Odlaze nam raja...

 

Odlaze nam raja. Ništa malo, malo, pa nam stigne vijest da je neko od raje koje smo poznavali decenijama preselio, kako se to danas zna reći. Ostaju sjećanja, dženaze sahrane, priče, anegdote. Što je vrijeme poznavanja duže, uspomena je više, ali je i tuga veća. Ostaju nam slika, realne, ili virtuelne, tekstovi, pjesme, ako ih je bilo. Na ovaj ili onaj način, oni koji su otišli, ostaju u sjećanju onoh koji su ostali. 

Ovdje jedan mali prilog sa nekoliko slika, sa Sardinije, gdje su ljudi našli načina, da ipak "budu" svakodnevno sa onima koji su ptišli. Barem do trenutka, kada ode i onaj koji crta ove murale, freske, ili kako god ih nazvati...

Onima koji su otišli, i rahmet i pokoj veliki... 

Stanovnici malog mjesta Fonni, na ostrvu Sardinija u Italiji, dosjetili su se kako ne zaboraviti prijatelje koji su preselili na neki drugi, bolji svijet, kako sa njima biti svakodnevno, iako više nisu tu.

Neko se dostjetio da na zidu dvorišta jedne kuće, oslika jedan mural, pored zidića na kome se inače svakodnevno nalaze najstariji stanovnici mjesta, kako bi napravili „prozivku“, upitali se za zdravlje i progovorili koju o aktuelnim zbivanjima u mjestu i okolici.

To je ujedno svojevrsni spomen na prijatelje koji su se godinama sa njima okupljali na zidiću, ali više nisu s njima... Mural je postao atrakcija u mjestu, a pregledom po internetu, može se vidjeti da se sličan običaj ponovio u u mnogim drugim mjestima. Negdje su to stare dobre komšije, koje su dio dana provodili ispred kuće, a negdje i dobro raspoloženo društvo nakon berbe.

Na slikama: Fonni, starci ćaskaju, freska - Sardinija

(spagos)

fotografije iz jednog starog priloga objavljenog ovdje 22. novembra 2020. godine:

spagosmail: Kako biti sa onima koji više nisu tu...