Knjiga "Vremena kojih više nema", Ahmeda Beje Duranovića, pomoć radu MTM

Knjiga Ahmeda Beje Duranovića "Vremena kojih više nema" može se nabaviti u Mostaru u knjižari Mutevelić. Sav prihod od prodaje namijenjen je kao pomoć radu Mostarskog teatra mladih (MTM).

(Tibor/cidom)

Pola tri

Na proslavi 60. godišnjice mature (kao mi za deset godina) dvojica starih jarana sjede i razgovaraju:

- Prošle sedmice sam dobio novi slušni aparat, tako je mal, neupadljiv, skoro da se ne vidi, kaže prvi

- Odlično, a koliko te koštao? pita drugi

- Pola tri!

E jebaji ga.

(spagos)

Woodstock kombi

Woodstock, najpoznatiji festival u istoriji rock muzike, predstavlja životni stil jedne generacije. Tada, 1969. godine, na festivau se u cenrtu pažnje se našao jedan šareno oslikani kombi, pod imenom „Light“; „Svjetlo“. Vremenom je kombi nestao sa scene, a onda je umjetniku Bobu Hieronimusu palo na pamet da pođe u potragu za njim. U tome ga je podržao televizijski producent John Wesley Chisholm. Hieronimus je došao do tadašnjih vlasnika, ali se oni nakon toliko godina nisu mogli tačno sjetiti šta se kasnije desilo sa kombijem. Chisholm je sastavio jedan čitav tim, i krenuli su na obilazak Amerike, kako bi ga pronašli.

Slijedio je obilazak američkih auto cesta, sporednih puteva i otpada, a na kraju se tačno na pedesetu godišnjicu festivala, pojavio restaurirani kombi, ponovo na licu mjesta.

Sve ovo su detalji dokumentarnog filma, koji je napravljen tokom potrage, popravke kombija, a prikazan na tv, u povodu pola vijeka Woodstocka.

(spiegel)

(NovaSloboda.ba)

Uvijek nekako drugačije

“S Mostarom je drugačije, s njim se nikad ne opraštam. Jer, Mostar možeš napustiti, ali on ne napušta tebe. Uvuče ti se pod kožu, protiče ti kroz vene i sjedini se s tobom, a da nisi ni svjestan toga. I onda je kasno, nostalgija te zauvijek vuče ka gradu rođenom na obali Neretve”.

O rodnom Mostaru, ovako je govorio pjesnik Aleksa Šantić. Gotovo stoljeće nakon smrti slavnog pjesnika, Mostar i dalje stiče različite epitete izrečene u superlativu.

Fotografije: Igre oblaka i svjetlosti na kasnoljetnom nebu iznad Mostara (facebook/ Emilio i Mostaru moj ti si meni sve).

(spagos)

Island proglasio mrtvim prvi glečer

Žrtva zagrijavanja Zemljine kugle: Na Islandu je oficijelno prvi glečer proglašen mrtvim.

Skoro 700 godina stari glečer Okjokull nije više to, jer je sa 15 metara debelom korom leda postao prelagan, da bi se živio dalje. Na oproštaju je učešća uzelo oko 100 ljudi, a među njima i Kathrin Jakob, predsjednica vlade Islanda. Pored ostataka glečera postavljena je tabla na kojoj je napisano „Pismo za budućnost“.

A to znači, u narednih 200 godina je za očekivati da će svi važniji glečeri proći istim putem.

Tabla sjećanja ima zadatak da nas podsjeća da znamo šta nas čeka i šta treba da radimo.

Fotografije pokazuju glečer 1986. i 1. augusta 2019. godine.

(ksta)

(NovaSloboda,ba)

Iz požutjele sportske sehare: Fudbal ponekad i boli

Sve za pobjedu

Vinnie Jones (naprijed) u akciji protiv Paula Gasciognea…

Utakmica za FA Kup 1987/88
20. februar 1988.

Newcastle United – FC Wimbledon 1:3

Vinnie Jones je igrao za Wimbledone, a Gaiscone za Newcastle.
Wimbledon je te godine bio pobjednik FA kupa. U finalu je pobjedio Liverpool sa 1:0.
Vinnie Jones je ostao poznat po brojnim incidentima na terenu i van njega.

(objavljeno na blogu spagosmail.blogger.ba 28. augusta 2014.)

(spagos)

Finska zabava „Kukkamekkokorkokenkäsuohiihto“

Finci su poznati kao fini judi, koji vole svoju široku, ali i praznu zemlju. S vremena na vrijeme i Finci znaju „otkačiti“ i dobro se zabaviti.

U blizini malog grada Pudasjärvi, na sjeveru zemlje, umjetnik Kari Tykkyläinen, odjeven u crni ogrtač, organizuje zabavu teškog i malo čudnog imena: „Kukkamekkokorkokenkäsuohiihto“, što bi u slobodnom prevodu značilo: „Skijaško trčanje u močvari sa visokim petama i cvijetnim haljinama“.

U suštini, radi se o tome, da se žene takmiče na skijama, odjevene u cvijetne haljine, obuvene u štikle sa visokim potpeticama, „skijajući“ se močvarnim terenima, dok muškarci to isto rade obučeni u premala i preuska odijela.

Na početku takmičenja svira se i pjeva nacionalna himna, a na kraju, sve se završava u blatu.

Pitanje: „Zašto Finci rade ovo?“

Odgovor: „Jer im se može!“

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Pušenje dozvoljeno samo muslimanima – Musavat br. 2. iz 1907. g.

U časopisu Musavat, broj 2 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:

“Čudnovato i nevjerovatno. Pravoslavnim i katolicima zabranjeno je u hodniku ovdašnjeg ureda pušiti, a muslimanima je dozvoljeno. To vidimo po tome što su na hodniku izvješene nekolike table gdje je napisano ćirilicom i latinicom da je pušenje strogo zabranjeno, a turske jazije nema: dakle nama muslimanima nije pušenje zabranjeno. Dobro je što znamo da sa cigarom jedino mi muslimani smijemo čekati u hodniku, dok prahne ćeifu gospodina adjunta da nas pozove oko podne, premda je u pozivnici označeno u 9 sati prije podne”.

Fotografija: Cernica, zgrada opštinskog suda, 1909. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

Dramatične slike iz Brazila: Prašuma u plamenu, a vlada odbija novčanu pomoć

Razvijene države na samitu G7 u Biarritzu obećale su hitnu pomoć u iznosu od 20 miliona američkih dolara (oko 17,9 miliona eura) u borbi protiv požara u prašumi. Sredstva su uglavnom namijenjena za korištenje vatrogasnih aviona. Francuski šef države Emmanuel Macron stavio je požare na dnevni red sastanka u kratkom roku. Amazon je opisao kao "opšte dobro" i naveo odgovornost međunarodne zajednice za regiju zbog toga što amazonske prašume mogu vezati velike količine CO2, što je od presudne važnosti za globalnu klimu.

Predsjednik Jair Bolsonaro milione pomoći vidi kao bahatost, i dok mnogi smatraju Amazon opštim dobrom, desničarski vođa inzistira na suverenitetu svoje zemlje.

Šef kabineta predsjednika Jair Bolsonaro, Onyx Lorenzoni, uz to je u ponedjeljak za novinski portal G1 rekao da bi tih 20 miliona dolara prije trebalo iskoristiti za pošumljavanje šuma u Europi. Predsjednički ured potvrdio je odbijanje AFP-a za hitnu pomoć. Brazilska vlada ponovo je optužila Macrona za kolonijalizam.

Dok se političari prepucavaju, na području Amazona trenutno bjesni na hiljade požara. Ljudi iz čitavog svijeta zabrinuto gledaju u pravcu prašume.

Hiljade požara bjesne i u opasnost dovode „zelena pluća“ planete. Prašuma je skladište ugljen dioksida i esencijalna je u borbu protiv klimatskih promjena. Ovo su najteži požari u tom području tokom zadnjih godina.

Do sada su požari uništili oko 745 hiljada hektara šume samo u Boliviji. Susjedna zemlja Peru je već najavila stanje alarma, jer se bjesneći požari vrlo brzo mogu prenijetiu ovu zemlju.

Broj šumskih požara u Brazilu je u prvim mjesecima ove godine drastično povećan. Od januara do augusta zabilježena su 72.843 požara, koji su koncentrisani na savezne zemlje oko rijeke Amazon. U odnosu na prošlu godinu broj požara je već premašen za 83 posto.

Prema podacima WWF broj požara je povećan zbog prekomjerne sječe prašume. Najčešće su požarima obuhvaćena područja koja se nalaze u privatnom posjedu, ali i prirodni rezervati, kao i mjesta naseljena domorocima.

Brazilski predsejednik Bolsonaro je izjavio, kako požare podmeću zaštitnici okoline, kako bi pažnju svijeta usmjerili na njegovu vladu.

Zaštitnici prirode polaze od toga da farmeri putem požara žele povećati površine njihovih pašnjaka i oranica.

Državni tužioc želi izazivače požara pozovati na odgovornost. „Borba protiv sječe šume i izazivanja požara nije politička opcija za javni sektor, to je njihova dužnost“ piše u izjavi posrednika.

U saveznoj državi Para biće ispitano zašto su seljaci najavljivani Dan požara prije sedmicu dana, nisu spriječili“ saopštio je državni tiužioc.

Prema izjavama medija farmeri su na jugozapadu države Para,u jednoj koordiniranoj akciji izazvali požar uzduž jedne lokalne ceste, kako bi dobili nove površine pašnjaka.

Požari su izazvali internacionalnu reakciju. Francuski predsjednik Macrom je tražio da požari budu tema predstojećeg samita G7.

Brazilska vlada požare smatra unutrašnjom stvari ove zemlje. Bolsonaro odbija pomoć bilo kakve vrste iz inostranstva.

Nasa je istovremeno objavila satelitski snimak područja Brazila na kome se vide oblaci dima kako se povlače iznad ove zemlje.

(web)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

MTM - Priča o našim Ričardima

Večeras, drugog dana 44. Mostarskog teatarskog festivala – Festivala autorske poetike, na repertoaru je “Richard III”, rađen po čuvenoj tragediji  Williama Shakespearea, a u produkciji Mostarskog teatra mladih.

Predstava se bavi našom zbiljom i našim društvenim miljeom istovremeno ukazujući na načine dolaska na vlast, ali i načine promjene stanja u društvu.

Predstava se igra na Memorijalnoj sceni 2532 sa početkom u 20,30 sati, a dolazak na nju je znak podrške eMTeeM-u u nastojanjima da očuva scenu.  

(NovaSloboda.ba)

Kako se uzme

Izlaze dvojica džeparoša iz kafića. Kaže jedan:

-Joj, jesi li vidio dobra sata u gazde?

-Nisam, daj da vidim!

Razgovaraju dvojica džeparoša:

-Kako ide? pita jedan

-Pa kako se uzme! odgovara drugi

(spagos)

Spašeni flamingo

Jedan flamingo našao je utočište u zoološkom vrtu na periferiji Bogote, u Kolumbiji. Godišnje, na desetine hiljada različitih životinja bude uhvaćeno od strane ilegalnih trgovaca kućnim ljubimcima, u dobro organizovanom podzemlju, koje se u ovoj zemlji bogatoj raznovrsnim životinjskim vrstama, uspješno bavi i trgovinom drogama, oružjem i ljudima.

Mnoge od ovih životinja su namjenjene izvozu, kao što su ptice, majmuni i egzotične ribe. Druge vrste, kao što su zeleni iguani, ili kornjače, završavaju kao zabranjeni delikatesi u kuhinjama.

(spiegel)

(NovaSloboda.ba)

Išareti

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubušaci.com, dana 21. marta 2019. godine, preneseno sa bloga spagosmail.blogger.ba, autorica je Emina Redžić Muftić)

Ponekad jednom gestom učiniš više nego sa stotinu riječi. Nekada se to zvalo išaret.

Praznik je, očekujemo rodbinu. Majka nas je okupila i rasporedila zadatke. Morao se poštovati protokol. Djeca šute dok veliki pričaju. Ne smijemo upadati u razgovor. Kad majka značajno pogleda, služe se zijafeti, ne smije se preskakati i kasniti. Otac bi se dobroćudno nasmiješio da nam olakša, a i hrabrio bi nas klimanjem glave. Ali, mi smo uvijek gledali izraz majčinog lica i s njega čitali svoju "sudbinu". Ponosno bi podigla obrvu, a kraj njenih usana bi se izvio u smiješak ako bi nas neko pohvalio. Mi smo se uvijek bojali njenog kratkog klimanja glavom i onog dugog " hmmm". E, tada smo Boga molili da gosti što duže ostanu sve dok majka ne bi zaboravila našu pogrešku. Njeni išareti su nam se toliko urezali u pamćenje da ih sami danas koristimo u komunikaciji sa vlastitom djecom. Samo što ih više ne zovemo išaretima, danas dobivamo od svoje djece pitanja pola u šali a pola ozbiljno: "Kakvu si to facu složila majke ti?" ili"Reci glasno ne znam ti ja taj jezik!"
Sve ide svojim tokom, prošlost ne može postati ni sadašnjost ni budućnost. Došla su neka čudna vremena i načini komunikacije. Strahopoštovanje je možda nestalo, a i nije baš bilo dobro. Sada postoji malo slobodnija prisnosti, ali ponekad ona prerasta u preveliku slobodu koja se često graniči sa drskošću.
Ko zna sta čeka njih sa njihovom djecom! Možda će se sjećati mojih priča o išaretima moje majke i zažaliti za davnim vremenima kad vojnici nisu zapovijedali generalima.

Zapisano 19. januara 2016.

(Emica)

Ili: „čitaj me između redova“ kako bi se to reklo u žargonu.

(spagos)

Sa stranice Cidom: Fanomen mostarskih kafića (4)

(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)

(nastavak 4)

Važan dio diferenciranja kafića je činila i muzika. Boro Lončar je, kao DJ, radio u nekoliko prvih mostarskih kafića. Lončar je, već ranije, nekoliko godina radio kao DJ, i to u Domu omladine 1971., te u prvoj privatnoj diskoteci u Jugoslaviji, nazvanoj „Posejdon“ u Neumu, kojoj je vlasnik bio Emir Balić-Bale. S DJ pulta na kojem su se nalazili kasetofon, dva gramofona i mikseta, Lončar je puštao uglavnom stranu muziku. Strane ploče nije bilo lako pronaći u Mostaru, te ih je Lončar naručivao od izdavačke kuće Joy Records iz Londona: „Slao sam im dinare u koverti, a oni ploče u paketu. Nikad se nije dogodilo da mi nešto ne pošalju“. Prema njegovim riječima, najčešće je puštao funk i rock, prvo „kod Bale“, a potom i u „Cepelinu“.

I Dodig se slaže kako je muzika važan dio ugostiteljske ponude: „Ljudi su dolazili i radi muzike koja se onda morala stalno mijenjati, pratiti trendove i držati ozračje na visokoj razini“. On je u svom kafiću isključivo puštao stranu muziku, jer su kafići bili jedini prostor u kojima su se mogli pratiti novi muzički trendovi u svijetu.

Konkurencija među kafićima '80-ih dovodi i do njihove kombinacije s drugim vrstama ugostiteljskim objekata, pa tako nastaju kafić-diskoteka „Livi“ na Balinovcu u vlasništvu Joze Kvesića, ili kafić-pizzeria „Adi“ u Ulici Adema Buća u kojima se počinje svirati i „živa“ muzika.

Iako su kafići i danas vrlo značajni kao društvena okupljališta, oni koji su ih posjećivali '70-ih i '80-ih smatraju kako postoji velika razlika između današnjih i nekadašnjih kafića. Darko Dodig smatra kako današnji vlasnici kafića ne dopuštaju gostima kreiranje atmosfere: „Gosti čine objekt. Oni su ti koji stvaraju ozračje zabave, opuštenosti, međuljudskih odnosa. Oni su ti koji lokal čine okupljalištem“.

Boro Lončar govori i kako svako vrijeme nosi nove običaje, ali kako su se ljudi '70-ih i '80-ih osjećali mnogo sigurnije pri večernjem izlasku.

Mostarski kafići kao društvena okupljališta su važan dio novije povijesti Mostara, te njihovu povijest vrijedi zabilježiti. Samo nabrajanje imena nekadašnjih kafića ne znači mnogo ukoliko nije popraćeno i svjedočanstvima njihovih vlasnika, djelatnika ili posjetitelja. Stoga se Bljesak.info zahvaljuje gore imenovanim, kao i onima koji su željeli ostati anonimni, a sudjelovali su u stvaranju ovoga teksta.

(kraj)

V.P.

Šareni protesti protiv Brexita

Mnogi umjetnici, koji trenutno prisustvuju najvećem svjetskom kulturnom festivalu u Edinburghu, Škotska, protestuju protiv Brexita, koji bi mogao opustošiti Veliku Britaniju.

Ove godine se na sedam festvala predstvljaju mega događajima, sa umjetničkim djelima, muzikom, predavanjima, pozorištem i plesom, uz ukupno četiri hiljade produkcija, a uz to je daleko više politički, nego ikada prije. Za to postoji mnogo razloga: klimatske promjene, problemi izbjeglica, nacionalizam u porastu.

Šareni spektakl se u škotskoj metropoli održava do 26. augusta.

(focus)

(NovaSloboda.ba)

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (3)

(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)

(nastavak 3)

Ekspanzija kafića u Mostaru se nastavlja početkom '80-ih obnovom Starog grada. Arhitekt Džiho Pašić je u kafićima vidio mogućnost oživljavanja tog dijela grada, koji je bio prazan izvan turističke sezone. Poslovni prostori su ponuđeni u koncesiju ugostiteljima, kako bi se Stari grad oživio i u zimskom razdoblju.

Među mnogobrojnim kafićima i restoranima se izdvaja „Tin“ koji je otvorio pjesnik Goran Matović. Nazvan po pjesniku Tinu Ujeviću, ovaj kafić je bio domaćin mnogobrojnih promocija knjiga, poetskih večeri i izložbi. Zbog specifične atmosfere, „Tin“ je bio popularan i među turistima.

Izgradnjom novih stambenih jedinica na Bulevaru i u Centru II početkom '80-ih., povećava se i broj kafića. „La Linea“, „Scala“ i „Bolero“ na Bulevaru su bili česta odredišta tinejdžerske populacije, dok se u Centru II. izdvajaju „Leptir“ i „Cepelin“.

Jadran Topić je na Aveniji otvorio kafić „Corner“ nakon povratka iz njujorškog „Cosmosa“. To je bio i prvi kafić na Aveniji, jer općinske vlasti nisu dopuštale njihovo otvaranje kako se ne bi uznemiravale osobe zaposlene u JNA koje su tu živjele.

Darko Dodig navodi i dopis, koji je dobio od JNA, u kojem se upozorava na skraćivanje radnog vremena zbog vojnih pilota koji su živjeli u blizini njegovog kafića, a koji „uvijek moraju biti odmoreni zbog mogućeg napada NATO-a“.

Među prvim vlasnicima kafića treba izdvojiti i ugostitelja Edu Kahrimanovića Bajrama koji je otvorio cafe-slastičarnu, kolokvijalno poznatu kao „Novi Bajram“ u Ulici Alekse Šantića i ugostiteljski objekt koji je često mijenjao namjene na Lenjinovom šetalištu.

V.P.

(nastaviće se...)

Poraz Veleža u derbiju na Koševu

Sarajevo – Velež 2:1 (0:1)

Premijer liga BiH, 6. kolo:

Strijelci: 0:1 Brandao 26', 1:1 Šerbečić 51', 2:1 Handžić 61'

FK Sarajevo: Kovačević, Šabanović, Lazić, Hebibović, Gavrić, Ahmetović, Velkoski, Letić, Đokanović, Šerbečić, Guzina.

FK Velež: Bobić, Manev, Zvonić, Zeljković, Ćosić, Fajić, Brandao, Ferreryra, Hasanović, Vehabović.

Dobar meč viđen je na Koševu, a na kraju je aktuelni šampion upisao pobjedu nakon preokreta.

Uvodnih 20-ak minuta na Koševu nije ponudilo previše. Vrijedi samo izdvojiti pokušaj Gavrića sa velike udaljenosti, ali je Bobić to odbranio.

Velež je igrao zaista odlično i u 26. minuti su iskoristili šansu koja se ukazala. Šutirao je Brandao, Kovačeviću ispada lopta iz ruku i završava u mreži za 0:1.

Pokušavali su domaći nešto napraviti u fazi napada, ali imali su taj potez viška koji im je onemogućavao da stvore pravu šansu, dok je sa drue strane mostarski tim bio veoma opasan.

Gosti su u još nekoliko navrata ugrozili Kovačevića, ali nisu uspjeli po drugi put zatresti mrežu Sarajeva i na odmor se otišlo vodstvom Veleža od 0:1

Od prve minute nastavka Husref Musemić pruža šansu Handžiću i Tataru umjesto Velkoskog, a očekivano, domaći tim je odmah krenuo ofanzivno.

U 51. minuti su stigli i do gola. Nakon što je Bobić sjajno odbranio udarac Šabanovića, korner je donio pogodak za Sarajevo. Tatar je ubacio, Bobić ispušta loptu do Besima Šerbečića, koji pogađa za 1:1.

Deset minuta kasnije preokret. Rezervista Haris Handžić je sjajnim udarcem savladao Bobića za prednost Bordo tima od 2:1.

Nakon drugog gola domaćih, igra se malo umirila. Sarajevo je prepustilo loptu Veležu, ali Mostarci ovog puta nisu mogli da stvore pravu šansu pred golom Bordo ekipe.

Rezervista Cruz je sa druge strane u 78. minuti mogao povećati prednost, no Bobić mu brani udarac.

Do kraja još nekoliko pokušaja sa obje strane. Ipak, ostalo je 2:1 i Bordo tim je upisao nova tri boda.

(sport)

Sličan Starom, a još stariji

Stari most pod nazivom Le point de Nyons je srednjovjekovni kameni most preko rijeke Eygues u Nyonu, u regiji Auvergne-Rhona-Alpe na jugu Francuske.

Gradnja mosta, koji za to vrijeme posjeduje izvanredan raspon luka od 40,53 meatra, završena je 1409. godine

Gradnja je počela u vrijeme kada se malo naselje Nyon počelo širiti. Pored visoke kamenite srednjovjekovne jezgre grada nastale su dva nova naselja, oko današnjeg mjesta Arkada i predgrađa na istočnom dijelu. Za gradnju mosta je izabrano mjesto na samom kraju novog predrgrađa, gdje se dolina sužava, zbog teško prohodnih litica. Navodno je planirano da gradnja bude slična većini tadašnjih poznatih mostova na jugu Francuske.

Sredstva su bila obezbjeđena porezom na žetvu u iznosu jedne dvadesetine, ili 5 posto, od lokalnog stanovništva, te od donacija i zaostavština. Biskupi iz Vaison la Romane, Valence i Die sakupljali su donacije, a donatorima omogućili oprost grijehova.

Prema lokalnim istoričarima iz Nyona, izgradnja je započeta 1341. godine, ali se tokom narednih pola stoljeća radovi nisu puno odmakli od početka. Sa obe strane rijeke su bili podignuti samo kameni stubovi, nosači mosta. U martu 1398. potpisan je ugovor sa Guillaumeom de Paysom i njegovim klesarima iz kamenoloma Romans sur Isere, koji su se obavezali da će za sumu od 1200 zlatnih florina napraviti „bien et convenablement“, dobar i uredan, most sa jednim lukom između dva već izgrađena nosača sa obe strane rijeke. Grad Nyon se obavezao da će osigurati hranu i smještaj za radnike. Godine 1400. je potvrđeno povjerenje u rimske obrtnike. Most je potpuno dovršen 1405. godine, a 1409. godine ga je svečano otvorio biskup od Vaisonsa.

Sve do 19. stoljeća na vrhu mosta je bila naplatna kula u kjojoj je naplaćivan prelaz preko mosta, tzv. mostarina.

Most je ostao skoro nepromjenjen gotovo četiri stoljeća. Jedna poplava Eyguesa je znatno oštetila most, a šteta je otklonjena dodatnim sanacijskim radovima.

Oko 1850. godine kula na sredini mosta je srušena, a nekoliko godina kasnije most je bio dostupan vozlima onog vremena, koja su mogla prelaziti samo jednom saobraćajnom trakom.

Sve do izgradnje Pont de l'Europe, 1970. godine, nizvodno od ovog mosta. Pont de Nyons je bio jedini most kojim se moglo preći sa jedne na drugu stranu rijeke Eygues.

Danas se most, jedna od najvažnijih istorijskih građevina Nyona, zbog starosti, snžnog i estetskog dizajna, vrlo rijetko koristi za saobraćaj. Od 1925. godine je historijski spomenik.

2009. godine stanovnici Nyona su proslavili 600. godine ovog mosta.

(wiki)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (2)

(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)

(nastavak 2)

Službena imena kafića su često ostajala poznata samo njihovim vlasnicima i općinskim službenicima koji su izdavali dozvole, zbog toga što su posjetitelji kolokvijalno nazivali kafiće prema nadimcima njihovih vlasnika. Hadžiabdićeva „Crvena trica“ je bila mnogo poznatija kao „kod Čorbe“, cafe-bar „M“ je bio poznatiji kao „kod Bale“, a Halilhodžićev „kod Vahe“.

Darko Dodig za naš portal iznosi i zanimljivost vezanu za imenovanje njegovog kafića koji je otvorio 1978. u Ulici Braće Fejića. Naime, kao ime kafića/bistroa u zahtjevu za registraciju je navedeno „Cafe-bar Croatia“, ali je u dobivenom službenom rješenju stajalo samo „Cafe-bar“. Ovaj kafić je, međutim, među njegovim posjetiteljima bio poznat kao „kod Dode“. Dodig dodaje i kako najpopularniji kafići nisu bili koncentrirani na jednom mjestu, već su raspršeni po gradu, što dovodi do stvaranja „društvenog kružnog toka“.

Karakteristika Mostara je što se veći dio kafića nazivao po nadimcima vlasnika, za razliku od manjih gradova koji su imali i manje kafića, i za razliku od većih gradova čiji vlasnici kafića nisu bili poznati širem krugu posjetitelja, te su se njihovi ugostiteljski objekti nazivali službenim imenom.

Financijske mogućnosti, ali i životni stil, su diferencirali posjetitelje kafića. Cafe-bar „M“ ili „kod Bale“ se smatrao ekskluzivnijim kafićem, a njegovi posjetitelji su, prema Dodigu, bili „zločesti dečki i dobre djevojke“, misleći na reputaciju kakvu su gosti željeli steći posjetom tom kafiću. Na ulazu u ovaj kafić su stajali zaštitari što je stvaralo privid ekskluzivnosti, ali ponuda pića nije zaostajala za barovima zapadne Europe.

Gosti „Crvene trice“ ili „kod Čorbe“ su uglavnom bili vezani za dnevnu dinamiku platoa u centru grada: taksisti, posjetitelji okolnih banaka ili robne kuće „HIT“.

Mlađi zaposleni ljudi i studenti su bili česti gosti „kod Dode“, a „Vaha“ je bio često odredište nogometaša i njihovog društva. Vahid Halilhodžić je bio iznimno popularan u Mostaru, te su u njegov kafić dolazili oni koji su se željeli istaknuti.

V.P.

(nastaviće se...)