srijeda, 30. studenoga 2016.

Promocija edicije „Mostar moj grad“ u Beogradu


Кућа Ђуре Јакшића, Скадарска 34, Београд.
Под покровитељством Градске општине Стари Град.

Djura Jaksic House, Skadarska 34, Belgrade.
Under the auspices of the Old Town

Представљање едиције “Мостар мој град” ,Среда, 30.новембар 2016./19ч



У едицији су заступљени писци,новинари, путописци, сликари итд од настанка Мостара до краја 80-тих.
Учествују:
Иванка Булић , први секратар Амбасаде БиХ у Београду
Војкан Миленковић, новинар и публициста из Београда
Перо Зубац , књижевник из Новог Сада по пореклу Мостарац
Слободан Стајић, новинар, писац и путописац из Сарајева
Мухамед Рамић, уредник едиције
Горан Микулић, издавач – издавачка кућа «Арт Рабиц» из Сарајева
Занин Бербић- певач севдалинки
Весна Поповић-Бујошевић, глумица

(spagos)

Mostar u objektivima fotokamera – Stengel & Co.


U naslovu ovog priloga stavili smo namjerno Stengel & Co., jer se tako zvala firma Emila Stengela (1885. – 1945.) iz Dresdena, koja se bavila izdavanjem razglednica iz čitavog svijeta. Firma se u početku zvala Stengel & Market, kasnije Stengel & Engler, da bi oko 1889. dobila ime koje smo naveli u naslovu. Bavila se izdavanjem razglednica iz toga vremena. Firma je istovremeno bila izdavač, štampar i distributer, a vremenom je postala najveći proizvođač razglednica na svijetu. U početku, do 1895. godine, proizvodili su crnobijele razglednica, da bi kasnije osvojili tržište kolor razglednicama.
Prije 1900. godine firma je producirala seriju razglednica s područja Balkana, a za nas je najinteresantnije da se u toj seriji našla razglednica vrela Bune u Blagaju. Kao i sve druge razglednice, i ova je bila numerirana, vodi se pod brojem 5147, s potpisom, Mostar, Bunaquelle, Stengel & Co. Dresden, Mostar, Vrelo Bune, Stengel & Co Dresden, a sačuvana razglednica je poslata 1898. godine iz Mostara u Kladanj.
Firma Stengel & Co. postojala je do 1944. godina kada je već u toku prvog bombardiranja ovoga grada potpuno uništena.
Razglednicu Blagaja iz 1898. godine, kao i druge fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)

Šareni svijet fotografije


Od postanka foto kamera i fotografije u XIX stoljeću, ljudi su maštali kako da crtaju kamerom. Međutim, njihove mogućnosti su bile ograničene, zbog onoga što se dešavalo između motiva na negativu i onoga što se trebalo da se pojaviti na izrađenoj fotografiji.
Danas, nekadašnji kist zamjenjuje kompjuter. Kao na slici, umjetnik Jeff Koons, sa malo poteza pretvara se u vjesnika proljeća. Šta se sve dešava kada jedan umjetnik poigra sa paletom boja, biće prikazano na izložbi ovog umjetnika koja će pod nazivom „Bling, bling Baby“ u januaru biti postavljena u Düsseldorfu.
(izvor:stern)
Smail Špago
(novasloboda.ba)

utorak, 29. studenoga 2016.

Iz stare štampe: Miralem Brkan, trener specijalista

(na slici: Miralem Brkan i Bernardo Lama, golman reprezentacije svijeta)

Miralem Brkan, trener specijalista: Begovića bih napravio boljim golmanom od Neuera

(tekst koji slijedi objavljenje u Avazovom Sportu 13. februara 2015. godine)

Priča o treneru golmana zaintrigirala je i isprovocirala i Miralema Brkana, koji je za neupućene golmanski anonimus. Za Fuada Muzurovića i Jusufa Pušinu, ljudska i sportska gromada, patriota, koji se kao takav pokazao kada je bilo najteže.

Fahro Pljača, Smail Špago, Ešref Čeliković, Izet Kanurić, Hasan Đogo, Alaga Dervišević činili su devedesetih godina operativni, lobistički tim Bosanaca i Hercegovaca koji su, uglavnom po Njemačkoj tragali za bh. talentima, ali nagovarali i "gotove" igrače da igraju za BiH.
Brkana je pogodilo što ga niko ne pominje, što nije dobio mjesto niti u jednoj selekciji. I zato je odlučio dići svoj glas, prozvati neke ljude, otkriti šta je sve u stanju napraviti od Asmira Begovića.

Trenirao šampione
Miralem je diplomirani inžinjer poljoprivrede, posjeduje golmanski certifikat potpisan od legendarnog Seppa Meiera, govori engleski i njemački, sudionik je brojnih internacionalnih kongresa i vlasnik golmanskih licenci...
Gotovo je sigurno da on neće biti u stručnom štabu Mehmeda Baždarevića, jer se u javnosti kao mogući treneri golmana spominju Enver Lugušić, Eldin Jelešković i Edin Prljača.
- Čast svakome, ali da su se prijavili Enver Marić i Rizo Mešković, svi bi trebali ustati, zapljeskati i nakloniti se takvim veličinama - kaže Brkan.

Boli ga nepravda, zaborav...
- Bio sam trener golmana u svakoj selekciji NSBiH u to vrijeme. Prvi sam bio trener golmana u historiji NSBiH kada se reprezentacija pripremala u Velikoj Kladuši u junu 1996. godine. Trenirao sam golmanske velikane, šampione, poput Fahrudina Omerovića, Miralema Ibrahimovića, Vukašina Petranovića, a u U- 21 Kenana Hasagića i Romea Mitrovića.
Prvi sam trener s prostora bivše države koji je sjedio na klupi selekcije Svijeta, trenirao jednog Bernarda Lamu (PSG), koji je bio evropski i svjetski prvak s Francuskom. Službeno sam u zapisniku, a to možete naći u arhivi FIFA-e bio trener golmana selekcije Svijeta kada je gostovala na Koševu i igrala s našom reprezentacijom - podsjeća Brkan.

Bacio je rukavicu trenerima, NSBiH, selektoru...Selektore, ako hoćete da imate 1,5 igrača više u polju na svakoj utakmici s Asmirom Begovićem u preostalih šest utakmica, nudim svoje usluge. Greška je, opasna greška ako neko misli da se u tri četiri dana ne može ništa popraviti s golmanima. Može itekako. Imam plan i program kako to postići. Posjedujem sve reference, ali me boli da to ljudi ne vide u mojoj BiH. Imali bi suverenog gospodara, ne samo peterca i šesnaesterca, već kompletne naše polovine. Što bi rasteretilo našu odbranu, a dobili bi igrača više u polju. Napravio bih Begovića boljeg i skupljeg čak i od Neuera. Bio bi suvereni gospodar, treći bek, dominantan na liniji i u zraku...

O standardnom golmanu naše reprezentacije Brkan ima zanimljivo razmišljanje.Asmir Begović je veliki potencijal, ali se bojim da bi mogao ostati na tome. Asmir je suveren vladar, ali sam gol linije. Jedini koji je bio suveren vladar linije, peterca i šesnaesterca, dakle kompletan golman, bio je neponovljivi Enver Marić.Begović je na liniji bolji čak i od Neuera, koji je suveren gospodar svoje polovice igrališta, plus kao treći bek, odnosno libero. Nijemci s takvim golmanima utakmicu počinju s igračem više od protivnika. Pedantni njemački analitičari su izračunali da s Neuerom njemačka reprezentacija ima 1,75 igrača više u polju. Vrlo blizu mu je Argentinac Serhio Romero s prosjekom 1,63. Zato i jesu te dvije reprezentacije bile u finalu svjetskog prvenstva u Brazilu. Meni je obećano "kada dođu bolja vremena" da ću raditi u nekoj od selekcija. Sada mi govore nije me kanton predložio. Pa, nisam ja radio za kanton, već za državu Bosnu i Hercegovinu. Imam ja dosta toga još reći - ispričao je za Sport Miralem Brkan.


Kad je ovaj dan bio Dan...








Vrijeme prošlo...
(fotografije 29. november - novembar, Franko Plesko, Slovenija/facebook)

(spagos)

Pakao na zemlji


Zapaljena nafta, sumporni dim zatamnili su nebo iznad mjesta Qayara, 60 kilometara južno od Mosula. Zapaljeni su izvori nafte, od koji je većina u međuvremenu ugašena. Dva izvorišta gore još uvijek, a uz njih i fabrika sumpora. Američke trupe, koje na jugu logistički pomažu koaliciji u borbi za oslobođenje Mosula, isporučili su 24 hiljade gasmaski kurdskim i iračkim vojnicima. I pored toga Organizacije za pomoć stanovništvu upozoravaju, ako grad bude osvojen, u bijegu se naülo niovih 350 hiljada ljudi iz regiona.
A oni će, kao i čovjek sa slike, biti izloženi otrovima bez ikakve zaštite.
(izvor:stern) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)

ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

Sretno u klubu 100!


Ibišević ušao među velikane Bundeslige: Stigao do 100. gola u Bundesligi

S dva gola protiv ekipe Mainza Ibišević je stigao do brojke od 100. golova u Bundesligi, te je postao tek šesti stranac koji je postigao 100 i više pogodaka u elitnom razredu njemačkog fudbala. Ispred njega su ostala zaista velika imena svjetskog fudbala. Nedodriljiv je na vrhu Claudo Pizarro sa 190 pogodaka, zatim slijedi legendarni napadač Bayerna i Stuttgarta Giovane Elber sa 133 gola, te Robert Lewandowski sa 128. Uskoro bi Ibišević mogao preteći još dvije bundesligaške legende. Radi se o nekadašnjem napadaču Werdera i Schalkea Ailtonu, te legendi Borussije iz Dortmunda Stephaneu Chapuisatu, koji su postigli po 106 pogodaka.

Sretno!


(spagos)

Novi rekord u brzini leta


Brazilski buldog slijepi miš (Molossidae) je postavio novi rekord u brzini leta: 160 km/h, i time postao najbrži letač u životinjskom svijetu, u disciplini „horizontalni let“. Do sada je taj rekord držala ptica pod imenom „crna čiopa“  (Apus apus), koja je letjela 110km/h. Istraživači sa Max Planck instituta za orintologiju u početku nisu mogli povjerovati izmjerenim rezultatima.
Najbrži letač u spustu je bez konkurencije sivi soko (Falco peregrinus), koji se sa neba spušta brzinom od 300 km/h.
(izvor:stern)

Smail Špago
(novasloboda.ba)

Kao Mona Lisa iz 1968.




Britanski fotograf Cecil Beaton i u međuvremenu 73. godišnji rok muzičar Mick Jagger prvi put su se susreli daleke 1967. godine, a obojicu ih je vezivala fascinantnost slave.
Beaton (1904.-1980.)  je prije Drugog svjetskog rata bio neoficijelni dvorski fotograf, zatim ratni izvještač, a kasnije fotograf bogatih i lijepih lica, kao majstor portreta.
„Jagger je bio kao Mona Lisa“, rekao je jednom fotograf o muzičaru, „znao je sve, sve je vidio“. Fotograf je 1968. posjetio snimanje filma „Performance“ u kojem je Jagger imao svoj filmski debi, pored filmske dive Anitte Pallenberg (danas 72 godine).
Tada napravljene fotografije će ovih dana biti izložene u galeriji Sotheby's u Londonu, a ujedno biti ponuđene i na prodaju.
Film je tematizirao silu, sex i droge, ali i potragu za vlastitim identitetom. Danas važi za klasik „swinging sixtie's“, a onoga vremena je šokirao već kod test prikazivanja, kod šefa studija Warner. Film je nakon mnogobrojnih dorađivanja prikazan tek 1970. godine. Tehničari su morali pojedine scene isjeći, jer su naginjale ka pornografiji.
(izvor:spiegel)
(novasloboda.ba)

nedjelja, 27. studenoga 2016.

...jutarnja, nostalgična...


...bez ijedne riječi komentara...slika sama sve govori...

(spagos)

Uz prvu jutarnju


Razmišljanje o našem fenomenu

Mostar nije samo puka površina (zgrade,ulice, dućani), Mostar čine i ljudi i mostarski duh, mentalitet, i miris ulica, sjevera i jugovine, odsjaj Neretve. Pa i ono sunce što upeče iznad Huma, Mostar je način razmišljanja, govora, hoda i smijanja. Mostar je i način zezanja. Svi Mostarci koji su u bilo kom trenu i zbog bilo kog razloga odsutni, pri samoj pomisli na svoj grad, pomisle na sve gore nabrojano. Kad se sretnu, odmah pa'ne zafrkancija i napravi se mostarski štimung. Oko sebe naprave takvo ozračje da bar malo skrate kilometre koji ih razdvajaju. I u ovim trenucima dok ovo pišem, mi smo povezani kao da se dozivamo preko Neretve. Prepoznajemo se na kilometar, svak svakog zna, pozdravljamo se i pričamo s osobama koje iz Mostara poznajemo samo po čuvenju.
Ali, sada u Mostaru pušu neki drugačiji vjetrovi , kao svuda u svijetu. Ono što je bilo, a bilo je lijepo, mi to znamo, ne možemo konzervirati i živjeti onim životom. Možemo samo pričati, svojoj djeci ponavljati, pa da oni prenose naša sjećanja dalje u svoju budućnost, da se ne bi izgubio onaj duh koji je karakterističan samo za nas.

Svim Mostarcima, ma gdje bili , siiiiroki zagrljaj, da vam srce naraste k'o Hum.
(Emica)  

...post factum...


Ili...kad nas neko ubjeđuje da letimo, kad ustvari padamo...

(izvor:stern)

(spagos)

Novo u kinu: Vanzemaljci sa potrebom pričanja


Ako bi vanzemaljci na njihov način posjedovali neku vrstu napredne tehnologije, kako bi mogli stići do Zemlje, to ne znači da oni automatski mogu tečno govoriti, engleski, kineski, ili bilo koji drugi jezik.
Sedmonogi posjetioci, prikazani u filmu Denisa Villeneuvesa pod naslovom „Arrival“ (Dolazak), koji će se naći u kinima širom svijeta krajem novembra, pristigli su u dvanaest velikih svemirskih brodova jajolikog oblika i zauzeli položaje oko Zemljine kugle. Prilikom prvog kontakta sa ljudima upućivali su samo nekoliko nerazgovjetnih tonova.
Da ne bi greškom došlo do početka Trećeg svjetskog rata, lingvistkinja Louise Banks (Amy Adamas) zajedno sa fizičerem Ian Donnelyjem (Jerremy Renner) treba da razjasni da li oni tim tonovima kažu „Došli smo u miru“, ili „Svi vi ćete umrijeti“. Film „Arrival“, napravljen na osnovu kazivanja Teda Chianga pod naslovom „Priče tvoga života“, jedne je mekana naučno fantastične avantura, u kojoj se manje uništava, a više razgovara: o ratu, miru, ljubavi, jednako kao i o filozofiji, semiotici i fizici.
Villenueve je stvorio jedno vizuelno zapanjujuće umjetničko djelo, koje je bogatije nego bilo koja orgija uništavanja, a la Emerich.
I jedan filmski apel: Suprotnu stranu, kod svih jezivih nastupa, treba prvo ispravno saslušati, prije nego što se izazove Apokalipsa.
(izvor:spiegel)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)

subota, 26. studenoga 2016.

Zašto služi mali nožni prst?


Najčešće, da se u mraku nađe ćošak od nekog dijela namještaja!

(spagos)

Podrška maloj raji: Pioniri Veleža pobjednici turnira za Dan državnosti BiH

(fotos:FK Velež Mostar)


Pioniri FK Veleža pobjednici su turnira povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Oni su u polufinalu savladali pionire Lokomotive sa 3:1.
Dvostruki strijelac za Rođene bio je  Pehilj, a Alam je postigao jedan gol. Za Lokose precizan je bio Habibija iz slobodnog udarca.
U drugoj utakmici, Blagaj je golovima Volodera i Šikala slavio sa 2:0 protiv Iskre Stolac.
Za 3. mjesto Lokomotiva je bila bolja od Iskre Stolac rezultatom 3:0. Golove su postigli Maksumić, Habibija, jedan gol je bio autogol.
U finalu su snage odmjerili ekipe Veleža i Blagaja. U jednoj tvrdoj utakmici, koju je još više otežala kiša, slavili su Rođeni sa 1:0. Gol odluke postigao je Alam, koji je asistenciju Pehilja efektno petom sproveo u mrežu.
Za najboljeg igrača turnira proglašen je Tarik Pehilj iz Veleža, koji je imao dva gola, i jednu asistenciju.
FK Velež se zahvaljuje ekipama na dolasku i zajedničkom obilježavanju Dana državnosti Bosne i Hercegovine.
Tekst i foto: Emir Krpo

više slika na linku: 

http://novasloboda.ba/pioniri-veleza-pobjednici-turnira-za-dan-drzavnosti-bih/

(novasloboda.ba)

Atrakcija na staklenoj platformi





Čini se da su u Kini u modi atrakcije sa platformama sa staklenim podom. Jedna od njih je svakako i ona ljetos otvorena za posjetioce u nacionalnom parku Tianmenhan. Staza koja vodi do platforme široka je 1,6 metara a ispod same platforme nalazi se dubina od tačno 1402 metra.
Sama staza duga je 100 metara. Šetnja samo za one sa jakim živcima. Oni koji sakupe hrabrosti i propješače ovom stazom bivaju nagrađeni veličanstvenim pogledom sa platforme na čuvenu Tiangten cestu sa 99 serpentina.
Ovo nije jedina staklena platforma u ovom nacionalnom parku. Tamo postoje još dvoje platforme slično građene, a tu se nalazi i najduži stakleni most na svijetu.
(izvor:express)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)

petak, 25. studenoga 2016.

Sretan Dan državnosti BiH!




(spagos)

Šumske životinje osvajaju evropske gradove








Velike količine bačene hrane i topla mjesta privlače sve veći broj divljih životinja u okrilje velikih evropskih gradova.
U ovim gradovima više nema potrebe ići u zoološke vrtove da bi se vidjele neke vrste životinja. Čak i pri dnevnom svijetlu moguće je vidjeti lisicu kako pretrčava neku veoma prometnu ulicu, a u parkovima naići na jato divljih gusaka, pa čak i na neku odvažniju divlju svinju.
Baš za divlje svinje bilježi se njihovo širenje u velikim gradovima, pri čemu uništavaju bašte uz kuće, a crvene lisice i rakuni gube njihovu stidljivost, kao i razne vrste velikih ptica. Ove životije od džungle velikih gradova prave njihova nova staništa. Posebno omiljena mjesta su im parkovi i groblja, gdje se smještaju u gustišu, a zahvaljujući njihovom brzom razmnožavanju, njihov broj se nekontrolisano povećava. Pri tome se i životinje vrlo brzo privikavaju na nove uslove, u kojima nalaze više toplijih mjesta, više hrane, a manje pritiska i opasnosti od lovaca, a vrlo brzo se naviknu da im ljudi u gradu ne predstavljaju veliku opasnost.
Ovo ipak kod pojedinih vrsta nije obostrano, tako da se javlja velika opasnost od nepredvidljivih divljih svinja, a zabilježeni su slučajevi njihovog napada na ljude. Neki gradovi su već propisali i način ponašanja i mjere opreza u slučaju da se ljudi tokom šetnje ili jogginga iznenada, oči i oči, susretnu sa nekom od ovih životinja, a posebno kod susreta sa divljim svinjama.
(izvor:express)

(novasloboda.ba)

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Otići na vakat!


Odlazite na vrijeme. Svojoj kući, čak i ako vas nitko ne čeka, poslije zabave, od gostiju, iz propalih veza i od loših navika. Odlazite od depresije i mračnih misli, od bolnih uspomena, od negativnih ljudi, ili od osobe pored vas.

Odlazite na vrijeme. Ne ostavljajte na tijelu vašeg života duboke ožiljke, ne inficirajte svoju dušu proždrljivim virusom krivnje – osjećajem, koji s nevjerojatnim entuzijazmom odbacuje vas od vašeg života i vas samih. Odlazite na vrijeme, ne grebite crtež na krhkom platnu vaš sudbine. I nemojte prelaziti po tuđoj koži.

Cijenite svoj žvot više, nego što ga cijene drugi. Odlazite na vrijeme, ako netko svoj život stavi iznad vašeg, shvatite da ste vi, prije svega, odgovorni za svoj život, i tek onda za nečiji. Nitko nije došao na ovaj svijet kao žrtva. Život od čovjeka ne traži da žrtvuje velike darove- sam život i sposobnost da voli.

Nije teško izgubiti sebe, nije teško pretvoriti se u nešto drugo, živjeti nečiji život, živjeti u nekom drugom svijetu, drugačijoj realnosti. Nije čak teško to zahtijevati i željeti.

Pronaći sebe – jeste teško. Jer samo mi možemo dozirati mjeru korištenja sebe. Jer, žrtvujući se uzalud, vi automatski ne dodajete sebi snagu, nego je, naprotiv oduzimate.

Naučite se da na vrijeme odlazite iz raznih životnih okolnosti i situacija. Uvijek ćete znati prepoznati taj trenutak: vjerujte sebi, svojoj intuiciji, ne lažite sebe i ne lažite druge.

Nema loših ljudi bez obzira na potrebu rasprave o tome. Postoje ljudi koje se razlikuju od nas. I nema druge odgovornosti, osim osobne.

Sve što se događa u našem životu, sve što se događa oko nas i na nekim udaljenim otocima Ekvadora, događa se s našom dozvolom. Mi smo dozvolili našem životu biti onakvim kakav jest. Mi smo dozvolili sivilu dominirati u našem životu, mi smo dozvolili strahu da se useli u naš život, mi smo sebi dozvolili da postanemo autsajderi u vlastitom životu.

Osvrnite se, jer možda je došlo vrijeme odlaska od svega. Nevjerojatno je teško ostaviti sve, sve proživljeno, i otići, bez obzira tko što kaže i piše. Teško je otići, ali otići u pravom trenutku je, jednostavno, neophodno.

Odlazite na vrijeme od opsesivnih iluzija i nametnutih strahova, ali i dalje nastojte sanjati, nastojte probavati. Ne bojte se griješiti – jer to znači da ste pokušali. Ne bojte se reakcije drugih ljudi, jer vi, svejedno, ne možete stopostotno predvidjeti, dok ne napravite zamišljeno, a ako i možete – onda je i strah besmislen. Ali imat ćete šansu na vrijeme otići. Tako je, otići i krenuti dalje.

Mi znamo kad nam nedostaje nešto što želimo imati, kad nam nešto nisu pružili, a očekivali smo. Ali nikad ne razmišljamo o tome, od čega su nas sačuvali ne pružajući nam željeno odmah.

Istina je jednostavna: Sve dolazi u svoje vrijeme, čak i čuda. Zato odlazite na vrijeme, ne zadržavajte nikoga. Jer, ako se zadržavate, scenarij života se prepisuje, i to, za druge ljude.


(uspesnazena.com)

U kinima od polovine novembra: Cafe Society






Jedna mala, lijepa nemoralno moralna bajka iz dobrih starih vremen Amerike. U hollywoodu gospodare moguli iz „fabrika snova“, u NewYorku se gangsteri mješaju u noćni jazz život hoimoseksualaca. A između toga djeluje Bobby (Jesse Eisenberg). Između kino i klub karijere, između jedne žene na suncu Kalifornije (Kirsten Stewart) i jedne u vrelini Manhattana (Blake Lively). Trougaona konstalacija koja ostavlja bolne tragove. U filmu se pojavljuje i Steve Carell u ulozi jednog neomiljenog agenta iz „fabrike snova“ iz tridesetih godina prošlog vijeka.
Film se prikazuje pod motom: „Ko se ne smije, taj je već izgubio“
Režiser Woody Allen je u 50 godina filmskog rada snimio 47 filmova. Ponosni prosjek od skoro jednog filma gođišnje je jedinstven u internacionalnoj kino branši. Film „Cafe Society“ strataće u kinima polovinom novembra.
(izvor:focus)
(novasloboda)

Svijet i u svijetu svašta: Najbrže kopanje groba


Onaj ko umre, u pravilu nikuda ne žuri. Onaj ko kopa jedan grob, nema baš puno vremena.
Ladislav i Csaba Skladan su ljudi koji u Istočnoj Evropi najbrže kopaju grobove. Ovaj dvojac braće iz Slovačke ovih dana dobio je opkladu protiv dvojaca iz Poljske i Mađarske. Ručni rad, kopanje groba dubokog 1,5 metar, dužina 2 metra i širine 90 centimetara iskopali su za 54 minute.
Nakon dobijene opklade braća su rekla da su se toga dana morali malo požuriti, a inače, ukoliko vrijeme nije loše, kažu, kako imaju posao iz snova.
(izvor:stern) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)

srijeda, 23. studenoga 2016.

Mostar u objektivima fotokamera - Emil Balcarek




Fotografija Starog mosta u Mostaru, Emila Balcareka, napravljena je u periodu 1907. – 1908. godine, u vrijeme njegovog boravka u Bosni i Hercegovini. Emil Balcarek je bio oficir u  austrougarskoj vojsci, s veoma izraženim interesom za fotografiju, a posebno za fotografiranje prirodnih pejsaža i objekata. Bio veliki zaljubljenik prirode, radoznali avanturista koji je široko i zainteresirano gledao na jednu njemu nepoznatu kulturu u kojoj se zatekao. Jako su ga zanimali ljudi, običaji i svakodnevni život, a sve je to snimao bez ikakvih predrasuda.
Evo i nekoliko podataka iz njegove veoma interesantne biografije, koje će nam još više približiti njegova djela, posebno fotografije iz Bosne i Hercegovine iz tog vremena. Emil Balcarek rođen je 1879. godine u Hotzenplotzu u tadašnjoj austrijskoj Šleziji (Schlesien). Od 23. oktobra 1907. do 7. aprila 1908 .godine služio je kao poručnik austrougarske vojske u Bosni i Hercegovini. Svoje slobodno vrijeme Balcarek je koristio za istraživanje ove zemlje, kako pješice, tako i biciklom ili željeznicom. Na svojim putovanjima uvijek bi nosio fotoaparat, tako da danas raspolažemo velikom zbirkom dobro dokumentiranih fotografija Bosne i Hercegovine iz tog vremena.
Kratko nakon povratka iz Bosne, Balcarek je istupio iz vojne službe i prijavio se za civilne poslove vojne uprave. U funkciji civilnog činovnika vojske ponovo se vraća u Bosnu i Hercegovinu, tačnije u Trebinje, 1913. godine. Posljednje godine svog života Emil Balcarek je proveo u Beču, gdje je većinu vremena provodio u šetnjama kroz Bečku šumu i po okolnim brdima.
Sve ove podatke pronašli smo u monografiji “Auf eisernen Spuren – Kamenim tragovima”, u izdanju Kulturfocus Frankfurt am Main, izdate 2016. godine, a koja je nastala na osnovu monografije “Potonula Bosna – fotografsko putovanje austrougarskog oficira Emila Balcareka kroz Bosnu i Hercegovinu od 1907. do 1908. godine”, autora Helmuta Friderichsmeiera, izdate 1999. godine.
Fotografija Emila Balcareka iz Mostara, pod naslovom Stari most, Most na Musali i Neretva, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)

Prije dvije stotine godina pojavilo se biciklo





Pojava bicikla se veže sa izbijanjem jednog vulkana 1815. godine. Vulkan Tambora, na indonezijskom ostrvu Sumbawa izbacivao je lavu tako visoko, da je pepeo nošen strujanjima vazduha dopro čak do Evrope. To je tada dovelo do velikih klimatskih promjena, pa je u godini 1816. potpuno izostala žetva, došlo je do gladi, kao i do nedostatka hrane za stoku. Zbog toga je uginulo mnogo konja.
I baš kao posljedica nedostaka konja, njemački šumarski službenik po imenu Drais, pronašao je jedno vozilo na dva točka, koje je ustvari pretača današnjeg bicikla. Zabilježeno je da se to desilo 1817. godine. Vozilo je bilo jedna „trkaća“ naprava, bez pedala, a pomagala je bržem trčanju. Vozilo je dobilo naziv Draisine, ime koje je i kod nas korišteno u smislu „drezina“, željeznička vozila na šinama.
Zahvaljujući sve boljim putevima, ovaj izum se brzo razvijao i stalno je poboljšavan. Amerikanac Pierre Lallement je 1866. godine takvom vozilu dodao pedale, kojima je pokretan prednji točak. Malo kasnije, 1869/70. godine ovaj dvotočkaš je dobio gumene točkove i kuglične ležajeve. Deset godina kasnije biciklo dobija lanac i pogon na zadnji točak, a polovinom osamdesetih toga stoljeća dobija brži pogon i veće točkove, što je dovelo do velike popularnosti bicikla u čitavom svijetu.
Danas, kratko pred 200. rođendan, biciklo je postalo još omiljenije. Uz pomoć lanca i prenosnog mehanizma,  uz povećanje brzine, biciklo je postalo efikasnije od bilo kog drugog prevoznog sredstva, pogotovo u velikim gradovima.
Biciklo je prevozno sredstvo ekologije, a ugrađivanjem pogona sa malim elektromotorom, svakodnevno postaje sve popularnije Relativno je jeftino, ne zagađuje okolinu, a vozač usput stiče kondiciju.
Biciklo danas doživljava svoju renesansu. Njegov drugi razvojni ciklus počeo je u tehnički sofisticiranom 21. stoljeću. Ne tako davno, velika zastupljenost bicikla u saobraćaju, ukazivala je na zaostalost i siromaštvo stanovništva zemalja u kojima se biciklo tako mnogo koristilo.
Danas najveći rast upotrebe bicikla bilježe neke od najrazvijenijih zemalja svijeta, poput Švicarske, Njemačke, skandinavskih zemalja, Austrije i Francuske.
I na kraju podatak: Danas gotovo 30 miliona Nijemaca vozi bicikl nekoliko puta sedmično, a u upotrebi su, između ostalih i milion i 300 hiljada električnih bicikla. Prodaja bicikala bilježi rast od 17 posto, a cikloturizam ostvaruje 10 posto ukupnog prometa turizma u Njemačkoj, što iznosi oko 10 milijardi eura godišnje.
(izvor:standard) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)

Novembar, a prve ljubičice u Mostaru


Igra prirode, promjene klime, ili ko zna šta? Emina Redžić Muftić iz Mostara napravila je fotografiju struka taze ljubičica, ubranih u Mostaru 22. novembra 2016. godine.
Ljubičice su vjerovatno namirisale tople dane, kakvi su ovih dana u Mostaru.
Po nekim starijima, nešto ovako bi moglo biti i znak oštre zime. A drugi se ibrete. Vellahavle!

Sačekaćemo.

(spagos)

utorak, 22. studenoga 2016.

Godišnjice: Prije 100 godina umro car Franjo Josip I


(tekst koji slijedi objavljen je u dnevnom listu Süddeutsche Zeitung, prevod: spagos)

Poslijednji akt

Prije 100 godina umro je car Franjo Josip I. Nedugo nakon toga raspala se Habsburška carevina

Suvereno do duboke starosti.
Moto cara Franje Josipa I je bio: „Virbus, unitis“ - „udruženim snagama“.
Što je duže vladao bivao je omiljeniji njegovim podanicima.

Prije stotinu godina umro je car Franjo Josip I, a malo kasnije se raspalo Habsburško carevina, koju su neki zvali „Kakanija“, od skrećenice „K. Und K.“. Tada došao kraj jedne ere.

Poslijednji veliki austrijski car Franjo Josip I umro je prije stotinu godina. Ali, on je prisutan i dalje. Televizijska emisija „Wir sind Keiser“, (Mi smo car), na austrijskoj televiziji je postigla kvotu gledanosti od 30 procenata.
Komičar Robert Palfrader je parodirao Habsburškog monarha, a velika većina ostalih gostiju nije mogla ništa, nego se ponašala u skladu sa tim. Oni su se ponašali kao da se stvarno nalaze prekoputa jednog monarha. Pitanje je da li bi neki car u nekoj drugoj državi mogao postići takvu gledanost na TV? Odgovor: Ne! Donau-monarhija izgleda da preživljava. Barem kao visoko poštovana karikatura.

Dvije godine nakon njegove smrti multietnička država raspala se na sastavne dijelove. Beč je tugovao toga jutra, 22. novembra 1916. godine, kada je je stigla vijest iz dvorca Schönbrunn, da je car umro večer prije toga. Ako je vjerovati novinskim člancima, vladala je duboka kosternacija.
Historičar Mario Doberl koji je proučavao pisma, memoare i dnevnike iz toga perioda, govori o događaju kojeg će se mnogi ljudi sjećati dok su živi- Kao onog, kod rušenja Berlinskog zida, ili 9. septembra. Iako očevici, kao Arthur Schnitzler, nisu primjetili neke velike vibracije i da je monarhija preživjela još dvije godine pod vodstvom carevog nećaka Karla, ova smrt je označila prekretnicu u historiji Evrope. Sa Franjom Josipom I umrla je glava Donau-monarhije. A vrlo brzo nakon toga moć Beča se istoplila, od centra moćne habsburške monarhije, na nivo jedne turističke atrakcije.
Ako današnji političari ostanu na vlasti tri do četiri mandata, njihovi birači ih već uveliko zasite. Kod Franje Josipa I, trajnog vladara, bilo je to sasvim drugačije. Njegova omiljenost među višejezičkim podanicima imeđu Lvova, Krakowa, Praga, Egera, Linza, Insbrucka, Trenta, Rijeke, Sarajeva, Hermannstadta i Černovica, koji su između ostalih govorili njemački, mađarski, rumunski, ukrajinski, češki, hrvatski, bosanski i talijanski, povećavao se iz godine u godinu.
Franjo Josip I je postao car sa 18 godina i to je ostao još skoro 68 godina. Čak je za života postao jedna nostalgična figura, kao oličenje dobrih starih vremena. Ljudi su osjećali promjene. I padove.

„Molim vas probudite me ujutro u pola četiri: Imam još dosta posla da završim“

Sam car je ignorisao svoj vlastiti kraj. Noć uoči smrti otišao je u krevet sa riječima: „Molim vas probudite me ujutro u pola četiri: Imam još dosta posla da završim“. Volio je riješavati akte. A njegov lični ljekar konstatovao je smrt u 21:05.
U smrtnom listu, jednom uobičajenom formularu stoji: Ime i prezime: Njegovo veličanstvo Franjo Josip I. Zanimanje: car Austrije i kralj Mađarske, itd. itd...religija: rimokatolička, bračno stanje: udovac.. Uzrok smrti: pored nabrajanja osnovnih bolesti, stoje i neposredni uzroci koji su doveli do smrti: slabost srca, nakon upale pluća i pleuritisa“
Pod njegovom vladavinom razvijala se biokratija.
Sudeći prema drugim monarsima, Franjo Josip je bio jedan moderni vladar. Iako je slika o njemu zasnivana doduše, još uvijek na božijoj milosti: Bog sam imenuje vladara. Njegov način života bio je mnogo liberlalniji.
Njegova supruga Elisabeth, poznatija kao Sisi, varala ga je. Iako je na bečkom dvoru u prethodnim stoljećima bilo bezbroj bezimenih ljubavnica, javnost se ponašala veoma diskretno u vezi carevih konkubina. Tu su bile jedna obična službenica i jedna glumica. Uostalom i car je bio samo jedan čovjek.
Vrijedni pažnje su različiti tekstovi Carske himne tokom 19. stoljeća. Radi se o melodiji koju je komponovao Joseph Haydn, koje je zvučala kao današnja melodija njemačke himne. Ferdinand, prethodnik Franje Josipa I, koji je abdicirao u revolucionarnim previranjima iz 1848, dao je da se njuegovo ime opjeva u svakom stihu.
Franjo Josip je dao svoj blagoslov za novu himnu, šest godina nakon njegovog dolaska na tron, na jednu pjesmu od šest strofa, koja je za njegove podanike bila nešto, što bi se danas moglo nazvati kao muzička korporacija identiteta.. To je bio apel za jedinstvo mnogih naroda koji su se nalazili pod okriljem njegove krune. „Lasst uns fest zusammenhalten“, „Hajmo se čvrsto držati zajedno“, zvala se tako i nastavljala: Hajde da kao braća ispujavamo jedan te isti cilj“. Također je i njegova supruga, „hladna carica“, dopustila da se i njoj nazdravi: „Bogata šarmom, koja nikad ne stari, živjela“.

Osam crnih konja vuklo je 30. novembra pogrebnu kočiju Iz Schönbrunna do dvorske crkve. Prema pisanju tadašnje bečke štampe na ulicama se našlo stotine hiljada ljudi, a mnogima se činilo da se prilikom prolaska posmrtne povorke ruši čitav svijet. Bila je to demonstracija u crnom, a na licima ljudi se čitala tuga i bol, uz pitanje: „Šta će se sada desiti?“ Evropa se nalazila u sred Prvog svjetskog rata, a u Beču je došlo do uznemirenosti. Nestajalo je hrane, ogrijeva, postajalo je tamnije u svakom pogledu. Od pompezne sahrane Austrijanci su ipak nešto razumjeli. Franjo Josip je sahranjen u zatvorenom kovčegu, kako bi ga Austrijanci u svom sjećanju zadržali onakvog kakav je bio.
(izvor:sdz)


(prevod:spagos)

Datumi: Dan zahvalnosti! Zbog čega se slavi?


Svakog četvrtog četvrtka u novembru u SAD se obilježava veliki nacionalni praznik - Dan zahvalnosti. I tako od 17. vijeka uz obilnu trpezu sa punjenom ćurkom u centru. Ali, šta zapravo Amerikaci slave ovog dana?

Kako Amerikanci Dan zahvalnosti obeležavaju svakog četvrtog četvrtka u novembru, ovaj za SAD veliki nacionalni praznik pada danas, 22. novembra. Kanađani su već proslavili svoj Dan zahvalnosti koji tradicionalno pada drugog ponedeljka u oktobru.

Dan zahvalnosti (Thanksgiving) je porodični praznik koji se obilježava u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u susednoj Kanadi, pa čak i u holandskom gradu Lajdenu, na ostrvu Granada i u zapadnoafričkoj državi Liberiji. 

Osim po filmovima kojima se radnja vrti oko ovog velikog (u filmovima obično haotičnog) okupljanja porodice za zajedničkom trpezom i, naravno, velikoj punjenoj ćurki sa prelivom (turkey gravy), pitanje koliko ljudi van sjevernoameričkog kontinenta (mada i stanovnika istog) zapravo zna istorijsku pozadinu ovog praznika. 

Evo nekoliko zanimljivosti da budete najpametniji u društvu... ili možda najomraženiji amerikanofil?!

Tokom istorije na Dan zahvalnosti se izražavala zahvalnost Bogu zbog dobre žetve, dok je danas praznik prilagođen modernom dobu, te svi koji slave izražavaju poštovanje Bogu, porodici, prijateljima i zahvalnost za sva materijalna dobra. 

Prvi Dan zahvalnosti - mjesto za debatu

Podaci o prvom proslavljanju Dana zahvalnosti su veoma neopouzdani. Jedni smatraju da je to bilo 1621. godine u gradu Plimut (država Masačusets), mada postoje čak i podaci koji kao prvi datum obilježavanja smatraju 8. septembar 1565. i to u mjestu Sveti Avgustin na Floridi. 

Pravilo da se slavi svakog četvrtog četvrtka u novembru ozvaničeno je 1941. godine zakonom koji je potpisao predsednik Teodor Ruzvelt.

Ko su "pilgrims"?

Sigurno ste nebrojeno puta vidjeli na filmovima predstave koje deca u školama pripremaju za ovaj praznik rekreirajući scene susreta engleskih doseljenika i starosjedioca Indijanaca. Ako se pitate na koga misle kada kažu "pilgrims" (hodočasnici), evo objašnjenja...

Jedna romatnična, druga krvava stranica istorije

Stanovnici SAD-a vjeruju u priču koja datire od jednog davnog, hladnog dana jeseni 1621. godine, kada je od stotinu engleskih doseljenika njih 46-oro jedva preživjelo svoju prvu zimu u Novom svijetu. U tim teškim trenucima pripadnici plemena američkih Indijanaca Vampanoag u državi Masačusets ih je primilo na večeru gdje su sa njima podijelili plodove svoje žetve. Tada se na trpezi, navodno, našla i ćurka. Ovi engleski doseljenici koji su sebe radi uspostavljanja jednakosti nazvali "pilgrims" (hodočasnici) ne bi preživjeli da ih Indijanci nisu naučili vještinama preživljanja, od lova i ribolova do obrađivanja zemlje i skupljanja plodova. 

Američki Indijanci su se pokazali kao izuzetni domaćini u Novom svijetu, ali poslije toga gosti i nisu pokazali preveliku zahvalnost... To je istorija SAD koju znate, a i nije previše u duhu jednog pozitivnog praznika kakav je Dan zahvalnosti koji slavi zajednicu zajedničkih kultura.

Praznik odmaranja i kalorija

Svi Amerikanci s nestrpljenjem očekuju Dan zahvalnosti kako bi se odmorili od posla i proveli trenutke sa cijelom porodicom. Običaj većine porodica je da se sva djeca okupe kod roditelja za trpezom na kojoj je neizostavna punjena ćurka sa prelivom i druge đakonije.


(izvor:nadlanu)   

Igra boja u Australiji


Kao da se neko ogromno dijete igralo vodenim bojama, ili kao da se prosulo neki tek napravljeni zdravi napitak? Ili neka prirodna katastrofa? Ne, ništa od toga. Raznovrsne boje potiču od vode slanih jezera, koje blješte obasjane suncem u jugozapadnoj Australiji.
To je rezultat djelovanja različitih uticaja, kao što je ugao padanja sunčeve svjetlosti (plava), malih stanovnika, kao što su slani vodeni rakovi (ljubičasta), bakterije i alge (roza, narandžasta, crvena, zelena), ili određeni sadržaj željeznog oksida (narandžasta, crvena i smeđa).
Ko voli, može ovakvom vodom i slikati.
Samo nije preporučljiva za piće.
(izvor:stern) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)