Treći međunarodni festivalu lutkarske
umjetnosti u Mostaru – FLUM 2023. održaće se od 25. do 29.
septembra, a osim takmičarskog dijela u kome će učestvovati osam
predstava ponudiće i bogat prateći program.
Na ovogodišnji festival prijavilo se
37 predstava s nekoliko kontinenata, od kojih su selektori odabrali
njih osam, koje dolaze iz Francuske, Bugarske, Rumunije, Izraela,
Turske, Srbije i BiH.
Umjetnički direktor Pozorišta lutaka
Mostar Nedžad Maksumić naglasio je kako je ovaj festival stekao
priličnu slavu, te da mnoge grupe iz svijeta lutkarstva žele doći
i učestvovati u trci za Gran Prix mostarskog festivala – ‘Zlatni
svitac’’.
“To je nagrada koju je uradio
akademski kipar Dalibor Nikolić, a uz nju biće nagrade i za
najbolju režiju, glumce, scenografiju, kreaciju lutaka, za najbolju
originalnu muziku i još nekoliko nagrada za koje ocijenimo da ih
neke od predstava zaslužuju”, rekao je Maksumić na konferenciji
za novinare.
Uz takmičarski, biće prikazan i
prateći program na kome će, uz ostalo, biti održana i promocija
dvije knjige.
U okviru Trećeg međunarodnog
festivala lutkarske umjetnosti u Mostaru realizovaće se veliki
projekat UNIMA Puppetry Collaboratorium.
Cilj ovog projekta je angažovati što
više nacionalnih centara UNIME International, koji će putem
umjetnosti lutkarstva prenositi poruke zajedništva i prijateljstva,
tako dodatno promovišući i produbljujući misiju UNIME, najstarije
pozorišne organizacije na svijetu pod zaštitom UNESCO-a.
Na UNIMA Puppetry Collaboratoriumu
učestvovaće više od 30 istaknutih članova UNIMA-e, eksperata
lutkarske umjetnosti, koji dolaze iz deset zemalja, i to iz Belgije,
Bugarske, Irske, Norveške, Južne Koreje, Engleske, Ukrajine,
Amerike, Hrvatske i Srbije, zajedno sa generalnim sekretarom UNIME
Dimitriem Jageneauom.
Uz to, biće održana i osnivačka
skupština UNIMA centra u Bosni i Hercegovini, na kojoj će, pored
članova UNIMA International, učestvovati i predstavnici pozorišta
iz Bosne i Hercegovine.
U sklopu UNIMA-ina učešća na
Festivalu, biće održan umjetnički panel pod nazivom “Uvod u
dizajn i tehnologiju izrade lutaka”.
Na tom panelu će dizajneri i tehnolozi
iz različitih zemalja predstaviti svoj rad u području lutkarstva, a
kao članovi UNIMA International, zajedno s lutkarima iz regije,
raspravljaće o trenutnom stanju lutkarstva u svijetu, budućim
planovima i projekcijama, te odgovarati na stručna pitanja.
U okviru izložbe
cvijeća “Flower show” u Harogateu (Yorkshire), Englez Paul Proud
(42) predstavio je pet vrsta povrća sa kojima je bio ubjedljivo bio
najbolji na takmičenju "Ko ima najveći?".
Proud je
pobijedio u kategorijama kupus, šargarepa, cvekla, krastavac i
celer.
Ostale
zanimljivosti: bundeva od 102 kilograma i divovski luk od 9
kilograma.
Chris Parish je kući odnio nagradu za
svoju ogromnu bundevu, koja je bila teška 102 kg (224 lbs). Gareth
Griffin je sa njegovim ogromnim lukom ujedno obario svjetski rekord.
U listu Borba od 26. septembra 1965.
godine objavljana je foto reportaža sa otvaranja Partizanskog spomen
groblja u Mostaru. Autor fotografija je bio Savo Basta.
"Spomenik u brdu
Mostar je 25. septembra, reklo bi se
namah promenio svoj lik. Izmenilo ga je monumentalno Spomen-groblje,
koje je primilo posmrtne ostatke 614 boraca, izginulih u ovim
krajevima. Mostar je danas živa epopeja jer se bela građevina u
kamenom moru "saživela" sa pejsažem, svetlošću ovog
podneblja i vodom" i priče o herojima sa mrtve straže. Tako je
simbolizovana velika borba i tragika smrti, glorifikovana sloboda i
njeni darovi. Čitave procesije ljudi išle su Hercegovinom 25.
septembra da vide kako se menja grad. Na bivšem igralištu "Veleža,
na velikom narodnom mitingu koji je održan pred ulazom u
Spomen.groblje pročitana su imena poginulih. Spomenik na Bijelom
Brijegu, poslednje i najveće delo Bogdana Bogdanovića, saopštava
mnogo više nego što se kamenom, vodom i prostorom može reći. Ovaj
"grad na putu" postao je tako naselje koje svoju istoriju
ne mora da saopštava uobičajenim jezikom. To čini spomenik
ubedljivije i potresnije – monumetalnije.
Na slikama:
-Na ulazu u Spomen.groblje pioniri na
počasnoj straži.
-Majka palog borca ostala je poslednja.
Sama, sa tugom za mrtvim sinom.
-Hiljade građana Mostara i mnogih
naselja širom Hercegovine pristigli su pod Bijeli Brijeg.
-Arhitekta Bogdan Bogdanović: Ovo je
moje najnovije i najdraže delo uspešno je realizovano zahvaljujući
razumevanju grada i neumornim neimarima koji su radili na realizaciji
-Narednog dana, po otvaranju
Spomen-roblja nekoliko hikjada Mostaraca posetilo je veliki spomenik
koji se obilazi i gleda kao narodni muzej, muzej u brdu, kao velika
kuća u kojoj prebiva poštovanje prema istoriji
-Džemal Bijedić čita imena poginulih
boraca Đuri Pucaru – Starom i Cvijetinu Moijatoviću, članovima
Izvršnog komiteta CK SKJ.
(snimio: Savo Basta)
priredili: Armin Džabirov, Tibor
Vrančić, Smail Špago
Douzrou je ime sela koje više nije
selo, već samo ožiljak u neplodnom krajoliku marokanske planine
Atlas.A žena na slici više nije ono
što je bila prije zemljotresa jačine 6,8 stepeni Rihterove skale
koji je uništio njen dom.Preživjela
je.S obzirom na najmanje 2.900 smrtnih
slučajeva, to je mnogo - a opet premalo. Na kraju je izgubila kuću,
a možda i svoje najmilije.Katastrofa
ju je iscrpila, što sugeriše njeno pogrbljeno držanje.I njen pogled, koji rezignirano usmjerava na ruševine.Ovdje se više nema šta vidjeti. Dok Maroko još procjenjuje
razmjere katastrofe, obalni region druge sjevernoafričke zemlje
tone.U Libiji je oluja Daniel donijela
najjače padavine u posljednjih 40 godina.Poplava je opustošila lučki grad Darnu i odnijela čitave
okruge; navodi se da je samo tamo umrlo 5.300 ljudi.Činjenica da se dvije vlade međusobno bore u državi i
nedostatak funkcionalne infrastrukture otežava spašavanje.Sada je međunarodno priznata vlada u Tripoliju pozvala na
"jedinstvo svih Libijaca".Kohezija!
Možda će preživjeti vrijeme potrebe.
Pop i nagrade
Od sada stvari
mogu ići samo nizbrdo.Kao prvo, Taylor
Swift je usred svoje turneje "Eras", za koju se očekuje da
će biti najuspješnija u istoriji pop muzike sa procenjenom zaradom
od preko milijardu dolara.S druge
strane, dnevne novine “USA Today” upravo su oglasile urednički
položaj u kojem će se sve vrtjeti oko tema Taylor Swift: njenih
obožavatelja, njenog kulturnog značaja, njene ekonomske
privlačnosti. A onda je prošlog utorka, 33-godišnja muzičarka
osvojio i devet MTV video muzičkih nagrada, više nego bilo ko
ranije. Dobila je glavnu nagradu za spot za svoju pjesmu "Anti-Hero",
koji je sama režirala.Dok je pjesma o
njenim demonima, video je bu-bu priča sa duhovima i dvojnicima
Swiftove.Vrhunac je njena vlastita
sahrana sa otvaranjem oporuke.Kućica
na plaži ide mačkama, buduća djeca odlaze praznih ruku.Swift pjeva: „Jeste li čuli da svoj narcizam maskiram u
altruizam?“ Očigledno nisu. Za razliku od nje, potomci ne
zaslužuju ništa bolje.
Čupavi ubica klime
Nijedno drugo živo biće
nije promijenilo regione oko Arktika tako brzo i toliko kao ljudi.
Klimatske promjene koje izazivamo sada su proizvele pobjednika koji
bi mogao uzrokovati daljnju štetu u području leda koji se topi:
američkog dabra. Toplije temperature na sjeverozapadu Aljaske
uzrokuju da niče veće grmlje, a glodari od 20 kila ih slijede u
gomilama. Između 2003. i 2017. broj dabrova u regiji se udvostručio,
objašnjavaju istraživači. Na satelitskim snimcima sada je
izbrojano oko 12.000 njihovih vodenih staništa. Sa svojim branama,
dabrovi podstiču emisije gasa staklene bašte metana, kako pokazuje
nedavno objavljena studija Univerziteta Aljaske u Fairbanksu. On
nestaje iz atmosfere mnogo brže od ugljičnog dioksida, ali ima 25
puta veći utjecaj na klimu. Vode sa branom se zagrijavaju i uzrokuju
da permafrost i dalje nestaje, piše tim u časopisu "Environmental
Research Letters". Tako se oslobađa zarobljeni metan. Jezerca
za dabrovim branama preplavljuju velike površine. Kako biljke
zarobljene pod vodom trunu, proizvodi se više metana. Za svoje
istraživanje, tim je mjerio 430 kvadratnih kilometara iz zraka.
Područja s visokim emisijama metana poklopala su se tačno sa
lokacijama dabrova.
U listu Borba od 25. septembra 1965. godine objavljen je tekst o otvaranju Partizanskog spomen groblja u Mostaru, autor je bio Refik Hamzić
"U Mostaru je otkriveno Spomen-groblje
Na mitingu je govorio Avdo Humo, član CKSKJ
Mostar 25. septembra
U Mostaru je danas održana velika svečanost povodom otkrivanja Spomen-groblja monumentalnog spomenika, podignutog u znak sećanja na pale borce narodnooslobodilačkog rata.
Pre početka završne svečanosti u Mostar su stigli učesnici marša. "Sa mesta gde su ginuli" , koji su pošli iz Bijele, Boračkog jezera, Glavatičeva, Kule, Rujišta, Kamene i drugih mesta u kojima su herojskom smrću pale stotine boraca. U ovom monumentalnom spomeniku, delo beogradskog arhitekte Bogdana Bogdanocića, nalaze se posmrtni ostaci 614 palih boraca čija su imena ispisana na kamenim pločama i na taj način simbolizovana herojska borba naroda ovog kraja.
U popodnevnim časovima, pred ulazom u Spomen-groblje, na bivšem igralištu Veleža, održan je miting kome je prisustvovalo nekoliko hiljada građana. Pored ostalih, svečanosti su prisustvovali Đuro Pucar, član Izvršnog komiteta CK SKJ, Cvijetin Mijatović, politički sekretar CK SK BiH, mnogi društveni i politički radnici i delegacije boračkih organizacija.
Na mitingu je govorio Avdo Humo član CK SKJ, koji je između ostalog rekao da je ovo Spomen-groblje podignuto za večita vremena palim borcima ovog grada na čijem revolucionarnom delu treba da se vaspita naša mlada generacija. On je naročito istakao revolucionarnu prošlost Mostara i njegovog poznatog bataljina koji je uspešno izvršavao sve svoje dužnosti.
Posle mitinga otvoreno je Spomen-groblje a zatim su grobove uz zvuke Lenjinovog posmrtnog marša posetili roditelji palih boraca i gosti. Na 614 ploča majke, očevi, braća i drugovi položili su velike bukete cveća
R. Hamzić"
slika: Spomen-groblje u Mostaru
(Borba 1965-09-25)
Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
20 pitanja za korčulanskog kamenoklesara Antu Mušića “Tucija“.
Za partizansko.info sa Antom Mušićem “Tucijem” razgovarali su: Roko Markovina, Selena Seferović, Dragoljub Batar i Zinaida Markovina. Razgovor zabilježio Roko Markovina. Fotografije: Dragoljub Batar.
Ante Mušić “Tuci” iz Lumbarde, kao tek svršeni klesar, radio je na izgradnji Partizanskog spomen-groblja u Mostaru početkom šezdesetih godina XX vijeka.
“Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku šezdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.“Bogdan Bogdanović, odlomak
O IZGRADNJI SPOMENIKA
Kako je došlo do toga da se pozovu Korčulani za gradnju Partizanskog spomen-groblja? Jeste li se za ovaj posao dobrovoljno javili ili ste bili odabrani?
Poduzeće „Klesar“ sa otočića Vrnik, u blizini Lumbarde, javilo se na poziv, poslalo ponudu koja je bila prihvaćena i odabralo je najsposobnije, u koje je bilo sigurno da će taj posao dobro obaviti. Uz nas je bilo i nekoliko Dubrovčana, a zidarske radove je obavljalo neko poduzeće iz Hercegovine, mislim da su bili iz Posušja.
Pored majstora, Korčula je poslala i kamen za Mostar?
Korčulanski „meštri“ su bili na glasu kao kvalitetni za obradu kamena, a korčulanski (pogotovo vrnički) kamen je tradicionalno bio jako dobar i obradiv. Od njega su građene Aja Sofija i još mnogo zdanja u Carigradu, Veneciji, Dubrovniku i mnogim poznatim velikim mjestima. Tamo se prevozio poluobrađeni kamen, a vraćala se „savura“ (šljunak) istim brodovima i iskrcavao uz obalu u Lumbardi (Račišće).
Kamen za Partizansko se inače dovozio, pouobrađen, nešto sa Vrnika, ali je većina bila iz Hercegovine, sa područja između Metkovića i Čapljine, koliko se sjećam, a ne znam točno naziv toga područja, rukovodeći se onom starom klesarskom poslovicom: “Kamen gdje nikne – tu i obikne“. To je radi posebnoga utjecaja temperatura tokom godine, kiša, vlažnosti. Sve to utječe na trajnost kamena, posebno kod gradnje spomenika.
Na kojim dijelovima Partizanskog spomenika u Mostaru su Korčulani najviše radili?
Radili smo sve što je projektom bilo predviđeno. Stariji i iskusniji su radili složenije oblike, udubljene i ispupčene, te kamene ploče. A mlađi i neiskusniji su pisali slova i radili kvadratične i pravokutne oblike.
Radili bismo po 7-8 mjeseci u kontinuitetu. Bili smo složni i pomagali jedan drugome. Šalili smo se na naš, otočki, način.
Koliko se posla moglo uraditi u jednome danu?
Nije bilo strojeva za obradu. Sve se radilo ručno, priručnim alatima. Radilo se vrijedno, na normiranim poslovima. Dnevna količina obrađenoga kamena je ovisila o složenosti komada i njegovoj veličini, a ovisila je i o složenosti oblika kamena kojega treba obraditi. Obradili bismo 3-4 komada kamena dnevno, ovalnoga oblika za izradu zdenca odakle izlazi voda, a nadgrobne ploče sa imenima su se radile 2-3 dana. Nekada i 4 dana, ovisno o duljini imena i prezimena. Radili smo primitivnim alatom lito, tajenta i bućarda (dlijeti, uski-tanki višezubni čekić i kvadratični višezub). Sjećam se da smo koristili šablone da bi sva slova izgledala podjednako. Nakon rada, redovito smo išli u Gradsko kupatilo na pranje, kraj hotela „Neretva“. Tamo je bio i mali bazen.
„Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati.” Bogdan Bogdanović, odlomak
Pročitali smo kod arhitekte Bogdana da ste najviše radili po noći?
Najčešće smo radili od jutra do 4-5 sati popodne. Trebalo je, najprije, prebaciti dnevnu količinu kamena za obradu u blizinu radnoga mjesta (3-4 komada), a onda ih obrađivati dok se norma ne završi…nekada i dulje. Za velikih mostarskih vrućina radili smo po noći.
Gdje ste boravili za vrijeme rada i boravka u Mostaru?
Živjeli smo u jednome montažnome objektu – baraci pored samoga mjesta gradnje Partizanskoga spomenika, gdje smo imali zajedničku spavaonicu i kuhinju sa trpezarijom i kuharicu sa Širokoga Brijega/Lištice….koja se zvala Zdravka. Savršeno je kuhala, posebno mostarske specijalitete dolme, sarme i druge, već sam zaboravio nazive. U blizini je bio i neki „Zdravljak“ pa smo i u njemu kupovali neke stvari. Tamo se sjećam jedne Hajrije.
Jeste li bili dobro plaćeni za vaš rad?
Tada je bila dobra plaća, za ono doba. Bili smo plaćeni po količini dnevno izvršenoga posla i broja komada kamena kojega smo obrađivali.
Čuli smo da ste svaki dan dobivali bocu vina?
Mi smo, otočani – Dalmatinci, bili naviknuti piti bevandu, pa je svaki dobivao na dan bocu vina, koje nam je, miješajući ga s vodom bilo dostatno za čitav dan.
„Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.” Bogdan Bogdanović, odlomak
O MAJSTORIMA I BOGDANU
Tko bi mogao biti onaj „Barba“ (iz Bogdanovićeve knjige „Ukleti neimar“), koji je vodio posao ispred klesara i uvijek započinjao pjesmu bez riječi, a svi bi je, ostali, mumlali tokom rada?
To je bio naš brigadir (predradnik) Nikola-Miko Lipanović -„Balaun“. On bi započinjao mumlati melodiju i prema njenoj brzini, ritmu i visini tonova mi smo, mumlajući za njim, davali ritam i snagu svojim udarcima u kamen. Svi podjednako, tako da su gotovi komadi od svih nas bili, gotovo, isti.
Voditelj radilišta bio je Ahmet Ribica, koji je bio i jedan od članova uprave F.K. “Velež” i još jedan čovjek, uz njega, imenom Asim (zaboravio sam mu prezime). Oni su dolazili svaki dan i vodili dnevnik završenih komada kamena, jer se po njima i plaćalo.
„… na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći – cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje.“ Bogdan Bogdanović, odlomak
Zahvaljujući vama imamo puni spisak kamenoklesara sa Korčule koji su učestvovali u gradnji Partizanskog spomen-groblja. Svaki je radnik, uz ime i prezime, imao i svoj nadimak. Već ste spomenuli “Balauna”, “Tura”, a vi ste “Tuci”. Kako su se dobijali nadimci? Je li to bilo tipično samo za klesare?
Nije. Kod nas ima puno ljudi, i porodica istoga prezimena, čak i imena i prezimena. Zato su se davali, prema nečemu, nadimci. Moj pra-pradjed bio je kovač. Stalno je oblikovao usijano željezo, na nakovnju, čekićem. Tuc-tuc…i dobio je nadimak „Tuci“.
Projektant Bogdan Bogdanović je u jednom članku spominjao posebno neka imena: Vinka Dragojevića i Ivu Biočina, a spominjali su se u drugom jednom izvoru i neki Mikele i Brada?
Bila su dvojica Dubrovčana, Vinko koji je, jedno vrijeme, po samome završetku ostao raditi u Mostaru na održavanju Spomenika i oženio se djevojkom sa Širokoga Brijega, a Ivo je bio, za razliku od nas, česti gost hotela „Bristol“, dok se Mikelea i Brade, zaista, ne sjećam.
Jeste li imali priliku da sretnete projektanta Bogdana Bogdanovića i kako vas se dojmio?
Gosp. Bogdan Bogdanović je često dolazio. Bio je dobar i blag. „Narodni čovik“- šta se u nas kaže. Dolazio bi sa šefom radilišta, Ribicom, i najčešće dugo razgovarao sa našim direktorom Jakovom Tvrdeićem „Turom“. Mi nismo imali puno vremena za razgovor, jer smo radili na normu.
Postoje li još korčulanski klesari?
Nema ih više. Tek ima nekoliko privatnih radionica ovih mlađih, koji su izučili zanat na Braču, u Pučišćima.
Kako se postajao klesar na Korčuli? Gdje se je učio zanat?
Učili smo zanat u Školi učenika u privredi-Korčula, a nastavnik praktične obuke nam je bio Marin Šain -„Noša“. Bio je sjajan klesar i učitelj. Učio nas je vještini korištenja ručnih alata, jer tada još nije bilo strojeva za obradu kamena i sve se radilo ručno: „pikun“ (špica); „tajenta“ (uski višezubni čekić sa grubim i finim ozubljenjem); „bućarda“ (čekić kvadratične metalne glave sa sitnim i krupnim ozubljenjem); „pinčidur“ (sjekač) i drugi. Sa svakim od alata se vježbalo posebno. Na kraju se vježbalo sa „litom“ (dlijetom), jer se sa njim moralo rukovati preciznije, a služio je za finalnu obradu.
KAMENOREZAČKI ALATI SA KORČULANSKIM NAZIVIMA:
izvor: Marinko Gjivoje, “Otok Korčula”, II izdanje, Zagreb, 1969.
O USPOMENAMA
U kakvom sjećanju vam je ostao taj vaš rad i boravak u Mostaru i jeste li nekoga poznavali od ranije?
Često smo se sjećali našega boravka u Mostaru. Tu smo bili skoro godinu dana. Znali smo otići i na neke zabave u Mostaru i pričali smo s ljudima. I družili se, kad bismo imali vremena.
Samo je jedna, tada bila obitelj u Mostaru, vezana za Lumbardu i Korčulu i to Stanka Markovine „Čiko“. On je bio duhanski stručnjak, živio i radio u Mostaru, a njegov sin, Roko (tj. ti), bio je moje školska generacija. Često smo dolazili kod njih, ja i Vinko-Braco Fabris, nedjeljom. Roko nam je pokazivao Mostar, njegove znamenitosti i povijest.
Kakav vam je tada Mostar izgledao?
Mostar je tih godina bio divan gradić, pogotovo za nas otočane, koji nismo nikada prije putovali. Gostoljubiv. Područje oko Biskupove palače i sama palača je bila fascinantna. I ljudi u susjedstvu, koji su nas obilazili.
Jeste li bili na otvaranju Spomenika?
Mi radnici nismo išli na otvaranje spomenika u Mostar. Išlo je rukovodstvo, a mi smo radili svoje svakodnevne poslove. Moram kazati da su nam, za vrijeme rada u Mostaru, ponekad dolazile i supruge, sestre, djevojke u posjetu. Lijepo nam je bilo u Mostaru.
Je li vam bila čast raditi na ovakvom spomeniku?
Naravno, posebno na spomenicima koji se postavljaju zaslužnim ljudima iz bilo koje oblasti. Ali, moram priznati, radili smo i zbog zarade. Dobivali smo i tzv. „terenski dodatak“. Bilo je dovoljno i za hranu, i da se nešto zaradi i pošalje našima u Lumbardu.
Mi smo radili najbolje što smo znali i mogli i bili smo na to ponosni. Klesari vole kamen i uvijek su ponosni kad iz kamena nešto naprave. Onaj tko nije to volio – prebacivan je bio u zidare, jer raditi oko kamena traži veliko znanje i strpljenje, a jedan ti pogrešan ili nestrpljiv potez može, čak i na samome kraju, upropastiti čitav posao i trud. I napraviti štetu.
Da li se Korčulani još sjećaju da su njihovi klesari radili na izgradnji Partizanskog spomen-groblja?
Jedan mali dio starijih Korčulana se još sjeća, a velika većina ne. Uglavnom je sve palo u zaborav. Ja sam u više navrata svraćao u Mostar i obilazio taj Spomenik i divio se njemu i našem djelu.
GALERIJA, Ante Mušić “Tuci”, umjetnik:
I u slobodno vrijeme Ante Mušić Tuci neumorno kleše umjetnine. U njegovom umjetničkom opusu primjete se morski motivi. Svojim kamenim rukotvorinama ukrašava zidove dvorišta, a pravi i figure i manje skulpture od kamena.
PRILOZI:
O firmi “Klesar” sa Korčule (ODLOMAK):
Izvor: Marinko Gjivoje, „Otok Korčula“, Zagreb 1969.
Ante je sa gostima proveo nekoliko sati u prijatnom razgovoru:
Lumbarda, septembra 2023. Dva Korčulanina sa posebnom vezom sa Mostarom: Ante Mušić Tuci i Roko Markovina.
Lumbarda, septembra 2023. Mala “delegacija” koja je vodila razgovor sa klesarom Antom o njegovom iskustvu i sjećanjima sa izgradnje Partizanskog spomen-groblja u Mostaru. Na fotografiji: Dragoljub Batar, Ante Mušić Tuci, Roko Markovina, Selena Seferović, Zinaida Markovina.
Visokii turizam se nalazi negdje drugo.Na jugozapadnom rubu pješčane pustinje Taklamakan, u blizini Kashgara u Kini, putnici će pronaći beskrajna prostranstva i još uvijek netaknutu prirodu. Kinezi sada žele da razvijaju turizam, u severozapadnoj kineskoj autonomnoj oblasti Xinjiang.Šanse da putnici ostanu neometani nisu loše.Taklamakan je druga najveća pješčana pustinja na svijetu, nakon Rub al-Khali u Arabiji.Temperaturne razlike mogu biti i do 70 stepeni Celzijusa u jednom danu.
Život u
ruševinama
Bio je petak
uveče, nešto poslije 23 sata, na samo nekoliko minuta - ali život
u Marakešu i regionu oko ovog turističkog žarišta u Maroku, više
nikada neće biti isti nakon ovih minuta.Dva
zemljotresa - jedan magnitude 6,8 i nedugo zatim drugi magnitude 4,9
- uništila su hiljade domova.Početkom
sedmice bilo je već 2.900 mrtvih i 5.530 povrijeđenih.Još uvijek se grozničava traga za mnogim nestalim osobama.Stanarki ove uništene kuće ostao je samo goli život.I očaj.
Austrijska
polarna stanica
Univerzitet iz
Graza, Austrija, otvario je istraživačku stanicu na grubom istoku
Grenlanda.Ovdje se prikupljaju podaci
kako bi se bolje razumjele klimatske promjene.
Naučnici se nalaze arktičkoj prirodi i Tasiilagu, gradu od
2.000 stanovnika sa šarenim kućama i najvećom stopom samoubistava
na svijetu Od sljedećeg proljeća, 20 istraživača će izvoditi
eksperimente i prikupljati podatke na polarnoj stanici Sermilik na
Univerzitetu u Gracu.Stanica je dobila
ime po fjordu u kojem se nalazi. Tišina, jedinstvena flora i fauna,
kao i sile prirode očarale su naučnike sa Austrijskog instituta za
polarna istraživanja (APRI), i u kontaktu sa njima se primjećuje
fascinacija i strast prema ovom udaljenom i negostoljubivom regionu.Temperatura je malo iznad nule, struja je jaka i voda je smeđa
od nanosa koji se topi glečerom.
