Engleska spisateljica Maude M. Holbach, zavoljela je još prije Dalmaciju, o njoj je napisala knjigu, a usput se zaljubila i u njene„ sestrinske zemljeˮ, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Nakon toga 1910. g. svoja putovanja po ovim zemljama opisuje u knjizi „Bosnia and Herzegovina – some wayside wanderingsˮ (Bosna i Hercegovina – neka usputna lutanja). Neki autori je smatraju začetnicom ideje turizma u tada zabitim krajevima Bosne i Hercegovine, prije svih prepoznala je prostorne potencijale za razvoj turizma kanjona Drežanka (ona ga zove Drežnica). Veliki dio knjige posvećuje Mostaru, u kome je zadivljuju sitne stvari, kao što je nošnja, burno izražavanje osjećaja ovdašnjih ljudi, kao i klima našeg grada. Valja napomenuti da i nju oduševljava misa u katoličkoj crkvi i opisuje je s mnoštvom detalja koje jedino žensko oko može zamijetiti, baš kao i Frances Kinsley Hutchison, koja je iste godine posjetila Mostar kao i Maude. Da li su jedna od druge prepisivale, ili su im utisci slični ili… prosudite sami.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadovati na stranici www.cidom.org
Jedan od najdivnijih prizora koje sam vidjela u Mostaru, ili bilo gdje drugdje prilikom svojih svjetskih lutanja, je bila nedeljna jutarnja misa u katoličkoj crkvi. Polovina crkve je bila puna vojske, dok je druga polovina, osim nekoliko sjedišta koje su zauzimale supruge oficira, bila ispunjena seljankama u bijelim maramama, s tu i tamo pokojim kršnim muškarcem odjevenim u svečano odijelo, koji su skrušeno klečali iza vojnika. Rekoh da mi je scena koju sam vidjela u crkvi bila jedna od najljepših koju sam ikad ugledala, alinisam sigurna da ona koju sam vidjela ispred crkve nije jednaka po slikovitosti, samo što su svečanost interijera crkve i vojna kapela nedostajali. Ispred crkve je bio prostran prostor zasjenjen hladom stabala, i tu su ljudi čekajući na drugu misu, sjedili na zidiću između drveća, ili stajali u malim grupama kako bi pročavrljali s prijateljima. Mora da ih je bilo nekoliko stotina, ponosno odjevenim u prekrasne svečane seljačke nošnje, koji pretvaraju mostarske ulice u ljupku scenu na pozornici. Svi odreda nose grimizan fes ili turban (premda ovi prethodni preovlađuju), kratke prsluke obrubljene gajtanima, koji ističu snježnu bjelinu rukava s kojih se odbijaju zrake sunca; nose hlače uske sve do koljena, a široke iznad, u bijelim vunenim čarapama i opancima (ručno izrađene cipele od štavljene kože, sve iz jednog komada, na vrhu svinute prema palcu). Mnogi od njih imaju stručak proljetnog cvijeća zakačenim za fes, možda kako bi ga poklonili draganoj nakon mise. Nikako ne smijem ne spomenuti svilene marame mnogih boja omotane oko struka muškaraca, za kojima su se u prošlosti nosili noževi i pištolji, a danas ih vlasnici nalaze korisnima umjesto džepova. Nakon što je prva misa završila, i nakon što su se vojnici paradno razišli skupa sa svojim svirajućim orkestrom, ljudi su nahrlili u crkvu i zauzeli mjesta koja je ispraznila vojska. Još veća gomila bijelo odjevenih žena u bijelim maramama nastupila je na scenu i na jednak način ušla u crkvu i zauzela je sjedala sa suprotne strane. Svečana misa je ponovo otpočela, ovaj put je to isključivo „seljačka misaˮ, zbog koje su mnogi od prisutnih došli iz daleka. Mi smo sjedili ispod drveća i slušali žubor malog potoka, koji je snažno tekao pored crkve, miješajući se s muzikom harmonija iz crkve i sveštenikovim glasom. Na kraju oboje prestade, vrata crkve se širom otvoriše, izađoše muškarci, a za njima su ih žene (premda su hrišćanke, dovoljno su zadojene Istokom kako bi zauzele drugo mjesto) skrušeno slijedile.
To je bio trenutak koga smo strpljivo čekali kako bi i naša kamera završila svoj posao. Ne bez strepnje da će nam mladi i gospođe, sada skupa izmiješani u nevjerovatno slikovitoj gužvi, okrenuti leđa ili uteći kada im priđemo. Pošli smo napraviti neka opipljiva sjećanja ove scene i gle! Na našu radost shvatismo da se ovi ljudi nimalo ne ustručavaju da ih naša mala crna kutija učini besmrtnima.
Nekima od njih smo dopustili da vire na sliku kroz objektiv kamere, što su oni i činili s dječjom radošću, a jedan stari čovjek nas je gestikulacijom molio da ga snimimo. Željeli smo ga zamoliti da nam da svoju adresu kako bismo mu poslali gotovu fotografiju, a gestikulacija je u ovom slučaju bila uzaludna i prošlo je prilično vremena dok smo uspjeli pronaći prevodioca. Na kraju je prijateljski raspoložen prolaznik, koji govori njemački, dobrovoljno ponudio na raspolaganje svoje usluge. Lice starog čovjeka se razvedrilo na mogućnost da će, ipak vidjeti svoj portret na fotografiji; ali je nastavljao pitati: „ Koliko?ˮ i kad je konačno shvatio činjenicu da neće morati ništa platiti, njegovo zadovoljstvo i zahvalnost su bili ganutljivi. Rukovao se s oboje nas i selamio nas prije i poslije
Kad smo krenuli nazad u hotel, prolazeći prepunim ulicama, ukazala mi se odlična prilika da primijetim detalje ženske odjeće. Preko svojih dugih bijelih haljina one nose vunene prsluke u bijeloj ili nekoj drugoj boji, često zlatno obrubljene, nose kape ispod gracioznih marama (koje su zabačene unazad i ne prekrivaju lice), u koje su zašiveni dukati. Skoro svaka ima ogrlicu i prstenje od zlata ili srebra, a čini se sasvim normalnim, ili u najmanju ruku djeluje koketno, da djevojke zataknu ružu ili koji drugi cvijet za uho. Njihove kose su skoro potpuno pokrivene kapom i šalom, međutim, vrlo često uredno upletene pletenice zavijene oko glave vire ispod.
Postoji mala sumnja da li te marame, koje nose hercegovačke žene, potiču od istočnjačkog običaja da se lice u potpunosti prekriva kako to muhamedanke i danas čine. Pojedinačno gledajući, i muškarci i žene u Hercegovini, imaju vrlo lijep izgled, s tamnim izražajnim očima i jasno naglašenim značajkama, a muška uska odjeća pokazuje njihove vitke, atletske figure do savršenosti.
Turske su žene u Mostaru, međutim, pokrivene u potpunosti neprirodno izgledajućom odjećom, što je posebnost Mostara i nigdje drugo u svijetu se ne može vidjeti. Njihova tijela su potpuno sakrivena ispod crnog mantila, koji u potpunosti obavija tijelo. Na vrhu je vrsta kapuljače zatvorena preko glave i proteže se pola stope ili više ispred lica. Kad biste susreli ovakvu osobu u mraku sigurno biste ustuknuli u strahu od takve prikaze i očekivali biste vidjeti mrtvačku glavu ispod kapuljače. Opasno je piljiti u nju isuviše pažljivo, jer ponašajući se tako činite veliku uvredu muslimanima i vjerovatno ćete biti napadnuti od ženinog rođaka koji je u pratnji, premda ako se usudite to raditi jedino što ćete vidjeti unutar kapuljače je debeli muslinski veo kroz koga je nemoguće bilo što razaznati. Turci u Mostaru su najkonzervativniji i najortodoksniji od svih muslimanskih zemalja, predstavljajući tako veliki kontrast u odnosu na svoju braću u Konstantinopolju, koji počinju davati sve veće slobode svojim ženama. Djevojke u Bosni hodaju nepokrivene od svoje desete ili jedanaeste godine i često su veoma lijepe uprkos što kanom boje kosu u crveno. Pomiješani uticaj Istoka i Zapada koji se susreće u Bosni i Hercegovini ostvaruje veliku raznolikost u kostimima. Ženska hrišćanska populacija u gradovima nosi dimije kombinovane s modernim bluzama evropskih dezena – dimije su vrlo široke, tako da imaju izgled suknje, a usto su veoma praktične kad se hoda po blatnjavoj vodi. Jedna moja američka prijateljica je toliko bila impresionirana njima da je izjavila da će si načiniti jedne takve čim se vrati doma.
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
(novasloboda.ba)