Freitag, 31. August 2018

Fudbalska groznica, kao nekad






Koliko samo malo treba da se razbuktaju stare strasti.


Nevjerovatna atmosfera na ulicama Mostara: Navijači Veleža napravili spektakl, Olimpik očekuje pakao za vikend

Mostar je na nogama zbog Veleža. Rođeni igraju sjajno na startu nove sezone u Prvoj ligi FBiH. Za vikend ih očekuje derbi sa Olimpikom. Sve miriše na povratak u PLBiH. Sinoć je ulicama grada na Neretvi bilo nevjerovatno. Bakljade, pjesma, sve u znak podrške izabranicima Ibre Rahimića. Velež i Red Army kao u najboljim danima.
(sportske.ba)

4 kolo 1. lige FBiH
FK Velež – FK Olimpik
subota 1. septembar 2018.
16:30 sati
stadion „Rođeni
(spagos)



Crna rupa izbliza


Tako nešto jedan 60 godina stari Italijan nije mogao ni sanjati: Umjetnost doživjeti iz takve blizine? Njegova posjeta izložbi umjetnika Anish Kapoora u Portu završila je u bolnici.
Instalacija pod nazivom „Decsent into Limbo“, što ne znači ništa drugo nego „Silazak u pakao“, sastoji se od jedne bijele kocke, u čijoj sredini se nalazi rupa duboka dva i po metra. Unutrašnji zidovi rupe su obojeni crnom bojom, koja upija skoro 99 posto svjetlosti. Zbog toga, nastaje optčka varka, kojom se čini da je crna rupa u stvari okrugla crna mrlja na podu kocke.
Uprkos znakovima upozorenja, instrukcija o sigurnosti i jednim nadzornikom, turista je zakoračio na crnu mrlju i upao u rupu. Nakon vađenja, završio je u bolnici, a nakon što se osjećao bolje, otpušten je iz bolnice.
Instalacija je nekolio dana zatvorena, a uskoro će ponovo biti otvorena.
Vjerovatno sa još više znakova upozorenja.
(express)
(NovaSloboda.ba)

Donnerstag, 30. August 2018

Prvi dan škole


Prvi dan škole je za svako dijete nešto posebno.
Danas u školu ispraćamo našu unuku, inače naše peto, najmlađe  unuče.
Slično uzbuđenje smo doživljavali sa svakim od prethodno četvoro unučadi.
A naravno, sjećanja se vraćaju u daleku prošlost, prije 61 godinu i mog prvog školskog dana.
Čini mi se nije bilo tako davno.
Uz prvi dan škole, mnogo sreće.
(spagos)

Dan fitnesa u Kini


Ne bi bilo loše kad bi ovu vježbu, koju izvode kineski studenti, pogledao i koji fudbalski trener.
U njihovoj pozicionoj igri, prepoznatljivo je izuzetno stabilan osnovni red. Sredina terena je gusto pozicionirana, u napadu se smjenjuju situacije „igrač viška“, a odbrana je skoro neprohodna za protivničke igrače. Sve su to situacije koje bi poželio svaki fudbalski trener od njegove ekipe na terenu. A da tu i tamo nedostaje po neki igrač, to se ni ne primjećuje.
Prije svega, ova igra nije fudbal. Ono što je predstavljeno na fudbalskom terenu u Nantongu, sasvim na istoku Kine, predstavlja borilačku vještinu, koju izvodi 700 studenata, po svom redu i pravilima.
Sve ovo je bilo izvedeno na nacionalnom „Danu fitnesa“, koji se poštuje i njeguje u ovoj zemlji.
(stern)
(NovaSloboda.ba)

Mittwoch, 29. August 2018

Sitan znamen: Radnički dom


Južno od zgrade stare opštine, na uglu Glavne i Hasanagića ulice, nekada se nalazio Radnički dom, objekat s velikom salom i baštom
Iz knjiga Karla Drage Miletića, saznajemo da je 1895. godine zgradu kupio Miho Doder, sin pokojnog Gjure. Vremenom je u zgradi otvorena radionica za izradu aluminijskog posuđa. Nakon smrti Mihe, zgrada se 1927. godine preuređuje za nove vlasnike Ahmeta i Šefku Komadinu.
Nedugo nakon toga, 1933. godine, zgradu je otkupila Radnička komora iz Sarajeva i ubrzo je pod nazivom Radnički dom postala centar okupljanja radništva Mostara. U sali zgrade davale su se filmske i pozorišne predstave.
U godinama prije rata iz devedesetih, u zgradi je bilo smješteno Opštinsko vijeće Saveza sindikata, a sala je, pored potreba Sindikalnog vijeća, korištena i za konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda, za održavanje različitih seminara, simpozijuma i sličnih manifestacija. Jedno vrijeme, nakon rata, na spratu bila je smještena uprava Fudbalskog kluba Velež.
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Vruće igre u Tokiju


Za dvije godine, u japanskom glavnom gradu održaće se Ljetne Olimpijske igre. To bi mogla biti jedna veoma, veoma vruća i znojna stvar, kako se pokazuje ovih dana.
"Atsui desu“ kaže se u Japanu za „Baš je vruće“. Dok u drugim zemljama to najčešće zvuči kao tužbalica, u Japanu je to jedan uobičajeni ljetni pozdrav. Nakon ljeta, kakvo je još u toku, političari i funkcioneri strahuju da bi vlažna vrućina mogla biti veliko opterećenje za ljetne igre 2020. godine.
Ovih dana tempratura se kreće pretežno oko 37. podioka skale. Uz to je velika vlaga. Jedini spas za ljude je boravak u klimatiziranim, unutrašnjim prostorima.
U Japanu su ljeta uvijek bila vruća. Ipak, posljednjih godina klima se pooštrila, u onom toplijem smislu. Vrućine počinju uvijek ranije nego što su bile prethodnih godina. Ove godine je od početka jula do polovine avgusta bilo više od stotinu mrtvih, od posljedica prevelike vrućine, pretežno zbog dehidriranja organizma. Čak 57 hiljada ih je iz istih razloga zatražilo pomoć u bolnicama.
Zabilježen je slučaj smrti jednog zatvorenika, koji je umro u ćeliji od posljedica toplotnog udara. A jedna škola, sjeverno od Tokija, morala je zatvoriti školski bazen, jer je voda u njemu bila pretopla.
Sva ova pitanja se postavljaju, uz dodatak: Da li je Tokio prevruć za Ljetne Olimpijske igre? Kako će, na primjer, maratonci istrčati svoju stazu? Ili, kako će biti odigrana jedna fudbalska utakmica, uz istovremeno pitanje: Kako će to podnijeti gledaoci?
Mjerenja zadnjih godine pokazuju da su u nacionalnom stadionu u Tokiju, između sredine jula i sredine septembra, u 26 dana vladali uslovi koji su opasni po zdravlje. A vlažnost se pri temperaturi od 35°C penje na 70 procenata, što nije nikakva rijetkost, a pri takvim uslovima, čovjek se vrlo brzo osjeća kao da je 41°C. Prema propisima japanskog Ministarstva za zaštitu okoline, na temperaturama iznad 32,5°C ne preporučuje se bavljenje sportom u vanjskim prostorima. Na tekućim takmičenjima (kao što je Koshien, Japansko prvenstvo u baseballu, koji je japanski naconalni sport) igrači se tokom utakmica podvrgavaju specijalnom tretmanu. Postoje pauze za vodu, rade prskalice i ventilatori. Prebacivanje ovog sporta u velike hale, ili u večernje sate, ne dolazi u obzir, jer to je ipak nacionalni sport, i ponos. Gledaoci nosi pokvašene baseball kape, slamnate šešire, mokre peškire oko vrata. A na tribinama su stalno u pokretu prodavači osvježavajućih pića. Pivo teče potocima, a prodaju se i posebne kese sa kockicama leda unutra, za rashlađenje ili, jednostavno za sisanje.
A igrači? Tu važi pojam „trening smrti“, koji je izrekao japanski trener Tobiata prije stotinu godina. Prema njemu, igrači za uspjeh moraju istrajati do bola. A ko već na školskim utakmicama Koshiena briljira, dokazuje se kao tvrd orah. Postaje poznat u čitavoj zemlji, i već ima dobre preduslove za profi ugovor. Sport u Japanu je u sebi uvjek sadržavao nešto vojničko.
A političari i funkcioneri? Ljetna vrućina ih je iznenadila i proglasili su prirodnu katastrofu. Gradonačelnica Tokija Yuriko Koike je izjavila kako se ovih dana u Tokiju živi kao u sauni. Šta će se desiti sa Igrama? Atlete će svakako biti istrenirani. A strani gledaoci, koji će doći u velikom broju? Pitanje je da li će biti dorasli uslovima koji ih čekaju.
U Tokiju su Olimpijske igre već jednom održane. Daleke 1964. godine. Ali, u oktobru. Tako je bilo i u Mexiku 1968. A u Melbournu 1956. godine igre su održane tek u novembru. Naravno, tada još nije bilo pojma o diktatu televizije i novca od sponzora.
„Olimpijske igre u oktobru su jednostavno manje vrijedne“, već su kazao je šef američke CBS televizije. Da li zbog toga što se ljeti ne emituju američke serije na televiziji? Tokio je u svojoj prijavi za Igre ponudio „idealnu klimu za atlete i vrhunske rezultate“, ljeto sa mnogo sunca i mnogo blagih dana. Danas sve to zvuči prilično drugačije.
nauka? Japanci ne bi bili Japanci, da i za vrućinu ne izmisle nešto odgovarajuće. Napravljen je jedan specijalni sprej sa nano česticama koji, kad se naprka na kože, toplotu i ultra ljubičaste zrake odbija, a na taj način se smanjuje temperatura tijela. Sličnim sprejom trebale bi biti rashlađivane stotine kilometara puteva, čak i neki stadioni. Postavljaju se i nove ulične podloge, koje će, takođe, rashlađivati.
U svakom slučaju, baš se i ne čini, da u Japanu o tome ne razmišljaju. I nešto rade.
(sdz)
Smail Špago


(NvaSloboda.ba)

Dienstag, 28. August 2018

Veležu vraćen pehar Maršala Tita iz 1981. godine





Pehar Kupa Maršala Tita iz 1981. godine opet je u vlasništu FK Velež, saopšteno je iz mostarskog kluba.
Zahvaljujući angažmanu Vahida Halilhodžića, Enesa Vukotića i Sulejmana Mrgana, trofej Kupa Maršala Tita će opet krasiti prostorije FK Velež.
Kao što je mnogima poznato, FK Velež je nakon protjerivanja sa stadiona Pod Bijelim brijegom ostao bez svoje imovine i velikog broja trofeja. Samo zahvaljujući velikoj hrabrosti pojedinih ljudi, uspjelo se sačuvati nekolicina trofeja, a među njima svakako jedan od najvrijednih je trofej Kupa Maršala Tita iz 1981. godine.
“Iskreno se nadamo da ćemo uspjeti u narednom periodu doći i do trofeja Kupa iz 1986. godine, kako bi opet krasili prostorije kluba i podsjećali na zlatne trenutke Veleža”.
Vahid Halilhodžić iskoristio je priliku da se zahvali Sulejmanu Mrganu na čuvanju ovog trofeja.
(NovaSloboda.ba)

Fudbal ponekad i boli


Sve za pobjedu

Vinnie Jones (naprijed) u akciji protiv Paula Gasciognea…

Utakmica za FA Kup 1987/88
20. februar 1988

Newcastle United – FC Wimbledon 1:3

Vinnie Jones je igrao za Wimbledone, a Gaiscone za Newcastle.
Wimbledon je te godine bio pobjednik FA kupa. U finalu je pobjedio Liverpoola sa 1:0.
Vinnie Jones je ostao poznat po brojnim incidentima na terenu i van njega.

(arhiva/ 20140828)

(spagos)

Najstariji Mississippi krokodil na svijetu







Vjerovatno najstariji krokodil ove vrste na svijetu, koji živi u kontrolisanim uslovima, star je 83 godine, a nalazi se u beogradskom zoološkom vrtu.
Godine se ne primjećuju na njemu. Ipak, „Muja” je zvanično najstariji Mississippi krokodil, koji živi u zatvorenom prostoru“, stoji na tabli uz njegov bazen u zoološkom vrtu.
Prema riječima direktora zoološkog vrta, „Muja” ima najmanje 83 godine. U jednom novinskom izvještaju iz 1937. godine, stoji da je u ovaj zoološki vrt, iz Njemčke, dovezen jedan krokodil. Vrlo brzo nakon toga, postao je zvijezda ovog zoološkog vrta. Tada je ima samo dvije godine.
Prije šest godina, „Muji” je zbog infekcije morala biti amputirana prva desna noga. Inače je u dobrom zdravstvenom stanju, ima dobar apetit, a najradije jede pacove i prepelice.
Uobičajeno je da krokodili ove vrste ne žive duže od 60 godina u ovakvim uslovima, a „Muja” je u odličnoj formi za svoje godine, i u zoološkom vrtu se nadaju da će poživjeti još dugo.
(express)


(NovaSloboda.ba)

Montag, 27. August 2018

Dječije oči



Dijalog

Ja deda najviše volim ovu tvoju sliku“ , već treći put mi govori moja unuka; tačnije kad god uđe u našu tajnu sobu gde sam prislonio desetak mojih slika i akvarela.
A zašto voliš baš tu sliku?“
„Pa ovaj čika je tako tužan.“
„ Kako ti znaš da je on tužan?“
„Vidim mu po očima.“
„Kako dušo moja, kada je on okrenut leđima!?“
„Pa eto ja vidim. A gde on to odlazi? Je li neko njega oterao?“
„Nije ga niko oterao, sam je odlučio je da ode direktno u legendu.“
„ Deda, a šta je to legenda?....“
Dijalog sa mojom četvorogodišnjom Mezimicom

(Miodrag Miličević/facebook)

Nevjerovatno!

(spagos)

Opasni putevi do škole










Početkom septembra počinje nova školska godina.
Kina nisu samo oni veliki gradovi koji se guše od automobila i zgrade visoke do neba. U Kini postoje i područja van urbanih naselja u kojima žive ljudi, i djeca naravno. A tamo gdje su djeca, mora biti i škola. Samo što ne rekosmo, škola u blizini. Ponekad škola nije ni malo blizu, a školski putevi nisu nimalo bezopasni.
Na putu do škole, djeca moraju prije svega biti oprezna, jer posvuda vladaju opasnosti. Da bi došli do svoje škole, neka djeca u Aziji moraju prevaljivati najopasnije puteve do škole, koji idu kroz planine, preko kanjona i rijeka
Jedan od takvih puteva vodi od prilično osamljenog sela Gulu u području Nacionalnog parka Zhangjiajie, u provonciji Hunan u Kini, punom okomitih stijena i dubokih kanjona. Put je djelimično širok manje od pola metra. Kako to izgleda iz blizine, pokazuje slika u prilogu.
Nešto slično postoji i u Indoneziji, gdje se na putu do škole koristi konstrukcija jednog željeznog mosta, koji odvaja sela Suro i Plempungen u Indoneziji. U stvari, to je most preko koga prelazi vodovod za napajanje polja sa rižom. Iznad cijevi su postavljene daske, preko koji djeca prelaze pješke, a neki i balansirajući na bicikloma.
Škola u pećini, egzistira već 20 godina, a tu su je napravili članovi 16 porodica iz mjesta Miao, u  Guizhou provinciji u Kini. Pećina je nastala prije nekoliko hiljada godina. Škola se zove „Dongzhong“, što u prevodu znači „u pećini“. U školu može stati skoro 200 đaka, a veličine je jednog hangara za avion. Ono što je najinteresantnije za ovu školu je put do učionica, koji vodi preko pećinskih stijena. Nakon završetka nastave,  istim putem nazad đaci se vraćaju nazad.
Prije pet godina, đaci iz sela Zhangjiawan u Kini na putu do škole morali su se penjati drvenim ljestvama. A po povratku iz škole, spuštati, istim putem. Nakon što su kineski mediji izvjestili o ovom opasnom putu, komunalne vlasti su izgradili jedan sigurniji put.
Slično je i u kineskom Liangshanu, za djecu iz 72 porodice, koji žive u tom području. Nimalo lak put do škole. Na tom putu moraju se pentrati preko 800 metara visoke stijene. Pri tome na svakom djelu puta ne postoje zaštitni konopi. Najčešće se sami moraju izboriti sa golim stijenama.
Negdje stijene, a negdje i rijeke stoje đacima kao prepreka na putu do škole. U Jiumiazhaiju na jugu Kine, preko bijesne rijeke đaci do škole mogu doći samo zajedno, držeći se ruku za ruku.
Ponekad se na slikama, na prvi pogled čini da se đaci nalaze na školskom izletu. Međutim, nije tako. Na posljednjoj slici, sa desne strane, prikazan je put do škole u kineskom Nongyongu. Za vrijeme školske godine, đaci stanuju u mjestu, u blizini škole. Prije i poslije raspusta morali su savladavati ovaj put. Od prošle godine put je konačno proširen, kako se vidi na lijevoj strani slike.
(web)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)



Sonntag, 26. August 2018

Zaustavljeni momenti: Slike sedmice


Ne radi se o slikama iz nekog ratnog područja. Jedan super brzi ICE voz prolazi pored izgorjelih kuća u Siegburgu (Nordrhein Westfalen). Prilikom jednog malog požara u grmlju sa suprotne strane pruge, prolaskom ovakvog brzog voza jedna iskra je prebačena na suprotnu stranu pruge, gdje je zahvatila sasušenu travu i grmlje i vrlo brzo se proširila na susjedne kuće. Tom prilikom, povrijeđene su 32 ossobe i pričinjena velika materijalna šteta.


Radnici uklanjaju skulpturu jedne lisice iz parka Jing'an parka u Shanghaiju. Četiri godine je skulptura, pod nazivom „Urban Fox“, tamo stajala, na oduševljenje posjetilaca parka.


Kamioni i automobili stoje na tek srušenom Morandi ponte u Genovi (Italija). Uzrok rušenja mosta se još istražuje, a prilikom pada u ambis automobila, koji su se tom prilikom nalazili na mostu, poginule su 43 osobe.


Na ovom mjestu, u svakom sedmičnom pregledu događanja, tokom ovoga ljeta, prikazane su slike brojnih požara širom svijeta. Ovdje, vatrogasci u borbi sa požarom na jednoj zgradi u južnoafričkom Johanesburgu.


U Lairgu (Škotska) u ovo vrijeme svake godine se održava jedna od najvećih stočnih pijaca u Evropi. Potencijalni kupci posmatraju i procjenjuju ovce, a kako je poznato, svake godine se ovdje proda ili kupi oko 15 hiljada ovaca.


Demonstranti sa japanskim zastavama u vrijeme marša u blizini Yasukuni Shrine u Japanu obilježavaju 73. godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata. Manifestacija na kojoj se odaje počast Japancima poginulim u ratovima od 1867. do kraja Drugog svjetskog rata je veoma diskutabilna, jer se na njoj odaje počast i četrnaestorici visokorangiranih japanskih ratnih zločinaca.


Glumac sa maskom Donalda Trumpa na licu, za vrijeme jedne prezentacije u muzeju voštanih figura Madame Tussauds u Berlinu, pozira ispred bokserske lopte, koja veoma liči na Angelu Merkel. Mada je ovaj muzej više poznat po voštanim figurama, za ovu priliku poručeno je devet umjetnika, koji izrađuju silikonske maske.


I na kraju, još jedno podsjećnje na cvjetni tepih iz Brussela. Ljudi se dive ogromnom cvjetnom tepihu na brusselskom Grand Placeu. Svake druge godine, priređuje se ova manifestacija, kada se na 1800 kvadratnih metara površine trga napravi tepih od oko pola miliona cvjetova, pretežno georgina i begonija.
(web)
Smail Špago


(NovaSloboda.ba)

Ajkula ponovo u kinima










Praistorijska riba Megalodon bila je tri puta veća od bijele ajkule. Da li taj najproždrljiviji pljačkaš svih vremena još uvijek pliva kroz dubine okeana? Od prirodnih neprijatelja bijele ajkule jedva da imaju straha. Ni jedno drugo živo biće sa bijesnom snagom od 1,8 tona ne može tako zagristi i prepoloviti svoje žrtve.
Ni jedno drugo biće? Barem smo tako mislili.
Kad bi bila istina, ono što prikazuje naučno fantastični film pod nazivom „The Meg“, snimljen po romanu Steve Altena, za nešto tako postoji jedan novi kandidat. U ovom šokantnom horor filmu, jedna gigantska riba terorizira čitavu jednu plažu, a posadu jedne podmornice drži zarobljenom na dnu okeana. Protiv ovog kolosa, dugog 21 metar, ajkula iz filmskog klasika Stevena Spielberga  „Bijela ajkula“ iz 1975. godine djeluje u najmanju ruku kao ukrasna ribica iz nekog akvarijuma.
Samo ukratko o radnji filma:
Nakon što je jedna podmornica u dubinama okeana napadnuta od strane jedne džinovske ajkule, ona potone na dno okeana, potpuno nesposobna da se pokrene. Posadi podmornice ističe vrijeme za moguće spasavanje pa se stoga angažuju ronlački stručnjaci i istraživači da im pomognu. Jedan od spasilaca u dubokim morima je prije nekoliko godina već imao bliski susret sa praistorijskom ajkulom dugom preko 20 metara. Sada mora prevazići sve strahove, kako bi zarobljene ljude oslobodio iz dubine okeana od užasnog teroriziranja praistorijskog čudovišta…
Dužina filma: 1 sat i 52 minue.
Režija: Jon Turteltaub.
Glavne uloge: Jason Statham, Li Bing-Bing, Cliff Curtis, Rainn Wilson, Ruby Rose, Winston Chao, Page Kennedy, Jessica McNamee, Ólafur Darris Ólafsson, Sophia Shuya Cai i Masi Oka
Muzika: Harry Gregson Williams.
Autor romana: Steve Alten.
Scenario: Dean Georgaris, Jon Hoeber i Erich Hoeber.
Producenti: Belle Avery, Lorenzo di Bonaventura, Colin Wilson.
Ostalo, do gledanja u kinu.
(spiegel)
Smail Špago


(NovaSloboda.ba)

Velež protutnjao kroz Bihać


klix.ba

Velež- magnet: 5000 gledalaca u Bihaću


tabela sportsport.ba

Velež nastavlja sa sjajnim igrama u ovom prvenstvu, što je potvrdio i današnjom gostujućom pobjedom u derbiju protiv Jedinstva u Bihaću. Do treće pobjede je Rođene vodio novi idol navijača Nusmir Fajić, dok je treći gol postigao Mujezinović. Današnjom pobjedom, Velež je ostao usamljen na vrhu tabele.
Rudar je preokretom došao do pobjede, a tri boda upisalo je i Orašje, kao i Slaven protiv Bosne.
U susretima Igman-Zvijezda i Vitez-Metalleghe BSI mreže su mirovale.
Utakmica u Goraždu prekinuta je zbog napada na sudije na kraju prvog poluvremena, pa će Olimpik bodove dobiti za “zelenim stolom”.

Prva liga FBiH, 3. kolo

NK Jedinstvo - FK Velež 1:3

NK Jedinstvo: Petrovski, Antić, Nuspahić, Samardžić, Galin, Hodžić I., Hodžić E., Radosavljević, Halavać, Zečević, Tahirović.

FK Velež: Bobić, Biševac, Zvonić, Mujezinović, Ćosić, Behram, Mrgan, Fajić, Brandao Ferreryra, Vehabović,

Strijelci: Samardžić 27’ za Jedinstvo, Fajić 14’, 48’, Mujezinović 78’ za Velež

Lista strijelaca:
6 golova: Fajić (Velež)
2 gola: Brandao, Mujezinović (Velež)
1 gol: Pervan (Čapljina), Salihović, Gogić (Slaven), Halavać, Radosavljević, Samardžić (Jedinstvo), Mehić, Jusufbašić, Pecelj (Zvijezda), Klarić, Savinović, Rodrigo (Igman), Kalesić, Dizdarević, Rastoka (TOŠK), Čakar, Šuša (Bratstvo), Petak, Džepina (Novi Travnik), Blagojević (Goražde), Haračić (Metalleghe BSI), Lugavić, Pirgić, Brković (Orašje), Kovač, Mušija, Subašić, Spahić (Rudar), Muharemović (Bosna), Osmanović, Pavlović, Pehar (Olimpik)
Autogol: Smolo (Novi Travnik), Salkić (Bratstvo)
(spagos)


Samstag, 25. August 2018

Knjige magične privlačnosti




(tekst koji slijedi objavljen je u „Dnevnom listu“ 16. augusta 2018. godine, autor J.S.)

Promovirane knjige „Perom i kamerom o Mostaru“ i „Stambol u Mostru“

Knjige magične privlačnosti na tragu rasvjetljvanja povijesti Mostara

Očekivalo se da će trifolijum autora Tibor Vrančić, Smail Špago i Ismail Braco Ćampara ponovo ponuditi pravi eliksir za dušu jer se dugo bave izučavanjem povijesti Mostara i Hercegovine, što se i desilo. Njihova najnovija knjiga „Perom i kamerom o Mostaru" i Vrančićeva „Stambol u Mostaru" ne samo što obogaćuju literaturu o ovom gradu, nego ujedno predstavljaju novum s obzirom da su ponudili do sada nepoznate tekstove europskih putopisaca u kojima stranci bilježe sve ono što ih je motiviralo da trajno zabilježe i time nam ostave dragocjene podatke o izgledu grada Mostara prije nekoliko vjekova, o događajima koji su se zbili za njihovog boravka, društvenim odnosima, tradiciji, etnografiji, infrastrukturi, običajima. objektima, gospodarstvu i svemu onom što je za njih predstavljalo zanimljivost.

Dosljednost tema

Svaki ispis europskih putnika namjernika sa jasnim detaljima predstavlja poveznicu kojim se dijelovi ogledala integriraju tvoreni živu sliku koja pruža vrlo precizne odgovore na dugotrajna pitanja. Očigledno je da su autori u potpunosti shvatili staru mudrost pretočena u sintagmu: „Tko ne pozna istoriju, osuđen je daje ponavlja."


O knjigama je govorio Zlatko Serdarević. publicist, novinar i kroničar Mostara, istakavši da se u ovo infernalno doba prepuno svakovrsnih devijantnostli, ponora, lutanja i beznađa, pohlepe za materijalnim. desakralizacije i sve većim udaljavanjem od duhovnih vrijednosti koje u biti predstavljaju uzvišeniji a time i svrsishodniji smisao čovjekovog bitka, poput zrake svjetlosti pojavljuju ličnosti koje upravo u istraživačkom i tragalačkom senzu pronalaze prostore za obitavanje unutrašnjeg mira nudeći ga široj javnosti u želji da i sami okušaju pronađene vrijednosti.
Prvi evokativ upućuje nas na zaključak da svi oni emaniraju dosljednost temama kojima se duže vremena bave, a upravo taj element vrlo zorno pokazuje vjernost ideji da vremenom u ogledalu prošlosti, upornim tragalačkim radom, generiranim akcentiranim osjećajem za prošlošću, vrate nekadašnji izgled Mostara i time nam pruže što jasniju sliku grada ranijih generacija.
Svaki ispis europskih putnika namjernika sa jasnim detaljima predstavlja poveznicu kojim se dijelovi ogledala integriraju tvoreći živu sliku koja pruža vrlo precizne odgovore na dugotrajna pitanja. Očigledno je da su autori u potpunosti shvatili staru mudrost pretočena u sintagmu: „Tko ne pozna istorju, osuđen je da je ponavlja."
Ove knjige su na tragu pragmatičnosti da se kroz revalorizacji vrijednosti ranijih generacija potvrdi želja za sticanjem mudrosti kako bi se pripremili za budućnost", akcentirao je Serdarević.
Nema nikakve dvojbe da panis angelicus - duhovna hrana ove trojice autora predstavlja istraživanje prošlosti ali ne u klasičnom smislu istorijske nauke nego kroz reproduciranje putopisne građe i segmentirane činjenice o detaljima koji karakteriziraju Mostar. Ovim i prethodnim njihovim izdanjima, nema sumnje, autori su osigurali mjesto u kulturnoj kronici ne samo grada Mostara nego i na širim prostorima.

Melankolija povezana s 'boljom prošlošću'

Ovakve knjige specifičnog žanra poput brevijara, zbog niza zanimljivosti i karakterističnih događaja koji su se zbili u daljoj prošlosti Mostara, komuniciraju sa najširim slojevima. Autori Vrančić, Špago i Čampara su protagonisti posebne literature prijemčljive zbog svoje patine i tajanstvenosti . Njihova mašta ili san. priviđenje, neostvariva zamisao jednom riječju himera jeste sublimirana u pokušaj vraćanja pozitivnih vrijednosti minulih vremena, od svog djetinjstva pa sve dublje unatrag, uvijek tražeći zapretenu harmoničnost zajedničkog življenja u kome je dominantno mjesto pripadalo ljudskim vrijednostima, moralu, čovjekoljublju, humanitetu, poštovanju drugog i drugačijeg. Diskurs njihovog svijeta je naoko omeđen zavičajem što nimalo ne umanjuje poslanje i rezultate istraživanja. Istorijski, najznačajnije spoznaje nastaju kad se granice krše, prevazilaze i tada se na horizontu pomaljaju nove ali ovog puta šire granice. To udaljavanje od lokalnog se upravo preko revalorizacije tekstova europskih putopisaca jer oni u suštini svojim djelom vrše interakciju i komunikaciju između građana svojih zemalja i ovdašnjih ljudi, kazao je Serdarević iznoseći kišljenje da je u analizi knjiga "perom i kamerom o Mostaru" i "Stambol u Mostaru" upravo ovo suštinska poruka i smisao njihovog opredjeljenja spisateljske aktivnosti.

Zar bi Mostar bio ovako lijep da nije ljudi poput Vrančića, Špage i Čampare koji su u svojim tekstovima imanentno istorijske arome i čudesnog sjaja, čuvaju i vraćaju duh odmičući ga od ponora provincijalnosti?

Čitajući ova štiva kod nas se stvara autorefleksija jer bivamo zarobljeni u minulo vrijeme sa svim njegovim specifičnostima, blagodetima, turbulencijama i manjkavostima. Dugotrajno vršene duboke tragalačke sonde autora u minulo vrijeme od nekoliko vijekova unazad otkrivaju nam isčezli svijet kojeg je do jučer prekrivala prašina zaborava iliideološka zasjenjenost pojedinih društvenih sistema koji su negirali sve ili gotovo sve što su stvarale prethodne generacije. Putanja tragalačkih amplituda autora, nije teško zaključiti, u neprekidnoj je uzlaznoj krivulji što znači da kontinuirana aktivnost i tragalački sens neprekidno doživljava sve impresivniji vitalitet, istakao je Serdarević, iznoseći zanimljivu konstataciju da je pojava melankolije u pravilu u pravilu povezana za bolju prošlost i možda zbog toga ove knjige predstavljaju okrijepu, duševni eliksir, ampulu koja smiruje i u čovjeku stvara izvjesnu dozu nirvane.
Kao što su predstavljeni putopisci vjerovali ili su nagonski osjećali da iskustvo drugih svijetova, a ovdje je riječ o Mostaru i Hercegovini, predstavlja pretpostavku za upoznavanje vlastitog svijeta, tako su autori ove dvije knjige željeli upoznati sebe preko pisanih tragova stranaca. Pored istorijskih činjenica koje stranci nude u svojim zapisima, također, ima dosta poetičnih pasaža u kojima eksplicitno uskrsava snoviđenje, emotivna i estetska komponenta prilikom opisa pejzaža, žanr scena ili gradskih veduta.
„Ova knjiga nam pruža podatke o galeriji fotografa bilo da je riječ o onim sa privremenim boravkom u gradu bilo majstorima koje je Mostar zarobio svojom ljepotom i u njemu su trajno ostali otvarajući fotografske ateljee po uzoru na europske. Među njima su i domaći autori, nama draga i poznata imena kao što su Anton Zimolo, Ivica Grubišić, Tošo Dabac, Zijah Zijo Kolakovlć, I. i R. Jeremić, Franjo Aničić, Dušan Knežić, Mostarac koji je 1913. godine u Briselu osvoju zlatnu medalju za svoj autoportret i drugi. Nije mi poznat bilo koji drugi rad u kome su obrađeni fotografi vezani za stvaranje u Mostaru što knjizi daje dodatnu vrijednost, naglasio je Serdarević fokusira-jući se potom na knjigu Tibora Vrančića "Stambol u Mostaru".

Vapaj i eho minulih vremena

Kazao je da je Vrančićeva knjiga "Stambol u Mostaru" koncepcijski bazirana na izboru zanimjivih tekstova brojnih recentnih autora o Mostaru, te da je na istom je tragu kao i prethodna. Konstatirao je da se, zbog evidentne ljubavi Vrančića prema Mostaru nameće jedno pitanje - zašto je Mostar bogat grad?
Odgovor nam daje Oscar Wilde svojom mudrom izrekom postavljajući retoričko pitanje: „Tko je siromašan ako je voljen?" Zar bi Mostar bio ovako lijep i drag da nije ljudi poput Vrančića. Špage i Ćampare koji mu svojim izdanjima sa tekstovima imanentno istorijske arome i čudesnog sjaja, čuvaju i vraćaju duh odmičući ga od ponora provincljalnosti? Tibor Vrančić nas u ovoj knjizi uvjerava da nekulturi zaborava nema mjesta Jer duh nije uništen, kao što Hemnigvay poručuje da se „čovjek može uništiti ali ne i pobjediti". Za one koji se bave poviješću znana su imena povjesničara čiji su selektivni tekstovi zastupljeni u knjizi. To su: fra Nikola Lašvanin. Hamdij Kapidžić. Jusuf Mulić, Ivan Zovko. Husaga Ćišić, Martin Đurđevtć, fra Ivan Frano Jukić, fra Dominik Mandić, Matija Mažuranlć. Carl Pezz, Hivzija Hasandedlć, Robert Michael. Prokopije Ćokorilo, Joanikije Pamučina. Serafim Solaja, potvrdio je Serdarević.

Tumač duše

Knjiga je likovno obogaćena faksimilima akvarela Miodraga Milićevića sa motivima gradskih veduta. Stiče se utisak da se slike sa tekstom toliko umrežavaju da se ovo izdanje teško može zamisliti bez bilo koje od ove dvije komponente. Tekst i slika su se proželi do te mjere da žive jednom frekvencijom stvarajući kod čitatelja kompleksniji doživljaj.
Iako Vrančić nije imao nakanu da napravi antologijski izbor tekstova o Mostaru poznatih autora, književnika, putopisaca, znanstvenika ili novinara , knjiga ipak ima dodirnih točaka s takvim izdanjima. Kao tumač duše Mostara, njome doprinosi podizanju duhovnih karijatida Mostara.
Ovakve knjige mogu nastati samo u kontemplaciji o Mostaru kao osobnoj opsesivnosti i prijatnom usudu. Na njenim stranicama čujemo njegov vapaj za minulim vremenima, ali i eho tog doba kao upozorenje da ne postoji diskontinuitet vremena te da je zaborav u svakom slučaju poguban.
Promocijom je sa znatnom dozom iskustva i profesionalnosti moderirao glumac Nedžad Maksumić. dok je dijelove iz knjiga čitao Sead Đulić.
J.S.

Mostarsko ljeto 2018., kulturna manifestacija sa nizom programa iz svih grana umjetnosti, koja je počela u lipnju bliži se kraju. Promocija dvije knjige trojice koautora kao 36. sadržaj pira, u slavu umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva, privukla je veliki broj posjetitelja

(Dnevni list)















Mama patka i 76 pačića



Fotograf je ostao očaran ovim prizorom. Nije ni znao da se jedna patka može brinuti o toliko malih pačića. Obično ih je dvadesetak zajedno, ali ova količina je uistinu nevjerovatna, a potvrdio je to i ornitolog sa Univerziteta Yale Richard O. Prum.
Šta se zapravo dogodilo na tom jezeru? Na izletu svojim brodom, Cizek je prvo spazio pačiće. Taj dan je htio provesti uživajući u prirodi i fotografirati. Nije očekivao ovakav prizor niti da će toliko puno fotkati.
Uspio je izbrojati 56 pačića i odlučio se vratiti kroz nekoliko sedmica da provjeri jesu li još uvijek tamo. Napravio je prekrasne fotke u kojima možete uživati.
Naučnici smatraju da ovo nije neobično, jer patke obično imaju od 20 do 30 mladih, a ponekad mame patke pokupe i druge mališane koji su se odvojili od svoje mame i koji ih prate u stopu.
Ovu patku su prozvali mamom godine, što je svakako i zaslužila.
(faktor.ba)


Hotel ni na nebu ni na zemlji








Hotel-restoran Aescher Wildkirchl u planinskoj oblasti Alpstein, u blizini Weissbada u Švicarskoj, široj publici postao je poznat sa naslovne strane magazina National Geographic. Hotel se nalazi na litici visokoj 2.500 metara, u sjevero istočnoj Švicarskoj.
Nakon što je magazin National Geographic priču o ovom hotelu objavio u svom serijalu „Destinacije života: 225 najnevjerovatnijih mjesta na svijetu“, broj gostiju ovog hotela se mnogostruko povećao. Međutim, infrastruktura zgrade, nije se mogla držati tempa sa rastućim brojem gostiju. Javili su se problemi sa vodosnabdijevanjem i električnom energijom. Postojeći sanitarni čvorovi ne zadovoljavaju savremene uslove korištenja.
Dok su brojni planinski hoteli, koji se nalaze u privatnom vlasništvu, u proteklom periodu uložili mnogo u obnovu svojih objekata, dotle su za hotel Aescher Wildkirchli, uprkos kontinuiranom uspjehu, ovi uslovi bivali ispunjavani samo djelomično.
Hotelom je prethodnu 31 godinu hotelom upravljala jedna porodica, koja je najavila da s krajem tekuće sezone odustaje od daljeg upravljanja. Objekat sada traži novog menadžera.
(tagblatt)
(NovaSloboda.ba)