Nakon čestitanja u stilu
Sretan Bajram, onima koji slave,
Sretan Božić, onima koji slave,
sada dolazi na red najoriginalnija čestitka:
Sretna Nova godina, onima koji slave!
(sa stranice Mostarski liskaluci)
*****
HAPPY New Year...
...neki ovo "happy" čitaju bukvalno kao "hapaj"...
(spagos)
Kad se godine smjenjuju, nekako uvjek imam osjećaj da se preskoči neki prag, prepreka, ili ograda...hop, i u jednoj sekundi, ode godina koju još pamtimo samo po broju...za malo stariju raju nije problem što dolazi Nova godina, nego je problem, što ih je sve manje preostalo...zato naprijed!
Sve najbolje, a prije svega dobrog zdravlja, jer kad se nakupe neke godine, to je ipak najvažnije.
Lijepi pozdravi
Smail Špago
Putovanje bjelinom
Ova nova
atrakcija mogla bi proći i u zemlji minijaturnih čudesa: prilično
staromodni voz tutnji kroz sanjivu zimsku panoramu. Ako želite
doživjeti ovaj neodoljiv trenutak uživo, trebali biste posjetiti
planine Harz, u Njemačkoj. Voz pod nazivom “Brockenbahn” tamo
vozi od 1992. do najvišeg vrha sjeverne Njemačke na 1142
metra.
Najstrmiji dio rute voz, od stanice Drei-Annen-Hohne, voz
prelazi za oko 50 minuta.
Vrijedno pažnje: kao takozvana čisto adheziona željeznica, parna lokomotiva od 700 KS savladava ovu dionicu bez zupčanika ili sličnih pomagala.
Krunisanje
Sada kada ga
vidite ovako, sa ovim trofejem u ruci, najvažnijim u cijelom
fudbalu, pomislite: Naravno, sve se uklapa, kao da je ovaj čovek,
koji je osvojio skoro sve, i ovaj mu je trofej uvijek i
pripadao.
Lionel Messi, najbolji igrač svijeta, svjetski je
prvak. Sa njim i argentinski tim. Cijela Argentina. Predriblao je sve
redom, francusku odbranu, kritičare, pritisak koji je bio na njemu.
Do samog kraja. Do izvođenja penala. Sve dok njega, ovog
čovječuljka, visokog 1,69 metara, nisu podigli i odnijeli na
gol.
Proslava kod Pape
Kome još treba vjerovati?
Ovo pitanje stalno se čuje ovih dana. Svi koji su pročitali naslov
17. decembra na www.katholisch.de („Novosti portala Katoličke
crkve u Njemačkoj“) teško da su trebali sumnjati: „Papa Franjo
puni 86 godina – rođendan bez proslave. Papa s bolom u koljenu i
velikom misijom probija se kroz tu borbu.”
Da li je sutradan
papa, okružen svojim mladim gostima, sa stisnutim zubima pratio
nastup plesača i žonglera, nije jasno ni sa ove slike. Ali, kao što
vidite, ne može se vjerovati baš svemu.
Praonica u
prirodi
Šarene tkanine i čaršavi sijaju se oprani, poput
ogromnog jorgana. Perači su ih oprali u rijeci Ganges, u blizini
grada Agre u Indiji, a zatim su ih položili na obalu rijeke da se
osuše. Fotografija, snimljena sa mosta, izgleda kao motiv iz prošlog
vremena, ali i perači imaju svoje mjesto u Indiji 21. vijeka. Oni
pripadaju kasti Dhobi, jednoj od nižih slojeva u širem društvenom
sistemu. Perači se obično međusobno vjenčavaju, prenoseći tako
rad i tradiciju s generacije na generaciju.
(stern)
(NovaSloboda.ba)
Telegram jedva da poznaje neko od mlađe generacije. Danas ga se još sjećaju samo starije generacije: Jedna kratka vijest poslata na neku adresu, bilo gdje u svijetu, bivala je u pismenom obliku izručena u razmaku od sat do dva vremena. Tako nešto još se može vidjeti u starim crno-bijelim filmovima, kada poštar zazvoni na vratima i izrekne značajnu rečenicu: “ Telegram za...”, a onda postaje uzbudljivo, dobra, ili loša vijest? Telegram je uvijek značio nešto važno i hitno, jer bi inače bilo preskupo javiti neku običnu vijest na takav način, za šta je na raspolaganju stajala ipak mnogo jeftinija dopisnica, ili razglednica. Telegramom su se javljale radosne i tužne stvari, život, uspjeh, smrt... A sve ovo se dešavalo u vremenima kada veliki broj domaćinstava nije imao ni obični telefon u kući. Telegram je bio skupa informacija, jer se cijena formirala na osnovu broja riječi, a imao je i svoj stil završetka rečenice sa riječi +++Stop+++. Telegram je doživio svoj kraj pojavljivanjem mobitela.
Među poslijednjima na svijetu njemački Deutsche Post, nakon 213 godina, ukida ovaj servis 31. decembra ove godine. Kako kažu, zadnjih godina je korišten samo u reprezentativne svrhe, pozdravi, čestitke i slično.
Izumljen u 19. vijeku, telegram je bio jedan od najbržih načina za prenošenje važnih informacija, kao i u skoro čitavom 20. vijeku. Tekst koji je diktiran lično ili telefonom, u pošti ili telegrafu, obično se slao teleksom u poštansku ili telegrafsku kancelariju u blizini primaoca, a zatim se dostavlja kurirskom službom.
Budući da je prilično visoka cijena telegrama bila zasnovana na broju riječi, razvio se poseban stil jezika sa kratkim oblicima umjesto potpunih rečenica. Tipična formulacija je bila nešto poput: "Stižem u subotu u 20 sati", “položio ispit”, "sretan rođendan...", “Rođen(a) unuk(a)”. “Deda (baba) umro (la)”.
Sa širenjem telefonske mreže, a još više sa pojavom interneta i pametnih telefona, telegram je dramatično izgubio na važnosti. U mnogim zemljama svijeta je ukinut u zadnjim decenijama, a kako je rečeno, Njemačka je posljednja zemlja u svijetu koja je ukinula ovaj servis.
(welt)
(spagos)
Danas sam planirao da plivam na Olimpijskom bazenu, maltene ispod tvog lučkog mosta u Sjevernom Sidneju. Uhvatio sam voz do tamo, sišao do bazena, kad ono bazen zatvoren zbog rekonstrukcije.
Pošto sam se naoštrio da otplivam, morao sam se osloniti na moga starog prijatelja Google i on me obavijesti da ima bazen sa druge strane luke.
Na moje oduševljenje Google mi reče da do bazena mogu stići trajektom, direktno ispod Sidnejskog lučkog mosta.
Stigao na bazen, otplivao svoju turu, i ujedno dobio priliku da vidim Opera House iz drugog ugla.
Nakraju sam sam sebe nagradio, i završio na zasluženom pivu i ručku u najstarijem pubu ili pod naški, kafani u Sidneju po imenu, o čemu svjedoči tabla iznad ulaza na kojoj pišw “Fortune of War, Sydney's oldest Pub”. U prevodu "Ratna sreća".
(nenad/20221230)
Za podsjećanje:
Olimpijske igre - Sydney 2000
XXII Olimpijske igre održane su 2000. godine u Sydneyu, u Australiji. MOO je 1993. godine birao domaćina između slijedećih gradova: Pekinga, Berlina, Istanbula i Manchestera.
Po opštoj ocjeni, s obzirom na sjajan nivo organizacije, kvalitetu sportskih natjecanja, ljubaznost domaćina i fantastičnu atmosferu koja je vladala cijelo vrijeme Igara, ove Igre su proglašene "najboljim Olimpijskim igrama u dotadašnjoj povijesti".
Na spektakularnom otvaranju je Olimpijski plamen na stadionu upalila Cathy Freeman, koja je kasnije na istim Igrama osvojila zlato u atletici (utrka na 400 m). Time je postala prva osoba koja je na istim Igrama bila počasni palitelj baklje i osvajač zlatne medalje. Kao pripadnik izvorne domorodačke manjine Aboridžina, Freeman je svojim postignućem postala australska heroina za sva vremena.
Rekordan broj od 199 nacija je sudjelovao na Igrama, a jedina članica MOO koja nije sudjelovala bio je Afganistan, čiji nastup je zabranio tadašnji afganistanski talibanski režim iz vjerskih razloga.
U program Igara je uključen triatlon.
U takmičarskom proramu su se istaknuli slijedeći pojedinci i događaji:
-Plivač Ian Thorpe iz Australije, tada star svega 17. godina, je osvojio tri zlatne i dvije srebrne medalje. Posebno su upečatljivi bili svjetski rekord na 400 m slobodno, te nastup u štafeti 4x100 m slobodno kada je Thorpe u zadnjoj dionici nadoknadio veliki zaostatak za do tada vodećom štafetom SAD- i pri tome pomogao svom timu osim zlata oboriti i dotadašnji svjetski rekord.
-Steve Redgrave, veslač iz Velike Britanije, je zlatnom medaljom u četvercu bez kormilara ostvario svoju petu zlatnu medalju na petim Igrama za redom.
-Kamerun je osvojio istorijsku zlatnu medalju u finalu nogometnog turnira, pobijedivši Španiju nakon izvođenja jedanaesteraca.
(sh.wiki)
“Fortune of War”, najstariji pub u Sydneyu
Kao najstariji javni hotel s
kontinuiranom licencom u Sidneju, “Fortune of War” je oličenje
istorije Sidneja. Ima dugu, „šarenu“ reputaciju kao popularna
„prva i posljednja stanica na obali“ za mornare i trupe
australskih oružanih snaga koje su trebale iskusiti „sreću rata“
kada su napustile Sydney Cove, kako bi branili svoju zemlju.
Pub
“Fortune of War” je prvobitno bio izgrađen 1828. godine od
strane bivšeg osuđenika Samuela Terrya, koji je kasnije postao
poznat kao "Botany Bay Rothschild" zbog svojih pronicljivih
poslovnih odnosa. Samjuel Terry je stigao u Australiju 1800. godine
nakon što je osuđen za krađu 400 čarapa i osuđen na progon od
sedam.
Nakon izricanja kazne, Terry se preselio u Sydney, postao
gostioničar i dobio jednu od dvadeset licenci za alkoholna pića
1810. godine
Tooth & Co, pivara koja radi u Sydneyu od 1835.
godine, obnovila je hotel Fortune of War 1921. godine. “Ratna
sreća” se koristi kao javna kuća više od 188 godina.
The
Fortune of War ima dugoročnu reputaciju kao popularna „prva i
posljednja stanica na obali“ za mornare i trupe australijskih
oružanih snaga koji su trebali iskusiti „ratnu sreću“ kada su
napustili Sidnej Cove da brane svoju zemlju.
ANZAC Day
Pripadnici 2.
brdske baterije susreli su se na godišnjicu Anzac dana u The Fortune
of War od 1948. Jedinica je formirana 1942. i služila je u Papui
Novoj Gvineji od 1943. Nakon prestanka neprijateljstava na tom
području, poslani su u Japan s British Occupation Force, a kasnije
je službovala u Vijetnamu i Maleziji.
“Ratna sreća” je
predložena kao mjesto susreta nakon svakog marša na Dan Anzaca od
strane jednog veterana baterije, koji je bio zaposlen u Odboru za
pomorske usluge preko puta hotela.
Iako većina veterana više
nije s nama, The Fortune of War je i dalje ostalo mjesto susreta za
Dan Anzaca, za mnoge veterane i druge Australce, na jednom od
najvažnijih dana ove zemlje.
(spagos)
Zabavljač šeta kroz snijeg na Izložbi
dostignuća narodne ekonomije u Moskvi.
Poklonici Sika snimaju
selfie tokom nacionalnog događaja vezivanja turbana u Zlatnom hramu
u Amritsaru, Indija.
Dijete sjedi pored lonca za kuhanje
ispred šatora u kampu za izbjeglice iz sukoba u blizini grada Raqqe
na sjeveru Sirije.
Prolaznici prolaze pored osvijetljene lampe
koja obilježava nadolazeću godinu zeca tokom Festivala lampiona u
Seulu na trgu Gwanghwamun.
Žena pozira za fotografiju sa
ogromnim figurama od medenjaka obučenim u maskirnu opremu koju nose
ukrajinske oružane snage u Kijevu usred ruskog napada na
Ukrajinu.
Čovjek vesla svojim čamacem blizu površine
prekrivene mrazom u hladno jutro. Slika je snimljena dan prije
Chillai Kalana, najoštrijeg zimskog perioda od 40 dana unutar jezera
Dal u Srinagaru u Indiji.
Hiljade pingvina prikazane su na Île
de la Possessionu, dijelu ostrva Crozet u južnom Indijskom
okeanu.
Radnici graničnih sigurnosnih snaga (BSF) patroliraju
duž granične ograde u blizini indijsko-pakistanske granice u
Wagahu, nekih 40 km od Amritsara u Indiji, u hladno, maglovito
jutro.
Zimski plivač trenira u delimično zaleđenom jezeru u Shenyangu, severoistočna kineska provincija Liaoning.
(web)
(NovaSloboda.ba)
Pelé je bio bolji od Mesija, Maradone i Ronalda zajedno
(prevedena kolumna)
Priča se da je bog fudbala stvorio ovu prekrasnu igru za njega.
Edson Arantes do Nascimento, zvani Pelé. Niko ne zna tačno zašto mu je ovo ime. Ali decenijama je bio najbolji fudbaler svih vremena. To vrijedi i danas, čak ni izvanredno Svjetsko prvenstvo Lionela Mesija u Kataru to nije moglo promijeniti. Iako ga većina mlađih genercija nikada nije vidjela kako igra uživo.
Franz Beckenbauer je igrao s njim. Njih dvojica su se upoznali pred kraj karijere u Cosmos New Yorku. Pelé je Franca nazvao "moj njemački brat". Franz kaže: „Od svih velikih fudbalera, on je bio najveći. I sjajna osoba uz to.”
Pele je imao 82 godine.
Uz Muhammada Alija († 74), bio je vjerovatno najveći i najharizmatičniji sportista kojeg je svijet ikada vidio.
Tostão, njegov kolega napadač kada su osvojili Svjetsko prvenstvo 1970., jednom je rekao: „Ako spojite sve talente Maradone, Cristiana Ronalda i Messija, imali biste igrača koji bi se približio Peleovoj klasi. Ali Pele bi ipak bio bolji.”
Odrastao je u sirotinjskim četvrtima Baurua zapadno od Sao Paula i čistio cipele na željezničkoj stanici. Otac je morao rano da prekine fudbalsku karijeru zbog teške povrede i bio je čistač na klinici. Majka mu je bila pralja veša.
Fudbal je igrao bos. Lopta se sastojala od povezanih čarapa. Ali i sa takvom loptom je mogao da žonglira nekoliko minuta.
Kada su ga već dugo zvali Pele, dobio je ugovor u FC Santosu sa 15 godina. Sa 16 je bio igrač reprezentacije, a sa 17 svjetski prvak. Do danas najmlađi svih vremena.
Nakon Svjetskog prvenstva 1958., gdje je postigao šest golova u četiri utakmice, počeli su ga zvati "O Rei" - kralj.
Osvojio je 26 titula u 17 godina igranja, postigao 1301 gol u 1390 utakmica (prosjek 0,94 po utakmici). Kada je biran „Svjetski fudbaler 20. vijeka“, osim Pelea nije bilo ozbiljnog protivkandidata.
Nakon 1962. godine postao je treći put svjetski prvak 1970. godine, što nikome drugome nije pošlo za rukom. Iako visok samo 1,73 metra, u finalu protiv Italije (4:1) postigao je 1:0 visoko u zraku udarcem glavom protiv tvrdog defanzivca Burgnicha, poznatog pod nadinkom "kamen". Kasnije je rekao: „Prije finala, ohrabrio sam se i rekao sam sebi, Pelé je napravljen od mesa i kostiju. Kao i ja. Poslije utakmice sam znao da nisam bio u pravu.”
Mitovi oko Pelea toliko su legendarni da moraju biti istiniti:
-Kada bi izvodio slobodan udarac, igrači u zidu su se okretali da vide njegov gol.
-U jednoj utakmicu Kolumbiju 1967. sudija ga je poslao u svlačionicu (tada još nije bilo crvenih kartona)- Međutim, gledaoci su toliko bjesnili na tribinama, sve dok ga sudija nije vratio iz kabine na teren. Dozvoljeno mu je da nastavi igru.
-1969. godine građanski rat u Nigeriji je prekinut zbog meča Pelea i Santosa. Tek nakon utakmice počeli su ponovo pucali.
-U svakom slučaju, istina je da je on zvanično proglašen "nacionalnim bogatstvom" od strane brazilske vlade i zbog toga nije mogao da se preseli u Evropu. U tada brojnim prijateljskim utakmicama Santos je primao 150.000 dolara. 50 posto od toga je bilo za Pelea.
Bio je centarfor, viseći napadač i plejmejker sve u jednom. A takođe "lažna devetka", iako taj termin tada nije ni postojao.
Pošto je izgubio većinu svog bogatstva zbog rizičnih poslova sa nekretninama, preselio se u Njujork 1975. godine, gde je potpisao trogodišnji ugovor vrijedan 4,5 miliona dolara. Uz to je još 5,2 miliona dolara od reklamnih ugovora stiglo je njegovu kasu. Sa Peléom, Cosmos je iznenada povećao prosječnu posjećenost na stadionu Giants sa 4.000 na prosječno više od 50.000 po utakmici.
Pelé privatno: Ostatak života proveo je u vili u mondenom primorskom ljetovalištu Guaruja blizu Santosa s pogledom na Atlantik. Sa 75 godina oženio se po treći put. Marcia Aoki, koja je rođena u Japanu, mlađa je od njega 25 godina.
Iz prva dva braka ima petoro djece. Osim toga, Pelé je prihvatio očinstvo za dvije vanbračne kćeri.
Nakon karijere osnovao je uspješnu agenciju za sportski marketing. Postao je ambasador dobre volje UN-a i ministar sporta Brazila (1995-98). I postao je reklamna ikona (uključujući i Viagru). Njegovo bogatstvo procjenjuje se na skoro 100 miliona eura.
"O Rei" - kralj je mrtav! Kao najveći fudbaler svih vremena, on će zauvijek živjeti u glavama navijača. I sam je jednom rekao: „Ne mogu zamisliti život bez fudbala. Nadam se da se fudbal može igrati i na nebu.”
(Alfred Draxler)
prevod Smail Špago
fotografije, internet, arhiva
(spagos)
Kako je zapravo biti magarac? Film "Eo"
je zadivljujuće blizu odgovora na ovo pitanje.
Filmsko
remek-djelo koje otkriva ponore ljudskog bića.
Kako je biti
magarac? Čovjek je sklon da za nekoga, ko tvrdi da zna odgovor na
ovo pitanje, pomisliti da je i sam magarac. Filozof Thomas Nagel je
1974. godine proglasio nemogućim prekoračenje vlastitog identiteta,
koristeći šišmiša kao primjer. Samo se umjetnost približava
ideji.
Poljsko-italijanski film "Eo", koji bi trebali
ispravno prevesti kao "Ia", kako se oglašava magarac, u
trajanju od 86 minuta, govori o životu iz magarećeg pogleda.
Režiser Jerzy Skolimowski (84) se vrlo spekulativno kockao, da li je
to lagani dokumentarac ili avangardni eksperiment za malu, vrlo
specifičnu publiku. Iznenađujuće, pred očima gledaoca se odvija
klasična, zapanjujuća, gotovo previše ljudska tragedija ljubavi,
pohlepe, ljubomore, spletki, ubistava i nasilja.
Poput izgubljenog
lutalice, dugouhi kaska od mjesta do mjesta, kroz poljske i
italijanske krajolike, ponekad sam, ponekad u društvu. Njegovo
putovanje vodi ga od cirkusa do ergele konja, dječije farme, šume,
fudbalske smotre, ambulante, krznarskog pogona, bašte jedne vile, pa
sve do klaonice. Tamo gdje se magarac obično smatra Bartlebyjem među
životinjama, ovdje se on više pojavljuje kao inkarnacija
Eichendorffskog bezveznjaka. Jer umjesto da tvrdoglavo stoji, on ide
se sve dalje i dalje, čak i kada bi mu bilo pametno da malo
zastane.
U filmu “Eo” igra šest različitih magaraca, Hola,
Tako, Marietta, Ettore, Rocco i Mela. Ovoliki raspon pokazuju da
nijedna životinja ipak nije povrijeđena tokom snimanja. "Eo"
je film o našem ophođenju prema životinjama, magarac se posmatra
kao tegljač, cirkuski umjetnik, fudbalska maskota, ali i sadržaj
kobasica. Ali činjenica, ne samo da je ugrožen, već i da da se
povlači, da očigledno dobrovoljno bježi sa mjesta gdje bi mogao
doživjeti idiličnu penziju, spašava film da ne postane depresivna
optužba za patnju životinja. Istina je da se prema ovom stoiku u
sivom fraku postupa loše, ali isto tako često se pomisli da se
postupa i dobro.
Ovo remek-djelo ambivalentnosti odriče se svakog
crno-belog razmišljanja – da li je magarac zaista slobodniji nakon
što je spašen iz cirkusa, čak i ako zna samo za svijet između
bine, rasvjete i kaveza? Da li je u pravu čovjek koji je odvezao
magarca od vatrogasnog vozila vičući "anarhija" nakon što
smo ga upravo vidjeli u košmarnim sekvencama kako sam preživljava
noćnu moru u divljoj šumi, iz koje je konačno pronašao put natrag
u civilizaciju?
I da li skitnice čine dobro djelo kada hladno
prerežu grkljan vozaču teretnog kamiona da bi mu ukrali novac,
nehotice oslobodivši magarca, zaključanog pozadi u kamionu, od
njegove sudbine u klaonici?
Šarm ove nježne, glasne, velike
priče je baš u otklanjanju kontrasta između slobode i zatvora,
prirode i kulture, dobra i zla, ljubavi i mržnje.
"Eo"
u velikoj meri duguje svoju zadivljujuću privlačnost radu kamere,
montaži i muzici. Letovi nabijeni prijetećim tonovima iz
perspektive drona susreću se sa snovima magarca u crvenoj boji,
možda o električnoj životinji, i uvećane nozdrve, koje arogantni,
ratoborni konji rašire prilikom dolaska skromnog, mirnog magarca u
njihovu blizinu. Ponekad vidimo okolinu zamućenu pogledom njegovih
očiju, ponekad gledamo u njegove oči, a onda vidimo stvari koje on
ne vidi. To je ista rizična sloboda koju film hipnotički
istražuje.
Bez da se ikada čuju Eove misli ili glas, filmska
kamera se pomjera i sama sekvenca scena sugeriše da je dramatično
putovanje ovog junaka obojeno osnovnom čežnjom: čežnjom cirkuskog
umjetnika Kasandre, s kojom je tako često nastupao zajedno.
Romantičari bi rekli da mu nedostaje prva ljubav i da će učiniti
sve da je pronađe, čak i ako to znači da se od brižnih seljaka
vrati ka brutalnim vlasnicima cirkusa. Aktivisti za prava životinja
prigovorili bi da je magarac traumatiziran,
da je osoba pogođena
Stockholmskim sindromom koja izgleda izgubljena za zdrav život na
selu.
U oba slučaja, ljubav označava otrovan koncept u skladu s
vremenom. Realisti, međutim, mogu odlučiti da ne trpe epizodni
slijed scena narativnim ponudom značenja da životinjsko lutanje
shvate manje kao basnu o povratku izgubljenog sina, a mnogo više kao
instinktivnu samovolju. “Eo” se može humanizirati, ili razumjeti
u svoj svojoj životinjskoj otuđenosti.
Čak je i eksplicitni
uzor Skolimowskog, klasik Roberta Bressona "Na primjer
Balthasar" iz 1966. godine, koji je još jednom uvršten u
mjerodavnu anketu kritičara časopisa "Sight and Sound",
među 100 najboljih filmova svih vremena, mnogima bi zasmetao. Ingmar
Bergman je rekao da mu je film bio toliko dosadan da ga je
prespavao.
„Magarac mi je potpuno nezanimljiv, ali čovek je
uvek zanimljiv“, objasnio je sam sebi. Takođe u projekciji filma
"Eo" na berlinskom festivalu "Around the World in 14
Films" u pivnici Kulturbrauerei, jedan gledalac je napustio
dvoranu u sred filma, uz glasan komentar "Sranje od filma".
Ali Q”Eo” gazi dalje.
Nekim kritičarima takođe može
zasmetati njegov eklatantan ulazak u za njega prevelike kopite. Ali
remake tako tvrdoglavo frkće da mu to nikada neće biti poništeno.
U poređenju sa crno-bijelim, gotovo konvencionalno snimljenim
"Balthasarom", "Eo" impresionira
revolucionarnijom estetikom; patnja životinje više ne teži tako
jednostrano, kao kod mučenika iz 1966. Nakon premijere u Cannesu,
gdje je podijelio nagradu žirija sa još dva filma, "New York
Times" ga je izglasao za najbolji film 2022. A Poljska će ga
poslati u trku za Oskara u martu iduće godine.
Normalno,
fokalizirana figura nam pokazuje šta treba da osjećamo. Kad ona
plače, mi plačemo s njom; kada se namršti, počinjemo sumnjati.
Ali Eo ne radi ništa. On samo stoji, ili hoda. Ponekad diše malo
glasnije. A šta treba da mislimo, zavisi isključivo od nas.
(welt)
(prevod: Smail Špago)
(NovaSloboda.ba)
Najmanje 28 ljudi je poginulo na zapadu američke savezne države New York, od kojih većina u Buffalu, dok čudovišna zimska oluja nastavlja da razara Sjevernu Ameriku.
Državni zvaničnik izjavio je da su neki ljudi bili zarobljeni u automobilima više od dva dana tokom “vjerovatno” najgore oluje u njihovom životu.
U dijelovima države do utorka se očekuje još do 23 centimetra snijega, upozoravaju meteorolozi.
U oluji, koja se proteže od Kanade do meksičke granice, poginulo je 56 ljudi.
Američki predsjednik Joe Biden odobrio je objavu vanrednog stanja kojom se dozvoljava savezna podrška državi New York.
“Moje srce je s onima koji su izgubili svoje najvoljenije ovog prazničnog vikend”, napisao je on na Twitteru.
Vlasnik male porodične radnje u East Buffalu, koji nije želio da bude imenovan, rekao je da su pljačkaši provalili u njegovu prodavnicu na Božić. “Uzeli su sve. Ljudi su uzeli igračke, elektroniku i zvučnike”. Procijenio je da je ukradena oprema u vrijednosti do 50.000 dolara. Rekao je da je zvao policiju, “ali su mi rekli da su previše zauzeti spašavanjem starijih”.
Velikim dijelovima Sjedinjenih Država
ovih dana bjesni jaka zimska oluja.
Oluja je "opasna i
prijeteća", rekao je američki predsjednik Joe Biden u
Washingtonu. "Ovo nisu snježni dani na kakve ste znali kao
klinci, ovo je ozbiljno."
Meteorolozi za naredne dane
predviđaju uslove tzc ciklon-bombe, poput mećave na Velikim
jezerima, brzi led na istočnoj obali i žestokuu hladnoću do
granice s Meksikom.
U državi Montana temperature su već pale
na minus 46 stepeni Celzijusa. U Južnoj Dakoti snježni nanosi su
visoki više od deset stopa (3 metra)
Ponekad postane toliko hladno
da postoji opasnost od promrzlina u roku od nekoliko minuta,
upozorile su vlasti. Za oko 180 miliona ljudi izdata je neka vrsta
meteorološkog upozorenja.
U pojedinim dijelovima zemlje očekuju se "po život opasne" temperature sa jakim vjetrom.
(msn)
Kvalifikacijama u Oberstdorfu, juče je počela 71. Novogodišnja turneja četiri skakaonice, u skojaškim skokovima.
Redoslijed lokacija takmičenja
tradicionalno je isti svake godine. Održava se u Njemačkoj i
Austriji na po dvije skakaonice.
Otvaranje takmičenja u
Oberstdorfu (Njemačka) 28. i 29. decembra 2022. Nakon kvalifikacije
na Schatenbergschanze počinju u Oberstdorfu, u četvrtak, 29.
decembra, u 16:30 sati, počinje otvaranje turnira.
Nakon
Oberstdorfa slijedi novogodišnje takmičenje u
Garmisch-Partenkirchenu. Tamo će se kvalifikacije održati u
novogodišnjoj noći, 31. decembra 2022. godine, u 14 sati. Na Novu
godinu, 1. januara 2023. godine, takmičenje počinje u 14 časova.
Nakon toga, skijaši skakači i pratnja turneje kreću u
Austriju.
Treće dan takmičenja održat će se na skakaonici
Bergisel u Innsbrucku. Kvalifikacije će biti u utorak, 3. januara
2023. godine, od 13:30 sati. Skijaški skokovi Bergisel počinju u
srijedu, 4. januara u 13.30, prvim krugom.
Finale turnira četiri
brda održat će se u Bischofshofenu 5. i 6. januara 2023.
Kvalifikacije počinju u četvrtak, 5. januara u 16.30 sati, a
finalni skokovi će se održati u petak u 16.30 sati.
(sport)
Evo me u Bavarskoj pivnici po imenu Munich, u centru Sidneja. Munich je ustvari naziv grada Münchena na engleskom jeziku. Ovde pod obavezno svratim na pivo i šniclu, svaki put kad sam u Sydneyu. Podsjeća me na naše pivnice, a čitava ulica na beogradsku Skadarliju. Barem je osjećaj takav.
Sydney Harbour Bridge je jedna impozantna gradjevina posebno za nas mostarce koji se svaki put naježimo kad vidimo most! Ovo mi je drugi najljepši most na svijetu!
(nenad)
... da dodam, Harbour Bridge u prevodu ne znači ništa drugo nego Lučki most... pa kud ćeš dalje...
(spagos)
Sydneyska opera (eng. Sydney Opera House) je jedna od najpoznatijih građevina u Sydneyu (Australija), ali i svijetu. Zbog toga je 28. juna 2007. godine uvrštena na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji. Zgradu opere izgradio je od 1959. do 1973. danski arhitekt Jørn Utzon. Sydneyska opera nalazi se blizu Sydneyskoga lučkoga mosta, te zajedno s njim i okolicom daje jednu prekrasnu sliku. Jedna je od najzaposlenijih koncertnih dvorana na svijetu s više od 1 500 izvedbi i više od 1,2 milijuna posjetitelja svake godine. U njoj djeluje više institucija kao što su: Australijska opera, Australijski balet, Sydneysko Kazalište i Sydneyski simfonijski orkestar. Ona je također i jedna od najvećih turističkih atrakcija u Australiji s više od 7 miilijuna posjetitelja godišnje od kojih oko 300.000 obavi detaljan obilazak s vodičem.
Mjesto na kojem danas stoji opera je nekada bilo mjesto na kojem se nalazila utvrda, koja je osim toga, bilo i skladište. Ovo mjesto je 1958. godine srušeno, da bi u martu 1959. godine, napokon poöela izgradnja opere. Projekt izgradnje je bio podijeljen u tri faze: prva (1959. – 1963.) se sastojala u izgradnji gornjeg dijela podija, druga (1963. – 1967.) je podrazumijevala konstrukciju središnjih dijelova, tj. školjki, dok je treća faza (1967. – 1973.) bila namijenjena završnim radovima u unutrašnjosti Sydneyske opere.
Jørn Utzon je bio nesvjesno uvučen u političke intrige i dezinformisani novinari su ga na kraju prisilili da se povuče iz projekta prije dovršetka izgradnje 1966. god. Bio je optužen da je strašno podcijenio troškove izgradnje, koji su od izvornih 7 milijuna $, do 1973. porasli na 102 milijuna $ (što je više od 14 puta). To je porazno djelovalo na njegovu karijeru koja je stagnirala gotovo 20 godina. Sydneyska opera je s vremenom prepoznata kao Utzonovo remek-djelo i 20. najfotografisanija građevina stoljeća.
Sydneyska opera je svečano otvorena 20. oktobra 1973. godine, deset godina nakon izvornog roka. Otvorila ju je australska Kraljica Elizabeta II. Otvaranje, koje je praćeno vatrometom i izvođenjem Beethovenove Devete simfonije, uživo su prenosili razni mediji.
Sydneyska opera je izgrađena u ekspresionističkom, modernom umjetničkom stilu, s nekoliko prethodno napravljenih velikih betonskih školjaka koje su formirale krov opere. Opera pokriva 18.000 kvadratnih metara (1,8 hektara) zemlje. Također je dugačka 183 i široka 120 metara. Sydneyska opera leži na 580 postavljenih stubova koji su postavljeni na 25 metara ispod površine mora. Obezbjeđuje se strujom čija je potrošnja jednaka potrošnji grada od 25 000 stanovnika. Krov opere je prekriven sa 1,056 miliona blistavo bijelih i krem-bijelih švedskih pločica, koje se povremeno održavaju i zamjenjuju.
Sydneyska opera ima pet pozorišno-koncertnih dvorana, pet studija namijenjenih za izvođenje proba, dvije glavne dvorane, četiri restorana, šest barova kao i mnogobrojne prodavaonice suvenira.
Sidnejski lučki most (Sydney Harbour Bridge)
Sidnejski lučki most je jedna od glavnih znamenitosti Sidneja. Zajedno sa Sidnejskom operom predstavlja simbol ovog grada i cijele Australije. Preko luke Port Jackson, najveće prirodne luke na svijetu, most povezuje sjevernu i južnu obalu Sidneja. Zbog karakterističnog lučnog izgleda dobio je nadimak „vješalica za kaput“ (Coathanger).
“… vidi se iz svakog gradskog
kutka, tako da se prikrada u kadar iz najčudnijih mogućih uglova,
kao ujak koji bi da se uvali u svaki snimak. Idaleka izgleda nekako
galantno uzdržano, veličanstveno ali ne i nametljivo, ali izbliza
se vidi koliko je moćan.”
Ovdje prenosimo neke impresije o
sidnejskom mostu iz knjige “Tamo dole”, autora Bil Brajsona:
Osnovne karakteristike
Sidnejski most je projektovao engleski inženjer Ralph Freeman, radove je izvodila britanska građevinska firma, ali najveće zasluge za njegovu izgradnju pripadaju Australijancu dr Johnu Bradfieldu.
Most je dizajniran i sagrađen po ugledu na njujorški Hell Gate Bridge, sa jednim čeličnim lukom, koji od površine vode do svoje najviše tačke ima raspon od 134 m. U kategoriji jednolučnih čeličnih mostova sidnejski most važi za najviši na svijetu. Po dužini je šesti najduži lučni most, a sve do izgradnje Port Mann Bridge u Vankuveru 2012. godine, bio je i najširi na svijetu.
Preko mosta se odvija željeznički, drumski, biciklistički i pešački saobraćaj. Most ima osam saobraćajnih traka, dve pruge i dve staze za pešake i bicikliste. Glavni put koji preko njega ide je autoput Bradfield, a njegova dužina od 2,4 km čini ga jednim od najkraćih autoputeva u Australiji.
Isto kao i Ajfelov toranj, most se širi tokom vrelih dana i tada može da “poraste” do 18 cm. Za njegovu izgradnju utrošeno je 52.800 tona čelika, 18.000 m³ granita, 95.000 m³ betona i 272.000 l farbe.
Istorijat
Ideja o izgradnji mosta koji bi povezao sjevernu i južnu obalu Sidneja postojala je još od 1815. godine. Prvi put ju je predložio arhitekta Francis Greenway tadašnjem guverneru Novog Južnog Velsa. Iako nije odmah zaživjela, ideja je bila aktuelna tokom cijelog 19. vijeka. Projekat je konačno započet 1914. godine kada je povjeren Johnu Bradfieldu, ali se u njegovu realizaciju krenulo tek nakon Prvog svjetskog rata.
Autor glavnog projekta, upravitelj i nadzornik svih radova bio je Bradfield, dok je detaljniji dizajn mosta izradio Ralph Freeman, inženjer firme koja je izvodila radove. Izgradnja mosta započeta je sredinom 1923. godine, a radovi su završeni osam i po godina kasnije.
Svečano otvaranje
Sidnejski lučki most je zvanično otvoren 19. marta 1932. godine. Sam događaj je privukao veliki broj posmatrača, skoro milion, ali se jedan od njih posebno upisao u istoriju: Francis De Groot, član paramilitarne grupe New Guard. Pred sam čin zvaničnog otvaranja mosta, Francis je dojurio na konju i svojim mačem presekao vrpcu „u ime kralja i naroda Novog Južnog Velsa“. Istog trena je uhapšen, vrpca je ponovo svezana, a zatim i zvanično presječena od strane tadašnjeg guvernera.
Zlatne makaze korišćene u ovoj ceremoniji bile su upotrebljene i prilikom svečanog otvaranja Bayonne Bridgea u Njujorku, godinu dana ranije.
Održavanje mosta
Danas preko sidnejskog mosta dnevno pređe 200 vozova, 170.000 automobila i 1.500 biciklista. Da bi bio bezbjedan za saobraćaj most se svakodnevno kontroliše i održava. Najznačajniji radovi na održavanju uključuju zaštitu čelične konstrukcije od korozije, čija je površina velika kao 60 fudbalskih terena. Prilikom farbanja koriste se specijalne brzosušeće boje, kako kapljice ne bi padale na vozila ili površinu mosta.
Od 2013. godine dva robota pod imenom Rosie i Sandy, specijalno dizajnirana na Tehnološkom univerzitetu u Sidneju, zadužena su za održavanje najopasnijih dionica čelične konstrukcije.
Turističke atrakcije
Sidnejski most je privlačio turiste čak i tokom izgradnje, a dvije godine nakon otvaranja njegov jugoistočni pilon je postao prava turistička atrakcija. Na vrhu pilona, koji je visok 87 m i do koga se stiže za 200 koraka, postojali su kamera obskura, teleskop, muzej Aboridžina, priređivale su se i izložbe, a danas je tu muzej vezan za izgradnju mosta i vidikovac sa pogledom na grad.
Tokom proslave Nove godine u Sidneju, Sidnejski lučki most postaje centar svih zbivanja zbog već tradicionalno grandioznog i tehnički najrazvijenijeg vatrometa.
Ali glavna i najveća turistička atrakcija jeste penjanje organizovanim turama na most (Bridge Climb). U zavisnosti od odabrane lakše ili teže ture, ovo uzbudljivo iskustvo nudi nezaboravan pogled sa vrha najvećeg čeličnog luka na svijetu, ali i mogućnost da se most i njegova veleljepna čelična konstrukcija istraži i pogleda izbliza.
(budikengur.com)
(spagos)
