srijeda, 31. kolovoza 2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Seljačka misa (1910. godine)


Engleska spisateljica Maude M. Holbach, zavoljela je još prije Dalmaciju, o njoj je napisala knjigu, a usput se zaljubila i u njene„ sestrinske zemljeˮ, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Nakon toga 1910. g. svoja putovanja po ovim zemljama opisuje u knjizi „Bosnia and Herzegovina – some wayside wanderingsˮ (Bosna i Hercegovina – neka usputna lutanja). Neki autori je smatraju začetnicom ideje turizma u tada zabitim krajevima Bosne i Hercegovine, prije svih prepoznala je prostorne potencijale za razvoj turizma kanjona Drežanka (ona ga zove Drežnica). Veliki dio knjige posvećuje Mostaru, u kome je zadivljuju sitne stvari, kao što je nošnja, burno izražavanje osjećaja ovdašnjih ljudi, kao i klima našeg grada. Valja napomenuti da i nju oduševljava misa u katoličkoj crkvi i opisuje je s mnoštvom detalja koje jedino žensko oko može zamijetiti, baš kao i Frances Kinsley Hutchison, koja je iste godine posjetila Mostar kao i Maude. Da li su jedna od druge prepisivale, ili su im utisci slični ili… prosudite sami.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadovati na stranici www.cidom.org
Jedan od najdivnijih prizora koje sam vidjela u Mostaru, ili bilo gdje drugdje prilikom svojih svjetskih lutanja, je bila nedeljna jutarnja misa u katoličkoj crkvi. Polovina crkve je bila puna vojske, dok je druga polovina, osim nekoliko sjedišta koje su zauzimale supruge oficira, bila ispunjena seljankama u bijelim maramama, s tu i tamo pokojim kršnim muškarcem odjevenim u svečano odijelo, koji su skrušeno klečali iza vojnika. Rekoh da mi je scena koju sam vidjela u crkvi bila jedna od najljepših koju sam ikad ugledala, alinisam sigurna da ona koju sam vidjela ispred crkve nije jednaka po slikovitosti, samo što su svečanost interijera crkve i vojna kapela nedostajali. Ispred crkve je bio prostran prostor zasjenjen hladom stabala, i tu su ljudi čekajući na drugu misu, sjedili na zidiću između drveća, ili stajali u malim grupama kako bi pročavrljali s prijateljima. Mora da ih je bilo nekoliko stotina, ponosno odjevenim u prekrasne svečane seljačke nošnje, koji pretvaraju mostarske ulice u ljupku scenu na pozornici. Svi odreda nose grimizan fes ili turban (premda ovi prethodni preovlađuju), kratke prsluke obrubljene gajtanima, koji ističu snježnu bjelinu rukava s kojih se odbijaju zrake sunca; nose hlače uske sve do koljena, a široke iznad, u bijelim vunenim čarapama i opancima (ručno izrađene cipele od štavljene kože, sve iz jednog komada, na vrhu svinute prema palcu). Mnogi od njih imaju stručak proljetnog cvijeća zakačenim za fes, možda kako bi ga poklonili draganoj nakon mise. Nikako ne smijem ne spomenuti svilene marame mnogih boja omotane oko struka muškaraca, za kojima su se u prošlosti nosili noževi i pištolji, a danas ih vlasnici nalaze korisnima umjesto džepova. Nakon što je prva misa završila, i nakon što su se vojnici paradno razišli skupa sa svojim svirajućim orkestrom, ljudi su nahrlili u crkvu i zauzeli mjesta koja je ispraznila vojska. Još veća gomila bijelo odjevenih žena u bijelim maramama nastupila je na scenu i na jednak način ušla u crkvu i zauzela je sjedala sa suprotne strane. Svečana misa je ponovo otpočela, ovaj put je to isključivo „seljačka misaˮ, zbog koje su mnogi od prisutnih došli iz daleka. Mi smo sjedili ispod drveća i slušali žubor malog potoka, koji je snažno tekao pored crkve, miješajući se s muzikom harmonija iz crkve i sveštenikovim glasom. Na kraju oboje prestade, vrata crkve se širom otvoriše, izađoše muškarci, a za njima su ih žene (premda su hrišćanke, dovoljno su zadojene Istokom kako bi zauzele drugo mjesto) skrušeno slijedile.
To je bio trenutak koga smo strpljivo čekali kako bi i naša kamera završila svoj posao. Ne bez strepnje da će nam mladi i gospođe, sada skupa izmiješani u nevjerovatno slikovitoj gužvi, okrenuti leđa ili uteći kada im priđemo. Pošli smo napraviti neka opipljiva sjećanja ove scene i gle! Na našu radost shvatismo da se ovi ljudi nimalo ne ustručavaju da ih naša mala crna kutija učini besmrtnima.
Nekima od njih smo dopustili da vire na sliku kroz objektiv kamere, što su oni i činili s dječjom radošću, a jedan stari čovjek nas je gestikulacijom molio da ga snimimo. Željeli smo ga zamoliti da nam da svoju adresu kako bismo mu poslali gotovu fotografiju, a gestikulacija je u ovom slučaju bila uzaludna i prošlo je prilično vremena dok smo uspjeli pronaći prevodioca. Na kraju je prijateljski raspoložen prolaznik, koji govori njemački, dobrovoljno ponudio na raspolaganje svoje usluge. Lice starog čovjeka se razvedrilo na mogućnost da će, ipak vidjeti svoj portret na fotografiji; ali je nastavljao pitati: „ Koliko?ˮ i kad je konačno shvatio činjenicu da neće morati ništa platiti, njegovo zadovoljstvo i zahvalnost su bili ganutljivi. Rukovao se s oboje nas i selamio nas prije i poslije
Kad smo krenuli nazad u hotel, prolazeći prepunim ulicama, ukazala mi se odlična prilika da primijetim detalje ženske odjeće. Preko svojih dugih bijelih haljina one nose vunene prsluke u bijeloj ili nekoj drugoj boji, često zlatno obrubljene, nose kape ispod gracioznih marama (koje su zabačene unazad i ne prekrivaju lice), u koje su zašiveni dukati. Skoro svaka ima ogrlicu i prstenje od zlata ili srebra, a čini se sasvim normalnim, ili u najmanju ruku djeluje koketno, da djevojke zataknu ružu ili koji drugi cvijet za uho. Njihove kose su skoro potpuno pokrivene kapom i šalom, međutim, vrlo često uredno upletene pletenice zavijene oko glave vire ispod.
Postoji mala sumnja da li te marame, koje nose hercegovačke žene, potiču od istočnjačkog običaja da se lice u potpunosti prekriva kako to muhamedanke i danas čine. Pojedinačno gledajući, i muškarci i žene u Hercegovini, imaju vrlo lijep izgled, s tamnim izražajnim očima i jasno naglašenim značajkama, a muška uska odjeća pokazuje njihove vitke, atletske figure do savršenosti.
Turske su žene u Mostaru, međutim, pokrivene u potpunosti neprirodno izgledajućom odjećom, što je posebnost Mostara i nigdje drugo u svijetu se ne može vidjeti. Njihova tijela su potpuno sakrivena ispod crnog mantila, koji u potpunosti obavija tijelo. Na vrhu je vrsta kapuljače zatvorena preko glave i proteže se pola stope ili više ispred lica. Kad biste susreli ovakvu osobu u mraku sigurno biste ustuknuli u strahu od takve prikaze i očekivali biste vidjeti mrtvačku glavu ispod kapuljače. Opasno je piljiti u nju isuviše pažljivo, jer ponašajući se tako činite veliku uvredu muslimanima i vjerovatno ćete biti napadnuti od ženinog rođaka koji je u pratnji, premda ako se usudite to raditi jedino što ćete vidjeti unutar kapuljače je debeli muslinski veo kroz koga je nemoguće bilo što razaznati. Turci u Mostaru su najkonzervativniji i najortodoksniji od svih muslimanskih zemalja, predstavljajući tako veliki kontrast u odnosu na svoju braću u Konstantinopolju, koji počinju davati sve veće slobode svojim ženama. Djevojke u Bosni hodaju nepokrivene od svoje desete ili jedanaeste godine i često su veoma lijepe uprkos što kanom boje kosu u crveno. Pomiješani uticaj Istoka i Zapada koji se susreće u Bosni i Hercegovini ostvaruje veliku raznolikost u kostimima. Ženska hrišćanska populacija u gradovima nosi dimije kombinovane s modernim bluzama evropskih dezena – dimije su vrlo široke, tako da imaju izgled suknje, a usto su veoma praktične kad se hoda po blatnjavoj vodi. Jedna moja američka prijateljica je toliko bila impresionirana njima da je izjavila da će si načiniti jedne takve čim se vrati doma.
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)

srijeda, 10. kolovoza 2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Rimski centurioni u togama i sandalama (1910. godine)


Budimo objektivni, pa dopustimo da se nekome boravak u Mostaru nije baš previše svidio; barem ga pohvalimo zbog iskrenosti. Jedan od takvih, jer normalno da nije usamljen, bio je i Jaekel Blair, koji je u svojoj putopisnoj knjizi opisao doživljaje s puta po Srbiji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Dalmaciji i nedavno pripojenoj provinciji Bosni i Hercegovini. U knjizi „The lands of the tamed Turkˮ (Zemlje pitomih Turaka), objavljenoj 1910. godine, osvrnuo se na ljude, rase, vjere, političke institucije, te geografske i istorijske aspekte ovih zemalja.
Ovdje ćemo navesti dio putopisa koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
U Mostaru, glavnom gradu Hercegovine, jedino oglasi za šivaće mašine, daju tanani nagovještaj da živite u dvadesetom vijeku. Grad izgleda da je više prirastao srednjevjekovnom načinu života nego bilo koji drugi na Balkanu.
Rijeka Narenta, koja razdvaja grad na dva dijela, je u stvari uzak i plitak planinski tok, koji nabuja nakon perioda teških kiša, koje se survavaju u njega s planinskih bregova i grotesknih klanaca. Tek tada postaje Rijeka, koja se valja od obale do obale i prisiljava lokalno stanovništvo da gradi nastambe daleko gore na stijenama.
Za Mostar ne znam da li da ga hvalim ili oplakujem, jer je to samo zbirka tridesetak džamija za svojih 14.000 stanovnika, od kojih je pola muhamedanaca, a 2.000 preostalih su pripadnici austrougarskog garnizona. Gradske ulice su uske i prljave, a sunce bije na vas između bijelih zidova kuća kao u teškim tropima. Most načinjen od moderne metalne konstukcije premošćuje Narentu upravo ispred hotela istoimenog naziva, dok se pola milje nizvodno nalazi most poznat širom Evrope, koji jednim jedinim lukom premošćuje plavu vodu Narente. Starost ovog mosta je neodređena. Pretpostavlja se da ga je gradio Cezar u vrijeme kada je Hercegovina bila rimska provincija. Bilo kako bilo, ništa slično takvoj konstrukciji ili arhitekturi mostogradnje se ne može vidjeti u Evropi. Bez obzira koliko je most star on i sada služi trgovcima i stanovnicima gradskih četvrti. Očekuješ svaki čas da ugledaš pokojeg centuriona u togama i sandalama kako prelazi staru konstrukciju
Velom prekrivene turske žene Mostara su svjetski poznate po stilu njihovih haljina koje prekrivaju glavu, a što je karakteristika ovog grada baš kao što je i Stari most. U svrhu prekrivanja glave, one nose vrstu crne kapuljače od krute tkanine, na vrhu sastavljene kao dva krila neke ptice, kroz koju vire.
Međutim, osim Rimskog mosta, zakrabuljenih žena i jednog starog turskog groblja, uistinu se u Mostaru nema šta vidjeti. U svakom slučaju, nakon kratkotrajne posjete bićete pomalo umorni od jednoličnosti grada koga Turci i dalje smatraju svojim, a vi ćete poželjeti da požurite k dalmatinskim obalnim gradovima, koji su različiti od ovih koje ste nedavno posjetili, kao noć i dan, različite klime, različitih ljudi i običaja, drukčije arhitekture. Sve je to tako drukčije da ćete se čuditi kada stignete u njih zašto niste iznenada bili probuđeni iz prethodnog posjeta.
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
 (novasloboda.ba)

Indonezija: Božija služba na vulkanu


Poprilično ljutnje imali su stanovnici Tenger-Hindusi sa ostrva Java u Indoneziji. Kad tamo proradi vulkan, po imenu Bromo, po vjerovanju tamošnjih stanovnika, to je znak da bogovima treba pridonijeti žrtvu.
Oni su mirno hodočastili uz padinu vulkana, kao i svaki put prilikom Yandya-Kasada praznika. Sa sobom nose plodove, novac, kokoške, koze. Ono što imaju. Ali, što se tiče bacanja životinja u krater, ne prolazi baš sve korektno. I zbog toga ljutnja.
Šta sve ne mora raditi čovjek za jednu rodnu godinu, za jednu dobru žetvu, sreću i plodnost?
Ceremonija žrtvovanja je počela u petnaestom vieku, kada je jedna princeza, koja nije imala djece, ovdje žrtvovala dvadeset i peoro tuđe djece. Iz zahvalnosti? Okrutno!
Od tog vremena je ovdje uspostavljena jedna ovakva vrsta ceremonije i vjerskog praznika.
I kako se vidi na slici u prilogu, dok jedni stanovnici sa ruba vulkana bacaju ono što imaju, unutar samog kratera stoje neki drugi tipovi iz sela, koji do ceremonije ne drže ni malo, i sve što se bude bačeno dole, hvataju mrežama. Neshvatljivo.
Ali, usprkos svemu, na neki način božanski.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

utorak, 9. kolovoza 2016.

Mostarski ćelopek...


Ćelopek, a može  čelopek,
ono kad upekne u sred ćele, ili u sred čela.
U gradu tada, nigdje nikoga.
Izlazi samo ko mora.

Ćelopek
Defaultno mostarsko temperaturno stanje.
Poklapa se sa smanjenjem zaliha Twist
sladoleda, štrajkom vatrogasne službe,
zblesiranjem sata kod Projektanta te
izumiranjem umirovljenika. Prema drevnim
predajama, posebnu kategoriju unutar
Ćelopeka zauzima Zvizdan, alarmantni
dio dana kada prijeti najveća opasnost od
sunčanice ili izljeva krvi na mozgu.

(eroGAG rječnik)

Kalifornija: Crveni prah protiv požara


Obično, kad kažemo Kalifornija, pred oči nam dolaze slike palmi, koje stoje poredane u špaliru, plavokosi momci bakrene boje koji na surfaju po valovima, i slično tome. Međutim, Kalifornija ima i nešto drugo, nezamislivo na prvi pogled, ali to su suše, požari i avioni koji pokušavaju da ugase vatrenu stihiju.
Kao što je  na slici u prilogu prikazano, kod mjesta Carmel, onom mjestu na Pacifiku, u kome je Clint Eastwood jednom prilikom bio gradonačelnik. Pošto je šuma u blizini ovog grada nezaustavljivo gorjela, po okolini je posut crveni prah, jedan materijal koji sprječava širenje vatrene stihije.
Slično se dešavalo u Santa Clariti u blizini Los Angelesa, gdje je, takođe, izbio veliki požar. Livade, šume, kuće, automobili, sve je bilo prekriveno crvenom prašinom.
Ali, požara nije bilo.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

ponedjeljak, 8. kolovoza 2016.

Kad se medo poželi…




Normalno je da kamion za odvoz smeća prevozi kese pokupljene iz kontejnera sa odlagališta. Međutim, ova vožnja imala je jedan sasvim drugi teret…
Vozač kamiona je kese sa smećem jednostavno iskipovao u kamion, a da pri tom nije imao pojma da se među kesama smeća krije jedan ogladnjeli medvjed. Ovdje se radilo o crnom medvjedu, cimet boje, koji je stalni stanovnik šuma u nacionalnim parkovima.
„Ovaj pametni medo mora da je pomislio kako je izvukao jackpot, ne samo jednu kesu, nego čitav kontejner“, navodi se na facebook stranici Santa Fe National Forest.
Vozač navodi kako je čuo škripanje pozadi i onda je odjednom vidio medvjeda na vrhu kamiona.
Ne htijući, medvjed se provozao na vrhu kamiona punih osam kilometara, a tada je vozač parkirao kamion ispod jednog stabla, kako bi nepozvanom gostu omogućio da se bezbjedno spusti na zemlju.
Hoću-neću, spust potrajao je puni sat vremena, dok se medo nije dokopao drveta i ponovo nestao u divljini.
(izvor:abcnews)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Smokva tenica - kraljica voća


Nekako u ovo doba godine, obično na ovim stranama postavim po neki prilog na temu smokve tenice. 
Od šta vakat, od tog i vrijeme. 
Jutros se na facebooku pojavi slika prvih tenica ispod grada Ljubuškoga. 
Autor Salko Caka Lalić.
Njegov komentar 8. augusta 2016. godine: Ima ih pomalo, ljetu će uskoro kraj...što će reći, tek su počele, nađe se tek po kaja, a čim počnu, onda im nema kraja, dok ih ne nestane.

Neka ljetu kraja, kako je to bogom dato, a neka nam i smokava tenica. 
Bez njih ljeta ni nema.
Odoh im u pohode. Ove godine sam odgodio odlazak u Mostar, sa razlogom, dok ne bude smokava. 
Znači: Bahn frei!
(spagos)

nedjelja, 7. kolovoza 2016.

„Mostar - vječni grad“ knjiga Ensvida Hadžajlića




Iz štampe izašla prva knjiga Ensvida Hadžajlića „Mostar - vječni grad“.

Knjigu je štampala i izdala „IC štamparija“ iz Mostara. Knjiga je rađena u tvrdom šivenom povezu i u tvrdim koricama, u B5 formatu (23.5 cm x 16.5 cm - dimenzije stranica) i sadrži 976 stranica i preko 280 fotografija raznih dimenzija i iz raznih vremenskih perioda Mostara.
Izdavač (IC štamparija Mostar) će uskoro organizovati i njenu zvaničnu promociju u Mostaru, a do tada, od danas je možete već kupiti, ili naručiti direktno preko mene. Cijena knjige kupljene na licu mjesta u Mostaru (kao i narudžba za sve države sa prostora bivše Jugoslavije) košta 45 konvertibilnih maraka, a narudžba za sve ostale države Svijeta je 45 američkih dolara.
Za sve pojedinosti možete se obratiti lično meni u inbox, ovdje na Facebook-u.
Veliko hvala!
S poštovanjem,
Ensvid Hadžajlić - autor knjige

(spagos)

Djevojka sa Ipaneme stvarno postoji








Helo Pinheiro, žena koja je inspirisala muzičare da napišu veliki hit “The Girl From Ioanema”, ostala je seksi i pola vijeka nakon nastanka slavne pjesme
Heloísa Eneida Menezes Paes Pinto je žena koja je prije pola vijeka bila
inspiracija autorima poznate pjesme “The Girl From Ipanema” (“Djevojka s Ipaneme”). Ona je još uvijek lijepa i atraktivna, 50 godina nakon nastanka pjesme, a čini se da je za nju vrijeme bukvalno stalo.
Helô Pinheiro, kako Heloisu skraćeno zovu brazilski mediji, oduševila je autore pjesme dok su sjedili u jednom baru na plaži u Rio De Janeiru.
Malo je onih koji bar jednom u nekom kafiću, a pogotovo u baru na plaži nisu čuli “Djevojku s Ipaneme”, koja je, na neki način, postala zaštitni znak Brazila. Međutim, u vrijeme kad je pjesma nastala, Helô nije niti slutila da je upravo ona bila ta djevojka, koja je muzičarima Joaou Gilbertu i Antôniju Carlosu Jobimu poslužila kao inspiracija. Njen je život bio sasvim jednostavan, išla je u školu, a u slobodno vrijeme na plažu. Kako kaže, kada je prvi put čula “Djevojku s Ipaneme” pjesma joj se svidjela. Ipak, ona je već tada čula, kako se se šuška da je ona baš ta djevojka, čija je ljepota opjevana u ovom hitu. A da je o njoj doista bila riječ, uvjerila se 1965. godina, kada je autor stihova Vinicius de Moraes u jednom intervjuu otkrio njezin identitet.
Nakon toga je imala priliku da postane slavna, dobijala je  ponude za uloge u TV serijama i filmovima, međutim Helô, koja je bila odgojena u tradicionalnoj familiji, odlučila je da joj pjesma ne poremeti njen uređeni život, i sve ih je odbila.
“Naravno, bila sam polaskana, ali sam se pitala da li sve to zaslužujem. Za mene je predstavljalo veliko opterećenje, da opravdam očekivanja i pokažem sve ono što se spominje u pjesmi”, kazuje danas Helô.
Ubrzo nakon što je završila srednju školu, udala se i  postala majka i domaćica. Međutim, pola vijeka nakon nastanka pjesme, odlučila je iskoristiti svoju nekadašnju slavu, snimila je dva show programa i izdala knjigu na engleskom jeziku, koja je ispričala njenu životnu priču.
Pjesma “Djevojka s Ipaneme” proslavila je 50. godina od svog nastanka, a u vrijeme kada se pojavila bila je među prvim hitovima bossa nove, muzičkog žanra, koji će tek sljedećih decenija dobiti veliki broj obožavalaca širom svijeta, a posebno u SAD.
(izvor:express)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

subota, 6. kolovoza 2016.

Mostarka na Olimpijadi u Riju: Amina Kajtaz osvaja svijet



Zvijezda twittera: Navijamo za Bosnu zbog prelijepe plave djevojke, napisali su navijači na twitteru

Bosna i Hercegovina možda nema mnogo predstavnika na Olimpijadi, ali nakon što je naš tim prodefilovao kultnom Maracanom, društvene mreže su preplavljene komentarima o našem timu. Preciznije, o članici našeg tima Amini Kajtaz na čiju ljepotu mnogi nisu ostali ravnodušni.
Amina Kajtaz je plivačica i ima samo 19 godina. Ona će nastupiti u disciplini 100 metara delfin, a takmičenje počinje danas u 18 sati po srednjoevropskom vremenu.

Mostarka je svoje učešće na Olimpijadi ostvarila kroz poziv ''Universality Places'', a ranije je u razgovoru za naš portal kazala da je njen san ispunjen. "Ne mogu očekivati medalju, ali mogu isplivati svoje nabolje vrijeme. To bi za mene bio dobar rezultat. Moj trener, porodica i ja ćemo biti zadovoljni ako uspijem. I BiH može biti zadovoljna, sigurna sam", kazala je Amina.

Prelijepa plava djevojka bila je glavna tema na Twitteru nakon što je naš tim prodefilovao stadionom Maracana. Mnogi su ostali zadivljeni njenom ljepotom i pisali su da će navijati za Bosnu i Hercegovinu zbog lijepe Mostarke.

"Gigantska Bosna", "Živjela Bosna!", "Izvini Irska, ja sam fan Bosne tokom naredne dvije sedmice", "Bosna i Hercegovina je najbolja zemlja na Olimpijadi", "Zna li iko ime plave djevojke iz Bosne?", "Za mene je Bosna već osvojila Olimpijadu", "I odjednom, cijeli svijet navija za Bosnu", samo su neki od komentara.
(klix.ba)


Raspored nastupa naših sportista na Olimpijadi u Riju



6. august
Amina Kajtaz (18.30 sati prema našem vremenu)
Plivanje/delfin stil na 100 metara
Druga trka; plivačka staza br. 6
Tatjana Đekanović (13.30 sati prema našem vremenu)
Streljaštvo/zračna puška
Nastupa s brojem 16
Damir Džumhur (1.30 sati 7. augusta ujutro prema našem vremenu)
Protivnik: Dudi Sela, Izrael
Mirza Bašić (3 sata ujutro 7. augusta prema našem vremenu)
Protivnik: Juan Monaco, Argentina
12. august
Amel Tuka (15.10 prema našem vremenu)
Atletika/800 m kvalifikacije
Larisa Cerić (21.30 prema našem vremenu)
Judo/Carioca Arena 2
Protivnica: Nihel Cheikh Rouhou, Tunis
Mihajlo Čeprkalo (1.10 sati 13. augusta ujutro prema našem vremenu)
Plivanje/Sobodni stil 1500 m
Prva trka; plivačka staza br. 5
14. august
Lucia Kimani (14.30 prema našem vremenu)
Atletika/Maraton
18. august
Hamza Alić (14.55 prema našem vremenu)
Atletika/Bacanje kugle
Kemal Mešić (14.55 po našem vremenu)
Atletika/Bacanje kugle
Mesud Pozder (14.55 prema našem vremenu)
Atletika/Bacanje kugle
Finale/raspored
Ako se Tuka plasira u finale gledat ćemo ga 16. augusta u 3.25 prema našem vremenu, dok će Kimani, ako prođe u finalnu borbu za medalju, nastupiti u nedjelju, 14. augusta u 14.30 prema našem vremenu.
Finale u disciplini u kojoj se takmiče Alić, Mešić i Pozder zakazano je za petak, 19. august, u 1.30 prema našem vremenu.
Kajtaz bi u slučaju prolaza u finale nastupila 8. augusta, u 3 sata ujutro prema našem vremenu, a Čeprkalo 14. augusta također u 3 sata ujutro.
Cerić bi, ako prođe, u finalu nastupila 11. augusta u 22 sata prema našem vremenu, a Đekanović, ako prođe, za medalju se bori istog dana (6. augusta), s tim što je finale u 15.30.
Što se tiče tenisera, meč za zlatnu medalju igra se u nedjelju 14. augusta, u 17 sati prema našem vremenu, a meč za bronzu dan ranije u 17 sati prema našem vremenu.

(Bportal.ba)

Amel Tuka nosio zastavu BiH na otvaranju OI Rio 2016.




Čak 5000 volontera, 500 muzičara i 200 profesionalnih plesača učestvovalo je u proslavi brazilske kulture, koju je gledalo oko 60.000 ljudi na stadionu i još nekoliko miliona gledatelja putem televizije.
Uslijedio je defile učesnika, a prvi su izašli sportisti Grčke.
Na legendarnom brazilskom stadionu Marakana, pod brojem 28. najbolji bosanskohercegovački sportista Amel Tuka izašao je sa zastavom Bosne i Hercegovine u rukama na svečanoj ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara što je označilo početak nadanja bh. građana da će 11 sportista koji nas predstavljaju u Rio de Janeiru konačno našoj zemlji osigurati prvu medalju. S njim je bio ostatak do sada najvećeg bh. olimpijskog tima.

U Riju će BiH predstavljati 11 sporista, a osim Tuke tu su atletičari Hamza Alić, Kemal Mešić, Mesud Pezer, Lusija Kimani (Lucia), plivači Mihajlo Čeprkalo i Amina Kajtaz, džudistkinja Larisa Cerić, streljačica Tatjana Đekanović i teniseri Damir Džumhur i Mirza Bašić.

Svečano otvorene 31. Olimpijske igre u Rio de Janeiru




Svečana ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Rio de Janeiru održana je na legendarnom stadionu Marakana. Nezaboravni spektakl obilježio je rekordan broj zemalja učesnica, među kojima se našla i Bosna i Hercegovina, a prema procjenama oko tri milijarde ljudi gladalo je ceremoniju otvaranja Igara.
Na Olimpijadi će nastupiti više od 10.500 sportista iz čak 206 zemalja, a na svečanoj ceremoniji predstavili su se i takmičari iz Bosne i Hercegovine, kao i debitanti iz Kosova i Južnog Sudana. Boje naše zemlje na smotri najboljih sportista svijeta predstavljat će 11 takmičara, a zastavu BiH na ceremoniji otvaranja nosio je najbolji bh. atletičar Amel Tuka.
Legendarni brazilski fudbaler Pele, po mnogima najbolji fudbaler svih vremena, zbog zdravstvenih problema, morao je otkazati dolazak na Marakan’, a špekulisalo se da je on trebao zapaliti Olimpijski plamen, koji je, pak, zapalio brazilski maratonac Vanderlei de Lima, koji je na Olimpijadi u Ateni 2004. godine osvojio bronzanu medalju.
Mnogo kontroverzi obilježiće 31. Olimpijske igre, prve u jednoj južnoameričkoj državi. Brazil se nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji, te je spektakl otvorenja igarao protekao u tom duhu. Organizatori su prije početka Olimpijade u tajnosti čuvali sve detalje vezane za ceremoniju otvorenja, kao i osobu koja će zapaliti olimpijski plamen.
Do posljednjeg mjesta ispunjenu ‘Marakanu’ zabavljali su istaknuti brazilski muzičari Anitta, Caetano Veloso i Gilberto Gil. Plesači sambe i muzičari prikazali su bogatu istoriju Brazila te spoj različitih kultura u toj južnoameričkoj zemlji. Uvodni program otvorenja Igara završio je ekološkom porukom, a svi sportisti će dobiti sadnicu drvetaa koju će posaditi tokom Igara. ,
Takmičarski program Olimpijade već je počeo utakmicama fudbalera i fudbalerki.
Od naših sportista najviše se očekuje od atletičara Amela Tuke, jednog od najboljih trkača svijeta na 800 metara, koji bi mogao osvojiti prvu olimpijsku medalju za BiH. BiH će u Riju, takođe, predstavljati atletičari Hamza Alić, Kemal Mešić, Mesud Pezer i Lucia Kimani, teniseri Damir Džumhur i Mirza Bašić, džudistkinja Larisa Cerić, streljačica Tatjana Đekanović, te plivači Amina Kajtaz i Mihajlo Čeprkalo.
Danas će na borilišta izaći Đekanović i Kajtaz, a potom nastupaju Džumhur i Bašić (7. august), Tuka, Cerić i Čeprkalo (12. avgust), Kimani (14. avgust) te Alić, Mešić i Pezer (18. avgust).
Sportisti će se takmičiti u 33 sporta, a nakon 112 godina na Olimpijadi će se ponovo održati takmičenje u golfu, te nakon sedam godina u ragbiju. Najbrojnije su reprezentacije SAD-a s 560, Brazila s 477, Njemačke s 432 i Australije s 428 sportista.
Veliki broj sportista odustao je od nastupa na Olimpijadi zbog opasnosti od zaraze zika virusom, a najveća opasnost prijeti sportistima koji će se takmičiti na vodenim površinama Ria, koje su, prema analizama stručnjaka, veoma zagađene. Takođe, zbog dopinga je suspendovan veliki broj ruskih sportista.
Ceremonija zatvaranja igrara, takođe, će biti održana na Marakani 21. avgusta, nakon čega će biti najavljene olimpijske igre u Tokiju, koje su na rasporedu za četiri godine.
(Fena)
(novasloboda.ba)

Čovjek koji je bukvalno pao s neba!






Prošlo je tek sedam danao od skoka iz aviona, bez padobrana, kojeg je izveo Luke  Aikins. Svakog čuda tri dana dosta. Jedno podsjećanje:
Luke Aikins (42) skočio je iz aviona, bez padobrana sa visine 7600 metara, a dole, na zemlji ga je dočekala razapeta mreža dimenzije 30×30 metara, visine 60 metara. Svjetski rekord!
Nezamislivo, ali eto, ipak, izvedivo.
Priča je počela prije dvije godine, kada su hoolywoodski producenti ponudili Aikinsu, koji je inače apsolvirao 18 hiljada padobranskih skokova, da za njihov reality show program izvede ovakav skok. Aikins je ponudu odbio. Inače, Aikins je 2012. godine bio zamjena i savjetnik za sigurnost skakaču iz svemira Felixu Baumgartneru.
U međuvremeu je odlučio da sam piše istoriju i odlučio se za ovaj podvig. Američka televizija Fox prenosila je skok uživo.
Skok je obavljen u subotu veče iznad jedne pustinje u blizini Los Angelesa. Trajao je dvije minute, a slobodni pad se odvijao brzinom od 200 km/h. Pad je završen u jednoj razapetoj mreži, labavo zategnutoj, kako pri toj brzini ne bi stvorila trambulin efekat.
Nakon skoka ostaje pitanje, kako se može prilikom pada tom brzinom uopšte upravljati letom i pogoditi u unaprijed postavljenu tačku, jer mreža je sa te visine u stvari bila samo jedna tačka. Stručnjaci tvrde da se tokom leta tijelo i njegovi dijelovi mogu koristiti kao krila, težina tijela premještati, a upravljati nogama i rukama.
Na samom mjestu prizemljenja u mrežu bilo je veoma malo gledalaca,  a među njima Aikinsova supruga Monika i sin Logan (4).
Luke je nakon što je stao na noge izjavio: „Jednostavno neopisivo, fantastično i senzacionalno“.
(izvor:bild)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

petak, 5. kolovoza 2016.

Ko je glavni u reviru: Borba za prevlast


Iako je od sredine jula u Velikoj Britaniji je na vlasti Theresa May, borba za prevlast u Londonskom vladinom kvartu se nastavlja. Zbog toga je Larry (9) morao otići do veterinara. Larry je od 2011 oficijelni kućni mačak i „Chef Mouser” u Downing Streetu broj 10, gdje je ustvari sjedište vlade.
„Nažalost, ja ne mogu Larryja ponijeti sa sobom”, izjavio je prethodni premijer David Cameron, tokom njegovog poslijednjeg radnog dana u vladi.
U međuvremenu je mačak Larry postao potpuno očajan. Naime, od aprila ove godine u susjednom Ministarstvu inostranih poslova živi mačak Palmerson (2), koji je spreman na nerede, isto kao i njegov gazda, ministar inostranih poslova, Boris Johnson. U međuvremenu su dva mačka, dakle, Larry i Palmerson, nekoliko puta imali žestoke borbe za prevlast u reviru. Nakon jednog takvog sukoba, Larry je morao čak do veterinara. Borbe dva mačka su postale tema čak i u Parlamentu: „Larry izgleda veoma jadno, da li mu nedostaje prijašnji premijer“, izjavila je poslanica Laburista Ann Clwyd.
Da će se dva mačka u međuvremenu sporazumjeti na „modus vivendi“, nada se David Lidingtom, donedavni državni sekretar u Ministarstvu inostranih poslova.
Palmerson je, inače ,dobio ime po Viscountu Lamersonu (1784-1865), nekada u davna vremena. ministru inostranih poslova, koji je kasnije i sam postao premijer.
Mjere bezbjednostiu sjedištu vlade su podignute na veći nivo. Jedan policajac je protekle sedmice jednom prilikom uhvatio Palmersona kad se htio ušunjati kroz vrata na Downing Street broj 10.
Borba se nastavlja.
Na slici, Larry lijevo, Palmerson desno.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Radost priprema za OI


Kako se približava start pojedinih disciplina na Olimpijskim igrama, tako rastu i uzbuđenje, ali i radosti. Pa čak i među ovim atletskim tijelima.
Samo jedan pogled na pozadinu kolege Michaela Hixona (22) i skakačica sa tornja Kassidy Cook (22) nije se mogla suzdržati, a da ga ne pljesne mokrim pešpo stražnjicikirom . Kad bi olimpijski komitet uveo disciplinu seksualne zabave, onda bi ovaj potez sigurno dobio veliki broj pristalica.
(izvor:TeamUSA)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

četvrtak, 4. kolovoza 2016.

The Girl from Ipanema – Djevojka iz Ipaneme


The Girl from Ipanema

Tall and tan and young and lovely
the girl from Ipanema goes walking
and when she passes
each one she passes
goes "Ahhh!"

When she walks she's like a samba
that swings so cool and sways so gently
that when she passes
each one she passes
goes "Ahhh!"

Oh, but he watches so sadly
How can he tell her he loves her?
Yes, he would give his heart gladly

But each day when she walks to the sea
she looks straight ahead
not at he

Tall and tan and young and lovely
the girl from Ipanema goes walking
and when she passes
he smiles
but she doesn't see

Oh, but he sees her so sadly
How can he tell her he loves her?
Yes, he would give his heart gladly

But each day when she walks to the sea
she looks straight ahead
not at he

Tall and tan and young and lovely
the girl from Ipanema goes walking
and when she passes
he smiles
but she doesn't see

She just doesn't see
No, she doesn't see...


Djevojka iz Ipaneme

Visoka, pocrnila, mlada i voljena
Djevojka iz Ipaneme је u šetnji
I kada ona prođe
Kada prođe pored ljudi
Čuju se uzdasi "Ahh!"

Kada se šeta ona je kao samba
Njeno tijelo vrcka tako svježe, njiše tako nježno
Da kada ona prođe
Kada prođe pored ljudi
Čuju se uzdasi "Ahh!"

Oh, ali on je tako tužno gleda
Da li može joj reći da je zaljubljen u nju?
Da, rado bi joj dao svoje srce

Ali svaki dan kada se prošeta do mora
Ona gleda samo pravo
Ne njega

Visoka, pocrnila, mlada i voljena
Djevojka iz Ipaneme је u šetnji
I kada ona prođe
On joj se nasmješi
Ali ona ne primjećuje

Oh, ali on je tako tužno gleda
Da li može joj reći da je zaljubljen u nju?
Da, rado bi joj dao svoje srce

Ali svaki dan kada se prošeta do mora
Ona gleda samo pravo
Ne njega

Visoka, pocrnila, mlada i voljena
Djevojka iz Ipaneme је u šetnji
I kada ona prođe
On joj se nasmješi
Ali ona ne primjećuje

Ona ne primjećuje
Ne, ona ga ne primjećuje

I zvučna ilustracija sa tekstom na engleskom:



(spagos)

Zanimljivosti oko Olimpijade u Riju 2016.


Ljetnje olimpijske igre, 28. po redu, biće održane ove godine u Rio de Janeiru, u Brazilu, od 5. do 21. avgusta. Najveći sportski događaj u 2016. godini će okupiti više od 10.500 sportista iz 206 zemalja. Ljetne paraolimpijske igre održaće se u istom gradu i organizaciji istog odbora. Oni su na rasporedu od 7. do 18. rujna 2016.
Sportisti će se takmičiti na 34 lokacije u Rio de Janeiru, kao i na pet terena van tog grada – u Salvadoru, Braziliji, Manausu i Belo Horizonteu.
U organizaciji Igara učestvovaće više od 45.000 volentera i 93.000 zaposlenih, od čega će 85.000 biti angažovano po potrebi na samo nekoliko sati.
Zvanična maskota Olimpjade je Tom, a Paraolimpijade Vinicus. Vinicius je žuta mačka, Tom lutka sa lišćem, a simbolizuju bogatstvo flore i faune Brazila. Imena su odabrana u počast dvojici kompozitora najpoznatije brazilske pjesme “The Girl from Ipanema”,  Antoniju Carlosa Jobimu Tomu i Viniciusu de Moraesu.
Organizacija Olimpijskih igara je još jedan veliki poduhvat za Brazil, nakon Svjetskog prvenstva u fudbalu, koji je održan u toj zemlji 2014. godine.
Olimpijske igre u Rio de Janeiru su prve koje će se održati u Južnoj Americi. Tako će Afrika ostati jedini kontinent koji nikada do sada nije organizovao najveću i najvažniju sportsku manifestaciju na svijetu.
Zvanične manifestacije otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara u Riju po prvi put će biti održane na jednom stadionu koji nije atletski. Ceremonije će biti održane na čuvenoj Marakani, fudbalskom hramu, koji ima kapacitet od 90.000 mesta.
Na Igrama u Riju takmičenja će se održavati na 34 borilišta.
Olimpijsko selo u Rio de Janeiru prostire se na površini od 185 hektara. Smešteno je u elitnom kraju grada, Bara da Tijuka. U olimpijskom selu nalazi se 48 višespratnica, sa 9.460 soba i 17.700 ležajeva. Svaki od apartmana koji će koristiti sportisti širom sveta, ali i članovi delegacija, sastoji se od tri ili četiri spavaće sobe.
Na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru biće podijeljeno 306 medalja u 28 sportova. U programu 28. Letnjih olimpijskih igara nalaze se i dva nova sporta, povratnika na Olimpijadu, golf nakon 112 godina, i ragbi 7, jedna varijanta ragbija, sa 7 umjesto 15 igrača.
Golf je na kongresu u Kopenhagenu, 2009. godine, dobio zeleno svjetlo da se vrati među olimpijske sportove u Riju, posle pauze duže od jednog vijeka. Posljednji put golferi su na Igrama  nastupali 1904. godine. Na takmičenju u golfu, koje će trajati četiri dana, nastupaće profesionalci i amateri, po 60, u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Ragbi je posljednji put bio na Igrama u Parizu, 1924. godine, u standardnoj varijanti sa 15 igrača, a u Riju učestvuje po 12 muških i ženskih reprezentacija.
Uoči Olimpijade, Brazilci su obavili velike građevinske zahvate posebno na poboljšanju transporta u riju. Napravljene su dvije nove metro linije i izgrađeno je šest dodatnih metro stanica zbog Olimpijskih igara.
Organizacija Olimpijskih igara u Riju koštaće ukupno 37,6 milijardi reala, odnosno 8,6 milijardi eura. Oko 5,5 milijardi eura potrošeno je na infrastrukturu, 1,5 milijardi eura na sportske terene, a 1,6 milijardi eura za operativne troškove ovog grandioznog događaja.
Vlada Brazila je uložila samo oko 1,5 milijardi eura za izgradnju Olimpijskog parka u Riju.
Prosječna cijena karte za praćenje takmičenja u Riju iznosi 40 eura.
Po prvi put na Olimpijskim igrama učestvovaće i reprezentacije Kosova i Južnog Sudana.
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Svijet i u svijetu svašta: Quiditch, studentska zabava na travi


S novom knjigom o Harry Potteru, svijet lagano osvaja i nova igra po imenu „quiditch“.
Quiditch je, ako je to još neko upamtio, bila magična igra prezentirana u seriji romana i filmova o Harry Potteru. Doduše, tamo su Harry i njegova raja iz škole za čarobnjake igrali tu igru leteći kroz vazduh, kao vještice, na drškama od metle.
U stvarnom životu, dešava se jedna slična igra, ali na livadi, u blizini zgrade univeziteta u Bonnu, Njemačka. Igraju je studenti opremljeni drškom od metle, koju čvrsto drže među nogama, a cilj je probaciti loptu kroz jedan od obručeva. Igra je mješavina rukometa, ragbija i još nekih igara sa loptom. Nema ni govora o nekom letenju kroz vazduh. Studenti kažu da je čak organizovano i svjetsko prvenstvo u Quiditchu. Već je održano u Frankfurtu.
Kako, i po kojim pravilima?
Pitanje je da li i sami učesnici to znaju.
Bitno je da lopta leti, da neće faliti zabave i da se nešto dešava.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

srijeda, 3. kolovoza 2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Ovdje Istok i Zapad žive zajedno (1909. godine)


Britanski oficir, major po zvanju, a putopisac po opredjeljenju, Percy E. Henderson je 1909. Godine, pored Dalmacije, Crne Gore i Mađarske, posjetio i Bosnu i Hercegovinu. Poseban dio se odnosi na njegove doživljaje u Mostaru. S oduševljenjem je opisao svoj boravak iutiske, i prenio ih u zanimljivo putopisno štivo – knjigu, obogaćenu brojnim fotografijama, pod naslovom „A British officer in the Balkanˮ (Britanski oficir na Balkanu). Najviše ga se dojmila posjeta jednom mostarskom haremu. Preko jednog austrijskog poručnika, čija je žena poznavala izvjesnu muslimanku Habibu, uspio je obići taj zabranjeni dio ženskih odaja. Vrlo lijepo je opisao unutrašnjost i način života, kao što je i odlično uočio sličnosti i razlike uspoređujući pravi Istok od ovoga koji mu je blizu.
Navešćemo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
Bilo je ugodno iznenađenje otkriti Mostar kao tipičan orijentalni grad, jer je još neiskvaren rukom
Mostar je grad-slika. Pogled s lijeve obale rijeke, koja je ovdje čiste boje žada, koja se jedino gubi mjestimično kad naiđe na sjenku ili stijenu, gdje se pretvara u snježnobijelu pjenu; veličanstven most s kulama, neobično čudne turske kuće, stari grad, minareti džamija, zidovi u obliku litica iza njih, sve to viđeno u odbljesku svjetlosti miješa se u oku kao kod umjetnika.
Nakon obilaska grada, otišli smo u tursku kafanu s vrtom baš preko puta novog željeznog mosta na Neretvi i naručili pravu tursku kafu, dok su istovremeno kafanski muzikanti naizmjenično uživo svirali kolo, srpski narodni ples i pjevali srpske pjesme s njihovim karakterističnim melanholičnim kadencama.
Zatim smo se vratili u hotel Neretvu, udobno i moderno zdanje, i jeli izvrsnu neretvanjsku pastrvu, usput je zalivajući vrstom opola – dobro lokalno stolno vino, sjedeći na širokoj hotelskoj verandi među veselim društvom austrijskih oficira i njihovih žena, te gradskom elitom. Poslije smo sjedili i razgovarali uspoređujući pravi Istok, koga smo dobro poznavali, s ovim Istokom ovdje, koji mu je sličan, a ipak toliko različit. Na izvornom Istoku, čovjek sa Zapada može vidjeti vrlo malo tamošnjeg života. Tamo ljudi žive udaljeni od naših očiju. Tamošnji orijentalni život je sakriven od zapadnjačke znatiželje i više manje je nepoznat ili neshvatljiv. Ovdje Istok i Zapad žive zajedno, jedno do drugoga. Većina ih je iste krvi i govore istim jezikom. Jedino je vjera različita. Vjerniji dojam života muslimana, običaja i karaktera putnik može shvatiti ovdje u manje od mjesec dana nego da boravi na pravom Istoku godinu dana.
Dijelu našeg društva je bio omogućen ulaz u tajanstvene odaje turskog harema, koji je pripadao visoko rangiranom mostarskom zvaničniku, a ljubaznošću i pod ličnim vođstvom jedne gospođe Austrijanke, ovdašnje mještanke, uspjeli smo virnuti i u harem, koji je pripadao siromašnijem sloju muslimana.
Otišli smo razgledati harem siromašnije klase. U dvorištu, šest ili sedam žena je istrčalo kako bi nas dočekali i pozdravili. One su bile rođake ili susjede i bile su žene različitih muškaraca. Naime, što se tiče Bosne i Hercegovine, većinom je mit da muškarac ima više od jedne žene u haremu. U cijeloj zemlji nema više od pola tuceta onih koji ih imaju više.
Naša domaćica i njina kćerka su istrčale kako bi nas susrele, i rukovale se sa svakim ponaosob, izgovarajući pozdrav na mekanom slavenskom jeziku. Predstavljale su šarmantnu sliku u kontrastu s bjelinom zida kuće. Djevojka, već zrela za udaju, je bila visoka i prilično vitka. Bila je odjevena u tirkiznu plavu svilu – dimije od plave svile, izrazito široke, stegnute u gležnjevima, nehajno je naglašavajući dok je hodala, i imala je jednostavan jelek od istog materijala. Na glavi malena okrugla kapa ukrašena sprijeda i na vrhu veličanstvenim dijamantnim ukrasima, koji su svjetlucali i skakutali dok je hodala. Niska s biserima joj visjela oko vrata – šest ili sedam nizova – prekrasni biseri, a ispod njih ogromna ogrlica od dukata – svaki veličine kovanice od četiri šilinga – nanizani jedan na drugi čvrsto, kao da će nekud pobjeći. Sprijeda je visio izrazito dugačak zlatan lanac, koji je bio zataknut u džepić na struku. Kasnije smo saznale da je na kraju lanca bio ukrašen sat najbolje evropske marke. Zlatne narukvice su bile na zapešćima, a na krajevima debele pletenice njene smeđe-crvenkaste kose su visjeli zlatni i dijamantski ukrasi. Bila djevojka lijepa izgleda, ne u potpunosti lijepa, ali najljepša koju smo vidjeli tog dana, inteligentnog lica, mekane, širom otvorene oči, brzih i gipkih pokreta. Habiba je bilo njeno ime.
Dvoje nas je imalo kameru, ali čim su je ugledali, iz Habibe je izletio mali krik, naznačujući njim da su je primijetile i shvatile šta je na stvari. Dohvatila je majku i, napuštajući ceremoniju, par je odjurio u kuću, vukući sa sobom našu prijateljicu i vodiča. Kad su se trenutak kasnije ponovo pojavili, smijući se objasnile su nam da su Habiba i njena majka kazale da njima „zakonomˮ nije dopušteno fotografisanje, ali slobodno možemo snimati kuću! I s ovim smo se morali zadovoljiti.
Time je njihova staloženost bila povraćena, a nas su prvo odvele gore u sobu za prijeme, tek potom, kad su se uvjerile da smo saglasni, u glavnu sobu tj. blagovaonicu. Ovo je bila soba, čije smo kupolasto oblikovane prozore već odozdo uočili. Na podu prve sobe je bio prekrasan turski tepih, široki divan se prostirao na tri strane, a ormari duž zidova su bili od izrezbarene orahovine. Druga soba je bila slična, uz dodatak nakošenih prozora ispod kojih je bio divan – veoma luksuzan, s mnogo jastuka u uglovima. Pokazali su nam kako se izvaliti na divan na turski način, niti ležeći ni sjedeći, nego saviti jedno koljeno na divan i onda na njega sjesti i izvaliti se.
Šta god smo poželjeli vidjeti, Habiba nam je bila spremna pokazati. Na našu molbu donijela je par dimija, takve kakve je ona nosila, kako bismo ih mogli pregledati kako su sašivene. Skočila je na stolicu, pridržavajući pažljivo jednom rukom svoju kapu, te skinula s najgornje police jednu od metalnih tacni za jelo, kako bismo je provjerili. Bio je to bosanski rad, ukrašen po rubovima bakrorezom.
Turske djevojčice, koje još nisu prispjele za udaje, hodaju nepokrivena lica; međutim, čak i ove malene kopiraju svoje starije i ako stranac gleda u nju previše upadljivo, povlači maramu na svoje lice ili okreće leđa dok stranac ne prođe. Uzaludno je pokušavati fotografisati ih. Jedini način je dok su nesvjesne toga.
Jednom prilikom, silno sam želio „škljocnutiˮ jednu izuzetno lijepu djevojčicu. Direktno sam joj prišao i zatražio dopuštenje, a ona se iznenadno okrenula i počela bježati glavom bez obzira. Neki Turci, koji su iz blizine posmatrali sve to i silno se zabavljali, počeli su vikati za djevojčicom objašnjavajući joj da je to „dopuštenoˮ. Ali, bilo je uzalud, ona je još brže trčala i nije prestajala sve dok se nije dokopala svoje kapije.
Turske žene u Hercegovini su izuzetno nezainteresovane, vjerovatno iz razloga što su u potpunosti bez ikakva obrazovanja, one čak i ne pomišljaju naučiti čitati ili pisati. Jedan Turčin, koji je sjedio za susjednim stolom dok je naše društvo upravo raspravljalo o ovoj temi, nam se bez kolebanja obratio široko mašući rukama: „Da dopustim svojoj ženi da nauči čitati i pisati! A zbog čega? Da bi mogla pisati ljubavna pisma nekom drugom čovjeku ili primati ih od njega!?ˮ
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)