996. godine crkva je obnovljena.

Srpska škola je u Mostaru postojala još krajem 18. vijeka, poznata i po nazivu Mostarska stara škola, vjerovatno obična malena kućica, koja je u dvije učionice primala po 130 učenika. Ovo saznajemo iz narodne predaje jer pouzdanih dokaza o njoj nema. Stoga je na inicijativu članova mostarske srpske opštine, 23. maja 1855. g. započela gradnja temelja za novu školu. Da bi se završila, mostarska srpska opština se morala zadužiti i na kraju je za „sto ćesa” niknula zgrada. Odmah ispod Stare pravoslavne crkve, u hladu stoljetnih košćela, 15. aprila 1856. godine svečano je otvorena škola za srpske đake. Još je nazivana i „škola pod košćelom“. Zbog stručno obrazovanih učitelja, ova škola je bila na glasu kao jedna od najboljih srpskih škola u Bosni i Hercegovini. Objekat je stradao u toku rata 1992-1995, a nakon rata zgrada je do 2020. godine djelimično obnovljena, trenutno u prizemlju zgrade djeluje Prosvjetina škola.

Saborna crkva svete Trojice bila je, u vrijeme kad je izgrađena, 1873. godine, najveća pravoslavna crkva u BiH. Sama gradnja je išla dosta sporo, što zbog veličine hrama, što zbog nedostatka sredstava koje je taj kapitalan projekt tražio. Većinu troškova za izgradnju su izdvojili mostarski pravoslavci, a oni koji nisu mogli izdvojiti novac su to nadoknađivali radom na crkvi, dok je sultan Abdul Aziz je priložio 100 000 groša za izgradnju. Gradnja Stare pravoslavne crkve počela je 15. marta 1863. godine, dovršena je na jesen 1873. godine, a osveštana je na Lučin dan 1873 godine.

Gradnju hrama započeo je Spasoje Vulić iz Popova polja, ali su mu vodeći ljudi Srpske pravoslavne opštine u Mostaru otkazale ugovor zbog omaški prilikom gradnje, pa ju je dovršio Andrej Damjanov, neimar iz Makedonije, koji je prije toga uradio Sabornu crkvu u Sarajevu. Momir Korunović je početkom 1930-ih godina projektirao prelijepu kapiju kroz koju se ulazi na crkveno zemljište. Izgradnja nove impozantne crkve u bizantskom stilu s 30-metarskim zvonikom i s četiri kupole u pozadini, završena je 1873. godine. Saborna crkva svete Trojice je zapaljena 15. juna 1992, a nedugo zatim i minirana, pri čemu su ostali samo dijelovi vanjskih zidova i ulaza. Obnova Saborne crkve u Mostaru još traje.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju - Pismilet komšija u Husein hodžinoj mahali

(tekst koji slijedi objavio ja autor Ahmet Kurt na facebook stranici 27. aprila 2022.)

Mnogi od nas su vjerovatno imali iskustvo sa komšijom koji buši zidove u sred noći, pušta glasnu muziku, baca smeće gdje stigne, ima užasno nevaspitanu djecu, ili na drugi način krši uobičajeni kodeks ponašanja među komšijama. Pritom bismo osjećali nemoć i proklinjali “zakon i državu” u kojoj se ne može stati na put takvim tipovima. Taj osjećaj da se ni na koji način “ne smije bihuzurit komšija” je naše kulturno naslijeđe višestoljetnog zajedničkog života. Do kraja osmanskog razdoblja u našoj zemlji mahale su bile organizacijske jedinice sa jasnim kodeksima ponašanja i odgovornosti. Na čelu svake mahale nalazio se upravni organ sastavljen od nekoliko uglednih (vjerodostojnih) mahaljana. Više presuda koje uređuju red, društveno prihvatljivo ponašanje i sigurnost stanovnika mahale može se pratiti kroz 300-godišnje sidžile Mostarskog kadije od početka XVII pa sve do kraja XIX stoljeća.

Tako su stanovnici Husein-hodžine mahale (granice označene na karti) 1632. godine uputili sudu tužbu i tražili da jedan pismilet stanovnik njihove mahale “papudžija Memija napusti mahalu, a da će mu oni platiti za kuću više nego što ona košta.” Sud je donio presudu da Memija izađe iz kuće i napusti mahalu, što je on i učinio.

Husein hodžina mahala je jedna od najstarijih gradskih jedinica Mostara. Godine 1588. je imala 38 poreskih obveznika, pa možemo kazati da je približno toliko bilo i domaćinstava. Između ostalih tu je stanovalo pet kožarskih majstora, četiri krojača, dvojica ćurčija (krznar/kožuhar), te po jedan papudžija (djed nesretnog Memije?), stolar i zidar. U mahali su stanovala i četiri vjerska službenika i dva posadnika Mostarske tvrđave. Mahala se prostirala oko džamije rahmetli Husein hodže, koji je vjerovatno pripadao mostarskoj porodici Momić. Sigurno možemo reći da je džamija, u nekom obliku, već bila izgrađena 1588. godine. Zanimljivo je da je 15-metarska munara ove džamije bila ozidana kamenom pečinašem, a ne od miljevine, ili tenelije kao ostale mostarske munare. Majdan ovog kamena pečinaša se nalazio na Mazoljicama, poviše kuće Husage Ćišića.

Uz džamiju je kao meitaš kamen korišten stećak Radivoja Krivoušića koji je sa gornje strane imao urezan štit i mač. Pored ovog nalazio se još jedan manji stećak koji je uništen. Da li su stećci na istom mjestu bili prije izgradnje džamije, ili su prenešeni sa nekog drugog mjesta nije poznato. Ako su prenešeni vjerovatno nisu bili previše udaljeni od džamije. Osim ova dva stećka tristo metara sjevernije od ove lokacije na privatnoj parceli u Šolinom sokaku (danas A. Pintula) br. 8 također su sve do 1962. godine bila dva ukrašena stećka koje je vlasnik uništio prilikom proširenja kuće. Ovo su bila četiri jedina stećka na gradskom području.

Džamija Husein hodže srušena je u proljeće 1947. godine. Uništavanje devet mostarskih džamija i četiri mesdžida ne može se posmatrati odvojeno od političkih prilika koje su vladale u periodu tih rušenja, 1947–1951. godine.

Ova nevelika mahala od pedesetak kuća dala je u novije vrijeme čak tri gradonačelnika Mostara: Mujaga Komadina (1839-1925), Smailaga Ćemalović (1884-1945) i Husaga Ćišić (1878-1956).

Džamija se nalazila tačno preko puta Stare općine (Bagat) na mjestu gdje se danas nalazi prodavnica obuće Planika - kružić na karti. Stećak je 1957. godine prije izgradnje “Nebodera” prenešen stotinjak metara južnije u mali park, pa na osnovu toga mnogi Mostarci misle da se džamija nalazila u ovom parkiću.

(Ahmet Kurt)

Kad zadimi na sve strane

 

Tačno u 4 sata i 20 minuta, 20. aprila, stotine “pušača” su londonski Hyde Park prekrili dimom. Ljubitelji kanabisa širom svijeta slave taj dan (engl: 4/20) kao dan pušača, tzv. “420 day”.

Razlog: Pet prijatelja iz Kalifornije, koji su sedamdesetih godina prošlog vijeka pokušavali pronaći napuštenu plantažu marihuane, dogovorili su da se sastaju svakog dana u 4:20 popodne.

Uz temu:

20 aprila obilježava se “International Stoner Day”, posebno na američkim univerzitetima. Ali i u Londonu: „U međuvremenu, praznik je postao poznat i van granica SAD... U londonskom Hyde parku, na primjer, hiljade “pušača” se sastaju svake godine i zahtjevaju da se marihuana legalizuje u Engleskoj. Policija uglavnom toleriše kolektivno kršenje zakona. A zašto 20. april? "Jedna teorija je da je 420 nekada bio interni policijski kod za krivična djela vezana uz drogu marihuanom."

Studenti u SAD ovog dana, u ovo vrijeme, bivaju tačniji nego na bilo kom predavanju.

Tačno u 4:20 popodne, desetine hiljada mladih ljudi, od kojih se većina nikada ranije nije srela, istovremeno izvade upaljače, i uživaju u džointu i magiji trenutka: kolektivno i javno razbijaju kontroverzni američki zakon . I to tačno u 4:20, na 4/20, kako se u SAD zove 20. april. Za samozvane “pušače” ovo je više od samo puke akrobacije brojeva, već posvećenost životnom stavu, protest protiv još uvijek strogih kazni za ilegalnu upotrebu kanabisa u većini američkih država.”

(express)

(NovaSloboda.ba)

Jedna vrlo bliska stvarnost

 

Nano “podmornice” koje putuju kroz ljudsko tijelo i ciljano donose lijekove tamo gdje su potrebni - ova naučno-fantastična fikcija bi uskoro mogla postati stvarnost.

Kalifornijski start-up Bionaut Labs razvio je minijaturne robote koji se ubacuju u sistem cerebrospinalne tečnosti. Daljinski kontrolisani od strane ljekara, kapsule bi trebalo da dođu u mozak, kako bi tamo liječile bolesti. Prva klinička ispitivanja mogla bi početi za samo dvije godine.

(spiegel)

(NovaSloboda.ba)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Luka

29 Mahala Luka se proteže južno od Lučkog mosta, lijevom obalom Neretve a najjužnija joj je tačka bila džamija Ahmed ef. Kotle. Ime je dobila po lukama, manjim plodnim površinama zemlje uz rijeku, ograđenim kamenjem, koje su bile zasađivane voćem i povrćem. Na fotografiji se vidi dio mahale Luka. U vrijeme nastanka fotografije još nije bio izgrađan Lučki most, a uzduž Glavne ulice vidi se čitav niz stambenih objekata, sve do Šarića džamije, koja se, nažalost, ne vidi na ovoj slici. Luka se u narodnom govoru naziva mahalom, iako je ona ustvari skup više mahala, čija su se imena kroz vrijeme prestala koristiti. Te mahale su nosile imena po džamijama i mesdžidima koje su se tu nalazile, a nosile su slijedeća imena: Mahala Ibrahim-age Šarića, Mahala hadži-Huseina Kotle, Mahala Ahmed ef. Kotle i Kamber-agina mahala. Naselje Luka se spominje i u jednoj narodnoj izreci koju je zabilježio Husaga Ćišić – „Nije Luka bez hajduka“. Također spominjanje Luke nalazimo i u jednoj sevdalinci, uz još dva mostarska toponima Carinu i Tabiju:

Progovara Lakišića Zlata:
“Ne kuni me, moja mila majko,
ja ne pjevam pored mujezina,
nit’ softama dertove razbijam.
Kad zapjevam s Luke do Carine,
pjesma ječi do carske tabije,
do onijeh carskijeh nizama.
Međ’ njima je gondže Mehmede.
Kad začuje pjesmu na tabiji,
on se sjeti svoje jauklije,
jauklije Lakišića Zlate
Što ga čeka tri godine dana,
dok joj Meho iz askera dođe…

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

Iz stare štampe: Dženaza Osmanu Đikiću, 1912.

Na slici u prilogu je prikazana dženaza mostarskog pjesnika Osmana Đikića,1912. godine

Knjižar i izdavač Trifko Dudić je od ove fotografije napravio razglednicu, čiji je prihod išao za izgradnju spomenika Osmanu Đikiću.

Beogradski arhitekt Aleksandar Deroko je 1936. godine dizajnirao i napravio turbe u pseudo-maurskom stilu, koje se nalazi u haremu Karađozbegove džamije.

"Osman Đikić rođen je 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije. Kada je isključen iz gimnazije, seli se u Carigrad, gde je nastavio školovanje. Iz Carigrada je otišao u Beograd, a onda u Beč, gde je diplomirao na Trgačkkoj akademiji. Radio je kao bankarski činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Godine 1909. preselio se u Sarajevo nakon što je izabran za sekretara Muslimanskog kulturnog društva "Gajret" i kao urednik lista "Gajret", a sljedeće godine, 1910, pokrenuo je politički list "Samouprava".

Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a objavljivao ih u novinama "Bosanska vila", "Zora", "Behar" i drugima. Objavio je zbirke pjesama "Muslimanskoj mladeži", "Ašiklija" i "Pobratimstvo", a autor je drame "Zlatija" koja se prikazivala na "Gajretovim" i drugim zabavama. Bio je i kolekcionar nacionalnih umotvorina, ali ih nije objavljivao, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. 

Umro je od tuberkuloze u Mostaru, 30. marta 1912. godine."

(wikipedia)

Fotografija: sa sahrane 1912. godine i portret Osmana Đikića

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Kanber-agin mesdžid i lokacija budućeg Lučkog mosta

28 Kanber-agin mesdžid. Ovaj mesdžid je bio lociran na Luci, neposredno uz lijevu obalu Neretve i upravo na cesti koja vodi na most Mujage Komadine. Ovo je, ustvari, bio mesdžid, ali ga je narod zvao džamija. Imao je malu kamenu munaricu, koja je, kako su pričali stari ljudi, bila arhitektonski ljepša od ostalih munarica, a sagradio ga je Ahmed Kurtić prije 1631. godine. Prema narodnoj priči imao je grbu na leđima (turski: kanbur) pa je prozvan Kanber. Mesdžid je zatvoren 1913. godine, a potpuno srušen prilikom gradnje Lučkog mosta 1916. godine. Poslije 1945. godine na tom lokalitetu izgrađen je manji objekt u kojem su bili stanovi glumaca Narodnog pozorišta u Mostaru.

Dolaskom Austrougarske na ove prostore oblici transporta roba i ljudi su se promijenili. Ubrzano otvaranje proizvodnih pogona (Tvornica duhana, Stolarija Butazzoni & Venturini i dr.) i s tim vezano povećanje transporta roba, ukazali su na potrebu gradnje još jednog mosta na Neretvi. Dva postojeća mosta - Stari i most na Musali, nisu više zadovoljavali narasle potrebe grada, s tim što treba napomenuti da se od ta dva mosta jedino na onom na Musali mogao obavljati promet kočijama. 1909. godine je usvojen projekt izgradnje i određena lokacija, kod Kanber-agina mesdžida na Luci, na lijevoj obali, a na desnoj obali u mahali Predhum.1910. godine dužnost gradonačelnika preuzima Mujaga Komadina, koji angažiraje ing. Miloša Komadinu za izgradnju mosta. Njegov projekt, usvojen 1911. godine je predvidio potpuno novu armirano-betonsku konstrukciju, ostavljajući istovremeno nepromijenjenu lokaciju mosta. Gradnja je otpočela 1912. godine, a već sredinom 1913. most je svečano otvoren i tom prilikom je dobio ime Most Mujage Komadine.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

Iz svijeta životinja - Opasni raskorak

 

Gimnastika žirafa protiv njihove volje. Dvije žedne žirafe demonstriraju posebnu agilnost i budnost na jednom pojilištu u južnoafričkom rezervatu divljači Zimanga.

Budući da su im prednje noge duže od stražnjih, dvije žedne ženke žirafe morale su napraviti raskorak, kako bi došle do vode. Dok jedan srče, drugi bdije. Razlog: Iako žirafe piju samo svaka dva dana, posebno su podložne napadima neprijatelja, kao što su lavovi, leopardi i hijene, baš kada se nađu ovako u raskoraku.

Jedna budna prijateljica direktno na vodi i pažljivo stado u pozadini ne mogu naškoditi.

Prednost: Od svih životinja u savani, žirafe mogu vidjeti najdalje i, u hitnim slučajevima, koriste svoje moćne noge kako bi napravile dobar posao.

(bams)

(NovaSloboda.ba)

Preminula najstarija osoba na svijetu

 

Kane Tanaka, najstarija osoba na svijetu, umrla u 119. godini.

Japanka je preživjela dva svjetska rata. Braća Wright su osnovala modernu avijaciju u godini njog rođenja, to je bilo 1903. Atomsku bombu, slijetanje na Mjesec, Fukushimu – sve je to svojim očima vidjela Kane Tanaka. Živahna žena je 2019. godine u Guinnessovoj knjizi rekorda zvanično proglašena najstarijom živom osobom.

Samo jedna građanka svijeta, Francuskinja Jeanne Calment (1875-1997), dokazano je bila starija. 119-godišnjakinja je posljednjih nekoliko godina provela u staračkom domu. Majka petoro djece ustajala je svako jutro u 6 sati i bila je izuzetno aktivna do starosti: Kane Tanaka je išla na izlete sa svojim rolatorom, rješavala matematičke zagonetke tokom dana i pisala pjesme. Ona je bila toliko dobra u društvenim igrama, tako da njeni cimeri i zaposleni u domu protiv nje nisu imali šanse. Nevjerovatno: 2021. godine je željela, i bila spremna da učestvuje u nošenju štafete baklje za Olimpijske igre u Tokiju u invalidskim kolicima – ali je globalna pandemija korone osujetila planove moćne žene.

Kane Tanaka, koja je tokom svog dugog života vodila jedan restoran u Fukuoki, umrla je ustvari 19. aprila 2022. Porodica je objavila njenu smrt šest dana kasnije.

Jedna francuska časna sestra je sada najstarija osoba na svijetu.

Njena pretpostavljena nasljednica je francuska časna sestra Andre, koja je samo 13 mjeseci mlađa. Svoj 118. rođendan proslavila je 11. februara u svom domu za starije osobe u Tulonu, u južnoj Francuskoj. Prije godinu dana, nešto prije svog 117. rođendana, bez problema je preživjela korona infekciju. Iako monahinja francuskog Vincentijanskog reda nije dobila "titulu" najstarije od strane bilo kojeg službenog tijela, to je ona sada de facto, rekao je Laurent Toussaint, koji radi na međunarodnoj bazi podataka IDL.

Treća najstarija, Poljakinja, ima 115 godina, mnogo je mlađa od nje, rekao je. Osim toga, službeno je potvrđen i datum njenog rođenja.

(zan)

(NovaSloboda.ba)

Objavljena knjiga “Muhamed Mujić – Zlatna mostarska kopačka” Darija Mehmedovića

 

U izdanju Centra za kritičko mišljenje izašla je knjiga “MUHAMED MUJIĆ – ZLATNA MOSTARSKA KOPAČKA” autora Darija Mehmedovića, poznatog sportskog novinara.

Velika promocija knjige održat će se u Mostaru 16. maja 2022. godine, a o knjizi će govoriti direktor fudbalskog kluba Velež Džemil Šoše, najuspješniji poslijeratnu trener Veleža Feđa Dudić, pisac Nedžad Maksumić te novinar i pisac Dragan Markovina.

Prije mostarske promocije knjiga će biti predstavljena i Gothenburgu 7. maja 2022. na velikom druženju Veležovih navijača.

O samoj knjizi poznati bosanskohercegovački novinar Saša Ibrulj je, između ostalog, napisao:

“Ova je knjiga i svojevrsni putokaz svima na koji način treba da se odnosimo prema svojim klubovima i svojim legendama, i ono što bi trebalo da donese je još ovakvih knjiga. Muhamed Mujić do sada je bio jedna od najvećih i najvažnijih priča našeg fudbala, ali i gotovo neispričana priča koju je samo sjećanje držalo iznad površine. Od danas to se potpuno promijenilo, od danas, zahvaljujući Dariju i njegovoj knjizi, priča o Muhamedu Mujiću ima novo, izuzetno važno poglavlje, ono koje vrijedi čitati i opet čitati i nikada ne zaboraviti.”

Knjigu možete rezervisati na mail tacnonet@gmail.com

Objavljena knjiga “MUHAMED MUJIĆ – ZLATNA MOSTARSKA KOPAČKA” Darija Mehmedovića | Tacno.net

(tacno.net)

Uvjerljiva pobjeda Rođenih

 

Premijer liga BiH, 27. kolo:

Velež - Posušje 5:2 (3:1)

Strijelci: Anđušić 23', 28', Salčin 39', Dejanović 51' Zajmović 79' za Velež i Pavković 45+1', Barišić 89' za Posušje.

FK Velež: Jovičić, Radović, Bajrić, Zeljković, Pršeš, Čosić, Anđušić, Haskić, Salčin, Dejanović, Radovac.

HŠK Posušje: Baćak, Barišić, Mašić, Leko, Krišto, Božić, Maglica, Ilinković, Pavković, Lučić, Horić.

Velež i Posušje su utakmicom u Mostaru zatvorili 27. kolo Premijer lige Bosne i Hercegovine, a Rođeni su slavili s 5:2.

Prvu šansu na utakmici napravili su gosti. Radovac je očistio ispred Pavkovića u korner, a nakon kornera opet Radovac čisti i to sa gol linije.

U 12. minuti Velež je imao prvu ozbiljniju situaciju pred golom Posušja. Sve vrijeme svijeta Salčin je imao da se namjesti, ali je jako loše šutirao.

Tri minute nakon toga Mašić je presjekao jedan pas domaćih igrača, izašao sam na Jovičića koji brani uz pomoć bloka Bajrića koji se vratio u posljednji trenutak.

Do vodstva domaći tim dolazi u 23. minuti. Dejanovića je zaustavio jedan igrač gostiju, ali onda napravio nevjerovatnu grešku. Nije dobro ispucao loptu koja dolazi do Salčina, on dodaje Ćosiću, a ovaj Anđušiću koji sa 16 metara pogađa mrežu Baćka.

Nije se Posušje ni oporavilo od šoka, a morali su opet vaditi loptu iz mreže. Novi gol postigao je Nemanja Anđušić, sjajna asistencija Radovića koji je ubacio loptu koju je Nemanja onda rutinski sproveo u mrežu.

Kontrolisao je Velež nakon toga u potpunosti utakmicu, a nakon toga stigao je i treći gol u mreži gostiju. Radovac je sjajno uočio Salčina koji je sam kao duh bio u kaznenom prostoru Posušja, namjestio se i pogodio za 3:0.

Gosti su u 45. minuti postigli gol. Mašić se dobro izborio za jednu loptu, dodao Pavkoviću koji zabija za 3:1, ali to je bio samo počasni gol.

Drugo poluvrijeme otvoreno je kako i prvo - šansom Posušja. Mašić je iskoristio poigravanje Zeljkovića, ali Jovičić sjajno istrčava i spašava svoju mrežu.

Tri minute nakon toga stigla je kazna. Barišić je napravio veliku grešku, Salčin mu uzima loptu i sjajno upošljava Alena Dejanovića koji postiže četvrti gol Veleža danas.

Samo minut nakon toga Dejanović se ponovo našao sam pred Baćkom koji ovaj put izlazi kao pobjednik iz tog duela i sprječava Alena da postigne peti gol Veleža.

Jak centaršut Lučića, Jovičić uz pomoć stative izbacuje u korner u 70. minuti, nakon kojeg Horić pokušava, ali lopta odlazi pored gola.

Moglo je Posušje do drugog gola u 77. minuti, ali je Serdarušić malo zakasnio na centaršut Maglice i propustio da ubaci loptu u mrežu.

Pukla je petarda u 79. minuti. Sjajno je Ćosić uočio Zajmovića i proigrao, a ovaj lobuje Baćka za 5:1. Vrijedi izdvojiti pokušaj Ilinkovića koji je odbranio Jovičić.

U 82. minuti Posušje stiže do još jednog počasnog gola, a Barišić je pogodio nakon ubačaja Serdarušića u 89. minuti.

Velež se nakon ove pobjede nalazi na šestom mjestu s 34 poena, dok je Posušje deveto s devet manje. U narednom kolu Velež gostuje kod Leotara, a Posušje Radniku.

(sport)