Freitag, 31. Oktober 2014

Kad ti kola krenu nizbrdo…


 
Poslije prespavane noći u podrumu, evo da Vam se javim da sam živ i zdrav....Odma’ da napomenem da ja nisam kriv što sam proveo noć u podrumu, kriv je moj mačak kome je prije bilo ime "Tom" a ja ga zovem nekad Šaćire....nekad Zdena.....Sve zavisi od njegovog ponašanja, kojim imenom ga zovem, kada je fin i umiljat ja ga zovem: Šaćire!... i on dođe, kada je zločast ja se dreknem: Zdena!... i on pobjegne....Dosta o mačku, da pređem na moje spavanje u podrumu i ženske gaćice......
...Prije nego što sam ja tog mačka usvojio on je bio ljubimac jedne javne kuće, noćnog bara koji se nalazi u mom komšiluku. Bar se zatvorio zbog lošeg poslovanja, jedini stalni gost bio je Salko....Nakon zatvaranja tog noćnog bara ja sam usvojio mačka i on se već navikao na mene....Mačak ima jednu jako lošu osobinu, on voli da luta po komšiluku, traži mačke i kad pronađe neku, onda od njene gazdarice ukrade gaćice, ili grudnjak, prenese to sve kao trofej i negdje to sakrije.....Sve bi to dobro bilo da nije juče moja draga ženica slučajno pogledala pod moj sic u autu i pronašla dvoje gaćice i jedan grudnjak, normalno, odma’ je napala meine, misleći da sam ja to tu ostavio.....Jedva sam je nekako ubjedio da su to gaćice koje onaj baksuzni Zdena sakuplja po komšiluku....I nekako sam je ubjedio....Ali ima ona stara: Kad ti kola krenu nizbrdo.....Moja ženica je otišla da usiše spavaću sobu i tu je pod krevetom našla jos troje ženske gaćice koje ne pripadaju njoj......Znao sam šta mi se piše: Po kazni, mjesec dana u podrum i ja i moj mačak "Zdena", koji me u sve ovo uvalio, a žena neće da mi vjeruje.....Jutros se moj mačak privukao meni i prede li prede umiljato, samo onako kako to "Šaćir" zna, kad zapiše na teku.....Mačak "Šaćir" me gleda svojim nedužnim okicama i samo što ne kaže: Sam si kriv moj Salihaga...

 

(sa stranice: Mostarski liskaluci/Salko/facebook)

 

 

PS. Naravno, raja su krenula u spasavanje Salihage…

Stijene, djela prirode


Gigantski, veličanstveno: Oblik stijena koje zadivljuju posjetioce. Poznate po nevjerovatnom obliku, neobične, kao da ih je ljudska ruka vajala, klesala, ili slagala, komad po komad. Ustvari, prava su remek djela prirode. Znatiželjni likovi, uspavani muškarci, geometrijske forme, ove stijene su čudesna djela prirode, koja zadivljuju.


 

Slon

Žedni slon je ušao u hladnu vodu Atlantika da se osvježi. Odakle ova tropska životinja na obali ostrva Princa Edwarda, na istočnoj obali Kanade. Priroda je erozijom napravila ovu figuru, ali i sama ponovo oštetila 1999. godine. Slonova surla se sama otkinula i pala u vodu.

 


Sfinga na vrhu planine

Stari Egipćani su trebali stotine i stotine godina da bi napravili svoju čuvenu Sfingu u Gizi. Ovu skulpturu je oblikovao pustinjski vjetar u Hingol nacionalnom parku u Pakistanu. Sličnost  je zapanjujuća. Čak je priroda propustila da figuri napravi nos.

 


Trijumfalna kapija

Paris ima svoju, München također, ali jedna se nalazi i u Arches nacionalnom parku u saveznoj državi Utah u SAD. Raspon prirodnog luka je preko 88 metara.

 


Tepih od stijena

Ovako bi mogao izgledati eksponat iz neke umjetničke galerije. Tepih od šestougaonih stijena, složenih na obali u Sjevernoj Irskoj, a izgledaju kao saće u pčelinjoj košnici. Šta nam je umjetnik ovim želio poručiti? Ništa! Radi se o stvrdnutoj lavi iz jednog vulkana.

 


Starac

Stari čovjek naboranog lica, vjekovima je bio zaštitno lice savezne države New Hampshire u SAD, a stijena se zvala upravo tako. Starac u planini. To je bilo ime stjenovitog vrha planine White Mountains, koji se srušio 2003. godine.

 


Div

U morskoj vodi pred Islandom neko leži i odmara se div koji spava, ili mrtav čovjek. Tako je ime ove stijene. Njegova mirnoća zrači posebno u vrijeme kišnih dana.

 


Kamin

U Turskoj, gdje je napravljen ovaj snimak, ovu stijenu nazivaju Vilinski dimnjaci, ili peri bacalari. Naravno, tu nisu bile nikakve vile niti neka druga bića. Ovo su kvadratni otvori u jednoj vulkanskoj stijeni, u Kapadokiji. Ali, kad se oko stijene ukaže duga, čovjek dolazi u sumnju.
 


Smail Špago
novasloboda.ba
 

Rumble in the Jungle - Prije 40 godina, Ali poslao Foremana u zemlju snova


Boks meč za istoriju: Muhamed Ali - George Foreman, 30. oktobra 1974. godine, Kinshasa, Zair. Ali je pobjedio Foremana nokautom u osmoj rundi. Meč koji je ušao u udžbenike kao očigledan dokaz kako čovjek može iskoristiti svoju šansu čak i kad je nema?
 

 







Foreman je bio sedam godina mlađi od Alija, ali i sedam puta jači. Njegovi sparing partneri međusobno su šaputali kako Foreman ne bi trebao ubiti Alija u ringu. Činilo se da je meč odlučen prije nego što je i počeo. A onda, u 8. rundi meča Foreman se našao na podu.

Rumble in the Jungle je bio meč, a istovremeno i biznis i propaganda i sportska istorija i televizijski show, ali također i psihologija i alegorija. Muhamed Ali je bio ne samo planetarna reklamna zvijezda nego i sportista i zabavljač i reper, ali i pjesnik. Zvali su ga i brbljivac. Čak su neki njegovu preglasnost prije svakog meča dovodili u vezu sa strahom kojeg je tako nadglasavao .Njegovi udarci su završavali na tijelu protivnika, a njegove riječi su se uvlačile pod kožu. I to, ne samo na ovom meču u Kinshasi, za koji je reklama bila pretjerana, pa čak i nevjerovatno beskrajna. Meč je morao biti prolongiran za šest sedmica, zbog posjekotine ispod desnog oka, koju je Foreman zaradio na treningu. A čitavo to vrijeme, do meča, letile su reklame. I kako je to neko zabilježio: Svaki čovjek se u svom životu nada jednom momentu koji bi nekada trebao doći. Međutim, rijetko, a najčešće nikad ne dođe. A u ovom slučaju, sve se poklopilo.

A onda sam meč. Sve se danas može vidjeti na video snimcima, na internetu. Nokaut u osmoj rundi. Kraj. Proglašenje pobjednika. To je momenat u kojem jedan takmac odlazi u zvijezde i tamo ostaje. A drugi, u zemlju snova, ili, kako je to kasnije Ali opisivao, odlazi šišmišima svirati saksofon i zviždati aligatorima.

Foreman je tokom čitavog meča boksovao umorno, i bio pogođen kao maljem. Čitavo vrijeme meča Ali je bio dobro pokriven, otvarao se kad treba, i pogađao protivnika desnicom u bradu. Kod zadnjeg udarca Foremanove ruke lete u stranu, kao kod padobranca koji iskače iz aviona. Čak se u trenutku čini da lijevom rukom želi uhvatiti Alija za pojas. Alijeva pesnica je i dalje spremna, čak se u jednom momentu čini da želi još jednom udariti, ali, povlači ruku. Foreman leti, pada lagano na pod, a Ali mirno prati njegov pad. Kraj. Pobjeda. Ali ulazi u istoriju.

Četrdeset godina, kao da je jučer bilo.

 
Špago Smail
novasloboda.ba

Donnerstag, 30. Oktober 2014

...prava - kriva...


Pita babo sina :
Bogati, što se ti ne ženiš. Šta čekaš!?
Nisam još naišao na pravu..
Pa nađi krivu pa je ispravljaj, pizda ti materina...

Od čega su napravljene ove figure?


Neki ljudi su zaista genijalci u onom što rade.
 





 

Možda gornju figuru nije bilo teško pogditi, druga je još interesantnija.
 



 
 
3.604 šoljice kafe za sliku Mona Lize. U svaku šoljicu je dodata različita količnina mlijeka kako bi se dobile nijanse.
 
 
(mostarskibehar)
 
 

Raritet iz 1905. - Automobil na parni pogon






Godina proizvodnje 1905. Stanje prvoklasno. Marka Gardner-Serpollet 18HP Type L Phaeton Steamer. Zemlja proizvodnje Francuska. Pogon parna mašina. Gardner.Sepollet je tih godina bio specijalista za ovu tehniku, i najveći proizvođač parnih automobila. U godinama oko 1905. proizvodili su oko 100 automobila godišnje.

Pogon: parna mašina, a u parnom kotlu razvijala se temperatura i do 450°C.

Upravljač je bio vrlo pregledan sa okruglim instrumentima u sredini, koji su pokazivali temperaturu kotla.

Automobil je postizao 70 km/h. Kabriolet karoseriju je proizvodio Keller iz Pariza, tada najpoznatiji proizvođač karoserija.

 

Gardner-Serpollet 18HP Type L Phaeton Steamer nije obični oldtajmer. On je automobil na parni pogon. Krajem oktobra najavljena je licitacija ovog 109 godina starog automobila.

Brtitanska aukcijska kuća Bonhams jednom godišnje na aukciji „London to Brighton Run Sale“  nudi rijetke oldtajmere, koji podsjećaju na najstariju poznatu autotrku na svijetu, koja je vožena od 1896. godine.

Ove godine automobil  18HP Type L Phaeton Steamer naznačen je kao “highlight” ovogodišnje aukcije

Britanski farmer i kolekcionar automobila George Miligen je 1957. godine od bivšeg vlasnika kupio ovaj parni auto po, za današnje uslove, smiješnioj cijeni od 450 britanskih funti.

Očekivana cijena na aukciji 31. oktobra u Londonu kreće se između 430 i 450 hiljada Eura.

(izvor:bild)

Mittwoch, 29. Oktober 2014

Humans of the Past


 
You like Mostar? Notice on this postcard that mosques, orthodox and catholic church stand peacefully and in harmony, in a perfectly normal coexistence. The famous old bridge marked linking point of the various communities, not striclty divided as they are today.

Mostar, 1900s


Sa stranice facebook/ Humans of the Past

Mostarom nekad i sad: Vukodol

Vukodol je duže od 50 godina bio sjedište biskupa, tu je s radom započela prva pučka škola, a zatim i prva štamparija katoličkog poslanstva u Hercegovini, a iz nje su se čuli i zvuci prvog klavira u BiH.




Sve tamo do 1850.ih godina. katolički župnik u Hercegovini nije se usudio posjetiti svoju pastvu u gradu kako bi obavio obred, nego je to isključivo činio prerušen ili tajno noću. Biskup Rafael Rafo Barišić, koji je. Inače. imao sjedište u jednoj kolibi u Seonici, čvrsto je naumio učiniti kraj takvom nepodnošljivom stanju. Početkom 19. vieka uspjelo mu je pridobiti iz Stambola sultanov potpis, koji mu je dozvolio gradnju biskupske kuće u Mostaru. Premda se radi o vremenu kada je mostarski kadija izdao zakon po kome u Mostaru, prema Kuranu, mogu stanovati skupa muslimani i katolici, mostarski muslimani su, prkoseći kadiji i Sultanovoj naredbi, uzeli oružje i zacijelo bi ubili biskupa da vezir Ali-paša Rizvanbegović nije stao između njih. Budući da muslimani nisu htjeli ni za sve zlato svijeta prodati neko građevinsko zemljište u gradu u tu svrhu, to je Paša, u svoje ime, kupio jedan komad zemlje na južnom prilazu Mostara u Vukodolu, koju je onda prodao biskupu za 6 kesa pjastera (500 kruna). Čim su muslimani saznali to, udružili su se i zakleli da će radije pasti do posljednjeg čovjeka nego dozvoliti da jedan nevjernik tu izgradi kuću.

Župnik fra Ilija Vidošević je u dva navrata otpočinjao gradnju kućice u Vukodolu, ali mu to nije polazilo za rukom sve dok biskup Barišić nije odredio fra Petra Bakulu za voditelja gradnje. Okružen naoružanim pašinim čuvarima, koji su osiguravali gradnju, preuzeo je posjed u vlasništvo, a radnici su s oružjem za pojasom počeli gradnju 1839. godine. Međutim, ubrzo gradske vlasti oduzimaju prethodno izdatu građevinsku dozvolu, da bi je tek 1846. godine ponovo aktivirali i to nakon što je, na traženje biskupa, mostarski kadija Muhamed Emin izdao dozvolu (hudžet) da je zemljište oko kuće u Vukodolu vlasništvo crkve. Gradnja ovog kompleksa počela je 7. aprila 1847. godine, a tek 1852. godine biskup je mogao useliti u novi župni stan. Cijeli kompleks bio je opasan jakim, visokim, kamenim zidom, a centralni i najznačajniji objekat kompleksa predstavljala je biskupska palata – rezidencija.

U Vukodolu je s radom započela prva pučka škola, a zatim i prva štamparija katoličkog poslanstva u Hercegovini (1872. godine), a iz nje su se čuli i zvuci prvog klavira u BiH. Duže od 50 godina je Vukodol bio sjedište biskupa, jer je tek 1906. godine izgrađena Biskupska palata na Bakamovića glavici, od tada poznatoj kao Biskupova glavica.

Kompleks stare biskupske rezidencije u neposrednoj blizini rimokatoličkog groblja Masline, nacionalizovan je krajem 1959. godine, a nakon osamdesetih godina prošlog vijeka cijeli je kompleks napušten i prepušten propadanju. U zadnjem ratu, 1992. godine, rezidencija u Vukodolu je granatiranjem oštećena, a lokalitet još uvijek služi za odlaganje otpada. Ove godine, Biskupija u Vukodolu proglašena je nacionalnim spomenikom.

Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Shanghai je grad za nezaborav

Izložba „Faszination Shanghai“ priređena je u povodu obilježavanja predstojećeg prvog međunarodnog „Dana svjetskih gradova“, na otvorenom, na promenadi u Rheinauhafen u Kölnu.








 
 


Shanghai, Šangaj (kineski: 上海; pinjin) je luka i najveći grad u Kini. Iz ribarskog naselja s tekstilnom industrijom, Shanghai je tokom 19. vijeka izrastao u važnu luku i grad otvoren za vanjsku trgovini, koja je omogućena Sporazumom iz Nankinga iz 1842. godine. Grad se razvijao kao središte trgovine između istoka i zapada, a tridesetih godina prošlog vijeka postao je multinacionalni finansijski i poslovni centar Kine i svijeta.

Nagli razvoj Shanghaja počeo je nakon reformi kineske vlade 1978. godine, nakon čega je razvoj ovog grada ekspandirao. Nove ekonomske reforme u devedesetim rezultirale su novim intenzivnijim razvojem, tako da 2005. godine Shanghai postaje najveća robna luka na svijetu, te privredni, finansijski i trgovački svjetski centar. Sa pogledom u budućnost, Shanghai i dalje preduzima napore da ostane internacionalna metropola socijalističke modernizacije, sa vrlo živom privredom, sveobuhvatnim pravnim sistemom, naprednom kulturom, jedno harmonizovano društvo, a uz siguran grad, sa ekološki podnošljivom okolinom koja obezbjeđuje ugodan život njegovih stanovnika.

Grad je turistička destinacija čuvena po istorijskim znamenitostima, kao što su Bund i hram Grad Božji (Chenghuang Miao), te modernim znamenitostima, poput panorame Pudonga, koja uključuje i televizijski toranj Biser Istoka.

Shanghai je danas najveće trgovačko i finansijsko središte Kine i grad najbrže rastuće ekonomije u svijetu. Prostire na 6.340 kvadratnih koliometara površine, a prema najnovijim informacijama, uz konstantni prirast stanovništva, broji oko 24 miliona stanovnika. Nalazi se u središnjem dijelu istočne obale Evroazijskog kontinenta, na ušću rijeke Yangtse, a pred njim se nalazi beskrajna pučina Tihog okeana.

U povodu predstojećeg prvog međunarodnog „Dana svjetskih gradova“, na slikovitoj promenadi Rheinufer u Kölnu, otvorena je izložba „Faszination Shaghai“.

„Dan svjetskih gradova“, u skladu sa programom UN, održavaće se 31. oktobra svake godine.
Izložba posjetiocima nudi jedan realan pogled na današnji Shanghai, pokušava ponuditi više razumijevanja i osjećaja za ovaj grad, uz dobrodošlicu svim dobromanjernim.

Smail Špago
novasloboda.ba
 

Dienstag, 28. Oktober 2014

Neka nova vremena


Danas, kad dođu gosti prvo se služi kafa, poslije šifra za wifi, a onda punjač za mobilni.

 

Nostalgija na točkovima: Izumiru spavaća kola






Kad se u bilo kojoj prilici danas započne priča o nekadašnjim vozovima, jer puno priče oko sadašnjih vozova ni nema, prvo se prisjetimo legendarnog ćire, koji je dimio kroz Mostar od doba Austrougarske, pa sve tamo do 1966. godine.

Zatim se prisjetimo Olimpika, čuvenog poslovnog voza iz osamdesetih, koji je razdaljinu od Mostara do Sarajeva savlađivao za tačno 100 minuta. Naravno, u sjećanja dolaze i noćni skokovi, spavaćim ili kušet kolima do Beograda, Zagreba, Ljubljane, pa čak do Beča i Stuttgarta. Povezeš se spavaćim kolima uveče iz Mostara, ispružiš se na ležaju do ujutro, trehneš, ukoliko ti ne smeta kloparanje točkova, ili hrkanje komšije iznad, ispod ili sa druge strane, a ujutro svjež, odmoran, već na željenoj destinaciji. Naše razdaljine onoga vremena bile su duge četiri, pet stotina kilometara, i trajale su 8-10 sati.

Noćni vozovi sa spavaćim kolima nekada su bili veoma elegantan način prevoza. Ovdje mislimo i na naše vozove, koji nisu puno zaostajali za vozovima širom Evrope. Za naše sadašnje relacije vozom, od Čapljine na jugu, do Zenice na sjeveru, preko Sarajeva, nema potrebe ni za sjedanja, a kamoli za ležanja. Noćni vozovi, kao i vozovi uopšte, kod nas žive još samo u sjećanju na neka druga vremena, kao klasici koji su inspirisali mnoge umjetnike.

Ali, kako danas stoje stvari širom Evrope, po svoj prilici noćni vozovi su i tamo odslužili svoje. U Evropi su bili poznati noćni skokovi spavaćim kolima od Beča i Minhena, prema Parizu, Amsterdamu, Londonu, Rimu. A u stara dobra vremena čuveni Orijent ekspres povezivao je Pariz sa Istanbulom, a jedan drugi vozio je u pravcu Atine. Oba ova voza su većim dijelom puta prolazili kroz našu nekadašnju zemlju.

Onima koji su se vozili u ovakvim vozovima, i spavali u spavaćim kolima, ostaje u sjećanju ležaj širine 63 centimetra, dužine ne baš prilagođene onima visine iznad 180. Uz takav ležaj ostaje naravno sjećanje na toalete i pranje zuba vodom iznad nezgrapnog lavaboa, sa čestim razmišljanjem, da li je uopšte zdravo pranje zuba vodom koja nije bila za piće. I naravno, jutarnje zore sa izmaglicom, negdje kroz nepregledne ravnice.

Kako stvari stoje, sve će ovo ostati samo u sjećanju, ili u nekakvim ovakvim zabilješkama.

Od decembra ove godine, kako je najavljeno u Njemačkoj, više neće biti noćnog voza od Minhena do Berlina, i Hamburga, niti onih prema Parizu i Amsterdamu. Uz ukidanje noćnih vozov, ukinuti su i auto vozovi, a to su bili vozovi u kojima se, uz spavanje u spavaćim kolima, auto tovarilo na posebne vagone, kako bi se vrlo duge relacije savlađivale bez velikog umora. Razlog, sve manje interesa za ovakvu vrstu putovanja, sve veće korištenje automobila po novoizgrađenoj mreži modernih autoputeva, korištenje autobusa na dugim relacijama, dnevni brzi vozovi, kao i jeftini letovi avionima.

U sjećanju onih koji su koristili ovakve vozove, ostaće nelagodnost dijelenja kabine sa nepoznatim osobama, pokušaji neizazivanja nepotrebnih šumova i zvukova, ali i neprospavane noći zbog saputnika koji bi savladani umorom hrkali čitavu noć, ili zbog „mirisa” čarapa i neopranih noga itd. Sve to je nekada bila stvar kompromisa. Luksuz, koji nije bio ni tako jeftin, za uslove koje je pružao. Kao i dobrovojno zatočeništvo u uskom prostoru, dan i noć, ili obrnuto, za jedno dugo putovanje kao što je to bilo kod Orijent ekspresa. Uz putovanje je nekada bila obavezna posjeta carinika na tada brojnim granicama, kontrola pasoša. Ostaće u sjećanju i miris jutarnje kafe, od kupea do kupea, te jutranji pogled na more, za putnike koji su putovali prema jugu. Sve samo sjećanje i istorija.
Istorija noćnih vozova datira od davne 1852 godine, kad su takvi vozovi počeli povezivati sve veće centre u Evropi. Pored kabina sa dva ležaja, što je bila ekstara luksuzna varijanta,, kod nas je češće korištena varijanta „kušet kola”, koja su bila jeftinija, ali, u tom slučaju u jednoj kabini je tokom noći boravilo šest osoba, u prostoru od otprilike osam kubnih metara vazduha. Put na odmor negdje u daljinu, auto utovareno negdje na platformi, pozadi voza. Sve ovo je već odavno izgubilo značenje. Povećanjem brzine modernih vozova kroz Evropu, na blizu 400 kilometara na sat, donijelo je još jednu tehničku novinu. Prozori se više ne mogu, niti smiju otvarati, čvrsto su zatvoreni, pa se izgubio onaj osjećaj gledanja kroz otvoreni prozor za vrijeme vožnje, ili u vrijeme stajanja voza na stanicama. Zbog toga su vozovi opremljeni klima uređajima, koji, kako je to već zabilježeno, zbog grešaka u tehnologiji, ponekad ispanu iz pogona u najnezgodnije vrijeme, ljeti, kad je temperatura vani veća, a vozovi puni putnika, pa se mali prostor, pun ljudi, za čas pretvari u saunu.

Ukidanje noćnih vozova i spavaćih kola gubitak je, koji sa nostalgijom nema puno veze, a više se dovodi u vezu sa većim prohtjevima više probirljivog i zahtjevnog društva.

Noćni vozovi su nekada nudili susrete ljudi iz različitih slojeva društva, nešto kao povezanost likova, susrete ljudi nepoznatog porijekla i nedorečenog cilja, ali sa neizbježnim bliskošću, koja je trajala barem toliko, koliko i putovanje. Zajedničko izvlačenje ležaja, međusobna pomoć kod namještanja posteljine, redosljed lijeganja i ustajanja sa ležaja, razgovori. A sve to u najužem mogućem prostoru, što je ostavljalo dosta prostora za romantiku. U noćnom vozu čovjek se mogao čak i zaljubiti, ali je mogao biti i opljačkan. Otvorena flaša vina dijelila se sa saputnicima, ali se isto tako za tili čas moglo izgubiti 50 maraka od šibicara, koji su ordinirali u noćnim vozovima, u našim krajevima, čim voz prođe Karavanke, pa do prve zgodne prilike za izlazak.

Ovakvi vozovi su dušu dali kao mjesta dešavanja radnje špijunskih, krimi, ali i ljubavnih filmova. Orijent ekspres je vozio od Pariza do Istanbula tamo od 1899. godine, a tek 2009. godine snimljen je nastavak nekada veoma popularnog krimi filma, po romanu Agathe Christie, kojoj je pošlo za rukom da baš u kabinama ovog noćnog voza smjesti radnju jednog perfektno učinjenog ubistva.

Kako u Evropi, tako su i preko okeana, noćni vozovi pružali isti ugođaj putnicima, sa jedne na drugu stranu okenana. Bijali stolnjaci, debele zavjese, koje bi se otvarale da ponude pogled na morsku obalu, zatim, jedna obavezna, nepoznata plavuša, jedan neobrijan muškarac, koga traže zbog ubistva. Kao nekad u Hitchockovom filmu „Sjever – sjeverozapad”, u kome je kabina spavaćih kola bila puna erotskog naboja, kao i nezaboravne scene sa Marilyn Monrore, Tony Curtisom, Jack Lemonom u filmu Billy Wildersa „Neki to vole vruće”, u kome dvojica muškaraca, preodjeveni u žene, putuju sa ženskim orkestrom, od Chicaga do Miamija. Sve to ostaje zabilježeno za istoriju.

Putovanje noćnim vozom bilo je doživljaj. Bliski kontakti i skoro zaboravljeni, sponatni razgovori sa potpuno nepoznatim ljudima, bez obzira kada i kuda se putovalo. Svega toga nestaje, a u dnevnim vozovima koji danas voze širom Evrope, ni prozori se više ne mogu otvoriti.

Smail Špago

„Maslinova grana“ za budući Park mira


U utorak, 28. oktobra 2014. godine, sa početkom u 19,30 sati, na Memorijalnoj 2532, Omladinski studio Mostarskog teatra mladih 1974 izvešće 48. reprizu predstave „Maslinova grana“.

Režija: Amra Prutina

Igraju: Anela Bašić, Taida Heljić, Amila Zulović, Sanita Bašić, Merjema Macić, Maja Fišić, Dejla Kulak, Azra Drljević, Asja Balavac, Selma Husnić, Ali Kamer Aksoj, Alem Neziri, Midhad Mašić i Faris Smajkić.

Tehnika: Senad Kukuruzović

Rikvand oslikali: Midhad Mašić i Alem Neziri

Ulaznice za predstavu su 5 KM

Za učenike, studente, nezaposlene i penzionere 3 KM

Na kupovinu 5 i više ulaznica odobrava seo popust od 10 posto.

„Ako ulaznice kupite u predprodaji, a najkasnije 24 sata prije početka predstave, dobićete popust od 50 posto na svaku kupljenu ulaznicu.
Rezervacije putem telefona 036 558 485, e – maila: emteem@bih.net.ba, fb ili lično na blagajni Memorijalne scene 2532 (Ulica Maršala Tita 128)

Posebno ističemo da je kompletan prihod od predstave namijenjen za kupovinu sadnica masline za budući Park mira, čija realizacija u Mostaru počinje izvođenjem jubilarne 50. reprize predstave.

Dođite i budite dio priče pomirenja i garant mirne budućnosti“, poručuju iz MTM-a 1974.

(Novasloboda.ba).

Montag, 27. Oktober 2014

Aktuelno – Vraćanje sata?


Pita reporter slučajnog prolaznika na ulici, zna li da mora vratiti sat nazad, a on kaže:

"Pa svugdje li su postavili te jebene kamere, dobro vratiću ga...."

Bosanski burger, iliti pljeskavica


Bosnia-Herzegovina: The Bosnian burger
 


 

 

(by Ren Behan)

 

We’ve reached the slightly flat stage of the World Cup where some teams are playing their final game, already knowing they are going home. Bosnia-Herzegovina is one such team, taking on World Cup favourites Argentina – let’s hope they can leave Brazil on a high, just like our Foodie World Cup is going to.

When I started to think around Bosnia-Herzegovia as a “virtual” destination for this month, I was intrigued to learn more about the kinds of cuisine found there. Bosnia-Herzegovia is pretty much landlocked, except for a tiny piece of coastline along the Adriatic Sea. As with much of the cuisine of Eastern Europe, centuries of changing rulers and borders have resulted in a flavourful mix of culinary influence – Turkish, Austrian, Middle Eastern and Mediterranean – as well as similarities with Romanian and Bulgarian kitchens, too.

Beef, lamb, pork and veal will very often find their way into kebabs called Ćevapi, or into soups and stews such as goulash, loaded up with onions, garlic, tomatoes and other vegetables. The food isn’t so much spicy as robust, often full of peppers and paprika. You’ll also find smaller bites you will recognise, such as stuffed grape leaves with rice (dolma) and flaky pastry filled with meat, cheese, spinach or potatoes (burek). There’s plenty of local, village-made cheese to be found, and good wines. For sweet treats, you’ll be served stewed fruits, filled doughnuts, and the absolutely delicious baklava, which are bite-sized flaky pastry layers lusciously combined with honey and nuts.

For a fitting football snack, I was keen to try my hand at Pljeskavica burgers, because every host should serve a plate of good burgers for guests watching the footy! The word “pljesak” means “to clap the hands”, which is what you do to flatten these particular patties. Some say these burgers are the Serbian national dish (known as the Serbian hamburger), while others refer to them as Bosnian burgers (particularly US chains, oddly!) or Balkan burgers.

The burgers are traditionally thrown onto charcoals to cook – an outside BBQ would be ideal – and sandwiched inside a flatbread (traditionally a thick pita called lepinja). They will need to be prepped before the guests arrive but, because the Balkan burger is thin, it cooks through quickly and will be ready in no time.

 

You can serve the burgers with pickled vegetables, known as Turšija, or fresh onions, tomatoes and bell peppers, also typical of the region. If you have the time, you could quickly make some of these easy flatbreads to go with them.

Pljeskavica – Balkan / Bosnian burger recipe

 

Ingredients:

250g minced beef

250g minced pork

250g minced veal

1 onion, very finely chopped

1 clove garlic, minced

1 teaspoon paprika

Sea salt and freshly ground black pepper

Flatbread to serve

A little oil if you are cooking on a griddle pan

Method

In a large bowl, combine the beef, pork and veal (you could use lamb, instead) and add the onions, garlic, paprika and salt and pepper. Mix everything together really well with your hands. Cover with clingfilm and leave in the fridge for a couple of hours.

When you are ready to make the burgers, keep a bowl of water to your side to dip your hands into – moist hands will prevent the meat from becoming too sticky. Take a large, palm-sized portion of meat and form a flat burger, about the size of a small side plate and around 0.5cm in thickness. You could also place the meat between two sheets of clingfilm to form and flatten the burgers out – I found this to be the easiest way.

Repeat until all the meat is used up then place the burgers onto a tray, cover with clingfilm and leave them in the fridge for a further hour or so.

To cook, heat the barbecue or a large, oiled griddle pan. The burgers will cook in around five minutes – flip occasionally so that both sides are equally cooked.

Serve with warmed flat breads, cut in half horizontally, along with pickles, onions and peppers.

For more countries from Jamie’s Foodie World Cup, click here.

 

 

About the author

Ren Behan is a well-known food writer and mum-of-two based in Hertfordshire in the UK. She grew up in a food-loving Polish household and now writes a popular family-friendly and seasonally-inspired blog at www.renbehan.com. Ren enjoys cooking with her two children, aged 6 and 4.