ponedjeljak, 29. veljače 2016.

Čitamo istoriju – Carina, Luka, Muzej...

1906.

2013.



fotografije i tekst sa otvorenog panoa u Hauptzollamtu Köln

Glavna carinska uprava i Muzej čokolade u Kölnu

Glavna poreska uprava, kasnije Glavna carinska uprava nalazila se, prilikom njenog nastanka 1896. godine, na sjevernim vrhu 510 metara duge Carinske luke u gradu Kölnu.
Početkom devedesetih godina prošlog vijeka na mjestu Glavne carinske uprave uređen je i otvoren Muzej čokolade, i tako se ostvario san Hansa Imhoff, njemaökog fabrikanta čokolade. Njegova supruga Klara Imhoff je baš u ovom objektu, u kojem se toga vremena nalazila Državna carinska uprava, pronašla odgovarajuće mjesto za budući muzej.
Izgradnja muzeja je počela 31 .oktobra 1992, a poseban zadatak i izazov je bio kako staru carinsku zgradu harmonično povezati sa novosagrađenim dijelovima.
Kada je Muzej čokolade otvorio svoja vrata 1993. godine, bila je to prva nova zgrada u Luci na Rajni.


Carina, Luka, Muzej...nama nešto poznato...

Dobitnici nagrada Oscar za 2016.




Najbolji film: "Spotlight"
Muška glavna uloga: Leonardo di Caprio ("Povratnik")
Ženska glavna uloga: Brie Larson ("Soba")
Muška sporedna uloga: Mark Rylance ("Most špijuna")
Ženska sporedna uloga: Alicia Vikander ("Dankinja")
Redatelj: Alejandro G. Inarritu ("Povratnik")
Originalni scenarij: "Spotlight" (Josh Singer i Tom McCarthy)
Adaptirani scenarij: "Oklada stoljeća" (Charles Randolph i Adam McKay)
Fotografija: "Povratnik" (Emmanuel Lubezki)
Montaža: "Pobješnjeli Max: Divlja cesta" (Margaret Sixel)
Scenografija: "Pobješnjeli Max: Divlja cesta" (Colin Gibson, Lisa Thompson)
Kostimografija: "Pobješnjeli Max: Divlja cesta" (Jenny Beavan)
Šminka: "Pobješnjeli Max: Divlja cesta" (Lesley Vanderwalt, Elka Wardega, Damian Martin)
Originalna glazba: Ennio Morricone ("Mrska osmorka")
Originalna pjesma: "Writing's On The Wall" (Spectre, glazba i tekst Jimmy Napes i Sam Smith)
Zvuk: "Pobješnjeli Max: Divlja cesta" (Mark A. Mangini i David White)
Montaža zvuka: "Pobješnjeli Max: Divlja cesta" (Chris Jenkins, Gregg Rudloff i Ben Osmo)
Vizualni efekti: "Ex machina" (Andrew Whitehurst, Paul Norris, Mark Williams Ardington i Sara Bennett)
Film na stranom jeziku: "Saulov sin" (Mađarska)
Animirani film: "Izvrnuto obrnuto"
Dokumentarni film: "Amy"
Kratkometražni dokumentarni film: "The Girl on the River: The Price of Forgivness"
Kratkometražni animirani film: "Historia de un oso / Bear story"
Kratkometražni igrani film: "Stutterer"

29. februar: Dan viška

29_februar_640x350
Svaka prestupna godina am donosi jedan dan viška, kako bi se svake četvrte godine izvršilo izjednačenje sa stvarnom sunčevom godinom, koja traje 365 dana 5 sati i 48 minuta.
Šta se na svijetu desi je jednom ovakvom danu. Ako bi svijet gledali očima statističara, onda je to život predstavljen brojevima, složen u tabelama, u kojima se i osjećajne vrijednosti slično poslože. Pogledajmo zajedno sa statističarima, malo se čudimo, malo divimo, barem statistički gledano, šta se sve desi u životu 7,7 milijardi ljudi na zemaljskoj kugli, dok se ona jednom okrene oko sebe.
Zemaljska kugla na svom putu oko sunca pređe u toku jednog dana 2,60 miliona kilometara.
Za isto vrijeme, u svijetu bude rođeno 370.080 beba, a ovaj svijet napusti 155.520 ljudi.
U jednom danu, na svijetu sudbonosno da kaže 84.960 parova.
U ljudskom organizmu se u toku jednog dana desi 86,4 milijarde dijeljenja tjelesnih ćelija.
Svaki čovjek tokom dana u prosjeku ima 47.520 misli.
U isto vrijeme.. širom svijeta 22 milijarda puta se pusti voda u klozetsku šolju. Proda se 6,5 miliona burgera kod McDonaldsa i pojede 30 miliona pizza.
Širom svijeta tokom svakog dana ljudi poklone 227,8 miliona poklona.
Producira se 3,6 miliona tona smeća.
Modernom tehnikom, ljudi širom svijeta svakog dana naprave 60 milijardi fotosa.
Hitna pomoć širom svijeta svakog dana bude pozvana 109.440 puta.
U životinjskom svijetu, svakog dana uginu 2.304 morske ptice, od posljedica plastičnog otpada u moru.
Sa morske površine. svakog dana ispari se 1440 milijardi kubika vode, a nešto malo manje vode padne ponovo na zemlju u obliku kiše.
Širom svijeta dnevno se registruje 518.400 sijevanja munja i udara groma.
Na wikipediji se svakog dana objavi 8.640 novih artikala.
Zabilježeno je da se u Njemačkoj svakog dana ukrade 720 bicikla. Širom svijeta svakog dana 2,2 milijarde osoba dolaze do orgazma.
Istovremeno, 7200 do 10000 litara krvi ljudsko tijelo dnevno propumpa kroz krvne sudove.
I na kraju, jedan podatak za ljubitelje mobitela. Svakog dana u Njemačkoj 3.456 mobitela ispadne njihovom vlasnicima u klozetsku šolju. To je nezgoda broj jedan na listi štete mobitela. Na drugom mjestu nalazi se zaboravljen mobitel na krovu automobila.
Nabrajati bi se moglo u nedogled, čitavog ovog dana viška u godini. Ali, ovo gore nabrojeno, dešava se svakog dana u godini. A nešto novo ostavimo za naredni 29. februar 2020. godine.
Dotle, u zdravlju.
(izvor:express)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

nedjelja, 28. veljače 2016.

Nekad i sad, ili, Nekad i ikad? Ili možda “Nekad i nikad”!

1994-2014

1958-2018? ili Nekad i ikad!

Na stranicama blogova propratili smo dešavanja oko hotela Neretva u Mostaru kroz njegovu burnu i bogatu istoriju. Nije poznato da je neki objekat baš na njegovu 100. godišnjicu doživio kliničku smrt, koja još nije okončana. Hotel je izgrađen 1892. godine, a agonija traje od 1992. godine. Ni manje ni više nego pune 24 godine. Od 1992. do danas.
Na ove događaje podsjeća nas sumorna slika, svaki put, ili svaki dan, kad prođemo pored ruševine ovog hotela na lijevoj obali Neretve, pored mosta na Musali, preko puta velelepnog, obnovljenog hotela Bristol, na desnoj obali Neretve.
Slike ovog hogtela odnosno, ostatke nakon rušenja u ratu 1992. godine, i stanje nakon 20 godina, 2014. godine, već smo davno objavili u rubrici “Mostar – nekad i sad”. Jučer se na facebooku pojavila slika sa budućim izgledom hotela Neretva, gledano sa Musale, i slika sa istog mjesta, napravljena 1958. godine. Za ovu najnoviju sliku mogli bi komotno napisati “nekad i sad”...ili još bolje “nekad i ikad...ili nikad!”

Prije godinu dana na portalu klix.ba je napisan tekst o ovome hotelu, koji ostaje aktuelan sve do momenta, kad se i ako se, ikada krene u obnovu ovog hotela. Evo teksta u cjelini:

„Mostar je nekad bio pojam otmjene ljepote. Danas taj grad, nažalost, krase mnogi sada ruševni objekti koji su nekada bili njegov ponos. Jedan od objekata koji je nekad bio prepoznatljivi simbol grada je hotel Neretva.
Hotel Neretva se uzdizao na obali istoimene rijeke i plijenio svojom ljepotom, granatiran je i "ubijen" u trenucima kada je trebao proslaviti svoj stoti rođendan. Bilo je to početkom rata 1992. godine.

Od otvaranja 1892. godine hotel Neretva je bio sastajalište popularnih Mostaraca, ali i svih onih koji su dolazili u Mostar. U to vrijeme postao je stjecište austrougarskih oficira, Albanaca, Crnogoraca, Dalmatinaca… koji su uglavnom poslovno dolazili u Mostar.

Neretva je u to doba unijela duh Evrope novim tipom gostinskih soba, salama za sastanke ili čitanje, sviranjem klavira, Sacher tortom i Wiener šniclom, koje su spremali kuhari iz Praga.

Veličina objekta bila je strana ovom podneblju - ogromno zdanje sa monarhijski žuto-crvenim horizontalnim prugama. Podignut na samoj obali Neretve, tek mnogo godina nakon izgradnje objekt "ostvaruje kontakt" sa rijekom preko dvije terase. 
koja se uzdizala iznad same rijeke. Na 18. godišnjicu izgradnje, u hotelu je odsjeo i car Franjo Josip.

Najljepše trenutke Neretva je proživjela sedamdesetih godina prošlog vijeka u vrijeme kad je njen upravnik bio Marko Buconjić, jedan od najvećih ugostitelja tog vremena u Jugoslaviji, te glavni kuhar Stevo Petković, koji je u to vrijeme bio proglašen najboljim kuharom u državi.

Čest gost hotela je bio tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Džemal Bijedić, koji je svaki svoj dolazak u Mostar koristio da svrati u "Crveni restoran“.

Samo nekoliko dana prije pogibije Bijedić je sjedio u Neretvi, uživajući u pjesmi "slavuja" Fadila Karića i svirci Neđe Kovačevića, Mage Ćorića, Pere Ivelje, Mimije Stupca….

Na terasi Hotela, zabavljajući goste, često su mikrofon držali Toma Zdravković i Bora Spužić Kvaka.

Rado viđeni gosti su bili veliki slikar Meho Sefić, čuveni kardiohirurg Isidor Papo, tadašnji komandant avijacije general Enver Čemalović, Hamdija Pozderac, Asim Ferhatović Hase, Miljan Miljanić, Muhamed Hamić Mujić, Sula Rebac…
Svoj stalni sto u "Crvenom restoranu“ imao je i neponovljivi mostarski boem i šarmer Meho Sefić.

Ovih vremena se sa ponosom prisjećaju malo stariji Mostarci koji danas, prelazeći preko Titovog mosta, mogu vidjeti samo konture ovog nekad najljepšeg hotela u gradu na Neretvi.
Hotel, koji je još 2005. godine trebao biti završen i zasijati u novom ruhu, unatoč brojnim obećanjima o obnovi još uvijek je samo ruševina, čija je sudbina jedna velika nepoznanica.

Razlog tome je nepoštivanje ugovora koji su prilikom prodaje 2003. godine potpisali Grad Mostar, odnosno Općina Stari Grad i vlasnik VGT Osiguranja iz Visokog Halim Zukić, koji je preko javnog konkursa za 603.000 KM postao vlasnik ovog objekta, pod uvjetom da obnovu završi u roku od dvije godine, što nikada nije realizirano.

Današnji vlasnik hotela Halim Zukić za medije je u nekoliko navrata izjavio da je za papirologiju neophodnu za početak gradnje čekao punih šest godina i da je tek 2009. godine počeo prvu fazu izgradnje, no nakon dvije godine radovi su stali.

"Kad politika odluči šta želi s Mostarom, tada ću i ja odlučiti šta ću sa Neretvom, jer se radi o investiciji od 15 miliona maraka i ne želim ta sredstva uložiti u neizvjesnu političku i ekonomsku situaciju. Očito u gradu postoje neke nevidljive kočnice koje sprečavaju njegov procvat", stav je koji za medije već duže vrijeme iznosi vlasnik hotela.
Ako ikada dođe do obnove Neretve, Mostar će dobiti još jedan luksuzni objekt, a samim tim će i grad dobiti urbaniji izgled koji i zaslužuje, jer Neretva nije običan hotel, već zdanje od velikog historijskog značaja za grad, spomenik kulture i svojevrsni podsjetnik na prošla vremena u gradu na Neretvi“.

Sa stranice CIDOM: Edin Husković – Most nad Neretvom (Istorijska priča)

link na stranici CIDOM: http://www.cidom.org/?p=11658
NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Edin Husković, a objavljen je u avgustu 2001. godine.

Kad su zidarski esnaflije oborili i posljednju skelu nasta tajac.
Dug i protežan muk. Među svijetom što se bio sakupio na mjesta odakle se mogla vidjeti posve nova i neobična građevina vladalo je čudenje i divljenje u isti mah. I u onom presudnom trenu kad se trebalo pokazati da li će ćuprija ostati uzgor ili se strmoglaviti u neretvanske virove, nad podkujundžilučkim sokacima proleti jato sjenica. Šum njihovih krila nadvladaše udari rušećih drvenih greda i kočeva o stjenovite obalne pećine i vodu. Most osta.
Na drumu za Nevesinje odakle je bila vidna glasovita Stjepanova Kula, neimar je sa malobrojnom pratnjom. U golemoj neizvjesnosti i nervozan, on ipak mirno prebire tespih nečujno učeći Er-Rahman:
“…sve što je na zemlji prolazno je, a ostaje lice tvoga Gospodara, uzvišeno, savršeno, plemenito…”.
Saradnici, zaptije i seizi, svi u napetosti, osluškuju muklu podvelešku tišinu jer broj iščekujućih topničkih pucnjeva treba da odredi buduću neimarovu sudbinu. Kad puče top, odjeci praskovitog udara dugo i postepeno odlijegaše se među kamenitim brdskim stranama. Za neimara i ponajduže, jer ne dođe li do drugog udara zaptije su već spremne da ga vežu i prema zadnjem sultanovom fermanu sprovedu u zindan. Mostarski ćehaja nije pokušao uticati na takvu odluku. Nije ni trebala, jer drugi pucanj, jaš gromkiji i teži, zapara suhi podveleški zrak.
Zaptije osedlaše konje i ćutke pođoše prema Mostaru. Neimar osta pri ustaljenoj praksi da se ne vraća na završene građevine pa reče slugama da izvrše posljednje provjere pred odlazak. I seizi i svi saradnici, mada nikad nisu razumijevali slične neimarove odluke, sada ne negodovaše. Izgubili bi mnogo više da je ćuprija pala.
Zadovoljni ljudi krenuše prema Nevesinju. Odatle će u Crnu Goru, pa dalje, preko Kosova i Makedonije, u Carigrad.
Posao je svršen; puti široki.
U čaršiji sve je spremno za gozbu i veselje. Gradski ćehaja dao je organizovati veliku i bogatu sofru. Biće prisutni svi ajani, ljudi od ugleda i časti. Sinije su postavljene pored ušća Radobolje tako da ljudi jedući, pijući i pričajući mogu gledati na velelepnu i veličanstvenu građevinu kakvu do sad niko u Carevini nije imao. Zaptije su postavljane naokolo da brane prilaz nepozvanim. Jedino je firaun Zgembo odnekle uspio doći do pred sam temelj ćuprije i ovdje je opipava i miluje susretljivo i oprezno kao čudovište kojeg se ne boji. Uskoro ga sprovedoše do taphanskih kožara i pustiše među ostali narod.
“Velika je… velika!” – ponavljao je Zgembo odgovarajući na povike iz gomile.
Na ušću su već sve zvanice, razliježu se zvuci zurni i doboša, jedino su mjesta za neimara i njegove najbliže saradnike prazna. Kad se pročulo da je neimar otišao bez osvrta na vlastito djelo, javi se čuđenje, ali nakratko, jer Bevab Abdurahman-beg, zadužen ispred ćehaje za stalnu uslugu carigradskim konstruktorima, o ćupriji i njenoj izgradnji sad priča za dvojicu ili trojicu, i to tako glasno i tako slikovito da je gost, dizdar Mustafa Konjičanin, u prvi mah pomislio da je pred njim neimar sam.
Zurne ojačaše i na livadu pored potoka iziđe mlada grupa plesača. Krenu pjesma i ples. Na stolove se iznosi nafaka: čorbe, pilavi, sogan dolma, musaka, ćevap, bamija i masni tirit. Na prvoj avliji od ušća prema Jusovini mesar Hamza kolje već dvanaestog ovna. Djeca mu pridržavaju jatagane. Sarači, po muteferikovom dopisu, kupe preostalu kožu. Od njih će, za prve kupridžije, praviti sedla i bisage. Meso se odmah priprema i baca u lonce, tepsije ili na ražanj. Žene ćutke donose i raznose.
Slušajući bevaba Abdurahman-bega, konjički dizdar pomisli kako je gradnja ovag mosta tekla planski i sigurna, no znano je da nije bilo baš tako.
Kad je sultanov vekil Ahmed-čelebi na putu iz Travnika za Carigrad poslije tri dana jahanja došao u Mostar odluči tu zakonačiti. U grad je ušao umoran i mrzovoljan. Od duga puta i hladne bosanske zime konji su lipsali a hrane i svježe vode je ponestalo. U Travnik je došao preko Višegrada tako da je sad prvi put u Mostaru. To večer janičari isprazniše cijeli Mustafin han od muhadžira iz Dalmacije i nekih manje važnih putnika, pa brzo ugostiše vekila i njegavu pratnju. Svi brzo pospaše. Ujutro, snažna dnevna svjetlost probudila je čelebiju. Za trenutak je pomislio da je u rodnom Izmiru. A onda se sjeti ledenag bosanskog zraka dubokih šuma i nepodnošljive vlage i mraza kud god je hodio. Uvjerivši se da nije ni san, on dođe do najbližeg pendžera. Iako je bilo hladno februarska jutro, u velikoj avliji hana tri probeharala bajamava stabla, na prostranom nebeskom plavetnilu nekoliko visokih oblačaka i sjajno Sunce. Nije mogao vjerovati. Otvorivši pendžer, sa središnje prečke demira ubra dopuzao cvijet bajama i prinese ga nosu kao da se i čulom mirisa hoće uvjeriti u stvarnost prizora. Obuze ga jak miris behara kojeg jednim snažnim udisajem uvuče duboko u pluća. Umrtvjela osjetila čelebijina nanovo oživješe i on pozva tumača da odmah iziđu van. Koja je ovo nahija gdje i usred zime cvjetaju voćke i grije jarko Sunce, govorio je čelebi dok je budio tvrdo uspavanog kjatiba.
Ćehaja je bio spreman. Sa muteferik Jusuf-agom i dvojicom bevaba on već puni sat čeka na Mustafinom minderluku. Handžija nije ni spavao. Sav se dao u spremanje hrane za gaste i obezbjeđenje čiste i svježe vode za piće i abdest. Čuo je tumačeva dozivanje pa njega i sultanova vekila ponizno uvede na svoj minderluk. Ćehaja ustupi mjesto, ostali posjedaše.
Prvi se javi vekil.
“Koja je ova čaršija?”
“Mostarska, presvijetli sultanski vekile…” – bojazno i tiho odgovori ćehaja.
“Je li ovdje svake godine u ova doba pracvatu voćke?” – nastavi čelebi.
“Svake godine presvjetli sultanski vekile.”
“A od čega se sastoji vaša čaršija?”
“Od pet mahala, deset džamija, više zanadžijskih dućana i hanova…”
“Imate i široku rijeku, koliko vidim!” – prekinu ga čelebi.
“Imamo presvjetli vekile.”
“Nemate kamenu ćupriju?”
Nemamo presvjetli vekile.”
“Na Porti ću se založiti da je dobijete.”
Dalje se govorilo o izrazitoj vojnoj važnosti koju bi most imao.
Taj dan Ahmed-čelebi obišao je cijelu čaršiju. Kao i prvi puta, jutros na hanskom pendžeru, s vremema na vrijeme bi stao i duboko udahnuo. Nije puno pitao ni govorio, samo bi ponešto zapisao u maleni tefter sa kožnim ukrasnim koricama. Već sljedećeg dana, u sami cik zore, vekil na čelu kolone napusti Mostar, neupadljivo i tiho kako je i došao.
Ćehaja je zadovoljan posjetom. Iako je htio da razgovor kojeg je vodio sa sultanavim vekilom ostane tajna, iz Mustafinog hana vijest se brzo raširi čaršijom. Uskoro, svi su pričali o velikoj sultanovoj potrebi za izgradnjom ćuprije u Mostaru i brojnim nedžarima i taščijama koje traže među neoženjenima. Pričalo se tako skoro godinu dana, a nikakva habera s Porte nije bilo niti naznake da je vekil održao zadatu riječ. Onda se na most zaboravi.
Tek 1555., tri godine nakon vekilovog zauzimanja kod sultana, Sulejman Veliki Kanunija donese uredbu o izgradnji kamene ćuprije u hercegovačkom sandžakluku. U Mostar odmah bjehu paslate stručne izvidnice glavnog neimara izabranog za izgradnju, i sav precizan alat i mjerila.
Prije nego što će i sam doći u Hercegovinu neimarovi su ljudi od ćehaje dobili potvrdan odgovor za sve što je Sultan tražio od njega. Ćehajin pristanak bio je načelan jer on je morao bespogovorno prihvatiti sve carske zahtjeve. A bilo ih je više nego šta je očekivao. Povećanje nameta filurije i resmi čifta. Briga o ishrani za najmanje stopedeset ljudi narednih deset godina i stavljanje na stalno raspolaganje tri najprostranija hana. Veći dio radne snage i stručnost plaćat će dvor kao i dvadesetak bračkih klesara.
Tad dođe neimar. Ćehaja mu na ličnu uslugu predlaži bevaba Abdurahman-bega i trojicu seiza. O važnijim poslovima s njim je sam razgovarao. Neimar prvo odredi polažaj gdje je klanac najuži pa naredi da se u blizini izradi logor i velika brvnara. Birao je među dvije vrste kamena, tenelije i krečnjaka živca. Odluči se za krečnjak. Tražio je majdan. Hum je bio strm, Dubrave daleko. Na prijedlog nekih saradnika iziđe na Mazoljice. Tamo je potom odlazio sam i povazdan nešto tražio, razmišljao i mjerio. Pipao je kamen, kuckao i kušao, dok se ne zadrži na jednoj stjenovitoj čuki odakle put nije daleko, a čaršija je vidna. Uskoro tridesetak argata očistiše šipražje i korov i počeše kopati. Kroz nekoliko, na lijepo poravnatom prostoru, pri samoj površini, javi se čista, bijela i protežna kamena žila. Neimar je bio zadovoljan i dade da se izgradi i drugi logor. Kamen će spuštati kroz Brankovac pa na Potkujundžiluk.
Stari most - Zamšiljeni izgled ćuprije sultana Sulejmana kana s kulama koje su sagrađene kao zaštita ćuprije sultana Mehmeda kana crtež (prof Hamdija Salihović)
Otpoče rad na ćupriji. Svijet se čudu čudio. Na svašta je sličila dignuta konstrukcija od bukovih greda i prečki samo ne na most. Ustvari, konstrukcija je bila samo s jedne strane. Kad je ljeti voda slaba i najplića građu dodatno učvrstiše i počeše ispreplitati suhim granjem i prućem, šupljine napuniše crvenicom i sitnim kamenom, pa četiri metra od obale skrenuše vodu nadesno. Domaći i brački klesari su spremni. Temelj mosta ugradiše u stijenu i od dna počeše graditi prvu stranu ćuprije. Plan je bio do jeseni završiti započeti posao, bar onoliko koliko je dovoljno da očekivane bujice ne naškode tek složenim blokovima. Za desnu obalu se čekalo na iduće ljeto, pa se isti posao ponovi s druge strane. Kad je izgledalo da je s najtežim završeno i da gredama i skelama treba samo povezati dva dignuta zida, spojivši ih na gornjoj, srednjoj proračunatoj tački, nabujala Neretva odnese oba izgrađena temelja, središnju bukovu skelu i četvoricu argata. Prije toga je kiša neprestano padala dvadeset dana, pa brojni prenjski i čabuljski potoci napuniše gornji sliv Neretve na jugu uzrokujući snažne poplave.
Neimar pade u nemilost.
Nekako u isto vrijeme i u Carigradu stvari su se po njega počele odvijati neizvjesno. Naglo razboljelog Sulejmana Kanuniju zamijenio je Selim II. Pričalo se o velikim reformama i o Selimovoj netrpeljivosti spram mnogih projekata s kojima je započeo njegov prethodnik. Prvi ferman vezan za Hercegovinu je bio da se ništa više ne započinje raditi do daljnjeg, i da se obustavi isplata radnika. U čaršiji se pričalo o sihirima i prokletstvu, o nemogućnosti da se Neretva svlada i o neimaru samom. Maštu mase još je više raspirivao bevab Abdurahman-beg govoreći kako neimar teško spava, da se budi naglo i vas u znoju i da sve malo pa odlazi u duge i nepovrate šetnje s kojih se vraća još umorniji i zamišljeniji. Saradnici su zabrinuti, seizi neposlušni. I kad se mislilo da od mosta neće biti ništa a Bračani najavili odlazak, brzom menzilhanom došao je poseban ferman. Zarad carske dosljednosti i ispravnosti most se ima nanovo početi graditi, povjerenje se opet ukazuje glavnom neimaru s tim što se sada stavlja pod poseban nadzor samo za to izabranog muteferika. Muteferika će imenovnti ćehaja i odgovarati za obojicu. Ako ubuduće dođe i do najmanjeg propusta u gradnji, neimara odmah treba uzindaniti gdje će čekati dvorsku presudu.
Stari most - prije izgradnje kamenog mosta (rekonstrukcija)
Cijelu zimu i jesen neimar je proveo nad hartijom i proračunima. Rijetko je koga primao. U isto vrijeme među mostarcima su se raspredale najrazličitije priče i pretpostavke o tome ko je on, odakle dolazi, kakve je građevine i sa kojim uspjehom do sada gradio. Mnoge je takve razgovore predvodio bevab Abdurahman-beg i u njih unosio svu svoju živost i maštovitost. Prema jednima neimarov dolazak u Mostar smišljena je intriga kojom ga određeni dvorski krugovi na čelu sa pređašnjim Sultanom štite od progona i ispitivanja zbog nekih manje uspješnih pothvata, po drugima mostarska je ćuprija prvi neimarov ispit nakon kojeg će ili napredovati ili biti prozvan i kažnjen. Bilo je tu još različitih i nevjerovatnih pretpostavki i nagađanja, a o neimaru su znali samo to da je ćutljiv, rijetko društven, da malo jede i još manje spava. Bevabov seiz zadužen za proslijedbu hrane i pića u neimarovu brvnaru kleo se svim i svačim da majstor nikad ne uzima jaja ili meso, da mnogo pije mlijeko, od povrća jede sve, a od voća slatke i krupne šumske jagode kojima se raduje kao dijete. Još se znalo da često uči na tespih i da mu niko nije mogao odrediti godine i starost
Trećeg ljeta po početku građenja poslovi se po ničem nisu razlikovali od onih predašnjih. Pričalo se da planavi izgradnje nisu mijenjani i da je sva nada u tome da većih poplava neće biti dok se ćuprija potpuno ne sagradi. No kad bješe završen prvi temelj, brane i pruće punjeno ilovačom nije prebačeno na desnu obalu, već se nad fundamente poče graditi visoka i masivna kula sa debelim zidovima u četverokut. Tako ni najveći vodostaji te zime i jeseni nisu mogli nauditi ojačanom temelju pa se isti postupak, sa donekle drukčijim oblikom oružnarnice, četvrtog ljeta ponovi i na suprotnoj strani. Petu i šestu godinu neimar je odlučio potpuno završiti i očvrsnuti kule prije nego krene na konačno premošćavanje obala. Takav mu se plan činio cjelishodan i sigurniji. Porta je zadovoljna, ćehaja još zadovoljnjiji.
Jedne noći neimar usnu čudan san.
Skele su srušene a most stoji. On to ne vidi, već iz brvnare tek treba da dođe na kaldrmu što izlazi na most. Na putu, sa svih strana, ljudi ga slave i plješću. Pored bliskih i poznatih lica tu je i dosta neznana svijeta. Ritmovi defova i ples lijepih mladića i djevojaka u raznovrsnim nošnjama. Zaptije vlastitim tijelima stvaraju prolaz; na sve strane kite ruža i zumbula. Kad dođe do pred samu ćupriju muzika stade i svjetina utiša. Kao da niko nije htio kvariti ugođaj kojeg je neimar trebao imati u prvom bliskom susretu sa djelom kojeg je godinama stvarao. Utihnuše i djeca propeta na niske krovove i krošnje stabala. Neimar stupi na most. Srce mu stade jače lupati. Odjednom saznanje da treba doći do nepoznate prilike koja se niotkud ukaza na središtu ćuprije. Tajanstven čovjek u crnom je i dugom habitu, okrenut leđima, no neimar zna da osjeti svaki njegov pokret. Sa zebnjom i strahom krenu dalje. Kad mu se oprezno i sporo posve približi neznanac se okrenu. Neimar ne mogaše nazrijeti nikakvo lice pod tamnom i debelom habitnom kukuljom. Muk tišine prekinu jeziv i odvratan neznančev smijeh od kojeg se protrese ćuprija i sunovrati u vodu. I on zajedno s njom.
Neimar se probudi znojan i ustrašen. Mora da je vrištao, jer jedan od seiza nenajavljeno uđe i stavi se na uslugu. Nakon nekoliko trenutaka prilagođavanja zbilji, neimar ga otpusti. Sa ukrasnog čavla iznad sećije, pažljivo probra jedan od sedam različitih tespiha i sasvim tiho i smireno prouči El-Felek i En-Nas.
Nakon što je završena i druga kula na desnoj obali, dva zubasta kraja građevine povezaše čvrstom drvenom konstrukcijom. Gradnja je tekla sporo ali sigurno. Iz mjeseca u mjesec taščije su klesale i slagale probran kamen lučnim oblikom prema nultom vrhu. Sada, kad nisu jake bure i veliki mrazevi, moglo se raditi i zimi. Osmišljeno je da ćuprija bude polukružna a na presudnoj ravni spajanja u odnosu na prosječan vodostaj visoka tridesetdva aršina. Vremenom, čudna je građevina za širi svijet dobivala sve ljepši i svrsishodniji oblik. Bijeli krečnjak živac bio je priličito uklopiv i blještav poput mjeseca.
Četiri naredne godine, pod strogim stručnim nadzorom, argati su dovlačili kamen, a tesali ga i ugrađivali iskusni nedžari i zidarski esnaflije. Nikakvoj se brzini i slučajnosti nije pribjegavalo. Konačno dobro započet posao trebalo je privesti kraju. Na dvor bješe poslat dopis o skorom svršetku radova i micanju skele, a sve prema predviđenom roku i u okviru odobrenih troškova. Povratni ferman bio je kratak i odrješit: “…neka se na devetog ševala devetsto sedamdeset četvrte organizira rušenje skele a neimar drži pod nadzorom dok se ne vidi kako će ćuprija svršiti…”
Neimar je u nemaloj zebnji. Od ćehaje potražuje da mu na devetog ševala dozvoli potpuno pakiranje i spremanje stvari i odlazak na prvi zavoj van čaršije odakle su bolje vidna jugoistočna prostranstva. Ako ćuprija padne na tu će stranu uputiti dovu da Bog štiti ženu mu i dijete koje nije nikad vidio, a ako ostane, odatle će odmah nastaviti spram Nevesinja, pa dalje. Predomisli li se, ćehaja mu obećaje vrhovno mjesto na proslavi i posebnu pažnju, jer on skoro da je siguran da most neće pasti i već mu se veseli i raduje.
Stari most - mjere
Kao bijela i nježna ljepotica pod zarom, iza spletenih kolja i greda nazirao se svršen most. Kod naroda nigdje kraja čudenju, ponosu i divljenju. Pred dan samog proglašenja u Mostar stižu brojne zvanice iz Jablanice i Konjica, ali i iz Travnika, Šehera i Tuzle. Bevab Abdurahman-beg, koji je do tada bio zadužen za uslugu neimaru i najbližoj mu pratnji, sad ide sa gostima i raspoređuje ih po kućama i hanovima. Svima priča o veličini i ljepoti gradnje i građevine. U Mostaru niko ne sumnja da će ćuprija ostati.
Bevabova dobra slutnja se obistinila i dok je on na devetog ševala vodio i raspoređivao visoke zvanice iz cijelog vilajeta, neimar je sa pratnjom brzo jahao spram Nevesinja. Nikad on neće vidjeti most kojeg je sagradio. Poslije – mnogo poslije – od nekih putnika kroz Hercegovinu on će slušati da ćuprija u Mostaru važi za jednu od najljepših i najprometnijih građevina u cijeloj Carevini, ali i šire; da su joj se divili neki francuski diplomate i mlečanski konzuli istovremeno; da svakog ljeta, naočigled svih, sa nje u rijeku skaču najodvažniji mladići, kao tice, hrabro i strmoglavo; i da je cijela čaršija sad kudikamo ljepša i slavnija.
Tako je otišao neimar a ostao most. Most u punom skladu sa rijekom i nebom ispod kojeg je nastao. Ako slučajno, idući Hercegovinom, pred vama se iznenadno ukaže ta ćuprija onakva kakva jeste, znači zategnuta u prelijepi visoki luk od bijelog i sjajnog kamena, prijemčljiva na sve izmjene i godišnja doba, i sa bezbrojnim porukama od kojih nijedna nije dvosmislena ili zbunjujuća, nagnite se i počujte barem jednu: Putujte! Putujte i ne razmišljajte previše! U stalnam pokretu i novim saznanjima spoznaje su dublje a sjećanja lakša.
Putujte, ako možete!
(cidom.org)

„Let kroz oblake“: Sportska slika godine 2015.

ns let kroz oblake
Čini se kao da skakač bestežinski lebdi među oblacima. A us tvari, slika prikazuje skakača Carlos Giminoa (Španija), prilikom njegovog umjetničkog skoka u vodu, sa skakaonice visoke 27 metara. Fotografija je napravljena u avgustu 2015. godine, na Svjetskom prvenstvu u plivanju u Kazanu, Rusija.
Fotograf Matthias Hangst je za ovu sliku dobio nagradu Sportska slika godine, koju dodjeljuje časopis Welt am Sonntag.
Mnogi su sve do dodjeljivanja nagrade pitali fotografa, da li je fotografije stvarna? Čovjek u kupaćim gaćicama lebdi među oblacima i prkosi gravitaciji.
Fotogradija stvarno nije fotomontaža, ni fotoshop, a napravljena je od majstora fotografije, bila je tako upečatljiva, da se žiri prilikom dodjele nagrade nije puno dvoumio.
(izvor:WamS)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

subota, 27. veljače 2016.

Polusezona nadanja, strepnje...rastanka?


Tabela:
1. Sloboda 18 12 4 2 27:11 40
2. Zrinjski 18 12 3 3 31:7 39
3. Široki Brijeg 18 10 6 2 29:12 36
4. Radnik 18 10 5 3 16:9 35
5. Sarajevo 18 11 1 6 36:13 34
6. Željezničar 18 8 4 6 19:14 28
7. Čelik 18 8 4 6 24:21 28
8. Mladost 18 6 8 4 10:23 26
9. Slavija 18 6 7 5 19:20 25
10. Vitez 18 7 2 9 17:25 23
11. Olimpic 18 5 4 9 22:24 19
12. Borac 18 5 3 10 13:22 18
13. Travnik 18 5 2 11 17:30 17
14. Rudar 18 4 4 10 16:27 16
15. Drina 18 3 0 15 16:44 9
16. Velež 18 1 5 12 8:25 8


Dječak Murtaza dobio dres od Messija





Slika koja je obišla svijet prije nekoliko sedmica: Jedan afganistanski dječak igra fudbal u dresu napravljenim od plavo bijele kese za smeća, u bojama reprezentacije Argentine, na kome je napisano ime Messi i broj 10. Ova slika je učinila dječaka poznatim u čitavom svijetu. Sada je petogodišnjak dobio poklon života. Originalni Messijev dres, na kome mu je poruku napisao sam Messi.
Dječak Murtaza Ahmadi iz Kabula u Afganistanu je veliki navijač Leonela Messija, a sada i vlasnik vlastoručno potpisanog dresa njegovog omiljenog fudbalera.
„Dječak je dres dobio preko UNICEF-a u Kabulu“, rekao je njegov otac Mohammad Arif Ahmadi.
Jedan dres je od argentinske reprezentacije, a drugi od FC Barcelone. Osim dva dresa, dječak je dobio i jednu fudbalsku loptu. Na dresu mu je Messi napisao: „Con mucho carino, Leo”, „Sa puno ljubavi, Leo”, a fudbal je potpisan sa „Leo”.
Slika dječaka u dresu Argentine, od plavo bijele kese za smeće, sa natpisom Messi i brojem 10, obišla je svijet krajem januara. Dječak je tako mnogo želio jedan dres od Messija, ali porodica nije imala dovoljno novca ni za hranu, a kamoli za nekakav dres. Tada je dječakov stariji brat Humujan došao na ideju sa plastičnom kesom. Napravio improvizovani dres i postavio sliku na internet.
Sa Messijevim dresom se ispunio dječakov san. Dječak ima još jednu veliku želju: Nekad se lično susresti sa Messijem, a dječak zna i zašto: „Messi će mi pokazati kako se zaprave igra fudbal…”
Prilikom preuzimanja dresa u kancelariji UNICEF-a u Kabulu, dječaka su ugostili mladi igrači juniorske reprezentacije Afganistana, s kojima je bio na treningu.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

petak, 26. veljače 2016.

Ostao je zapisan život Mostara kakav je nekad bio


Povodom promocije prve knjige iz edicije „Mostar moj grad“

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Dnevni list iz Mostara )

Da itekako postoji zanimanje za takve knjige, pokazala je i promocija prve knjige iz ciklusa “Mostar, moj grad”, održana uz veliku posjećenost publike u hotelu “Bristol” u Mostaru. Ideja za ovu knjigu, odnosno cikluse knjiga posvećenih bh. gradovima nastala je zahvaljujući Goranu Mikuliću, direktoru i vlasniku izdavačke kuće “Rabic” iz Sarajeva. Prvi grad iz ove edicije, čije su ulice, trgovi, kultna mjesta, značajne ličnosti iz kulture, sporta…, svih oblasti djelovanja, sve ono što čini i što je činilo dušu jednog grada i odražava njegov duh, bilo je Sarajevo, a edicija je pokrenuta prije tri godine. Sada se krenulo s Mostarom, pa je prva knjiga iz ove edicije objavljena zahvaljujući suradnji “Rabica” i IC Štamparije Mostar. Redatelj, pisac i kritičar, Mostarac – kako često naglašava, Gradimir Gojer, bio je jedan od promotora ove knjige u Mostaru. Pitamo ga kakav je Mostar čitao u ovoj knjizi, koji je to Mostar?
“To je Mostar kojeg nema”, odgovara. “Ovo je jedna nostalgična knjiga u kojoj su ljudi govorili o Mostaru kakav bi on trebao biti, a ne o Mostaru kakav on danas jeste. Mene je potresao niz natpisa u toj knjizi, a posebno sam bio oduševljen onim što je napisao Bogdan Bogdanović. Mislim da je to jedan hommage s ogromnom težinom. Ne hommage prolaznih riječi, nego hommage koji dubinski slika duh Mostara”, kaže Gojer.
Život dostojan čovjeka
Uz Bogdanovića, o Mostaru su pisali Derviš – paša Bajezidagić, Husein Čišić, Branko Nadilo, Hazim Šabanović, Ibrahim Kajan, Robert Michel, Tibor Vrančić, Šemsudin Serdarević, Miloš Crnjanski, Mugdim Karabeg, Vladimir Isaić, Sergej Lukač, Dragan Miladinović, Mišo Marić, Ranko Bajić, Drago Marić, Hamica Ramić, Enisa Gološ, Roko Markovina, Alija Kebo…
“Danas je jako važno imati jednu ovakvu knjigu. Ja sam cijelu svoju recenziju koncipirao na jednoj rečenici: dobra i potrebita knjiga. Dakle, ova knjiga je potrebita u ovom vremenu obezduhovljenosti i rekao bih trijumfa kiča i šunda, a ovo je knjiga u kojoj nema trunke šunda”, kaže Gojer. Otprilike isto kaže i Ibro Rahimić, direktor izdavačke kuće IC Štamparija Mostar.
“Iznimno je važno imati jednu ovakvu knjigu – ovo je svojevrsna čitanka, skup izvanrednih radova 24 autora koji opisuju pravu recepturu življenja u ovom gradu. Mislim da nije problem ako se ta receptura uzme i u nekim novim vremenima primijeni, da oblikujemo život kakav je dostojan jednog čovjeka”, smatra Rahimić. O knjizi je govorio i Slobodan Stajić iz Sarajeva, novinar i čuveni putopisac. Stajić je podsjetio da su neki od onih koji su pisali u Mostaru u ovoj knjizi još uvijek tu, neki su u rasijanju, a neki su, nažalost, odavno ili odskoro uplovili u luku vječnog smiraja. “Ali su vajajući storije o ovom gradu i njegovim ljudima besmrtnicima i sami postali neprolazni”, rekao je Stajić.
Sudbine ljudi i grada
O Mostaru je, ispričao je, slušao čak i u Kini, zahvaljujući jednom Mostarcu. Podsjetio je na sudbine Mustafe Ejubovića, zvanog Šejh Jujo, i Smail – age Ćemalovića. Ejubović se, nakon najvišeg obrazovanja u Carigradu i brojnih ponuda da ostane, što je bio nedosanjani san mnogih, ipak vratio u svoj rodni grad, govoreći: “Osjećam da blagi vjetar Svemilosnog dolazi iz Hercegovine i nemam snage da odolim zovu rodne grude”.
“Drugi primjer, pak, govori o ljudskoj svjetlosti, kada zavlada tmina. Jer Smail – aga Ćemalović je i u smutnim vremenima pokazao najuzvišeniju stranu ljudske časnosti, postajući tako i simbol dobrote ljudi svih vjera i nacija našeg podneblja. A upravo je to ona svijetla strana o kojoj je još prije više hiljada godina pisao i mag iz Telmesa, Aristandar, u čijem proročanstvu kao da je Smail – aga Ćemalović mogao da vidi i svoju sudbinu. Uostalom, kao i mnogi dragi i dobri ljudi”, rekao je Stajić. Naglasio je da je knjiga dragocjena te da govori o povijesti i ritmu ovoga grada i njegovim uglednim građanima, koji su otišli u vječnost. Ova knjiga ne dozvoljava da vrijeme briše sjećanja.
“Naravno, priča o Mostaru i ponosnim Mostarcima i Hercegovcima nikada neće biti do kraja ispričana. To je storija koja traje i koja će trajati do beskraja…, ustvari, sve dok ovim prostorima bude tekla i smaragdna Neretva. Slavni Gandi je govorio: ‘Vode Ganga uvijek su druge, ali on ostaje uvijek isti’. Tako je i sa Neretvom”, rekao je Stajić. U promociji su sudjelovali i Ekrem Moca Dizdar koji je govorio o simbolima Mostara, Alija Behram, jedan od recenzenata knjige, glumci Šerif Aljić i Robert Pehar, glazbenik Elmedin Balalić Titi, a moderator je Šemsudin Zlatko Serdarević. Knjiga se može kupiti u IC knjižari u Mostaru (Maršala Tita 96).

(dnevnilist)


Mostarski lavovi - Boroje slikar


by Emir Dumpor

Glasine govore da u Bosni i Hercegovini nedostaje više od trećine prijeratnog stanovništva. Na pitanje zašto nedostaje niko ne želi da odgovori i svi se prave maloumniji nego što to ustvari jesu. Dvadeset godina nakon službenog svršetka rata, od "Dejtonske ucjene" do danas ostao je to nerazjašnjen slučaj koji je po svemu sudeći zapečaćen. Linearnom progresijom rasta stanovništva BiH je trebala danas imati otprilike 5 miliona stanovnika, ali tu realno ne živi više od 3,5 miliona stanovnika. Dosta toga ukazuje da takvo stanje nikom od raznoraznih nacionalnih dušebrižnika i stratega ne smeta, niti ih je briga, jer vjerovatno takva ignorantnost savršeno odgovara projekcijama buduće evropske "Kojejamiojamio" kolonije. Ne treba se zbog toga ibretiti i čuditi što se zapostavljaju i pojedine znamenite ličnosti grada i regije, jer nikome tu više nije stalo nidokoga.
Ipak, ima nas koji se umijemo sjetiti ljepših, starih, vremena. Centar za dokumentaciju i informaciju svakodnevno popravlja tužnu i sumornu stvarnost putem starih fotografija, te znamenitih historijsko-povijesnih zapisa o starinama našeg grada...
No, pored gomile umjetničkih slika, arhivskih fotografija, priča, zabilješki i anegdota, neshvatljivo je da se nakon svih ovih godina niko od naše fine stare raje nije sjetio legendarnog grafičara i samoukog slikara Boroja. Bio je jedna od istinskih veličina i starih legendi grada na Neretvi.
Boroje je, jednom rječju, bio genijalac. Slikao je po fasadama kuća, izvodio radove po narudžbi, a specijalnost su mu bili lavovi. Jednom prilikom zainteresovani mušterija, koji je živio u sokaku kod najprometnije mostarske ulice, ulice Braće Fejića, poželio je da sa dva velika lava uljepša fasadu kod ulaznih vrata svoje kuće. Boroje ga je ljubazno upitao da li hoće lavove na lancima ili bez lanaca, jer cijena naslikanih lavova na lancima bila je u to vrijeme 5.000 dinara, dok su lavovi bez lanaca koštali 2.000 dinara. Mušterija je razmislio i poslije kratkog razmišljanja odgovorio da želi lavove bez lanaca, jer kontao je: "Ta nisam lud da zbog lanaca platim 3.000 ekstra..."

I tako po običaju, Boroje tek poslije nekoliko sedmica od narudžbe navrati kod mušterije, da mu na fasadi kuće naslika lavove bez lanaca. I zaista, kao u snovima, izgledali su kao da su bili živi, na fasadi, kao da su stražarili pred vratima mušterijine kuće. Naslikani jeftinim vodenim bojama lavovi su na fasadi dočekali jesen. Padale su hladne mostarske kiše, puhali prohladni vjetrovi sa Neretve, i tako splakali i otpuhali strašne lavove. Kad je potom nezadovoljni mušterija vidio da je od lavova na fasadi ostala samo poneka flekica, otrčao je razočaran kod Boroja na reklamacije. Požalio mu se da su lavovi na fasadi bestraga isčezli...

Boroje ga sasluša i počeša se malo po umjetničkoj bradici, pa onda mrtav hladan odgovori:

"Bola, jesam li ja tebe fino pitao hoćeš li na lancima ili bez lanaca? Rekao si bez lanaca. Ja ti sad lavove neću tražit'. Nisam ti ja milicioner. Ja sam slikar..."


Emir Dumpor/ fb/260216

Ciao Bella: Vespa puni 70 godina






Danas se ulicama gradova i po lokalnim cestama, širom svijeta, kotrlja bezbroj dvotočkaša. Pretežno skuteri. Međutim, Vespa je jedna i jedina. I uz to genijalna, već punih 70 godina.
Šarmantna, očaravajuća, podsjeća na nezaboravnu mladost. Utjelovljuje visoku umjetnost, italijanski styling i dokazuje da 70 godina nije nikakva starost ,kad je dizajn u pitanju, i kako se proces starenja može izbjeći.
U krugu jedne ratom razorene fabrike u Pontedera, u Italiji, 1945. godine, po nalogu preduzetnika Enrico Piagioa, inžinjer avijacije Corradino D’Ascanio konstruisao je nešto novo, što bi kao transportno sredstvo trebalo da bude dostupno svakom, istovremeno i jednostavno i genijalno.
„Sembra una vespa. Izgleda kao osa“, izgovorio je Piaggio, kad je vidio prototip sa oznakom MP6.
U aprilu 1946. godine počela je serijska proizvodnja. Vespa, tip 98, imala je težinu od 60 kilograma, a njen dvotaktni motor 3 konjske snage. Od tada, do danas, napravljeno je 17 miliona komada Vespa, raznih modela i generacija. Piaggio je promjene na modelima vršio veoma lagano, nikad nije prešao granicu prepoznatljivosti. Vespa je u gradskom saobraćaju decenijama ostala pravi borac. Uz sav njen šarm i sjaj, koji se ne zaboravlja lako.
(izvor:faz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

četvrtak, 25. veljače 2016.

Brasil: Heavy metal karneval

heavy metal stern
Šteta što se u Brazilu ambalaža ne vraća. Inače bi svaki od ovih kostima, kojima su se okitili učesnici karnevala sa ostrva Madre de Deus, u saveznoj državi Bahia, na istoku države, imao prilično veliku vrijednost.
Dva mjeseca su mjesni ribari sakupljali bačene limenke u more i od njih napravili metalne kostime. Svaki kostim, i pored toga što limenke nisu tako teške, težio je skoro 15 kilograma, a prilikom parade kroz grad pravio je urnebesnu zvuku i zvonjavu, što se moglo tumačiti i kao svojevrsni protest protiv zagađenja ljudske okoline.
Nakon karnevala, kostimi su otišli na otpad, a uzeti novac je otišao lokalnoj bolnici.
Vrijedno pohvale.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Svjet je čudesno mjesto Most Laguna Garzon




Poznato je da se pravalinijski dobija najkraća veza između dvije tačke. Zašto je arhitekta ovog mosta, između departmenta Malando i Rocha u Urugvaju, izabrao jednu zahtjevnije rješenje?
Jednim kružnim tokom vozačima, biciklistima i pješacima napravio je malu zamku, kako bi u miru mogli uživati u pogledu na lagunu Garzon. Čim se primaknu kružnom toku, smanjuju brzinu. Inače je prije izgradnje ovog mosta ovdje bilo još tiše.
Naime, dugo vremena je preko lagune saobraćao jedan trajekt.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

srijeda, 24. veljače 2016.

Adnan Spago: Jedan gol i jedna asistencija na otvaranju sezone






Adnan Spago, raritet, sa brojem 7 na leđima

FC Lennestadt – Erlinghausen 2:1 (0:0)

Trotz aller Personalprobleme für Trainer Winkel, holte die Erste heute einen wichtigen 2:1 (1:0) Sieg gegen RW Erlinghausen.
Schon früh stellte der FCL die Weichen auf Sieg, denn Adnan Spago sorgte schon in der 4. Minute für das 1:0 mit einem strammen Schuss. Danach entwickelte sich leider kein allzu hochklassiges Landesligaspiel, so dass bis zur Pause nichts Zählbares dabei mehr rum kam. Beiden Teams merkte man die Winterpause noch an. In der zweiten Hälfte war es Christian Schmidt, der nach 50 Minuten kaltschnäuzig auf 2:0 erhöhte. Doch das war noch nicht die Vorentscheidung. Die Gäste kamen prompt zum Anschlusstreffer in der 58. Minute. Nach einer Standardsituation war Sascha Wachsmann zur Stelle und nickte zum 2:1 ein. Jetzt wurde es noch mal eng. Doch der Gästekeeper sorgte in der 64. Minute dafür, dass RWE die Schlussphase nur zu Zehnt auf dem Platz standen. Nachdem er Christian Schmidt vor der Strafraumgrenze umsäbelte, gab es zu Recht die rote Karte. Leider tat sich unser Team gegen 10 Gästespieler schwer und konnte nicht ruhig das Ding nach Hause fahren. RWE drängte auf den Ausgleich, hatte mehr Ballbesitz, doch zwingende Torchancen sprangen nicht heraus. Nach vorne wirkte das FCL-Spiel nicht flüssig genug, so dass die weiteren Angriffsversuche meist in der Gästeabwehr hängen blieben. So zitterte man sich zum mühevollen Dreier. In Anbetracht der Tatsache, dass man personell nicht aus dem vollen Schöpfen konnte, tat das der Stimmung hinterher keinen Abbruch. Die drei Punkte sind sicherlich gut fürs Selbstvertrauen, wenn es nächste Woche zum Derby nach Hünsborn geht. Sauber, Jungs!
(FCL)

FC Lennestadt freut sich über 2:1 und auf die A-Jugend von Schalke 04

Erfolgreicher hätte der Sonntag für den FC Lennestadt nicht sein können. Erst setzte sich die A-Jugend im Westfalenpokal gegen den Bezirksligisten RW Lüdenscheid verdient mit 2:0 durch und freut sich jetzt auf das Traumlos FC Schalke 04. Die Partie gegen die von Norbert Elgert trainierte U19 des Bundesligisten soll auf den 19. März vorgezogen werden (wir berichten noch).

Einige Stunde später besiegte das mit dem letzten Aufgebot angetretene Landesligateam die Gäste von RW Erlinghausen nach einem rassigen Kampfspiel mit 2:1.

Auch Florian Friedrichs fehlt
Nach dem Ausfall einer Reihe von Stammspielern, darunter Moritz und Philipp Thöne, waren Lennestadts Trainer Jürgen Winkel gerade noch elf Spieler aus dem Landesligakader übriggeblieben. Auch Torjäger Florian Friedrichs musste passen. Wegen einer wichtigen Prüfung am Montag verfolgte der FCL-Sturmführer die Begegnung gegen das Watzke-Team nur in Zivil. „Flo war das Risiko zu groß”, hatte Winkel natürlich Verständnis für seinen Angreifer, in diesem Spiel auszusetzen.

Weil den Platzherren so viele Leistungsträger fehlten - auf der Ersatzbank saßen nur noch Spieler aus der Kreisliga-Mannschaft - konnten die 150 Zuschauer im Hensel-Stadion keinen Schönheitspreis erwarten. „Wir haben versucht, viel mit langen Bällen nach vorne zu arbeiten”, verriet Jürgen Winkel nach dem Schlusspfiff kein Geheimnis. Und weil auch die Hochsauerländer auf diese Spielweise setzen, flog das Leder nur so zwischen den Strafräumen hin und her.

Bereits in der vierten Minute sorgte Adnan Spago für Jubel im Lennestädter Lager. Die Abwehr von Erlinghausen war noch nicht im Bilde - und der erfahrene Mittelfeldspieler schlug eiskalt zu. Die Gastgeber führten ganz früh mit 1:0. Das blieb vor dem Pausenpfiff von Schiedsrichter Moritz Petereit aus Hemer der einzige Aufreger in einer kampfbetonten Partie, in der den abstiegsbedrohten Gästen im Spiel nach vorne wenig einfiel.

In der zweiten Hälfte waren wieder nur vier Minuten gespielt, da stand es schon 2:0. Nach einer Ecke lief Spago unter dem Ball her, Christian Schmidt nutzte die Verwirrung der RWE-Abwehr und köpfte zum 2.0 ein. „Das haben wir zum ersten Mal am Freitag im Training geübt”, freute sich Trainer Winkel nach den 90 Minuten.

Platzverweis war Schlüsselszene
Die Schlüsselszene am Sonntag war aber der Platzverweis für Erlinghausens Torhüter Rene Wübbeke (63.) nach einer Notbremse weit vor dem Strafraum gegen Christian Schmidt. Nach diesem klaren Foul blieb dem Unparteiischen keine andere Wahl, als die rote Karte zu ziehen. Weil die Hochsauerländer ohne Ersatzkeeper nach Lennestadt gefahren waren - die eigentliche Nummer 1 Benedikt Müller war zu Hause geblieben - musste mit Sascha Wachsmann ein Feldspieler zwischen die Pfosten. Wachsmann hatte mit dem 1:2-Anschluss vier Minuten zuvor für frischen Mut beim Team des neuen Trainers Daniel Berlinski gesorgt. Der Platzverweis spielte den Platzherren, bei denen einige Kicker auf dem berühmten Zahnfleisch gingen, in die Karten. Ernsthaft geprüft wurde der neue RWE-Schlussmann aber nicht mehr. „Wir haben 90 Minuten Gas gegeben”, war Jürgen Winkel mit dem läuferischen und kämpferischen Einsatz seines Rumpfteams sehr zufrieden. Nächste Woche in Hünsborn dürften die Thöne-Brüder und Florian Friedrichs wieder dabei sein.

Martin Droste
www.derwesten.de

Mostar očima stranih putopisaca: Narod je miran i dobro se ponaša (1853. godine)

4 Narod je miran i dobro se ponaša, 1853. g.
Nema poznatih podataka kada je, i je li uopšte John Murray putovao po našim krajevima ili je, ,možda, podatke skupljao iz postojeće litertature, ili je, pak, imao svoje ljude koji su putovali, ali je njegov vodič očigledno pisan na osnovu podrobnog istraživanja, pa se zato jednim dijelom doima i kao putopis.
Ali, bilo kako bilo, njegov „Murray's Handbooks for Travellers“ (Vodič za putnike po Turskoj) iz 1854. godine, uključuje i podroban opis puteva, mjesta i hanova u Bosni i Hercegovini. Također treba napomenuti da su neki njegovi zaključci veoma upitni (broj stanovnika, sastav, starost pojedinih arheoloških nalaza itd.). Posebno su ovdje zanimljivi podaci o udaljenostima između pojedinih mjesta u Bosni, izraženi u satima putovanja. Priručnik, takođe, otkriva putniku kako na najlakši način da upozna zemlju i ljude. Ujedno preporučuje da je najbolje putovati na konju, a da je potrebno povesti još jednog konja za prtljag. Treba odsjedati u hanovima, što je najjeftinije.
O Mostaru ne piše mnogo, a i ono malo što je napisano je proizvoljno i netačno.
[…] Od Nevesinjskog polja do Mostarskog, treba 8 sati. Mostar je glavni grad Hercegovine, koji se tako zove po lijepom mostu na rijeci Neretvi, što mu je i jedina znamenitost. U svakom drugom pogledu to je beznačajan grad. Ima 20.000 stanovnika, od čega su polovina hrišćani. Han je kao i većina hanova u ovoj zemlji. Narod u tom kraju je gotovo sav katoličke vjere, što se može pripisati blizini Dalmacije i bosanskim samostanima. Narod je miran i dobro se ponaša, rekao je mudir, ali ja sam od nekih katolika s kojima sam razgovarao čuo da je takvo ponašanje više posljedica straha nego ljubavi, jer malobrojni Turci u svemu vode glavnu riječ.
Na sredini polja nalaze se stari nadgrobni spomenici; neki su u obliku sarkofaga, dok su drugi samo grubo klesano ravno kamenje. Tu i tamo se mogu vidjeti raštrkani krstovii na grobovima – neobična mješavina sadašnjosti i prošlosti. […]
[…] Nakon dosta neudobno provedene noći u jedinom hanu u gradu, otišao sam rano u zoru do mudirove kuće. Iako još nije bilo osam sati, zatekao sam ga kako zasjeda sa cijelim medžlisom.
[…] Uskoro nakon što smo otišli iz sela, stigli smo na granicu Bosne i Hercegovine, koja je neoznačena. Predio je, kako smo išli dalje, izgledao sve zeleniji i prikladniji za stanovanje. Predveče smo se zaustavili u malom selu Vidošima [Vidoša], gdje živi stric mog pratioca iz lova, župnik. Pošto je unaprijed poslao jednog od nećaka da mu javi o mom dolasku, on me je dočekao vrlo srdačno i pozvao da odsjednem u njegovoj kući. Ne mogu baš reći da je kuhinja bila luksuzno opremljena, ali župnik se jako izvinjavao što nije bilo mesa, pominjući kao izvinjenje činjenicu da ga rimokatolici ne jedu petkom – razlog koji jedva da stoji, jer ja sam stigao u subotu. Jaja i povrća, međutim, nije manjkalo. Povrće i loš latinski izazivaju jaku žeđ, tako da sam bezbroj puta tokom večeri bio prisiljen da kažem „ad salutem“ (Latinska izreka u značenju na zdravlje, u zdravlje – zdravica prilikom zajedničkog pijenja)
Stari sveštenik je izgleda bio više naviknut na ovoliko pića nego njegov mlađi pomoćnik, koji je, prije nego što je ustao od stola, pokazivao nepogrešive znake da je dobro „potegao“. I župnik i kapelan su imali brkove i plitak crveni fes, kojima se odlikuje njihova profesija. Kapelan je stekao izvjesno obrazovanje u jednom od bosanskih samostana, odakle je poslat u Rim, gdje je u svakom slučaju stekao pristojno znanje italijanskog i nekoliko riječi francuskog. … Nekoliko sati mi je trebalo do Livna, u čijem predgrađu se nalazi katolički samostan. Misa je upravo trajala, ali ja sam našao slobodnog gvardijana, „Oca Lorenca“ [Padre Lorenzo], i jednog od fratara. Ostavivši me na neko vrijeme da čekam u vrlo hladnoj sobi sa svodovima, ova dvojica su došla, a njihov prijem se nije mogao uporediti sa prijemom jednostavnog seoskog župnika. Samostan je za redovnike franjevačkog reda, kojih je bilo pet, osim starješine. (…) Izuzev jednog mladog sveštenika nježnog izgleda i dobrog obrazovanja, braća su bila mrzovoljna i neprijatna grupa. Tako je slabo prikriveno bilo nezadovoljstvo koje sam osjetio u neljubaznom „sicuro“, kojim su se udostojili da odgovore na moju molbu za krevet, da sam naredio da moj prtljag smjesta odnesu u najbolji han u gradu. Kako nisam dobio uslugu kod hrišćana, zatražio sam pomoć muslimanskog kajmakama, kod koga su mi moja engleska krv i Omerpašina bujruntija obezbijedile savjet i pomoć. […]
(sa engleskog:Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda)

utorak, 23. veljače 2016.

Umjesto posljednjeg pozdrava Muhamedu Mujiću: Čarobnjakov odlazak u legendu


Bio je i ostaje kao najsjajnija Veležova fudbalska zvijezda. I,naravno, bosanskohercegovačka. I među onim jugoslovenskim.
Jer, Muhamed Mujić bio je, zaista, loptački čarobnjak, svestrani igrač vrhunskih kvaliteta.
Prvi put sam u njegovim majstorijama uživao daleke jeseni 1952. godine, kada je Velež, na Starom igralištu, imao svoju prvoligašku premijeru, protiv moćne Crvene zvezde, predođene slavnim Rajkom Mitićem.
Sjećam se kada su ga tih pedesetih godina „sklonili“ u moje Trebinje da ga „rođenima“ ne bi preoteli tadašnji velikani YU fudbala. I tada je, kasnijem fudbaleru Leotara, mlađanom Ismetu Begoviću- na moj džepni kalendar – ispisao svoj autogram!.
Imao sam izuzetnu čast i zadovoljstvo da nekoliko godina „uživo“ uživam u majstorijama- čarolijama loptačkog velemajstora Hamića. Štaviše, i da ocjenjujem njegovu igru na prvoligaškim, turnirskim i inim utakmicama, i to kao dopisnik „Večernjih novosti“.
Muhamed Mujić tačku na svoju blistavu karijeru stavio je u jesen 22. oktobra 1967. godine, pred svojim navijačima, na stadionu pod Bijelim brijegom, protiv zagrebačkog Dinama, kada ga je zamijenio tadašnji poletarac Duško Bajević. Hamić je, naravno ipraćen dugotrajnim aplauzima!
Bila je godina 1972. Velež je obilježavao svoj zlatni jubile j- 50 godina. Tim povodom sa Muhamedom Mujićem „odradio“ sam tekst Umjesto reportaže. I objavio u Slobodi. A svečana akademija „Rođenih“ bila je u donjoj sali hotela „Neretva“. Među slavljenicima nije, na žalost, bilo najslavnijeg rođenog“. Zašto? Čak jedan „mudrac“ J.S.C. bio je tu da priupita ko je taj što je napisao takav tekst o Hamiću!? Mujića nije, na žalost, bilo među onima što su bili Titovi gosti u Bugojnu 1973. godine. Ali, tu je bilo sijaset političkih i i nih glavešina.
Međutim, Mujić je kasnije opet među svojima „Rođenima“ i kao trener, i kao „tehniko“.
Hamiću, legendo, počivaj u miru.
Bio si i ostao fudbalski čarobnjak. I ljudina posebnog kova.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)

ponedjeljak, 22. veljače 2016.

In memoriam: Muhamed Mujić 1933. – 2016.


In memoriam: Ugasio se najljepši cvijet iznjedren iz mostarske fudbalske bašče

Navijači Veleža u Mostaru i rasuti širom svijeta, ali i svi ljubitelji fudbala, s velikom tugom primili su vijest da se juče, u 83. godini, ugasio najljepši cvijet iznjedren iz mostarske fudbalske bašče. Muhamed-Hamić-Mujić. Najbolji fudbaler Veleža, Mostara i BiH svih vremena i jedan od najboljih jugoslovenskih fudbalera.
Zaiskrile su suze u očima svih Veležoljubaca, posebno onih koji su imali tu čast i privilegiju da Hamića gledaju na zelenom tepihu na stadionu pod Bijelim brijegom. Bio je fudbaler kakav se rijetko rađa, sportista od glave do pete, iza koga nikad za vrijeme njegove blistave karijere nije ostala nijedna ružna mrlja. Njegova tehnika u baratanju loptom bila je dovedena do savršenstva, a svaki postignuti gol malo remek-djelo.
Bio je, to treba posebno naglasiti, prvi igrač izvan „velike četvorke“ (Crvena Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo) i iz Bosne i Hercegovine, koji je zaigrao u reprezentaciji Jugoslavije, čiji je dres nosio 33 puta. Bio je i kapiten „plavih“, čije su boje tada branili i takvi velikani, kao što su bili Šoškić, Jusufi, Galić, Skoblar, Jerković, Kovačević, Šekularac, Durković, Belin… Na Svjetskom prvenstvu u Čileu, 1962. godine, zadivio je fudbalski svijet svojim igrama za pamćenje, pa je, na kraju prvenstva, na kome je reprezentacija Jugoslavijue zauzela četvrto mjeto, izabran u najbolji tim SP-a.
Bio je omiljen na svim stadionima na kojima je igrao, poštovan i od protivničkih navijača. Mnogi su bili skloni tvrdnji da se takva fudbalska veličina rijetko rađa. U Veležu je bio autoritet, kakav nikad nijedan igrač nije imao.
Poslije prestanka blistave fudbalske karijere, bio je jedno vrijeme trener i „tehniko“ Veleža, prenoseći svoje bogato iskustvo na mlade igrače.
Kasnije se potpuno udaljio od fudbala, a poslije rata imao je dosta zdravstvenih problema i operacija. Posljednja operacija srca trajala je sedam i po sati. Ipak, najteži udarac doživio je nakon prerane smrti unuka.
Kada sam ga posljednji put vidio na Rondou, nedaleko od njegove kuće, 2. decembra 2015. godine, rekao mi je da se nikako ne može pomiriti s gorkim saznanjem da njegovog unuka više nema.
„Ne prestajem plakati. Suze stalno teku, duša jeca i ne vjerujem da ću još dugo izdržati“, govorio mi je tada, i ne sluteći da je to naše posljednje viđenje, Najveći, koga je ova vala ikad imala. Toliko veliki da se treba ustati i nakloniti na pomen njegovog imena.
Od juče smo siromašni za velikana fudbalske igre. Divnog čovjeka i druga. Ime Muhameda-Hamića Mujića sijaće vječito na fudbalskom nebu, a najmanje što bi Velež mogao učiniti da mu se oduži je da stadionu koji se planira graditi da ime Muhamed Mujić.
Posljednji ispraćaj Muhameda-Hamića Mujića biće u ponedeljak, 22. februara, u 15,30 sati na Gradskom groblju Sutina.
Hamiću, za sve bezbrojne radosti, uživanje u tvojim igrama i golovima, ali i višedecenijsko druženje, veliko HVALA.
Počivaj u miru i neka Ti je laka mostarska zemlja.

Fazlija Hebibović
(novasloboda)


VREMEPLOV: Muhamed Mujić prvi kapiten reprezentacije bivše Jugoslavije iz BiH
Reprezentacija bivše Jugoslavije je učestvovala na sedam svjetskih prvenstava. Do dresa reprezentacije je bilo teško doći, ali još teže postati kapiten ako niste iz klubova velike četvorke. Međutim, to je prvo uspjelo Muhamedu Mujiću iz Veleža (po mnogima najboljem fudbaleru koji je rođen na bh. prostorima), 1962. na Svjetskom prvenstvu u Čileu.
Mujić je bio kapiten prekaljenim asovima tipa Šekularca, Šoškića, Jusufija, Skoblara... Jugoslavija je na kraju zauzela četvrto mjesto, a na slici u gornjem redu stoje s lijeva Dražen Jerković, Milutin Šoškić, Vlatko Marković, Vladimir Durković, Vladica Popović, Fahrudin Jusufi, čuče Željko Matuš, Muhamed Mujić, Milan Galić, Dragoslav Šekularac i Josip Skoblar.
Mujić je boje najbolje državne selekcije (1956. - 1962.) branio 33 puta, a u listu strijelaca upisao se 18 puta. Najbriljantniju partiju u Veležovom dresu pružio je u okršaju sa zagrebačkim Dinamom u sezoni 1955/56 kada su "Rođeni" na stadionu Pod Bijelim brijegom deklasirali "modre" sa (6:1), a Mujić bio strijelac pet golova.
(sportavaz.ba)



Muhamed Mujić (1933-2016)
FK Velež
Poštovani članovi, prijatelji i simpatizeri Veleža, s velikom tugom obavještavamo Vas da je danas prestalo kucati srce po mnogima najboljeg fudbalera Veleža, i jednog od najbolji trenera u historija našeg kluba, Muhameda Mujića. Povodom ovog nenadoknadivog gubitka FK Velež svim članovima obitelji Mujić izražava iskrenu sučešće.

Inače, Muhamed Mujić je rođen u Mostaru 25.04.1933, godine. Mostaru, bivši je jugoslavenski (bosanskohercegovački) fudbaler, Smatra se jednim od najpopularnijih i najboljih hercegovačkih fudbalera. Bio je višestruki reprezentativac i učesnik na olimpijskom turniru 1956. u Melburnu (srebrna medalja) i na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu (četvrto mjesto).

Karijeru je marta 1948. u omladinskoj ekipi mostarskog Veleža, a za prvi tim je debitovao 1950. - kao 17-godišnjak. Od 1952, kad je Velež postao prvoligaš, odigrao je 212 prvenstvenih utakmica, a u sezoni 1955/56. bio je najbolji prvoligaški strijelac - 21 gol (zajedno sa Veselinovićem i Ognjanovom).

Tokom svoje blistave karijere, Mujiće je odigrao brojne utakmice za nezaborav. Ipak, za fudbalske sladokusce ostaće u vječitom sjećanju njegovih pet golova u pobjedi Veleža nad Dinamom na stadionu pod Bijelim brijegom u sezoni 1955./56 sa visokih 6:1.

Jedno vrijeme je s uspjehom igrao je u francuskoj prvoligaškoj ekipi Les Girondins de Bordeaux iz Bordoa (1962-1963), zatim je bio član zagrebačkog Dinama (1964-1965), a poslije toga ponovo je otišao u inostranstvo i nosio dres belgijske ekipe K. Beringen FC (1966). Zatim se vratio u Mostar i karijeru završio u Veležu 1968, gdje je kasnije bio trener i tehnički rukovodilac.
Uz sedam utakmica i 12 golova za mladu reprezentaciju (1953-1956) i pet utakmica i dva pogotka za ,,B" selekciju (1955-1957), odigrao je 32 utakmice i postigao 17 golova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 29. aprila 1956. protiv Madarske (2:2) u Budimpešti, a od dresa s državnim grbom oprostio se na Svetskom prvenstvu u Čileu, 31. maja 1962. protiv SSSR-a (0:2) u Ariki, kada je teže povrijedio jednog sovjetskog fudbalera. Iako mnogi smatraju da je dobio kaznu, istina je da nakon toga Mujić odlučio da ne igra više, jer ga je to strašno pogodilo.

(fkvelez)