Maraton rekorda

 

Trkači prelaze Tower Bridge i prolaze pored Londonskog tornja tokom 45. maratona u gradu. „Izvanredan dan“:

Postavljena su 42 neobična rekorda dok je 56.000 ljudi trčalo Londonski maraton.

Organizatori 45. Londonskog maratona pozdravili su „izvanredan“ dan koji je oborio svjetski rekord u broju trkača koji su završili trku i svjedočio novom svijetu samo za žene – oko 60.000 gledalaca više nego inače – zbog toplog vremena i većeg broja učesnika.

„Bio je to izvanredan rekord, jer se u glavnom gradu okupio rekordan broj ljudi.

Više od 56.000 trkača prešlo je ciljnu liniju do sinoć, nadmašivši prethodni rekord od 55.646 za utrku s masovnim učešćem održanu u New Yorku.

Direktor utrke, Hugh Brasher, rekao je da ih je, zbog toplog vremena i većeg broja učesnika, trkače bodrilo otprilike 800.000 ljudi – oko 60.000 više nego inače.

Pobjednik: Došao je, vidio je, pobijedio je:  Kenijac Sabastian Sawe, početnik, prelazi ciljnu liniju i pobjeđuje na svom prvom startu na Londonskom maratonu. Rezultat 2:02:27.

Širom svijeta – Slike sedmice

 

Na ruševinama

Sumi, Ukrajina. Tri godine rata i nema kraja, a koliko puta je prošlo 24 sata do mira za koje je Tramp procijenio! Naprotiv, ohrabreni i krajnje iziritirani Putin upravo je naredio napad na grad Sumi na sjeveroistoku Ukrajine. 270.000 stanovnika Carska tvrđava iz 17. veka više nema dobar život: 34 mrtvih, 117 povređenih – čak je i Tramp nežno povukao telku svog dragog brata Putina.

Očaravajući Trolovi

Osaka, Japan. Osaka World Expo cvjeta u vječnom proljetnom sjaju, čiji miris i gracioznost jedva da dopiru do nas. Ovdje vidimo šarmantne androide koje je dizajnirao poznati robotičar (oni postoje!) Hiroshi Ishiguro i ugrađeni u njegov paviljon „Budućnost života“.

Inspirativne poruke

Kao posjetilac festivala, nadate se nezaboravnim nastupima. Na nastupe za koje za deset godina i dalje s ponosom možete reći: "Bio sam tamo!" Coachella festival je događaj na kojem su šanse da se doživi nastup kategorije “superlativ” prilično dobre. Nastup poput Daft Punka 2006. Ili Beyoncéin nastup 2018., kada je bila prva crnkinja, koji je predvodila festival.

Koncert Lady Gage proteklog vikenda definitivno je bio onaj koji može parirati nastupima robota Francuza i pojavljivanju Kraljice Bej. Gaga je predstavila razliočite izglede i 22 pjesme u ukupnom trajanju od oko dva sata. Ova 39-godišnjakinja je otpjevala pesme sa svog novog albuma "Mayhem", ali i neke od svojih starih hitova. Na primjer, pjevala je “Paparazzi” (2009) u bijeloj balskoj haljini sa elementima oklopa (fotografija), referenca na odjevnu kombinaciju u tadašnjem muzičkom spotu. Na internet forumu Reddit korisnici su se nakon raskošnog pozorišnog šoua složili: Gagina svirka na Coachella izdanju 2025. neće biti samo nezaboravna, već se osjeća i kao trenutak u pop historiji.

Protiv femicida

Aktivistkinja nastupa na protestima u južnoafričkoj prijestolnici Pretoriji. Demonstranti pozivaju vladu da proglasi femicid i rodno zasnovano nasilje nacionalnom katastrofom. Teško da bilo koja druga zemlja ubija toliko žena kao Južna Afrika. Stopa femicida je višestruko veća od globalnog prosjeka. Femicidi su ubistva žena od strane muškaraca, amo zato jer su žene.

Đavolje oko

Izvor u kineskoj provinciji Qinghai, koji je snimio dron, naziva se "Oko đavola". Budući da neprestano izbacuje sumpornu vodu u okolinu, trenutno snježna okolina vodenog tijela postaje narandžasto-crvena, stvarajući u prirodi umjetničko djelo apstraktnog izgleda. Nijedna životinja se ne usudi da priđe otrovnom oku, koje je duboko stotinama metara. Za turiste stvari stoje drugačije: u nekim danima se kupi i do 3.000 gledalaca, koji se dive spektaklu.

(msn)

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe – Montiranje strojeva u Duhanskoj fabrici, april 1929. godine

 

Jugoslavenski list od 28. aprila 1929. godine objavio je tekst o montiranju strojeva u Duhanskoj fabrici:

Montiranje strojeva u Duhanskoj fabrici.

U mostarsku duhansku fabriku stigao je jučer jedan Nijemac stručnjak, koje ga je izaslala Uprava Drž. Monopola u svrhu montiranja svih strojeva u fabrici. Ovaj će stručnjak u fabrici udesiti i sprave za sušenje i rastresanje duhana. Poslije toga će posao u tom smislu ići mnogo brže nego do sada, ali će zato smanjiti i broj namještenika, koji su oko toga radili.

U Mostar stiže za koji dan upravnik Državnih Monopola g. Todorovoić u svrhu pregleda duhanske tvornice kao i riješavanja radničkog pitanja: svrstavanja radnika u kategorije i t.d. G. Todorović će obići i sve otkupne urede u Hercegovini.”

prilog: Mostar, Fabrika duhana oko 1930. Iz knjige Mostarke, autora Mahmuta Konjhodžića

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Selfie usred utakmice

 

FC Liverpool je prvak Engleske.

Povratak na vrh. Liverpool je osvajio 20. titulu i izjednačio se sa Unitedom.

Mohamed Salah je predvodio svoje saigrače u veselju na Anfieldu, nakon što su osvojili titulu

Je li iko ikada prije napravio selfie s publikom, usred utakmice?

Šta bi na to rekao Reuben Bennett*? Nešto poput „ovo je Liverpool i ovdje pravimo najbolje selfije“.

*Reuben Bennett (21. 12. 1913. – 14. 12. 1989.) je odigrao značajnu ulogu u uspjehu Liverpoola tokom njegovih slavnih godina, te u potpunosti zaslužuje svoje mjesto u katalogu trenerskih ikona koje je Škotska iznjedrila u poslijeratnoj eri.

(guardian)

(spagos)

Tiha fotografija, snažna poruka

 

Fotografija palestinskog djeteta koje je izgubilo obe ruke u ratu između Izraela i Gaze osvojila je nagradu World Press Photo 2025. Druge dvije pobjedničke slike posvećene su suši i situaciji migranata.

Već 70 godina godišnje takmičenje World Press Photo nagrađuje najbolju novinarsku fotografiju. Sada je izabran pobjednik za 2025. godinu: Novinsku fotografiju godine napravila je palestinska fotografkinja Samar Abu Elouf za New York Times. U junu 2024. godine fotografirala je devetogodišnjeg Mahmouda Ajjoura iz Gaze, koji sada živi u stambenom kompleksu u Dohi. Dok je bježao od izraelskog napada u Gazi u martu 2024. godine, bio je tako teško povrijeđen da je izgubio obe ruke. Porodica je evakuisana u Katar.

„Ovo je mirna fotografija koja ima snažnu poruku“, kaže izvršni direktor World Press Photo Joumana El Zein Khoury o pobjedničkoj slici. Priča priču o dječaku, ali i priču o većem ratu koji će imati posljedice za generacije.

Fotografkinja Samar Abu Elouf također je evakuirana iz Gaze u Dohu. Od decembra 2023. živi u istoj zgradi kao i njen protagonist Mahmoud Ajjour, gdje dokumentira nekoliko teško povrijeđenih stanovnika Gaze koji su stigli u inostranstvo na liječenje.

U saopštenju se navodi da je Mahmoud Ajjour nakon liječenja naučio da se koristi i igra telefonom, piše i otvara vrata nogama.

Osim rada Samara Abu Eloufa, nagrađene su još dvije fotografije: Slika američkog fotografa Johna Moorea prikazuje kineske migrante nakon što su prešli granicu između SAD i Meksika.

Počast je dobio i fotoreporter Musuk Nolte. Njegova slika prikazuje mladića u Amazonu koji nosi hranu svojoj majci. Do sela se nekada moglo doći čamcem, ali zbog suše sada mora pješačiti dva kilometra suhim koritom rijeke.

Na konkurs World Press Photo prijavilo se 59.320 fotografija od 3.778 fotografa iz 141 zemlje. Osnovano 1955. godine, ovo takmičenje je jedno od najprestižnijih ove vrste.

(msn)

(NovaSloboda.ba)

Amazon na suhom

Rijeka Amazona pati od najveće zabilježene suše. Fotograf Musuk Nolte dokumentirao je dramatične posljedice

Na slikama:

-Samo kanal, tužna lokva: brod na Puraquequari, pritoci Amazone

-Ovdje su ljudi uvijek bili prilagodljivi. Ali ovome se više ne možete prilagoditi. Ova je familja živjela u selu Pesquero. Sada su se preselili na svoj brod - jer Rio Negro se ovdje toliko smanjio. Nadaju se da će nivo vode ponovno porasti tokom sljedeće kišne sezone.

-Roditelji rijeku još uvijek poznaju kao slamku spasa, a njihova djeca samo kao potočić.

Djevojčica iz sela Pesquero. Sušom su posebno pogođena najmlađa djeca; ponekad je put do škole čamcem sada blokiran.

-Cristiane Carvalho Cardoso na svom kuća - brodu. Suša je uzrokovala da se osuši – i uruši.

-Raimundo Silva Do Carmo prodaje robu sa svog broda – ali bez vode nema kupaca.

-Pijesak, pijesak i ništa osim pijeska, gdje je nekada voda silno tekla. Naizgled beskrajna plaža zamijenila je rijeku, kao ovdje u Manacapuru na rijeci Rio Solimões

-Pustinja umjesto vode: čovjek na kilometarskom suhom koritu kod Manacapurua.

Gdje je voda? Ova misao je prošla kroz glavu Musuku Nolteu kada je stigao u Manaus usred amazonske regije u oktobru 2024. Peruansko-meksički fotograf dobro poznaje to područje. Još kao dječak pratio je svoju majku, cijenjenu antropologinju, na istraživačkim putovanjima u prašumu. Ali nikada prije nije vidio takav prizor. Amazona, najmoćnija rijeka na svijetu, samo je sjena onoga što je prije bila. Neki od njegovih pritoka pretvorili su se u mutne, turobne potoke, dok su drugi potpuno presušili. Smeđe pješčane obale protežu se do horizonta. Nasukani ribarski brodovi zapeli su u blatnom tlu.

“Potpuno je nadrealno,” Nolte (37) prisjeća se tadašnje panorame. "Vi ste u Amazoni. Ali osjećate se kao da ste u pustinji." Otkako je počelo mjereenje 1902. godine, Amazona i njezini pritoci nikada nisu zabilježili tako nizak vodostaj. U luci Manaus, gdje se tamne vode rijeke Rio Negro ulijevaju u svijetlu Amazonu, nivo vode u ovo doba obično iznosi 21 metar. Početkom oktobra 2024. izmjereno je samo dvanaest metara. Rekordna suša, koja traje već drugu godinu, nije samo katastrofa za prirodu, biljke, životinje, cijelu prašumu. Također ima dramatične učinke na stotine autohtonih zajednica čiji životi ovise o Amazoni - normalno.

Fotograf Musuk Nolte se nada da će njegove fotografije privući veću pažnju na dramatičnu situaciju u Amazoniji. I također kroz UN-ovu konferenciju o klimatskim promjenama.

Održava se u studenom u brazilskom gradu Belému – točno na vrhuncu sljedeće sušne sezone.

Od 10. do 21. novembra 2025.

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Rođeni slavili u Gabeli

 

NK Gošk – FK Velež Mostar   0:1

Stadion: Stadion Perica Pero Pavlović – Gabela
Gledalaca: 400
Glavni sudija: Armin Efendić (Sarajevo)
Strijelci: 0:1 Mlinarić (5′-pen)
Žuti kartoni: Radoš, Perić, Šuta (Gošk), Ologo, Halilović, Pršeš, Đurić (Velež)

NK GOŠK: Kolak, Halilović, Šuta, Žlibanović (Velinovski 62′), Anković, Bošnjak (Čoko 62’), Sadiković, Salčin (Kozina 62’), Sesar (Jovanović 71’), Medić, Radoš.
Trener: Damir Borovac

FK Velež Mostar: Karić, Ologo, Halilović, Pršeš, Hrkać (Savić 85′), Pierrot (Haskić 68′), Mlinarić (Lauš 82′), Lohan, Đurić (Srećković 82′), Išasegi, Šturm (Pidro 82′).
Trener: Vedran Pelić

Mlinarić zabio za pobjedu Veleža i učvrstio se na prvom mjestu liste strijelaca

Poslije remija 2:2 protiv Igmana, Velež je danas slavio prvu pobjedu od dolaska Vladimira Jankovića, iako ovaj stručnjak ni danas nije vodio svoj tim s klupe zbog radne dozvole. No, odabrao je početni sastav i vodio treninge, a danas je zvanično na klupi Veleža sjedio Vedran Pelić, šef omladinskog pogona mostarskog kluba.

U okviru 28. kola WWin lige Bosne i Hercegovine danas smo u Gabeli ispratili meč GOŠK-a i Veleža. Rezultatom 1:0 slavio je tim iz Mostara.

Salčin je srušio Pierrota u 4. minuti, te je dosuđen penal koji je Mlinarić pretvorio u pogodak.

Mlinarić tako sada ima 18 pogodaka na vrhu liste strijelaca. Guliashvili, koji je povrijeđen već nekoliko kola, ima dva manje.

Četiri minute kasnije Šturm je šutirao iz slobodnjaka, odbranio je Kolak.

Anković je šutirao glavom nakon kornera u 17. minut, siguran je golman Veleža, Karić, koji se našao u startnoj postavi nakon povrede Ribića u prošlom kolu.

Zanimljivo je da je Osman Hadžikić, inače treći golman reprezentacije BiH, ponovo ostao na klupi.

Pred kraj prvog poluvremena atraktivno je makazicama pokušao Sesar, ali Karić je na mjestu.

Na samom otvaranju drugog dijela novi penal za Velež je dosuđen nakon starta Šute nad Mlinarićem, no isti je i poništen nakon VAR provjere.

Pierrot je pokušao glavom nakon centaršuta Pršeša u 56. minuti, nije bilo opasnosti po gol domaće ekipe.

Kolak je potom zaustavio udarce Pierrota i Đurića, da bi u 61. minuti nakon pokušaja Pierrota stativa bila saveznik domaćih.

Šest minuta poslije Lohan upošljava Pierrota kojem se na putu ponovo našao danas sjajni Kolak, baš kao i dvije minute kasnije.

Kolak je zaustavio i Đurića u 74. minuti, te Haskića u 89. No, njegovi saigrači nisu ispratili njegovu sjajnu partiju, barem ne u ofanzivnom dijelu, te danas ostaju kratkih rukava.

Poslije ove utakmice, Velež je šesti s 38 bodova, 10 više od Posušja koje je u opasnoj zoni. GOŠK je s devet bodova pretposljednji i nema šanse za ostanak u eliti.

Sljedeće kolo za Velež, dakle, donosi domaći duel protiv Zrinjskog, dok će GOŠK u goste u Bijeljinu kod Radnika.

Svemu dodajmo da ćemo danas od 19:45 pratiti duel Zrinjskog i Širokog Brijega u Mostaru, dok će s ekolo zatvoriti sutra od 21:00 kada se sastaju Borac i Sloga Meridian u Banjoj Luci.

(sport)

Najstariji papa

 

Biti papa zahtijeva određeno iskustvo i zrelost. A da ne spominjemo da je potrebno vrijeme da se probije u najviše krugove crkvene moći. To se odražava na starost crkvenih vođa. Najmlađi papa s potvrđenim datumima rođenja bio je Lav X, koji je preuzeo dužnost u dobi od 37 godina.

Jorge Mario Bergoglio (papa Franjo) imao je 76 godina kada je izabran za papu, a umro je u dobi od 88 godina.

Jedini papa koja je ostao na dužnosti i bio stariji, bio je Leo XIII, koji je umro 1903. godine u dobi od 93 godine. Rođen u blizini Rima 1810. godine, živio je daleko duže od prosječnog životnog vijeka čovjeka u to vrijeme (35 godina). Leo XIII je dobro poznat. po njegovoj socijalnoj enciklici. U njoj se bavio sukobom između rada i kapitala, glavnom temom svog vremena. Zalagao se za pravo na privatnu imovinu i klasno pomirenje, suprotstavljajući se socijalizmu. Ali je također kritikovao laissez-faire kapitalizam toga doba. Crkve, država i radnička klasa trebaju riješiti socijalno pitanje.

-:-

Laissez faire (franc. [lesê fêr] doslovno: "pustite neka svako čini što hoće i neka sve ide svojim tokom") glavna je privredna doktrina mladog rastućeg kapitalizma 18. i 19. stoljeća, a smisao joj je neograničena sloboda konkurencije, nemiješanje države u ekonomska pitanja. Naime, "tržišnu utakmicu" poduzetnici toga doba doživljavaju kao oštru, ali pravednu, te od države traže da ih pusti na miru, tj. da se što manje ili nikako ne upliće u privredu i arbitira u "tržišnoj utakmici".

Zbog moguće jezičke greške, treba naglasiti da francuska riječ "faire" znači raditi, a "laisser" pustiti.

(sdz)

(spagos)

Prve trešnje 2025.

 

Tradicija je da se prve trešnje u Mostaru pojavljuju oko 1. maja, koji dan gore dole.

Ove godine prve trešnje su se pojavile u drugoj polovini aprila.

Sliku nam je poslala Vinka, i napisa da zarudjelih ima već nekoliko dana, ali da ih djeca beru kako ih ugledaju, i da je ove četiri jedva spasila da ih uslika.

Trešnje na slici su iz naselja Čekrk, Rodoč u Mostaru.

A da će trešanja biti, potvrdiše nam i dvije slike od Drage, koji uz njih kratko napisa. „biće trešanja“

Pa nazdravlje!

I hvala Vinka i Drago, na slikama.

Usput: prošle godine slike prvih trešanja Vinka nam je poslala 15. aprila.

(spagos)

Spremni za mini toplotni talas

 

Čavka sjedi na mladom jelenu u Richmond Parku u Londonu, dok se Velika Britanija priprema za vruće vrijeme ove sedmice. Srijeda i četvrtak će biti najtopliji dani, sa vjerovatnoćom od 27°C u Londonu, Berkshireu, Hampshireu, a moguće i u Kentu i Istočnoj Angliji. Glasnogovornik Meteorološkog zavoda rekao je: „S obzirom na uticaj klimatskih promjena, možete očekivati da će one dodati još stepen ili više vrijednostima koje smo očekivali.“

(guard)

(spagos)

Most superlativa

 

Most preko klisure Huajiang u Kini je vrhunska građevina. Planirano je da se otvori na ljeto, nakon samo tri i po godine izgradnje i postavit će novi rekord svojom visinom. Kada bude završen, ovo će biti najviši most na svijetu: paluba mosta na mostu Huajiang Gorge u južnoj kineskoj provinciji Guizhou je 625 metara iznad površine vode. Viseći most od čeličnih rešetki dugačak je 2.890 metara i ima glavni raspon od 1.420 metara.

Vrijeme izgradnje bi također moglo biti rekordno: zvanični početak je bio 18. januara 2022., a završetak je planiran za 30. jun 2025. godine, prenose kineski mediji. Most se nalazi nekoliko stotina kilometara sjeverno od granice sa Vijetnamom u planinskom području.

Klisura Huajiang se naziva i „Zemljanom rascjepom“ jer je razlika u nadmorskoj visini između planine i doline tako dramatična. Prema pisanju državnih medija, vrijeme putovanja preko klisure biće skraćeno za jedan do dva sata, na samo jednu minutu. Most je dio autoputa koji je namijenjen napretku ekonomskog i turističkog razvoja regije. Prema pisanju CNN, skoro polovina od 100 najviših mostova na svijetu nalazi se u kineskoj regiji Guizhou.

Kada bude završen, most Huajiang Gorge će po visini premašiti most Beipanjiang. Sa 565 metara, ovo je ranije bio najviši most na svijetu i nalazi se na rubu iste provincije.

Inače, najviši most na svijetu ne treba brkati sa najvećim mostom na svijetu. Millau Viaduc na jugu Francuske nosi ovu titulu od 2004. Njegov najviši stub dostiže 343 metra, čime je čak nadmašio Ajfelov toranj visok 324 metra.

Prema planu, stubovi mosta Huajiang visoki su "samo" 262 metra. Ali postoji još jedno poređenje sa pariškom znamenitošću: težina čeličnih greda od 22.000 tone, je oko tri puta veća od težine Ajfelovog tornja.

(msn)

(Novaloboda.ba)

Prije 50 godina – Žena za volanom Formule1

 

Maria Grazia Lombardi se razlikovala od ostalih djevojaka iz Frugarola. Kćerka lokalnog mesara, koju su svi zvali Lella, smatrana je dobro obrazovanom. Međutim, njen izbor karijere bio je čudan njenim tradicionalnim roditeljima: željela je postati vozačica trkaćih automobila. Sa samo 13 godina, već je bila bolji vozač od odraslih stanovnika sela u italijanskoj provinciji Alessandria. Sa 18 godina imala je službenu dozvolu da pritisne papučicu gasa i dostavljala je šunku i salamu u očevom kombiju. Sa 24 godine, kupila je svoj prvi trkaći automobil na tržištu polovnih automobila – poboljšani Fiat 500. To je bio početak izvanredne karijere koja je dostigla historijski vrhunac 27. aprila 1975. godine: „Tigrica iz Alessandrije“, kako su je zvali njeni obožavatelji, takmičila se za volanom Marcha na Velikoj nagradi Španije u Barceloni.

Nakon napuljske baronice Marije Terese de Filippis, koja je startala na Velikoj nagradi Belgije 1958. godine, Lombardi je bila druga žena koja je učestvovala u Velikoj nagradi Formule 1 – i bila je prva i jedina žena koja je završila među prvih šest u utrci Svjetskog prvenstva i tako osvojila bodove.

Ali, ostala je sjeba nad ovom utrkom u Barceloni. Nijemac Rolf Stommelen izletio je sa staze i teško se povrijedio. Pet gledalaca je poginulo. Kada je trka prekinuta, Lombardi je bio na šestom mjestu. Bodovi na Svjetskom prvenstvu su prepolovljeni jer je pređeno manje od 75 posto distance. Lombardi je upisala samo polovinu bodova. Godine 1976. završila je dvanaesta na Velikoj nagradi Austrije. To je bio posljednji put da se žena takmičila u Formuli 1.

Lombardi je nastavila uživati u uspjehu u trkama sportskih automobila. Godine 1979. pobijedila je u šestosatnim utrkama Enna-Pergusa i Vallelunga. Karijeru je završila 1988. godine. Njena bolest (rak) je možda doprinijela toj odluci. Godine 1992. umrla je u 50. godini života u prisustvu svoje partnerke Fiorence.

(welt)

(spagos)

22. izdanje Međunarodnog festivala komedije „Mostarska liska“ - 16. - 23. maja

 

Sedam predstava na festivalu komedije „Mostarska liska“

Za 22. izdanje Međunarodnog festivala komedije „Mostarska liska“, od ukupno pristiglih 36 prijava iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Makedonije, selektovano je sedam pozorišnih predstava komedijskog žanra.

Svečano otvaranje festivala biće upriličeno u petak, 16. maja., i to premijernim izvođenjem predstave „Bajka o pozorištu” autora Vladimira Đurđevića, u režiji Ferida Karajice, nastale u produkciji Narodnog pozorišta u Mostaru.

U subotu, 17. maja., na rasporedu je predstava „Seljačka opera“ autora D. Benedik – B. Pinter, u režiji Urban Andrasa, nastala u produkciji Narodnog pozorišta Sarajevo.

Naredne večeri, u nedelju, 18. maja, na repertoaru je predstava „Armagedonci“ autorice i režiserke Sanje Milardović, nastala u produkciji Teatra EXIT iz Zagreba.

Ponedeljak, 19. maj, rezervisan je za izveođenje predstave “Lažljivci” autora Antony Neilsona, u režiji Marka Manojlovića, nastale u produkciji Gradskog pozorišta Podgorica.

Pete večeri festivala, utorak, 20. maja, publici će se predstaviti ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske sa predstavom „Razbijeni krčag“ autora Hajnrih fon Klajsta, u režiji Tatjane Madić Rigonat.

U srijedu, 21. maja, na rasporedu je predstava „Večera budala“ autora Francis Vebera, u režiji Adisa Bakrača, nastala u produkciji Pozorišta mladih Sarajevo.

Posljednjeg dana takmičarskog dijela festivala, četvrtak, 22. maja, na programu je predstavua „Tere i Luce“  autora S. Evans – M. Torjanac, u režiji Marka Torjanca, nastala u produkciji Kazališta Planet Art iz Zagreba.

Ceremonija zatvaranja festivala i svečana dodjela nagrada biće upriličena u petak, 23. maja, uz nastup Filmmusicorkestar trio iz Zagreba.

Sva izvođenja počinju u 20 sati, a cijena ulaznice iznosi 10 KM.

Dostupni su i paketi ulaznica po cijeni od 50 KM, koji podrazumijevaju jednu ulaznicu za sva izvođenja u trajanju festivala.

(NovaSloboda.ba)

Vienna Calling – Beč zove

 

Beč se nekada činio kao da je izvan vremena. Ali danas je drugi po veličini grad njemačkog govornog područja, uzor za bolji život, ne samo u kafani.

Na slikama u prilogu:

-S krova pozorišta Burgtheater otvara se arhitektonska panorama, šlag na torti s Volksgartenom, muzejima i parlamentom s desne strane.

-Grad u tročetvrtinskom taktu

-Najugodnija metropola na svijetu leži na Dunavu: Zašto Beč inspiriše svoje stanovnike i goste. -Staro i časno: prostor za sjedenje u Café Sacher

-Na nekim mjestima, poput ovog, ispred Nacionalne biblioteke, Beč postaje kliše grada, ali od kojeg zastaje dah

-Jedna tajna zadovoljstva stanovnika: pristupačno stanovanje, kao ovdje u projektu stanovanja u zajednici Sandleitenhof

-Štand s kobasicama nudi poznati Käsekrainer.

-Vjerojatno nije slučajnost da se u ovom gradu nalazi jedan od najstarijih zabavnih parkova na svijetu, Prater

-Ovaj grad je pozornica: Bečani posvuda stvaraju uslove za ples

-Sjaj posvuda: poduzetnica Amra Deisenhammer u Velikoj dvorani Konzerthausa

-:-

Na neki način, ovaj grad vam se nameće sam od sebe. Samo pitajte ljude koji žive u njemu. Ali budite oprezni! Bolje to ne činite ako još imate nekih termina, jer kada su u pitanju mrzovoljne jadikovke, Bečani su pravi operni pjevači. Mora da je oduvijek bilo tako; ovaj posebno lijepi uzdah navodno dolazi od kompozitora i strastvenog Bečlije Gustava Mahlera: “Ako ikada dođe kraj svijeta, preselit ću se u Beč, jer tamo se sve događa pedeset godina kasnije.”

Dugo se činilo da ova rečenica ima u kamen uklesanu važnost. Kao da ste se ukočili u melanholiji, shrvani ovim prevelikim velebnim građevinama previše megalomanske, pretiho propale Austro-Ugarske monarhije, zarobljeni u previše morbidnoj čežnji za propašću. A ako se igdje i gledalo s povjerenjem, tada najviše u prošlost.

Ipak, posljednjih godina Beč je tako brzo zaronio u budućnost da se čovjeku zavrti u glavi, kao nakon četvrtog po redu bečkog valcera na posljednjem balu sezone. Beč se opet smatra cool. Prijatniji za život od Münchena, barem jednako uzbudljiv kao Berlin, a kulturno u istoj ligi kao Pariz.

Danas je Beč redovno na vrhu ljestvice najpovoljnijih gradova za život, naravno u cijelom svijetu, zahvaljujući starom habsburškom plemstvu. U 2018. godini Beč je zauzeo prvo mjesto na Global Liveability Indexu britanskog “Economista”, au 2019., 2022., 2023. i 2024. godini, ispred Kopenhagena i Züricha. Istraživanje koje je naručio časopis Monocle proglasilo ga je metropolom s najvišom kvalitetom života u 2023. godini.

Viena calling, Beč zove, gdje god pogledate. Ali što je stiglo u ovaj grad? U čemu je njegova tajna, što drugi gradovi i njihovi stanovnici mogu naučiti od bečkog odnosa prema životu?

Započnimo našu potragu za tragovima u temeljima ovog grada. U kafani. Ovu prekrasnu bečku instituciju, pozornicu, školu, parlament, ispovjedaonicu i sudnicu, UNESCO je 2011. proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom. Uđimo u pomalo skriveni dragulj u 6. okrugu, Café Jelinek na Otto-Bauer-Gasse. Javna dnevna soba. Dekor je neobičan; nitko ne može optužiti vlasnike da su nešto previše renovirali: fotelje presvučene crvenim baršunom, rupičaste tapete, požutjele od dima cigareta iz prošlih vremena, ogledala na zidovima u kojima gosti neupadno posmatraju druge, a prije svega sebe. Prođimo pored konobara koji nas i ne gledaju, pored skupina ljudi za prepunim stolovima koji čavrljaju o trenutnim okolnostima, uslovima i zamjerkama, prigušujući tako neprestano šištanje aparata za kafu, i sjednimo za stol do Andreasa Rainera. Gleda vas svojim sjajnim očima i govori vam, i da, u glasu mu se zapravo čuje tračak ponosa: "U Njemačkoj možda i vrijedi izreka 'Mušterija je kralj'. U Beču je upravo suprotno. Ovdje se gost nslszi u ulozi molitelja."

On sam je najbolji primjer, rođeni Bečanin, s nekoliko boemskih baka i djedova u porodičnom stablu, a opet daleko od toga da naiđe na priznanje u kafani. "Ovdje boravim godinama, često nekoliko puta sedmično satima i uvijek naručim Melange (kafa s mlijekom). Mislite li da bi mi konobari signalizirali da me prepoznaju? Mislite li da bi nekda sam poslušiio moj melange bez riječi? Ne, svaki put mi daje jelovnik, najveće poniženje, ali ne dam se; na kraju ću se probiti u hijerarhiji!"

Kako onda, molim vas, može tako neprijateljski grad biti tako pogodan za život u isto vrijeme? Andreas Rainer otpije gutljaj svog Melangea i nagne se naprijed. “To je paradoks Beča”, kaže. Bečanima je malo stalo do titule "najpovoljnijeg grada na svijetu"; prihvaćaju to sliježući ramenima, poput redova ispred Kaiserschmarrn tava u Café Demel. Ali kada je, kao u nedavnom istraživanju, Beč na drugom mjestu iza Kuvajta kao najneprijateljskiji grad na svijetu, slavi se kao da je Austrija postala svjetski prvak u nogometu. "Mi Bečani smo ponosni na svoju mrzovoljnost, na svoje psovke. To je naš odušak za podnošenje tragikomedije života; to je komunikacijsko ljepilo koje drži naše urbano društvo na okupu."

Andreas Rainer je napustio svoj grad na nekoliko godina zbog unosnog posla u Silicijskoj dolini. Ali ubrzo je čežnja za domom postala prevelika, za Bečom i njegovom kvalitetom života i njegovim omiljenim kafićem u kojem ga nijedan konobar ne bi rado dočekao. Dao je otkaz na poslu, novac zamijenio gunđanjem, postao hroničar bečke svakodnevice i na Instagramu skuplja gunđanje i ruganje sugrađana. Dijaloški dragulji poput: "Mlada žena plaća: 'Ugodan dan.' Konobar: 'Sigurno nije danas.'" Ili, njegova omiljena razmjena: "Žena: 'Opet su proglasili Beč za najprikladniji grad na svijetu!' Stariji muškarac: 'Pa, negdje drugo je još gore.'"

Ovaj je dijalog odštampao na poleđini svoje knjige "Kako preživjeti u gradu koji je najprikladniji za život na svijetu". "Mi Bečani jednostavno ne možemo priznati da nam ide jako dobro. Odmah to moramo staviti u perspektivu. Možda zato što imamo taj duboki strah da bismo mogli izgubiti životni standard, ili zato što smo skromni u srcu i ne želimo učiniti da drugi izgledaju još gore."

Michael Ludwig može otvorenije govoriti o priči o uspjehu Beča; ipak je on političar, a iza skromnosti se ne skriva, čak ni lažna skromnost. Socijaldemokrat je već sedam godina gradonačelnik Beča. Vodi kroz svoju radnu sobu veličine plesne dvorane u veličanstvenoj gradskoj vijećnici do balkona, i tamo se otkriva: puna, bujna, ušećerena arhitektonska panorama. Njegov pogled luta preko Ringstrasse i Volksgartena do Saveznog kancelara i Hofburga. “Gradonačelnik je bio ravnopravan s carem u Hofburgu i Habsburškoj državnoj kancelariji”, kaže Ludwig i govori o lukavstvu ponosne bečke buržoazije. Car Franjo Josip nametnuo je da nijedna zgrada ne može biti viša od najbliže crkve, u ovom slučaju 99 metara Votivkirche. Arhitekt gradske vijećnice nije se usudio vrijeđati veličanstvo, već su građani jednostavno na vrh tornja postavili vijećnika visokog preko tri metra, tako da vijećnica i danas nadvisuje sve osim katedrale sv. Stjepana.

Danas je habsburški car povijest, ali ostaju Crveni carevi, poput Michaela Ludwiga, gradonačelnici Beča, svi socijaldemokrati od 1919. godine, s prekidom u godinama fašističke vladavine. Crveni Beč danas je svjetionik pohabane europske socijaldemokracije, a čini se da će ostani malo tako, jer su i sami Bečani i Bečanke uvijek bili u duši prilično odani caru, to ne pitajte.

Michael Ludwig je gradonačelnik jednog od najbrže rastućih gradova u Europi. Beč je već odavno prestigao Hamburg kao drugi po veličini grad njemačkog govornog područja, a prije 2023. godine ponovno je premašio i brojku od dva miliona stanovnika – zadnji put je ovako velik grad bio na svom vrhuncu 1910. godine.

Danas, kaže Ludwig, jedva da prođe dan a da ga ne posjeti delegacija iz nekog drugog grada. Što gosti žele naučiti od Beča? "Kako održati stanarine stabilnima, kako postići društvenu raznolikost. Jer to je uvijek bio cilj Crvenog Beča od samog početka: raspodijeliti gradske stanove po cijelom gradu tako da nema geta za bogate, ali ni geta za siromašne. To je jedan od razloga zašto se ljudi osjećaju ugodno i sigurno u gradu."

Zgrade zajednice. Prava čarobna riječ za visoku kvalitetu života u Beču. Kada su socijaldemokrati prvi put osvojili apsolutnu većinu na izborima 1919. godine, pokrenuli su neviđeni program izgradnje kako bi se borili protiv katastrofalne nestašice stambenog prostora u gradu. A Ludwig, koji je nekada i sam živio u takvom projektu opštinskih stanova, objašnjava: "Do ukidanja demokratije u Austriji 1933., u Beču je izgrađeno 65.000 opštinskih stanova. To je do danas ostala jezgra subvencionirane stanogradnje u gradu."

Stanova postaje malo jer grad tako brzo raste, mnoge opštinske zgrade treba obnoviti, a tu je i imigracija s kojom austrijske države kojima upravljaju konzervativni i desničarski populisti rado prepuštaju Beču da se nosi s njima. Kapital premašuje kvotu prihvatanja za 200 posto. Ludwig ističe da je Beč, kao najistočniji veliki grad Zapada, oduvijek bio grad useljenika. Prvo u habsburškoj multietničkoj državi, kasnije deseci hiljada dolaze u valovima izbjeglica nakon Mađarske pobune 1956., nakon gušenja Praškog proljeća 1968., početkom 1990-ih deseci hiljada ljudi bježe ovamo iz Srbije i Bosne, sada većina dolazi iz Ukrajine.

Gradonačelnik Ludwig se stoga žestoko protivi ksenofobnoj agitaciji desničarskog populističkog FPÖ-a. Ističe da je uz njegovo posredovanje – gradonačelnik Beča je ipak moćan čovjek u Austriji – upravo je u Austriji iz drugog pokušaja uspio da spriječi kancelara FPÖ-a, formirana je centristička vlada koju podržavaju ÖVP, SPÖ i liberalna stranka Neos.

Kada o tome govori, u njegovim riječima ima tračka patetike: "Snažno sam se zalagao za ujedinjenje razumnih snaga centra i stoga pozdravljam postojanje ove koalicije na saveznom nivou. U Evropi Austrija mora igrati snažnu ulogu uz sve one koji se zalažu za slobodu i demokratiju. Ujedinjena Europa je u ovakvim vremenima važnija je nego ikad."

Sve nam to govori Ludwig, a upravo će progovoriti o digitalizaciji uprave i aplikaciji "Sag's Wien" (Reci Beču), u kojoj svatko može prijaviti probleme i pritužbe, poput fotografija smeća u parku ili pokvarenog tobogana na igralištu, aplikaciji na koju je ponosan jer građanima omogućuje da doprinesu poboljšanju kvalitete života u svom gradu, kada mu asistent da znak. Gradonačelnik sada mora ići na dodjelu nagrada. Djelatnici Grada nagrađeni su za svoje najbolje inovacije. Ne, u Beču sigurno nisu dinosauri. A ako je tako, onda su prilično moderni.

Muzika, skoro da se čuje kako odjekuje gradom, a ljubav Bečana ne poznaje žanrovske granice, da li opereta ili pop pesma, važno je samo da mora da ima humora. Ako sada razmišljate o Falcu, u pravu ste, naravno, a ipak ima toliko sjajnih muzičara danas, pobjednica Eurosonga, Conchita Wurst, ili inteligentni pop muzičari Wande ili reper Bibiza, koji je, kada je bio tek u ranim dvadesetim, objavio svoj predivni album u stilu Falcoeske, uključujući prije dvije godine "Odeiii album" Beč": "Beč, molim te ostani takav kakav jesi / Znam da te ovdje niko ne razumije takvog kakav si trenutno / ... / Znam da si predobar za nas / Ali vjeruj mi, Beč, ja ću ostati s tobom."

U blistavoj Velikoj dvorani koncertne dvorane, Amra Deisenhammer sjeda za klavir i svira nekoliko nota. Spasilo ju je, kaže, sviranje klavira, nakon 1992. godine, kada su ona i njena majka morale bježati od snajpera u Sarajevu, a ona je svirala protiv straha i slika u glavi, ubrzo tako virtuozno da je kao 14-godišnja izbjeglica, položila prijemni ispit za Mozarteumu u Salzburgu. Nekoliko godina kasnije, došla je u Beč, gde ju je namamila opera, puna nade da će moći da studira scenski dizajn na Akademiji umetnosti. "Ušla sam u ovu prelijepu zgradu akademije, predala moju mapu sa radnim probama i vratila se kroz dvoranu sa stubovima do izlaza i prema katedrali Svetog Stefana. Tamo sam zapalila svijeću i molila se: Dragi Bože, učiniću sve, ali molim te pusti me da živim ovdje. Od tada se moj osjećaj prema Beču nikada nije promijenio."

Beč joj u početku nije bio lak, kaže Amra, a ipak, tu raznolikost umjetnosti i kulture, tu duboku dušu grada, nešto je što nigdje drugdje nije vidjela. Njezine scenografije i kostimi u operi i pozorištu fascinirali su Bečane, pa je ubrzo osnovala vlastitu modnu marku “Amra Wien”, čiji je zaštitni znak Wiener Karo, Bečki karo.

Danas sa suprugom vodi kozmetičku firmu. Tvrdoglavi grad prihvatio je Amru, kao i bečko društvo. Na Opernom balu 2024. u svoju je ložu primila voditeljicu Arabellu Kiesbauer, glumicu Sunnyi Melles i litvansku opernu pjevačicu Asmik Grigorian, koja je također upravo otkrila Beč kao svoj novi dom. “Također se cijeli život osjećala beskućnicom i pokušavala je pronaći svoje mjesto u svijetu – a iz nekog dubljeg razloga to je mogao biti samo Beč”, kaže Amra. Zajedno su napravili gala za djecu sa potrebama. Čine to i za sebe, kaže ona, kao zahvalnost svom novom domu i osjećaju zajedništva koji Beč može učiniti tako domaćim.

Kako bismo ponovno doživjeli ovaj bečki osjećaj, hodamo od Stephansplatza uz "Brandstätte" sve dok ne dođemo do broja 7/9, Café Korb.

Ulazimo, držimo se lijeve strane i ako bude sreće, ispred fotogalerije svog života sjedit će 80-godišnja starica na svom uobičajenom mjestu. Susanne Widl. Pred kamerama je stala s Burtom Lancasterom, ali i s Peterom Falkom, s kojim je navodno imala aferu, iako ona ostaje dama i o tome šuti. Bila je i model i umjetnica performansa, ali što je najvažnije, ipak smo u Beču: ona je vlasnica kafića otkako joj je majka umrla 2000. godine i kao takva je mješavina majke i punkera. Da, čak i više: institucija. Oplemenila Elfriede Jelinek, koja je napisala: "Izgleda kao da joj se ne može vjerovati, jer je femme fatale, ali ja joj ipak vjerujem jer je, srećom, poznajem. Klizi između cipela gostiju, kao stijene na klizaljkama, barem tako mislim u sebi, jer tako nešto nikad nisam vidio."

Pa ako imate sreće, i ona sjedi na svom stalnom mjestu u kafiću, možete je čuti kako priča, na primjer o skandalu koji je izazvala kada se pojavila na Opernom balu 1980. Ali poštovala je pravila odijevanja, reći će: “Frak ili večernja haljina”. Izabrala je frak, a danas se, srećom, više ne može zamisliti negodovanje koje je tada prošlo Bečom. Ali čovjek može biti zahvalan što ima mnogo ljudi poput nje, koji pokreću stvari i tako čine Beč čudom od grada kakav jest.

(Autor Nicolas Büchse, fotograf Andreas Jakwerth)

(stern)

prevod: Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Kolonija

 

Nastavljamo sa serijalom – Kolonija

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Kolonija. Naselje, lokalitet. Ovaj dio Rodoča nalazi se između Stotine i Tatara, a u prošlosti je bio skoro potpuno nenaseljen. Koloniju se počelo naseljavati tek nakon izgradnje tvornice Soko u Rodoču. Već 1953. g. izgrađeno je 140 stanova za prve uposlenike Sokola, kada je na ovom mjestu niknuo niz trokatnih stambenih zgrada. Kako su radnici pristizali u Soko, tako su u Koloniji nicale nove zgrade. U jednoj od novoizgrađenih zgrada nalazila se ispočetka i menza za Sokolove radnike. Na posao se u Rodoč išlo cestom koja je bila makadamska, blatna. Tek izgradnjom Sokola cesta se popravila stavljanjem granitne kocke koja i danas postoji. U ovom naselju izgrađen je i omanji hotel, nazvan Hotel Soko, za potrebe samaca zaposlenih u Sokolu. Nekad su uz njega bila igrališta, kino dvorana, restoran s ljetnom terasom, parkovi i aleje, dok je danas sve to zapušteno. Bilo je to u ono vrijeme naselje puno cvijeća i drvoreda. Za maleno prigradsko naselje bilo je ipak dobro opskrbljeno uslužnim djelatnostima. Tu je bila piljara, samoposluga, frizer, trafika, pošta i obućar.

kObjašnjenje je preuzeto iz knjige Rodoč za sjećanje, autora Davora Šaravanje i Tibora Vrančića, izdanje 2023.

Prilog: fotografije

-Br. 1 – Kolonija - Hotel Soko 1955.;

-Br. 2 – Kolonija panorama 2009.;

-Br. 3 – Kolonija - jedini ostaci ulice popločane granitnom kockom, 2021.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Šetnja kroz pruge tulipana

Izgledaju kao tačke, posjetioci na šarenom terenu.

Budući da na njihovih 40 hektara zemlje trenutno cvjeta 40 miliona cvijetova, farmeri iz Eikkenhofa (Donja Saksonija, Njemačka) pozvali su ljude na „Dan otvorenih polja tulipana“.

Ovog puta je izričito dozvoljeno ono što je obično zabranjeno (za ulaz od 5 eura): šetnja kroz veličanstvene pruge tulipana. Cvjetne glavice će uskoro biti pokošene, a kultivisane lukovice će biti poslate na partnersku farmu u Holandiji.

Tamo će sljedeće godine postati rezani tulipani za Njemačku.

(bild)

(spagos)

Šimpanze uhvaćene u pijanki

Bisau – Pa živjeli, majmuni!

Koristeći video nadzor, istraživači u Nacionalnom parku Cantanhez u Gvineji Bisau (Afrika) su prvi put uhvatili velike majmune koji pokazuju vrlo ljudsko ponašanje: sjede zajedno i dijele fermentirani afrički kruhov plod – koji sadrži etanol, odnosno alkohol. Takoreći zabava za ispijanje životinja.

Dugo se pretpostavljalo da su ljudi konzumirali alkohol u ranoj evolucijskoj istoriji i da je to imalo pozitivan učinak na društveno povezivanje. Nova studija sugerira da naši najbliži rođaci možda rade nešto slično.

(bild)

(spagos)