(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 5. aprila 2023. autor je prof. dr. Halid Sadiković. Tekst je prvotno bio objavljen na istom portalu 2. septembra 2008. godine.)
Ramazanski top u Ljubuškom
Tradicija najave sehura i iftara u Ljubuškom je sigurno stara nekoliko stoljeća. I pored toga, nažalost, izvori podataka o ovoj divnom običaju, svode se samo na sjećanja.
Top je nekada, prije telefona, bio osnovno sredstvo za komuniciranje. U ramazanske dane top je pucao s ljubuške tabije oglašavajući početak posta (sehur ) i završetak posta (iftar ).
Top je pucao i svakog petka u podne,za tri dana ramazanskog i četiri dana Kurban-bajrama,na Muhammed a.s.rođendan (mevlud ),zatim u čast stupanja novog sultana na prijesto,rođenja princa na dvoru ili nekog osmanskog dostojanstvenika kad bi prolazio kroz Ljubuški.Pucanj topa s ljubuške tabije čuo bi se i prilikom svake značajnije pobjede ili poraza osmanske vojske.Top bi se oglašavao i prilikom značajnih lokalnih događaja,napr.kad je Ljubušacima prijetila opasnost od
Mlečana,uskoka i hajduka ili kada bi se vojnici spremali za rat. Najavu početka posta u staro vrijeme vršili su “budilnici “.Oni su išli od kuće do kuće i budili na “ručak”. Za to su dobijali nagradu iz državne riznice.
Nekada su u svim našim gradovima, kasabama i većim selima išli bubnjar i dva svirača, bubnjajući i u zurne svirajući gradskim ulicama, sokacima i seoskim putevima. Tako su budili svijet na ručak, dok još nije top pukao,jer to je značilo početak posta.
Ne zna se kada je nastao običaj u Ljubuškom da top puca uz ramazan. U vrijeme kad je izgrađena džamija na Gradu oko 1558.g odine sigurno je da je za najavu iftara bio dovoljan ezan sa munare.Međutim, kad se kasaba na Butorovici, pored mahala Zagrađa i Grada proširila na Crkvicu, Gožulj, Vodicu, kasnije Kokot, Žabljak, Prilaz, Pobrišće, Glavicu i Prisud, glas mujezina nije mogao doprijeti do svake kuće.
Ljubuški je bio pod osmanskom vlašću preko 400 godina (1473-1878 ).Sigurno je da je najava sehura i iftara pucnjem iz topa vrlo stara, ali pisani izvori o tome nisu sačuvani. Jedino preostaje oslonac na sjećanja najstarijih Ljubušaka, ali i ona ne dopiru dalje od početka 19.stoljeća.
Tradicija najave sehura i iftara topovskim pucnjem u našim džematima se postepeno gasila. Poslije Drugog svjetskog rata ramazanski top se čuo jedino u Ljubuškom, gdje je povremeno pucao sve do polovine ramazana 1979.godine. Kažu da se pucanj topa mogao čuti tri puta, za ustajanje na ručak, za sehur-početak posta i za iftar. Posljednjih godina, prije 1979.godine, koliko se sjećam,top je pucao samo za iftar.
U gožuljskoj džamiji čuvala su se do 1984.godine ( možda su i sada na uzgoru ) dva mala topa, istih dimenzija, jedan ispravan, dužine oko 30 cm., težine oko 20 kg. Zvali su ih mačkule (od italijanski mascolo-mali top). Naziv je pozajmljen od Dalmatinaca i u ljubuškom rječniku je skoro nepoznat. To je ustvari kratka cijev sa dnom, iz jednog jedinog dijela, izrađena od livenog željeza, debljine oko 3 cm, sa promjerom od 10 do 15 cm. Iako se čini da je rukovanje mačkulom jednostavno,za to je ipak potrebno neko iskustvo i znanje. Prije potpaljivanja u cijev se ubacuje određena količina
crnog baruta, zatim usitnjena cigla ili kamenU poseban otvor se namjesti oko 10 cm. dug komad sporogorućeg štapina, zatim se sadržaj cijevi dobro nabije.
Prema ljubuškoj narodnoj predaji ovi mali topovi su pucali bez prekida u periodu osmanske i austro ugarske vlasti, a i u periodu od 1918. do 1941. godine. Kažu da su ranije mačkule bile znatno duže i da su za rukovanje birani ljudi koji su imali motive i znanje za te poslove. Za svoj trud oni su obavezno dobijali novac i darove, obično košulje, peškire i mahrame.
Prvi poznati rukovaoc ramazanskog topa u Ljubuškom bio je neki Ahmet. Ne zna mu se prezime, ni mahala iz koje potiče, niti neki drugi lični podatak. On je tu u dužnost obavljao od oko 1900.godine do prije početka Prvog svjetskog rata. Pored toga što je pucao iz topa,u vrijeme ručka bubnjao je na nekoj vrsti bubnja i recitirao neke kratke pjesmice.
Poslije Ahmeta iz topa su pucali Avdo Nikšić, zidar (oko 20 godina) i Avdo Maksić, neprekidno do početka Drugog svjetskog rata.
Tradicija pucanja topa uz ramazan u Ljubuškom nije omelo ratno stanje od 1914. do 1918. godine. U Drugom svjetskom ratu, međutim, netolerantni italijanski vojnici srušili su dio džamije na Gradu, odnijeli u Italiju jedan predivan tarih na arapskom jeziku isklesan na kamenu iznad džamijskih vrata i oduzeli mačkulu iz koje se do tada nesmetano pucalo uz ramazan. Sve do ramazana 1968.godine ramazanski dani tekli su bez topovske najave sehura i iftara. Otada do ramazana 1979.godine,j edino se u Ljubuškom održala ova divna tradicija.Top je, doduše, bio mnogo manji od onog ranijeg koga su odnijeli talijanski vojnici, oglašavao se samo za vrijeme iftara, ali se mogao čuti u svakoj ljubuškoj mahali. Topom su u tom periodu rukovali Agan Mušić,Mujo Češko i Džabir Maksić. Kada je za ramazana 1979.godine zbog greške pri nabijanju cijevi teško povrijeđen rukovaoc Hasan Korjenić (popularni “Dedo”), ova dopadljiva tradicija je prekinuta. Gradske vlasti nisu dozvolile, sasvim opravdano, dalje pucanje iz malog topa dok se ne osiguraju dva osnovna uvjeta: stručno rukovanje i pouzdano finansiranje.
U vezi sa pucanjem topa uz ramazan sačuvana je i jedna zanimljiva priča od prije preko stotinu godina, za vrijeme “stare Austrije”. Nije vezana za Ljubuški, ali jest za uglednog Ljubušaka, tada gradonačelnika Sarajeva, Mehmed-bega Kapetanovića. Autor te priče je poznati bošnjački pisac Edhem Mulabdić. Ovdje se doslovno navode samo neki fragmenti:
…Jedne od tih godina doći će u Sarajevo neki novi vojni dostojanstvenik, koga je njegova služba dovela ovamo, gdje prije nikad nije bio. Kako se desio ramazan, njega je vrlo neugodno iznenadilo pucanje topova u neobično doba noći, u tri-četiri sata u jutro, koji su po starom običaju javljali muslimanskom građanstvu, da je vrijeme ručku, odnosno sat kasnije, da je vrijeme da se zaposti. Visoki gost bio je ne malo iznenađen ovim topovskim metcima u neobično doba noći, pa je sutradan izjavio svoje veliko negodovanje na više mjesta oštrim tonom i svojim osobnim utiskom u tom, po
njegovom mišljenju, sredovječnom običaju, koji bi, naravno, trebalo zabraniti odnosno ne dozvoliti…
Naravno,to je izazvalo ogorčenje sarajevskih muslimana. Mehmed-begu se ukazala prilika da uzvrati samo nekoliko dana kasnije na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj kiraethani (čitaonici) gdje je ,pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera bio i pomenuti viši oficir.U pozdravnom govoru, Mehmed-beg je, pored ostalog, rekao:
….Na stotinama munara naših svijetla sjaju po cijele noći i pokazuju cijelom svijetu da je ovo sveti mjesec ramazan, sa stotina naših munara razliježu se danju i noću ezani ,sveti pozivi muslimanima na molitvu, a oni, puni vjerskog zanosa, hrle u džamije bez i najmanje bojazni za svoje živote. Svake noći ovog svetog mjeseca kao i na bajram pucaju topovi i pokazuju svakom, da su ovo svečani dani za muslimane,a da još nikom ne pada na um, da i pomisli,da bi kome moglo biti krivo, ni da riječ progovori ni za ove naše topove, ni za ova naša svijetla na munarama kao znakove
muslimanske pobožnosti i vršenja islamskih obreda…
Prošlo je mnogo dobrih godina od mojih prvih ramazana na Gožulju. Ostali su kao blijedi akvareli slike porodičnih iftara za sinijom, ramazanskih sila i pite krompiraće ispod saća malo posute lugom.
Prof. Dr. Halid Sadiković
Ramazanski top u Ljubuskom – Ljubušaci (ljubusaci.com)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen