Dječak sa loptom?

FK Velež, 1933.

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Ibrahim Ribica, mecena FK Velež

Dječak sa slike?

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku 15. aprila 2023. autor je Aj,et kurt)

Poznato je da su u periodu 1970-1989. godine “mecene” Veleža bili direktori dviju najvećih mostarskih firmi Aluminija i HE na Neretvi - Jole Musa i Sadi Ćemalović. Njihove firme su u najvećem obimu finansirale klub, a oba direktora su podijelili po desetak stanova fudbalerima i trenerima, što im je povećalo popularnost kod navijača Veleža i građanstva, pa su im političari i radi te njihove popularnosti i moći organizovali sudsko proganjanje - ne radi davanja stanova fudbalerima Veleža.

Na mnogim slikama fudbalera Veleža prije Drugog svjetskog rata, pa tako i na ovoj iz 1933. godine vidi se lijepo obučen dječak sa loptom u rukama.

Ko je on?

U vremenu od 1925. godine, pa do početka Drugog svjetskog rata Veležov finansijer i mecena je bio Ibrahim Ribica, predsjednik Vakufsko-mearifskog kotarskog povjerenstva i jedini hercegovački Bošnjak kojeg bi se moglo nazvati industrijalcem. On je kupovao dresove, kopačke, lopte, naručivao šivenje odijela igračima i upravi, plaćao troškove putovanja, hranu i druge troškove. Doduše, on je bio mecena sa svojim parama, a ne sa narodnim kao Jole i Sadi.

Ibrahim je imao kći Fatimu koja se 1925. godine udaje za farmaceuta Ahmeta Bakamovića, pretka poznate mostarske porodice, koja je podigla dvije mostarske džamije i dala niz alima, sa kojim dobija djecu Zijaha (1926–1981) i Eminu (1928–2008). Fatima je umrla na porodu sa Eminom, a imala je svega dvadeset i tri godine. Malo poslije njene smrti od tuge umire njena majka Pašana. Brigu o djeci preuzima otac Ahmet Bakamović, ali i on ubrzo umire. Brigu o unucima preuzima mecena Veleža Ibrahim Ribica, a unuk Zijah je uvijek uz njega i fudbalere Veleža, pa zato je dječak na mnogim slikama sa ovim fudbalskim timom.

Poslije 1945. godine uloga Ibrahima Ribice u FK Velež brižljivo se skrivala. Da je predstavnik “eksploatatorske klase” pomagao radnički klub nije se uklapala u tadašnji revolucionarni narativ. Kao da i najveći revolucionari ne moraju, s vremena na vrijeme, ipak nešto pojesti i kupiti cipele!?

83-godišnjeg Ibrahima Ribicu je zadnjeg dana 1943. godine u Memi-hodžinoj džamiji, okrutno ubio pijanica i propalica Š. Zijah iz straha od represije poslije završetka Drugog svjetskog rata kao devetneastogodišnjak bježi u Njemačku gdje se ženi sa bogatom Njemicom sa kojom je sretno živio, a umire 1981. godine. Svoju kuću na Carini prodaje krojaču Budimiru-Budi Koprivici, koji u prizemlju otvara krojački salon.

(Ahmet Kurt)