ponedjeljak, 30. lipnja 2014.

Islam Slimani - Perfektan lik za identifikaciju

Islam Slimani je, golom za izjednačenje protiv Rusa, postao prvi alžirski fudbaler koji je postigao više od jednog gola na Svjetskom prvenstvu.



Islam Slimani (26), zna tačno šta ga već čeka. On poznaje heroje alžirskog fudbala još od njegove mladosti, iz Ain Benaiana, jednog nimalo glamuroznog predgrađa grada Alžira. Tu je često sjedio na obali, a pošto nije imao para da kupi ribarski pribor, vezivao bi za kanafu praznu plastičnu flašu i bacao u vodu, nadajući se da će tako uloviti ribu. Ovu priču je ovih dana često pričao. Loviti ribu sa plastičnom flašom, ponekad je potrebna samo jedna kratka priča, kako bi se razumjelo, odakle dolazi neko, koga će, tamo kod kuće, sada svi nositi na rukama. Junaci alžirskog fudbala zvali su se do sada Rabah Mađer, Lakhdat Bolloumi ili Salah Assad. Za njih u Alžiru zna i najmanje dijete, a to je upravo zbog toga što do sada u Alžiru nije ni bilo puno fudbalskih zvijezda. Davne 1982. godine „fennecs“, ili „pustinjske lisice“ bili su na Svjetskom prvenstvu u Španiji, a 1986. godine u Mexicu. Od tada ih više nigdje nije bilo. U Španiji su 1982. godine senzacionalno pobijedili ondašnju Saveznu Republiku Njemačku, ekipu u kojoj su igrali Karl Heinz Rummenige, Breitner, Magath. Tada se nisu plasirali u završnicu, jer su Nijemci i Austrijanci poslije odigrali neriješeno, što se do danas u fudbalskom svijetu tumači kao pakt o nenapadanju, i Alžir je izletio sa turnira. Od tada je ova utakmica između Nijemaca i Austrijanaca žigosana kao „sramota iz Gijona“. Četiri godine kasnije u Mexicu, Alžirci nisu bili ni malo bolji. Navodno, Alžirci su tada u ekipi imali nekog ruskog ljekara, i niko ni do dan danas ne zna, šta je on tada davao igračima, pa su tada tako brzo trčali terenom. Ali, ostalo je zabilježeno, devetorica od tih igrača, kasnije su dobijali djecu sa tjelesnim nedostacima? Tragedija i u sportskom i u ljudskom pogledu bila je sastavni dio nastupa Alžira na Svjetskim prvenstvima. Zbog toga su Mađer i Belloumi tako popularni, jer su omogućili zvjezdane trenutke, bili su strijelci golova na Svjetskom prvenstvu 1982. godine. Islama Slimanija sada već poznaju svi kod kuće, čak i svako dijete. On je po prvi put u istoriji odveo Alžir u završnicu Svjetskog prvenstva, golom odluke protiv Rusije, završena 1:1. Slimani i njegove pustinjske lisice, pod vođstvom trenera Vahida Halilhodžića, na stadionu Porto Alegre, sada ponovo igraju protiv Njemačke, ali, u osmini finala Mundijala. Nezavisno o ishodu te utakmice, Islam Slimani je kod kuće već dugo postao perfektan lik za identifikaciju, ne samo što je igrač reprezentacije Alžira, već i što je i rođen u Alžiru. Od ukupno 23 igrača ove reprezentacije, čak njih 16 je rođeno u Francuskoj, mnogi od njih su od ranog djetinjstva prošli francuske fudbalske škole. Od 2009. godine, po novom propisu, mnogi mladi igraći koji posjeduju više pasoša, mogu promijeniti boje nacionalnog dresa. Od ovog propisa, reprezentacija Alžira je mnogo profitirala. Islam Slimani je počeo igrati za JSM Cheraga, pa za CR Belouizdad. Ali, jedan takav igrač se nikad dugo ne zadržava u Alžiru. Prije godinu dana, njegov klub ga nije htio pustiti, on je tužio klub, jer su mu bili obećali stan, a obećanje nisu izvršili. Dobio je na sudu i sada Slimani igra za Sporting Lisabon. On je zvijezda reklamnog spota za Nike sa sloganom:“risk evrything” (riskirati sve).

Ain Benian, plažu u Alžiru, hvatanje riba praznom plastičnom flašom, Islam Slimani je već davno ostavio iza sebe.
(izvor:sdz)
Priredio: Smail Špago

Biciklom iz prošlosti u budućnost


Od nekadašnjeg „velocipeda“ do bicikla na sklapanje, do najnovijih modela, sve to se može vidjeti na izložbu posvećenoj samo biciklima, u Muzeju za rad, u Hamburgu.



Iznenađujuća saznanja o biciklima, njihovoj ulozi u transportu i u budućnosti. Muzej za rad u Hamburgu posvetio je čitavu jednu izložbu samo biciklima. Tu se mogu vidjeti stotine bicikla iz raznih vremenskih operioda. Osim toga, izložba pruža pogled i na biciklističku budućnost. Braća po točkovima biciklu, čije samo ime kazuje da se radi o prevoznom sredstvu sa dva točka, su trotočkaš, pa i četvotočkaš, bicikon za jednu, dvije, ali i više osoba. Posjetiocima je ponuđen pogled na 100 eksponata. Istorijski gledano, nekada je ovo sredstvo prevoza bilo dostupno samo bogatima, i to samo kao sredstvo zabave. Pred Muzejem u Hamburgu, nedjeljom je moguće i provozati istorijsko biciklo, koje je kopija nekadašnjeg čuvenog češkog bicikla. Oko 1880. godine, biciklom se već mogla dostizati brzina i do 40 kilometara na sat. Vožnja je itekako bila opasna. Sjedilo se u visini vozača kamiona, ispod nije bilo nikakvih amortizera, a snagom nogu direktno se pokretao veliki prednji točak. Zahvaljujući kasnijem izumu lanca za pogon bicikla, visoko biciklo je otišlo u muzej. Pored eksponata, posjetioci mogu baciti pogled i na istorijsku literaturu o biciklima kroz vrijeme.


Posebno interesantna je jedna knjiga iz 1897. godine, koja opisuje prednosti i nedostake vožnje bicikla za žene. Naglašavaju se higijenski nedostaci, ali i opasnosti takve vožnje za ženske osobe, a čak je napisano kako je nekulturno da žene voze biciklo. Naravno, sve to se vremenom mijenjalo. Već početkom dvadesetog vijeka, napravljen je znatan zaokret u proizvodnji bicikla za žene. Ali, je takođe, zabilježeno da su u ženska bicikla vrlo često ugrađivani lošiji dijelovi. Do promjena u kulturi vožnje bicikolom došlo u vrijeme kad je biciklo došlo u centar pažnje društvenih diskusija. Međutim, popularnost mu je vremenom i opadala i rasla. Vrhunac popularnosti u svijetu doživljavao jevoko 1960 godine. Ali, i tada je još bilo nezamislivo da jedna žena vozi trkaće biciklo, ili da se pojavi obučena kao Eddie Merckx. A danas, to je već trend. Pa čak se biraju i boje guma, lila, jedna optička varka, kao i ono iz davnina, kada je muškarac vozi ženu pozadi, ali, i to je već prošlost.






Izložba prikazuje i jedan pogled u budućnost, daje vizije izgleda biciklističkih staza, koje predvišaju više biciklističkih traka, za različite brzine bicikla, uz desetke prijedloga izgleda novih bicikla.
U svakom slučaju, najvažnije je što ova izložba podržava najosnovnijuu stvar, što se tiče bicikla, a to je zabava uz vožnju bicikla.  

Smail Špago (Novasloboda.ba)

Mostar, Stolac, Počitelj...tri iz zraka...

tri iz zraka...





...budi pozitivan...


Carinski pijesak



ŠARENO KAMENJE
ŠTO GA PONESEŠ
NA DALEK PUT
ZA SUDBINOM
DALEKO OD RODNOG SUNCA
DA TE SJEĆA, GOLICA
U CIPELI STAROJ, POKRAJ SRCA



30.06.2014
zdena bošković

nedjelja, 29. lipnja 2014.

„Stoljeće mira nakon stoljeća ratova“



Na Latinskoj ćupriji izveden muzičko-scenski performans „Stoljeće mira nakon stoljeća ratova“



Na Latinskoj ćupriji u Sarajevu sinoć je malo prije ponoći, u prisustvu brojnih građana, održana izvedba muzičko-scenskog performansa „Stoljeće mira nakon stoljeća ratova“, koji je priređen u okviru cjelodnevnog programa obilježavanja stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata i Sarajevskog atentata. Ovaj je događaj izvelo više od 300 učesnika iz 12 zemalja – Srbije, Hrvatske, Francuske, Belgije, Italije, Turske, Rusije, Rumunije, Moldavije, Slovenije, Velike Bitanije i BiH. Većina njih su umjetnici, muzičari, pjevači, glumci i plesači, te učenici osnovnih škola. Uz istaknuta imena iz ovog miljea, nastupili su i mladi umjetnici. Reditelj ovog događaja Haris Pašović prethodno je istakao za Agenciju Fena da je riječ o multidisciplinarnom spektaklu, koji uključuje integrirani ples, dramu, muziku, pjevanje, horsko pjevanje i video. „To je kompleksno muzičko-scensko djelo i priča o običnom čovjeku koga istorija vodi različitim tokovima. Ono će prenijeti poruku iz Sarajeva za građane BiH i cijeli svijet – poruku za novi početak, te želju za mirom i berićetom u 21. stoljeću. Želimo poručiti da nakon sto godina ratova treba uslijediti sto godina mira“, kazao je on. Među brojnim izvođačima bili su i Dino Merlin, Šaban Šaulić, Eldin Huseinbegović, hor Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, Kubanjski kozački hor iz grada Krasnodara u Rusiji, operski pjevač Nicolas Simea iz Pariza, klapa Cambi iz Kaštela, balet Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, plesni centar Tala iz Zagreba, te duhački kvartet iz Sarajeva. U spektaklu su igrali Alma Prica, Selma Ergeč (Ergec), Aisa Maiga, Uroš Mladenović, Vladimir Maksimović, Aleksandra Pejić, Kristina Jevtović, Una Đelosavljević, Rijad Gvozden, Aleksandra Belošević, Nikolina Spasić, Davor Golubović, Uglješa Spasojević, Milan Novaković i Tatjana Mateša. Radionice u Maglaju i Sarajevu napravile su scenografiju, koju su kreirali sarajevski arhitekti Lada Maglajlić i Vedad Orahovac, dok je dizajnerica svjetla bila Barbara Mugnai iz Firence. Nekoliko malih tvornica u Sarajevu šile su kostime Vanje Ciraj i Irme Saje. Muziku su komponirali Dino Šukalo i Danijel Žontar, a izbor pjesama napravio je Haris Pašović. Produkciju je radio East West Centar, dok je projekt finansirala Evropska unija. (Fena)  


Iz štampe, prije 100 godina - 29. juni 1914.



29. juni 1914. godine



Dan poslije atentata, stranice svjetske štampe su izvještavale o atentatu u Sarajevu:

Iliustierter Wiener Extrablatt – Die Ermordung des Thronfolgerpaares

St. Louis Globe Democrat – Assassin kills hier to Austrian throne and wife in street of Bosnia capital

The New York Times – Hier to Austrias throne is slain with his wife by a Bosnian youth to avenge seizure of his country

The New York Herald – Archduke Francis Ferdinand and his consort, the duchess of Hohenberg are assassinated while driving through streets of Sarajevo, Bosnia

Reichspost Morgenblatt – Die Ermordung des Thronfolgers und seiner Gemahlin

Wiener Zeitung – Amtlicher teil








subota, 28. lipnja 2014.

Sto godina poslije...

Ćoša gdje je počeo Prvi svjetski rat...




 Stoljeće mira, nakon stoljeća ratova, Sarajevo 28. juna 2014.



Iz štampe, prije tačno 100 godina



Vanredni broj Bosnische Post na dan atentata

Novine Bosnische Post izlazile su u Sarajevu početkom dvadesetog stoljeća.  

Na dan kada se desio atentat redakcija ovog lista reagovala je profesionalno. Odmah je izdala vanredni broj, na samo jednoj stranici, u kojem su pokušali da novinarski pokriju događaj, koji će, tek kasnije se ispostavlja, biti povod za Prvi svjetski rat.
Pogledajte


Radiosarajevo.ba

Vrijeme Austro–Ugarske, 1878-1918.



Benevolentni okupator koji nam je donio željeznicu, rasvjetu, tramvaje...

28. juni 2014. u 07:55

(tekst sa: radiosarajevo, slike Mostar u AU, arhiva))

Austro-Ugarska monarhija okupirala je Bosnu i Hercegovinu 1878. godine i njome vladala sve do 1918. godine. U tih 40 godina, iako su bili okupatori, za BiH su uradili mnogo. Od institucija, preko puteva, arhitekture, infrastrukture, razvoja kulture... 

Kontinuitet institucija

Sarajevo je prije dolasaka Austro-Ugarske bilo jako loše prometno povezano, kako sa istokom, tako i sa zapadom.
Jedino što su Osmanlije napravile je telegrafska veza između Carigrada i Sarajeva. To se radilo u sklopu modernizacije vilajeta u posljednjih 10 godina vladavine Otomanske imperije u Bosni i Hercegovini.
Tada je donešen vilajetski ustav i formirane su institucije, a njih su austrougarske vlasti preuzele po okupaciji i one su nastavile da funkcionišu pod drugim imenima.
"Glavna institucija je bila Gradsko poglavarstvo. To tijelo je najviše sličilo današnjoj Skupštini Kantona Sarajevo. Ono je brinulo o svim aspektima funkcioniranja jednog grada - u njihovoj nadležnosti je bila higijena, vodosnabdijevanje, komunalni radovi...", rekao je za portal Radiosarajevo.ba Velid Jerlagić, arhivist Historijskog arhiva Sarajevo. 
Jedan od prvih zadataka koje je Austro-Ugarska poduzela je bilo numeracija kuća i označavanje ulica, gdje je izrazila za to vrijeme jako senzibilan pristup problemu. 
Iako su bili okupatori, oni su se vrlo uljudno ponašali. Što zbog mandata kojeg su dobili nakon Berlinskog kongresa i nadgledanja njihovog ponašanja, a i zbog visokog stupnja na kojem je tada bila civilizacija i birokracija Austro-Ugarske. 
Monarhija je u planiranju razvoja i uređenja grada apsolutno ispoštovala zatečeno stanje, odnosno običaje i navike stanovništva. To se odnosilo na širine ulice, parcelaciju, gabarite... 

Mostar, 1914.


"Oni nisu rušili kuće da bi planirali avenije i bulevare, kao sto je radila carska Rusija nakon što je okupirala tatarski Krim ili Srbija u Beogradu. Nije rušila džamije i druge spomenike islamske kulture", priča nam Jerlagić.

Austro-Ugarska se ponaša pravično, zadržava uske uličice koje su bile specifične za Sarajevo. Prilikom kaldrmisanja cesta, izgradnje vodovoda, a kasnije i elektromreže, potpuno je ispoštovano zatečeno stanje i nije se ulazilo u posjede domaćih stanovnika. 
Prije dolaska Austro-Ugarske postojao je plan o željezničkoj liniji koja je trebala povezati Berlin i Bagdad. Dio te trase je trebao proći i kroz BiH, dijagonalno od Bosanskog Novog prema Sarajevu i dalje, ali je završen samo dio pruge od Bosanskog Novog do Banje Luke.
Austrijanci su odmah po dolasku počeli s izgradnjom uskotračne željeznice. Prvo su povezali Sarajevo sa sjeverom i Slavonskom Brodom, a ta pruga je veoma brzo izgrađena.
Već nakon prvih 20 godina okupacije već je postojala dosta složena željeznička mreža, a koja se oslanjala na Sarajevo kao čvoriste. 
Do 1910. godine u BiH postoji vrlo gusta mreža uskotračnih željeznica koje su bile izuzetno tačne i koje su se slijevale u Sarajevo. Ta zaostavština je nastavila da se koristi i nakon nestanka Austro-Ugarske, sve do kraja 20. stoljeća. 
Infrastruktura u vidu cesta, željeznica i telegrafa, te druga vrsta infrastrukture, je preživjela i opstala do dana današnjeg. 

Mostar, hotel Neretva i Banja

"Javne građevine koje je gradila Austro-Ugarska, poput opština, vojnih komandi i slično, su građene da imaju trajnost dužu od 100 godina. Poznato je nekoliko priča o zgradama koje su nedavno dobile obavijesti od današnjih austrijskih vlasti o isteku te stogodišnje garancije", kaže Jerlagić. 

Također, za vrijeme vladavine Austro-Ugarske uspostavljen je poštanski promet koji je išao uglavnom željeznicom. Sva pošta je stizala nevjerovatnom tačnošću za 24-48 sati.

"Razglednica do Bugojna danas putuje sedam dana. Za vrijeme Austro-Ugarske, pismo koje biste poslali u najudaljeniji kutak monarhije bi stiglo za 24-48 sati. U nekim vanrednim slučajevima to se moglo produžiti na 72 sata", dodaje Jerlagić.


Mostar, Most franje Josipa i hotel Bristol

Mostar, most Mujage Komadine

Mostar, Carinski most

BiH je tada imala i poštanske marke koje su bile vrhunski dizajnerski urađene. Serijali poštanskih markica iz 1900-ih, na kojima su bili razni bh. motivi, poput Neretve, Počitelja, Tuzle, Sarajeva, su bile prava mala djela umjetnosti. Uz pomoć lupe, na gravurama su se mogli vidjeti i najsitniji detalji. 
Poštanski promet je bio okosnica prikazivanja BiH u inostranstvu, a i izdavaštvo razglednica je uzelo zamah. U Sarajevu je bilo nekoliko izdavačkih kuca koji su slali razglednice iz BiH u razne krajeve svijeta. 
U posljednje vrijeme se pojavljuju razglednice Sarajeva koje su se slale u afričke kolonije, pa čak i Južnu Ameriku. 
One su promovirale Sarajevo kao spoj islamske kulture i zapadne, hrišćanske civilizacije. 

"Sarajevo je, baš zbog ponašanja Austro-Ugarske, bilo dobar primjer kako je moguće ostvariti pozitivne stvari u srazu istoka i zapada. Uz razborito, mudro, pravedno i pošteno vođstvo, moguće je udovoljiti svim grupacijama", ističe Jerlagić.

Između ostalog, Austro-Ugarska je regulirala i korito rijeke Miljacke, i to uzimajući u obzir proračune za stogodišnje vode. Do njihovog dolaska Miljacka ničim nije bila regulirana i često je plavila samu sarajevsku čaršiju.
I sve to u svega 40 godina. 
H.D.
Radiosarajevo.ba



Sa Mostarskog behara



Udati se sa 20 godina, to je isto kao otici sa žurke u 11 uveče.
 
Imam brata blizanca. Ja sam lopov, a on je ministar u vladi. I niko nas ne razlikuje.
 
Drugovi u poseti srpskom političaru u njegovom stanu:
Jao, prelep ti je stan!!! Divan. Iskreno. i pet godina da odležiš za njega pa da ti ne bude žao! 


 
Kada sam se vratila u domovinu, shvatila sam da je nostalgija  bolje rešenje.
 
Ministarstvo zdravlja saopštava da lekova u apotekama neće biti do sredine juna i apeluje na građane da se ovih dana razboljevaju samo ako baš moraju.
 
Šta kćerka specijaliste za plastičnu hirurgiju kaže kada je pitaju da li je nevina?  Još nisam!
 
Teza da mnogo pijemo alkohol ne pije vodu!
 
Žena viče na muža preko telefona:
Lepo sam ti rekla da dolazim za 5 minuta!
Šta me zivkaš na svakih pola sata?
 
Šta kaže Kinez kad otvori frižider?
Ni kučeta ni mačeta!
 
Ko još osim Arapa čita s desna na levo?
Gosti u restoranima kad čitaju MENI.
 
Ah, kako sam ja bio srećan sa tom ženom. A onda se desilo ono čega sam se plašio. Spakovala je stvari, ostavila muža i došla da živi kod mene!
 
Poruka mužu:
Uzmi danas sina iz vrtića.
P.S. Ne brini, on će tebe da prepozna!
 
Sećam se kada sam se prvi put skinuo pred ženom -
ona je vrisnula, a mene su isterali iz autobusa.
 
Nova godina bez alkohola je kao srpska svadba bez trudne mlade!
 
Ovako funkcioniše ženski mozak:
- Ijaooooo pauuuuk, ubiiiiij gaaa!!!
Pljas.
- Ijaoooo, jaaaadan mali pauk.
 
U kući sam zakon!
Niko me ne poštuje.
 
Najveću glad osećamo kad smo siti svega.
 
Neke ljude ne mogu da pročitam između redova,  jer jednostavno nisu u redu!

Kada bi u Srbiji lopovima sekli ruke, u Skupštini bi  umesto tastera za glasanje bile pedale.  

Sa čim Ciga jede ćevape?
Sa zadovoljstvom.

From:DSunje

Iz Bečke štampe 1914. godine



Dan prije...

Kako je prije tačno 100 godina Franjo Ferdinand dočekan u Mostaru?

Neuigkeits-Welt-Blatt, 27. juna 1914.


Prije stotinu godina, na putu iz Metkovića prema Sarajevu, austrijski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand posjetio je Mostar.O dočeku koji mu je priređen, Bljesak.info donosi prevod izvještaja koje su 27. juna 1914. objavile bečke novine Neuigkeits-Welt-Blatt (broj 144, jun 1914., str. 5).
Stigavši na željezničku stanicu glavnoga grada Hercegovine, prijestolonasljednik je izvršio smotru počasne Pješače garde lokalnoga garnizona, nakon čega je gradonačelnik Komadina održao pozdravni govor Nadvojvodi u kojem je izrazio zahvalnost za posjetu gradu i uputio molbu da se Nadvojvoda udostoji prenijeti osjećaje sinovske ljubavi, odanosti, nepokolebljive vjernosti i odanosti prema uzvišenoj osobi Cara na vrhovnom prijestolju. Naposljetku je gradonačelnik prijestolonasljedniku izrazio dobrodošlicu u „krševitu Hercegovinu“.
Nadvojvoda Franjo Ferdinand odgovorio je na ovaj govor:
„Zahvaljujem Vam, gospodine gradonačelniče, za pozdravnu dobrodošlicu na hercegovačkom tlu i s iskrenom radošću prihvaćam Vaše uvjeravanje o nepokolebljivoj vjernosti i odanosti Njegovom Veličanstvu, našem milostivom vladaru. Posebnu radost mi pruža to što mi se nudi prilika upoznati zanimljivi glavni grad Hercegovine“.
Nastavljajući:
 „Molim Vas, gospodine gradonačelniče, prenesite stanovnicima ovoga lijepog grada, za čiji razvoj imam najdublje zanimanje, moj najiskreniji pozdrav.“
Gradonačelnikov govor i Nadvojvodin odgovor primljeni su s glasnim klicanjem.
Zatim je održano predstavljanje dužnosnika, od kojih je svaki bio pozdravljen govorom. Kroz špalir koji su formirali općinski vijećnici, autonomnih tijela svih konfesija i zbora veterana, Nadvojvoda je prošao do automobila, kako bi započeo obilazak grada.



Išlo se kroz Ričinu ulicu, preko mosta Franje Josipa do nove gradske banje Franje Ferdinanda, koju je Nadvojvoda obišao u cijelosti. Prije Karađozbegove džamije Nadvojvoda se zaustavio i ponovno mahnuo muslimanskoj školskoj djeci, koja su s hodžama stajala u redu na vrhu dvorišta džamije i pjevala državnu himnu.
Na Komadininu mostu, Nadvojvoda se zaustavio kako bi uživao u veličanstvenu pogledu na stari rimski most. Vožnja je zatim išla pored elektrostanice Franje Josipa i Franjevačkog samostana, do Štefanijinie aleje, i odatle nazad na željezničku stanicu.
Na svim mjestima i u svim ulicama kuda je Nadvojvoda prošao, svečano obučeni stanovnici pripremili su Nadvojvodi slavljeničke ovacije. Uvijek i uvijek iznova oglašavao se glasan uzvik 'Živio' upućen Caru, Nadvojvodi, Dinastiji i Monarhiji.
Nadvojvoda je zahvalio, pozdravljajući srdačno na sve strane. Čitav je grad sjajio u najbogatije ukrašenim zastavama.
Na željezničkoj stanici, Nadvojvoda se pozdravio s uglednicima, kojima je ponovno izrazio svoje zadovoljstvom prijemom.

objavljeno: petak, 27. juna 2014.
izvor: Bljesak.info
autor: Z.S.

petak, 27. lipnja 2014.

Uoči Ramazana




Nana Fatima godinama nikom ne da ključeve mostarske Nezir-agine džamije


Osamdesettrogodišnja Mostarka Fatima Kasumović jedna je od brojnih muslimanki u Bosni i Hercegovini koja s velikim nestrpljenjem iščekuje dolazak mjeseca ramazana. Nana Fatima naglašava kako je ramazan vrijeme u kojem njenu porodicu ponovo okuplja sreća i ponos.
„I zato mi je drag ramazan. Sva djeca oko mene, moji sinovi, snahe, unuci. Kud ćeš više ljepote“, počinje svoju priču o blagodatima ramazana, svetog mjeseca muslimana, nana Fatima.
„Jedva čekam da počne“, kaže Fatima, dodavši kako nije brojala koliko je ramazana ispostila, brojke joj nisu važne.
Nana Fatima već petnaestak godina ne da džamijskog ključa mostarske Nezir-agine džamije nikome. Ova džamija smatra se najstarijom na desnoj obali rijeke Neretve.
„Kad su prije petnaest godina obnovili Nezir-aginu džamiju, tražila sam od muftije da mi da ključ i rekla mu da ću se ja brinuti o džamiji, o njenoj čistoći, o njenoj avliji, sve dok sam živa“, prisjeća se dražesno usplahirena Fatima.

 
FOTO: Anadolu Agency

Rijetki su vjernici, turisti koji su posjetili Nezir-aginu džamiju, inače proglašenu nacionalnim spomenikom BiH 2004. godine, a da nisu primijetili s koliko ljubavi i žara ona vodi brigu o svakoj travci uz džamiju, o svakoj ruži, starom nišanu. A, kad ona ne može, ili zbog godina ili zbog finansijskih sredstava, pomognu joj njeni sinovi.
„Šta će, moraju majku poslušati“, našalila se.
Svaku ružu oko džamije zalila s bezbroj salavata
Dok priča za Anadolu Agency (AA) kako je i ove godine temeljito očistila sve, pokazuje na džamijski harem prepun raznoraznih ruža.
„Pogledaj kako je lijep. Ne možeš ga se nagledati. Da je još dva oka, pa da još uživam u ovoj ljepoti“, nastavila je objašnjavajući gdje i kako provodi ove predramazanske dane.
Fatima je svakoj ruži dala ime, svakoj zasađenoj ruži prilazi s posebnim odnosom. Dok ih zalijeva, neprestano uči salavate i šalje selame posljednjem Božijem poslaniku Muhamedu a.s.
„Takav je, sine, bio običaj kod naših majki i naših nena. One su uvijek učile salavate, kad bi radile, kad bi tugovale, djecu u školu ispraćale“, pojasnila nam je stare običaje, koji se sve manje i manje čuvaju.
I ove godine je Fatima očistila, ne samo unutrašnjost džamije, ćilime i prozore, već i prilaze munari. Pomogli su joj sinovi.
  
FOTO: Anadolu Agency 
Nezir-agina džamija u pjesmama opjevana
Nezir-agina džamija je smještena na samom ušću rijeke Radobolje u rijeku Neretvu, svega 20 metara od najstarije mostarske ćuprije, Čejvan-ćehajine i stotinjak metara od Starog mosta. Njen dominirajući položaj stari mostarski pjesnici su često opisivali u svojim pjesmama.
„Tamo gdje Radobolja Neretvi šapuće vječite tajne stremi k nebu Nezir-agino zdanje, otrgnuti uzdah vjere, kuća vječitih zaljubljenika u istinske vrijednosti ovoga svijeta“, zapisao je mostarski pjesnik Hulusi. Fatima nije čula za tu pjesmu, ali dražesnost i ljepotu Nezir-agine džamije na jednak način doživljava kao i on.
Na pitanje šta je najviše usrećuje dok se brine o džamiji, kaže da je to pojava mlade i pokrivene djevojke.
 

FOTO: Anadolu Agency
„Kad one svrate da klanjaju namaz, a ovdje svraća veliki broj turista koji hoće da baš tu klanjaju, mene preplavi sreća, jer su lijepe kao ove moje ruže“, pojašnjava.
U tim posjetama Fatima pronalazi dodatni motiv da se predano posveti uređenju džamijskog okoliša. Njeni su sinovi nedavno finansirali manje građevinske radove na abdesthani.
„Sramota je, sine, da musafir nema gdje abdest uzeti“, naglašava Fatima. I dok smo razgovarali, naišla je djevojka s maramom na glavi pored džamije. Brzo je s njom Fatima ostvarila kontakt i zamolila je da se fotografira u našoj priči, jer kako je kazala, djevojka je lijepa kao njene ruže.
„Vidiš li kako njena mladost pristaje ovoj ljepoti“, dodaje.
Radost druženja s vjernicima
Svako druženje s vjernicima Fatimi pričinjava veliku radost. Stoga po svu noć iščekuje kada će sabah namaz, da se podruži s ljudima, da ponovo počne zalijevati svoje ruže.
„Evo, vidiš kako je sve čisto. Nigdje ni travke, ni mrava nema. Sve je lijepo i namirisano“, priča Fatima.
Nana nastavlja svoju priču, da joj svake godine hadži-Razija, hadži-Sadeta i hanuma Zenka pošalju hediju da može kupiti sve što joj je potrebno, kako bi džamija bila besprijekorno čista. Nani Fatimi ramazan je vrijeme novog rađanja i stoga ga s nestrpljenjem iz godine u godinu čeka i njemu se nada.
 

FOTO: Anadolu Agency
Džamija nazvana po svom osnivaču
Džamija, po svom osnivaču nazvana Nezir-agina, sagrađena je 1550. godine, a uz nju se nalazilo i manje groblje.
O Nezir-agi, osnivaču džamije, ne zna se ništa pouzdano, jer mu u pristupačnim izvorima nema nikakva pomena. Pošto se nije sačuvala ni zakladnica, to se ne zna ni šta je vakif ostavio za izdržavanje džamije i, možda, mekteba uz nju.
Smatra se najstarijom džamijom na desnoj obali Neretve. Vakif je prema predanju bio zet mostarskog vakifa Nesuh-age Vučijakovića. Po nazivu aga da se zaključiti da je bio u nekoj vojnoj službi. Stanovao je gdje mu se i džamija nalazila.

Radiosarajevo.ba

Kako čovjek voli Bosnu i Hercegovinu - Marcelo Adanet



Marcelo Adanet, sa dresom Džeke u Brazilu, emisija o BiH



Kako Brazil vidi BiH (Ili, kako ovaj čovjek voli BiH)


Apaixonado pela Bósnia, Marcelo Adnet dá ensinamentos sobre o país

Kliknite na sljedeci link da pogledate kako  u Brazilu vide BiH. SK

Prenešeno sa: Mostarski Behar,
from: Nermina Harambasic
 

kliknite na link i pogledajte (4 min 25sec).

fotosi iz filma: