Žalosno je kad sjećanja počinju da blijede. Kada nam ponekad, (a, bogami, sve češće) treba puno vremena da se prisjetimo nekog dragog nam imena, važnog datuma, naziva ulice kroz koju smo bezbroj puta prošli (zagrljeni, ili sami sa rukama u džepovima polako i natenane, ili žurno, ili nervozno, ili pijani, ili veseli, ili tužni...)
Zastrašujuce je kada shvatiš da, danima, nisi pomislio na svoj rodni grad, jer te okupirala svakodnevnica, pa onda počne grižnja savjesti, hladnoća oko srca, u stomaku...
Onda počinjemo bijeg u sjećanja, iskupljujemo se, okajavamo slabosti. Vraćamo se svome gradu, prijateljima, ulicama, kafanama... Prošlim danima. Danima bezbrižnosti, ispunjenim srećom, ljubavlju...
... Ljeto je. Tamo nekih sedamdesetih. Upeko zvizdan. Ostaju tragovi bosih nogu na uzavrelom asfaltu. Žurimo na Neretvu. Na Skakala. Bacamo se laste u njen hladni zagrljaj. I, onda polako nizvodno, plivajući ili na šlaufu, pa kraj Orla, Silosa, kroz Trešajbe, kraj Pijeska, ispod Carinskag, Velike i Male spile, Titov most, Bunur, Stari most. Izlazimo na užarenu pržinu, zagrijavamo promrzle kosti i onda pješice nazad, u istu avanturu. Možda pećine i ona opasna mjesta sa virovima i izvorima, i nisam poredao kako treba (a mnoge sam propustio, zaboravio, nažalost) ali mostove jesam. Njih je nemoguce pobrkati. A, treba im dodati i Lučki, i onaj na Čekrku, i vojni, i željeznicki na ulasku i izlasku iz grada. Ti mostovi, svi, ne samo Stari, bili su na neki način sinonimi Mostara. Vezivali su te komore naseg srca, spajali obale i ljude, cinili Mostar Mostarom.
(autor nepoznat)
(Gugo)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen