subota, 31. prosinca 2016.

Nova Sloboda: Sretna Nova 2017. godina


Svim građanima Bosne i Hercegovine, Mostara, regiona i dijaspore, želimo, prije svega dobro zdravlje, više radnih mjesta, veće i redovnije penzije i manje svađa političara.
Sretna i berićetna Nova 2017. godina!
Redakcija nezavisnog portala Novasloboda.ba

Sretno u Novu 2017. godinu


Sve najbolje,  a prije svega dobrog zdravlja, jer kad se saberu neke godine, to je ipak najvažnije.
Lijepi pozdravi

Smail Špago 

petak, 30. prosinca 2016.

Turneja Četiri skakaonice, 65. izdanje




Po 65. put tokom Novogodišnjih praznika održaće se tradicionalna novogodišnja turneja u skijaškim skokovima.

Raspored:
30.12.2016 Oberstdoef (16:45)
01.01.2017 Garmischpartenkirchen (14:00)
04.01.2017. Innsbruck (14:00)
06.01.2017. Bischofshofen (16:45)

Favoriti:
Vodeći u Svjetskom kupu je 17. godišnji Slovenac Domen Prevc, rođeni brat branioca titule lanjskog pobjednika Petera Prevca (24). Osim njih dvojice tu su Daniel Andre Tande (22) iz Norveške, Kamil Stoch (29) iz Poljske i Stefan Kraft (23) iz Austrije, kao veliki kandidati za pobjedu na turneji.


(spagos)

Pogled odozgo






Što se ide više u vis, figure na zemlji postaju jasnije. Devet slika skoro sasvim normalne prirode.
A ponekad je skoro i smiješno da se pojedine tako velike stvari skoro previde. Prava slika se može vidjeti tek iz aviona, ili na snimku iz neke svemirske letjelice.
Baš kao na devet sasvim različitih slika-zagonetki iz prirode:
-Kit u šumi? Istočna obala Australije
-Sova između ostrva ? Palawan, ostrvo, zapadni Filipini
-Majmun sa golim prsima? Dvorac Herrenchiemsee u Bayernu
-Bijeli konj? Brdo u engleskoj grofoviji Oxfordshire
-Čovjek sa ustima? Maroko, sjeverno od Agadira.
-Štap ispred lica? Crtež na brdu, geoglif u Čileu.
-Indijanac sa slušalicom u uhu? Lanac brda u Kanadi.
-Čuđenje? Polje uljane repice MülhausenThüringen.
-Kovrdžava kosa? Manicouagan jezero u Quebecu.
(izvor:sdz)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)

četvrtak, 29. prosinca 2016.

Procvijetale visibabe: Gdje se krije zima?



Nekada se govorilo, visibabe su prvi vjesnici proljeća.
Ponekad bi se pojavljivale čak i ispod snijega, najavljujući promjenu vremena.
Ove godine su se pojavile samo nekoliko dana nakon zvaničnog početka zime.
Na slikama visibabe koje je 26. decembra u Mostaru ubrala i fotografisala Emina Redžić Muftić.
Ako ovako nastavi, uskoro bi se mogao pojaviti i prvi behar na bajamima, koji se inače javlja krajem januara, ali i prve ljubičice, kao istinski znaci najave početka proljeća.
Da zabilježimo i upitamo se: A gdje se to krije zima?
Po svoj prilici nije daleko.

Prije dan dva spustila se niz Velež. 
Pobijelilo, ali je još u visoko.


(spagos)

Zdravstveni šok


U vremenima kolačića od vanilije, mirisa cimeta i prazničnih svijeća prizor prikazan na slici ledi krv u žilama.
Samo u kupaćim gaćicama, čovjek u jednom jezeru u Shenyangu, na sjeveroistoku Kine, prkosi minusima. Slično čine hiljade Kineza svake godine u ovo doba. Kako kažu, tako se povećava osjećaj blagostanja, tjeraju prehlade, umor, loše raspoloženje i bolovi. A sve to je i naučno dokazano. Pri tome ništa ne mjenja utisak da sve ovo izgleda strahovito neugodno. Kineska medicina inače zimu vidi kao Yin, doba godine, u kojem se usporava prema unutra usmjerena energija. I pored svega toga, dok je kod kolačića i svijeća, mi najradije prilegnemo na kauč.
(izvor:stern) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)

srijeda, 28. prosinca 2016.

Mostar u objektivima fotokamera – Ernest Cliford Peixotto




Ernest Cliford Peixotto (1869-1940) bio je američki umjetnik, ilustrator i autor, poznat po njegovim muralima, njegovim putopisima, i umjetničkim djelima, koja je redovno objavljivao u časopisu Scribner.
Rođen je 1869. godine u San Francisku, kao jedno od petoro djece u sefardskoj familiji. Studirao je umjetnost na Mark Hopkins institutu za umjetnost, gdje ga je Emil Carlsen ohrabrio da ode u Pariz. Tamo odlazi 1888. godine i upoznaje se s brojnim umjetnicima onog vremena. Nakon šest godina vraća se u San Francisko, a potom u New York, gdje se pridružio ekipi iz magazina Scriber,
Godine 1897. oženio je slikarku Mary Glascock Hutchinson, a dvije godina kasnije par se vraća u Pariz, odakle putuju po Evropi i skice sa putovanja šalju za objavljivanje u časopisu Scribner. Njegove skice iz perioda njihovog boravka u Evropi objavio je u nekoliko knjiga, a u knjizi “By Italian Seas” objavio je ilustracije: “Mostar from the Neretva”, “A corner of the Market”, “The Shops”, “The Saric Mosque”, “A Mosque Entrance”, uz tekst njegove supruge Mary H. Peixotto, iz septembra 1902. godine
Iz toga perida nastali su njegovi crteži Theodora Roosvelta i Oliviera Cromwella. Nakon povratka u SAD, 1904. godine predaje umjetnost na Institutu za umjetnost u Chicagu, a nakon toga se većinom posvećuje radu na muralima. Uradio veliki mural za ličnu biblioteku Henry Evereta, a kasniji dio života provodi u izradi murala, pretežno za privatna lica.
Tokom Prvog svjetskog rata bio je oficir u vojsci SAD, radio kao direktor odjela za slikarstvo i bio jedan od osam službenih umjenika vezanih za ekspedicione snage, čiji je zadatak bio da naprave vizuelni zapis događaja na frontu. Nakon rata ostaje u Francuskoj na raznim dužnostima do povratka u SAD, gdje je bio predsjednik udruženja mural slikara, sve do smrti 1940. godine.
Fotografije skica i crteža iz Mostara, iz 1902. godina E.C. Pexiotooa, kao i sve ostale fotografije nalaze se u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)

Toranj iz Rottweila


Rottweil, mjesto u Njemačkoj, do sada je bilo poznato po psima Rottweilerima, čije se porijeklo još od srednjeg vijeka veže za ovaj grad. Od sada će ovo mjesto biti poznato i po tornju visokom 246 metara, čija funkcija je isključivo vezana za probu ultrabrzih liftova budućnosti, za Thyssen-Krupp koncern.
Pred srednjevjekovnom kulisom ovog grada našao se kolos od preko 40 hiljada tona čelika i betona. I da zabilježimo da su toranj projektovali star arhitekte Helmut Jahn i Werner Sobek. Ovo im nije prvo djelo ove vrste, Jahn je već projektovao Toranj na sajmu u Frankfurtu, a njih dvojica  zajedno, Poštanski toranj u Berlinu.
Gigant iz Rottweilera je pored visine od 246 metara, širok 21 metar, a u zemlju ukopan čak 32 metra. Na vrhu tornja se nalazi betonsko klatno teško 240 tona, koje imitira pomjeranje vrha visokih zgrada. Gradnja je trajala 24 mjeseca, kako bi test vožnje počele ovog mjeseca.
Ovaj toranj ne spada u red najviših građevine na svijetu. Prema informacijama iz građevinarstva u Saudijskoj Arabiji je u toku gradnje jedan toranj, koji će kad bude završen biti visok 1007 metara.
Tokom gradnje toranj iz Rottweilera je privukao oko 50 hiljada radoznalih posjetilaca, a nakon završetka gradnje turistima će na raspolaganju stajati platforma na visini 232 metra. Na balkonu platforme biće postavljena 4 metra visoka staklena ograda, što će pružati veličanstveni pogled, sve do Alpa. Kako javlaju iz Rottweilera, vožnja liftom do platforme i pogled u daljinu, zainteresirane će stajati 8 eura po osobi. Pri tome se već kalkuliše sa oko 400 hiljada posjetilaca godišnje, što će pružiti jednu ružičastiju budućnost hotelima i gastronomiji ovoga grada.
(izvor:stern)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)

utorak, 27. prosinca 2016.

Winetou - Legenda živi, snimljena nova filmska trilogija





Više od pola vijeka, nakon što je snimljen prvi film o Winetouu, „Blago u srebrenom jezeru“, njemačka televizijska kuća RTL snimila je tri nova fima o poglavici Apacha i Old Shatterhandu, njegovom bratu po krvi.
Filmovi će premijerno biti prikazani u programu njemačkog RTL u zadnjoj sedmici ove godine.
Filmovi o Winetou su punili kina širom svijeta prije pola vijeka, u vremenima kad je kino bila glavna zabava. Tada je napravljeno više filmova u kojima su se u glavnim ulogama pojavljivali Pierre Brice, kao Winetou, te Lex Barker, u ulozi Old Shaterhanda.
Novi filmovi su snimani u Hrvatskoj, na lokacijama na kojima su snimani i stari filmovi.
U ulozi Old Shaterhanda pojavljuje se njemački glumac Wotan Wilke Möhring, a Winetoua glumi Nik Xhelilaj, albanski glumac.
Prvi dio nosi naslov „Winetou – Novi svijet“  je ustvari jedna nova interpretacija sage sa divljeg zapada. Na početku filma Karla May je glavna figura, a tokom filma dolazi do legendarnog bratimljenja sa Winetouom, poglavicom plemena Apachi. Na početku filma Winetou želi da ubije nepoznatog i njegov skalp ponese kao trofej. Nakon što je kroz svoj borbeni duh i želju da preživi uspio pridobiti Winetoua, ali i poštovaje američkih Indijanaca, poglavica ga vodi u svoje pleme. Tu dobija svoje novo ime: Old Shatterhand.

U drugom dijelu, pod nazivom “Winetou – Tajna srebrenog jezera”, dva prijatelja su u potrazi za blagom. Da bi spasio Winetoua i njegovu lijepu sestru Ncho-Chi, koju glumi Iazua Larios, dobro čuvana tajna Srebrenog jezera mora biti otkrivena. Zbog toga Old Shatterhanda progoni sumnja da li on i dalje treba živjeti kod Apacha, ili ne?
Treći dio nosi naziv “Winetou – Poslijednja bitka”, i tu je također napeto, u borbi protiv bandita, koji žele da zauzmu izvorišta nafte.
Režiser filmovaa je Philipp Stölzl, scenaristi Jan Betger i Alexander Rumelin.
Pored troje navedenih glumaca tu su još Milan Peschel, kao Sam Hawkins, Jurgen Vogel kao Rattler i Mario Adorf kao Santero senior. U filmu se pojavljuje i jedan pravi Indijanac, amerikanac Alan Packard, koji glumi Yanktona, Sioux-indijanca, a on se ujedno brinuo o obuci statista indijanaca.
Početkom planiranja snimanja novih filmova , bilo je predviđeno da se u filmu pojavi i Pierre Brice, francuski glumac, koji je između 1962 i 1968. godine glumio Winetoua u jedanaest filmova. Nažalost, on je preminuo prošle godine.
Ugodno gledanje, na TV, ili kasnije u kinima, a na radost starih i novih ljubitelja ovakve vrste filmova.
(izvor:focus)
Smail Špago
(novasloboda.ba)

U sjećanju: Zsa Zsa Gabor




Životna priča u Budimpešti rođene glumice bila je uzbudljivija nego većina njenih filmova: Osam puta se udavala, između ostalih za hotelijera Conrada Hiltona, kitila se muškarcima kao dijamantima, koje je najradije nosila u prekomjernom broju.
Darovita glumica, koja se 1941. godine uselila u SAD, imala je u filmu Johna Houstonsa „Moulin Rouge“ (1952.) jednu od rijetkih uloga vrijednih prisjećanja, veoma brzo je prepoznala zakonitosti početka nastajanja medijskog doba. Jedan neodoljivi spoj seksipila, inteligencije i duhovotosti od nje je napravio prototip samopouzdane otvorene žene. “Ja sam prekrasna domaćica“ rekla je jednom, „Svaki put kad napustim nekog muškarca, zadržim njegovu kuću“.
Kako bi se održala u medijima, sve njene privatne afere je bez imalo ograničenja provodila javno. Skandale je podigla na nivo vlastite umjetničke forme. Godine 1986. udala se za njemačkog princa Frederica (Frederic Prinz von Anhalt), koji je posjedovao lanac sauna, i uz njegovu pomoć otkupila plemićku titulu. Njih dvoje su se provodili u svijetu glamoura Hollywooda, sve do 2002. godine kada je ona imala udes sa njenim Rolls Royceom, nakon čega je ostala djelimično paralizovana i morala je imati njegu.
Zsa Zsa, ili Za Za. Gabor, napustila je ovaj svijet u dubokoj starosti u 99. godina, 18 decembra u Los Angelesu.
(izvor:spiegel) 
(novasloboda)

Prokleto ostrvo






U tekstu uz slike malog ostrva Giola, u blizini Napulja, u Italiji stoji jasno napisano: „Ne kupujte ovo ostrvo, jer, skoro svaki vlasnik je umro misterioznao, izgubio svoju voljenu, ili je izvršio samoubistvo“. Ostrvo, iako u samoj blizini Napulja, leži napušteno, obavijeno svojom mračnom prošlošću. Prokletstvo malog ostrva se bilježi nakon što su ljude, koji su na njemu živjeli, zadesile strašne sudbine.
Idilično ostrvo Gaiola bilo je popularno još od vremena starih Rimljana, koji su na njemu izgradili hram Venere. Tada je bilo poznato kao Euplea, a legenda govori kako je čuveni rimski pjesnik Virgilije bio zaljubljenik u ovo ostrvo i tamo svoje učenike učio poeziji.
Ostrvo je inače toliko blizu obali, da se može sa lakoćom otplivati do njega, ali se bilježi da to skoro niko ne radi, čak mu ne ide ni čamcem u posjetu, zbog kobne prošlosti njegovih vlasnika.
Oko 1800. godine na njemu je živio pustinjak po nadimku „Čarobnjak“, a preživljavao je zahvaljujući dobrotvornim ribarima. Čarobnjak je misteriozno nestao, a mnogi mještani vjeruju da je prokleo ostrvo, prije nego što je otišao.
Ubrzo nakon njegovog odlaska na ostrvu je sagrađena luksuzna vila, bila je u vlasništvu Hansa Brauna iz Švicarske, do 1920. godine. Pronađen je mrtav, a njegovo tijelo je bilo umotano u tepih. Ubrzo nakon toga njegova žena se utopila u moru.
Slijedeći vlasnik, Nijemac Otto Grunback, umro je od srčanog udara, dok je boravio u vili, a naredni vlasnik Maurice-Yves Sandoz izvršio je samoubistvo u jednoj švicarskoj duševnoj bolnici. Multi-milijarder Paul Getty je kupio ostrvo, a ubrzo nakon toga njegov unuk je bio kidnapovan.
Zadnji vlasnik ostrva Gianpasquale Grappone, vlasnik jedne osiguravajuće kompanije, morao je u zatvor zbog dugova. Ostrvo je sada napušteno, obavijeno strahom, a vile na ostrvu polako propadaju i u veoma lošem su stanju.
Ostrvo se sada nalazi u vlasništvu Kompanije regionalne vlasti, koja je ostrvo proglasila podvodnim parkom i zaštićenim morskim područjem.
(izvor:thesun)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)

ponedjeljak, 26. prosinca 2016.

Fudbalski vremeplov: Godina 1952. – Velež apsolutni šampion BiH

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Sportske novosti, 25. 12.2016.)


Velež 1952/53: stoje s lijeva: Hamdija Čemalović, Dušan Rukavina, Salko Selimotić, Vaso Vreća, Anton Bolfek, Žarko Barbarić, Haldun Hrvić; čuče: Mensud Dilberović, Muhamed Mujić, Ranko Borozan, Krunoslav Radiljević.

Godine 1952. došlo je do reorganizacije Drugih liga, koje su prethodno proglašene skupim. Po republikama su organizovane Podsavezne lige, pa tako u BiH je bio ( mostarski, sarajevski, tuzlanski, banjalučki). Prvaci podsaveza su u međusobnim duelima odlučivali ko će biti apsolutni prvak BiH. Zatim prvaci republika su igrali doigravanje i samo prvoplasirani je mogao dobiti kartu za ulazak u Prvu ligu Jugoslavije. Što se tiče BiH godine 1952. Velež je bio apsolutni (ukupni) šampion, a zatim je igrao kvalifikacije sa prvacima Slovenije i Hrvatske za Prvu ligu. Sve ove prepreke “Rođeni“ su savladali, a put do šampionske titule BiH, te prvog historijskog ulaska u Prvu ligu nekadašnje države hronološki ćete vidjeti u daljoj elaboraciji.
Mostarski podsavez
Lištica (danas Široki Brijeg)-Velež 0:10, Velež- Lištica 13:0
Velež-Troglav 8:0, Troglav-Velež 0:3
Leotar-Velež 1:3, Velež-Leotar 8:0
Prvaci podsaveza su bili Velež Mostar, Bosna Sarajevo, Borac Banja Luka, Sloboda Tuzla
Velež je za rivala dobio sarajevsku Bosnu i u obje utakmice je savladao.
Bosna -Velež 1:3, Velež-Bosna 4:0.
Na drugoj strani Sloboda je iz daljeg takmičenja eliminisala Borac i time su se znala imena klubova koji će u dvije finalne utakmice odlučiti ko je apsolutni prvak BiH.
Finalne utakmice za apsolutnog prvaka BiH
Već u prvom meču u Mostaru Velež je deklasirao tuzlansku Slobodu, pa je revanš bio puka realnost, no i tu se “Rođeni“ bili superiorni.
Velež-Sloboda 5:0, Sloboda-Velež 2:4
Time je Velež postao prvak BiH bez ijednog poraza i time postao njen predstavnik u borbi za Prvu ligu Jugoslavije.
Kvalifikacije sa prvacima Slovenije i Hrvatske za Prvu ligu
Prvak Slovenije je bio Odred (danas Olimpija), a Hrvatske Proleter (danas Osijek)
Velež-Odred 2:1, Odred-Velež 3:0
Proleter-Velež 1:2, Velež-Proleter 1:0
Odred-Proleter 3:1, Proleter-Odred 4:1
Krajnja tabela je izgledala ovako:
1 Velež Mostar 4 3 0 1 5 5 0 6
2 Odred Ljubljana 4 2 0 2 8 7 +1 4
3 Proleter Osijek 4 1 0 3 6 7 –1 2
Tako je nastalo neopisivo slavlje u Mostaru i svih vjernih navijača Veleža širom republike, jer s ovim prvim mjestom “Rođeni“ su se po prvi puta našli u Prvoj ligi Jugoslavije. Uspjeh je došao u vrijeme kada je klub slavio 30. godina postojanja i čestitke od sportskih prijatelja dolazile su sa svih strana. Među prvima od Crvene zvezde, BSK-a, sarajevskog Željezničara, banjalučkog Borca, Proletera Teslić, Lokomotive Zagreb…
Ostaće upamćeno da je prvu utakmicu u Prvoj ligi Jugoslavije Velež odigrao protiv Crvene zvezde i izgubio (0:1). Sve posle toga je velika tradicija i historija velikog kluba koji je 38. sezona igrao Prvu ligu Jugoslavije.
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)


U čast pušača cigara


Vrijeme kao da je stalo u ovoj staroj prodavnici duhanskih proizvoda James J. Fox u Londonu, čija istorija se može propratiti do 1787. godine unazad.
Oscar Wilde je bio stalna mušterija. Winston Churchill također. Okupljeni u radnji dime ovdje njima u čast, a i povodom 142. godišnjice rođenja  legendarnog pušača cigara, kojih je usput bio i premijer.
Cigare „Churchill“ označavaju tačno određenu dužinu od oko 18 centimetara, i promjer od 19 milimetara.
Imate li vatre, molim?
(izvor:stern)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)

nedjelja, 25. prosinca 2016.

Film „Barry“



Film „Barry“ prikazuje odlazećeg predsjednika SAD, Baraka Obamu, dok je bio student.
U filmu ga često možemo vidjeti sa cigaretom u jednoj, a knjigom u drugoj ruci. A knjiga je bila „Ivisible Mann“ od Ralpha Ellisona, iz 1952. godine, koja govori o jednom mladom Afroamerikancu i njegovom životu u rasističkoj Americi. Pušač, koji je pušio jednu za drugom, uskoro dobija ime „nevidljivi“ čovjek.
Njegov nadimak je ustvari Barry, a i film se tako se zove, govori o prvoj godini studija Baraka obame, glumi ga Devon Terrell, na Colubia univerzitetu u New Yorku. Nakon filma „Southside With You“, film „Barry“ je drugi film o mladom Obami, a on je vrijedan gledanja, On je tih i lagan, a uz sve to i pun snage. Njegova poruka prikazuje jednu godinu, u kojoj podjele u SAD postaju toliko bolno vidljive, tako da je ova zemlja bila mjesto, na kojem neko ne pripada nigdje, niti može pronaći svoje mjesto. Baš to je ono što je od njega napravilo jednog posebnog američkog Amerikanca.
Nevidljivost i vidljivost pri tom se provlače kao niti vodilje kroz film. A Barry je to oboje. Na Univerzittu je vidljiv, kroz njegovu boju kože, i biva redovno kontrolisan od strane osiguranja, a u socijalnom naselju, u crnom Harlemu, sa njegovim akademskom pozadinom i njegovom nepoznavanju socijalnog koda, također ne spada. Istovremeno je to onaj, koji nigdje nije pravi i kroz to nevidljiv. Njegov identitet nije čvrst, nego tekući. Kao sin jednog bijelca iz Kansasa i jedne crnkinje iz Kenije, odrastao na Hawaiima i Indoneziji, američkom kontinentu i njegovim različitim kulturama i etničkim „scenama“ je miljama daleko. U različitim situacijama često kaže sam sebi: „To nije moja scena“. Ali, koja scena je njegova.Može li on odlučiti tome. Pa čak, i mora li?
Na jednoj svadbi slučajno je pričao sa jednim starijim parom. On im je pričao o svojim roditeljima, o njegovom porijeklu, o djetinjstvu. „Znate li šta to od tebe čini?“ pitao ga je stari gospodin. „To te čini američkim. I ti se moraš jednom odlučiti“. Ta izjava, od Barryjeve slabosti, da ne pripada nigdje, postala je njegova snaga. I u budućnosti upućuje na dan, kad će postati predsjednik SAD. I to onaj koji je uvijek naglašavao da želi biti predsjednik svih Amerikanaca. Nosilac nade za manjine, koji se nije dao instrumentalizirati. Na kraju se potpuno odlučio. Ali ni za koju stranu, ni za koju scenu. Nego sasvim svjesno, za mjesto, odakle će biti svima vidljiv.
(izvor:sdz) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)

Pola kuće u punom sjaju


To se zove „navika ukrašavanja“. Sven Berrar (30) iz Ludweilera, u Saarlandu, u Njemačkoj sa kićenjem svoje kuće u povodu božićnih i novogodišnjih praznika počinje još početkom oktobra, kako bi na vrijeme postavio oko 44600 lampica i 120 svjetlećih figura na fasadu, na krov, na prozore i u vrtu ispred kuće.
Samo je kupatilo oslobođeno ovog kićenja. Pri tome Berrar kaže, kako mu je kićenje kuće ostala navika iz djetinjstva. Ono što čudi je komšija sa lijeve strane, koga ova svjetleća aktivnost uopšte ne zanima, a svemu se najviše raduje Električno, jer će, kako kaže Berrer, za ovaj mjesec, za potrošnju struje dobiti račun od najmanje 400 eura.
(izvor:stern) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)

subota, 24. prosinca 2016.

Hladna glava


Crvena lisica može biti okretan i graciozan lovac, ali imati i želju za ukusnim doručkom, Vjerovatno joj je neki miš izmakao i sakrio se ispod snježnog pokrivača, i time lisicu doveo u jednu istinski rečeno, nesmotrenu situaciju.
Fotografija je snimljena u Nacionalnom parku Yellowstone, SAD, i dobila prvu nagradu za najsmješnije fotografiju na ovogodišnjem Comedy Wildlife Photography Awards.
(izvor:spiegel) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)

Sretan Božić

Sretan Božić! Happy Christmas! Frohe Weihnachten! Feliz Navidad! God jul! Glædelig jul! Joyeux Noël! Buon Natale! Vesel božič!



Za sve moje prijatelje širom svijeta! Na svim našim jezicima, kojim govorimo.


To all my friends around the world!

(spagos)

petak, 23. prosinca 2016.

Tipično italijanski! Ili zašto je danas Spago-sveza na flašama vina još samo dekoracija?





To je relikt iz davnih vremena. Spago sveza danas služi više kao ukras. Italijanska pjenušava vina (Frizzante) ranije su izad plutanog čepa imali jednu svezu od kanafe, što se na italijanskom zove Spago chiusura (njemački Spago-Verschluss, engleski Spago-closure). Pjenušava vina prema poreskim propisima sadrže ispod 3 procenta ugljen dioksida i ta vina su oslobođena od poreza. Spago-sveza je nekada imala zadatak da čvrsto drži plutani čep, pa je zbog toga flaša preko čepa vezana kanapom, kako je to na slikama prikazano. Čep kod pjenušavih vina sa pritiskom iznad 3 bara po propisu mora biti zaštićen metalnom zaštitom.
Da bi se razlikovala vina oslobođena poreza od onih koja se porezuju, služila je i vidljiva razlika u povezivanju čepa na vrhu flaše. Spago-sveza danas se najčešće još može pronaći na flašama italijanskog prošeka, a smatra se isključivo ukrasom.
Zbog moderne tehnike zatvaranja flaša vina pod pritiskom, čep na flašama se drži čvrsto i bez toga dodatnog poveza kanapom.

(izvor:RP)

(spagos)

Tetka Ajša i njena putovanja


Ili, kako je jedna 60. godišnja Turkinja greškom postala poznata.
Priča ima sretan završetak: „ Luckasta tetka Ajša je pronađena“ bio je naslov iz turskih novina „Sözcü“. Pri tome Ayse Teyze, ili tetka Ajša, nije nimalo ni luda ni šašava, nego jednostavno, za svoj ćeif vrlo rado putuje. Ona je postala poznata zbog njenih slika sa putovanja. Na nekima se vidi kako hoće da podupre krivi toranj u Pizi, jaše na leđima slonova, pozira pred Taj Mahalom, lil ispod Ajfelovog tornja.
Ayse Kurucu je stara 60 godina, živi u Izmiru, razvedena je, nosi šal preko glave. Ona čak nije imala pojma koliko je postala poznata preko interneta. Jedino digitalno, što ima u životu, je njena “mala djevojčica”, kako od milja zove svoju digitalnu kameru, u kojoj je na memorijskoj kartici imala memorisane sve slike sa njenih putovanja. U zadnjih desetak godina proputovala je čak 25 zemalja svijeta.
U julu je kameru zaboravila u automobilu bračnog para Tülin Tezel i Emere Öztemel. Bio je to jedan slučajni susret. Ajša je bila na putovanju, na obalama Crnog mora, i tamo je uganula nogu. Srećom, bračni par ju je uzeo u auto, a kada je izišla iz auta, zaboravila je na svoju kameru. Tek kad je došla u hotel, primjetila je da nema kamere. Bila je tužna. Kismet. Sudbina. Jer, nije mogla još jednom putovati na sva ta mjesta i ponovo se slikati.
Bračni par je tek kasnije našao kameru na zadnjem sjedištu auta, i odmah krenuo u potragu za ženom. Bio je to težak zadatak. Nje nije bilo u socijalnim mrežama. Ayse Kurucu nije imala čak ni mobitel, a kamoli neki smartfon. Sav svoj novac je trošila samo na putovanja. Pa dokle i gdje je mogla stići. Bračni par je pogledao slike sa memorijske kartice i odmah shvatio kakvo bogatstvo te fotografije predstavlaju ženi, kojoj su znali samo ime: Ajša.
Polako su slike sa kartice počeli postavljati na društvene mreže, nadajući se da će neko prepoznati ženu koja je izgubila kameru. Fotosi su se našli na internetu, i kružili mjesecima. Slike su postale poznate po nazivu:”Tetka Ajša”, a tako je i Ajša postala poznata.
Ranije nije imala priliku nikuda da putuje. Odgajala je djecu, a njen muž nije bio za to da ona sama nekuda putuje. Tek kad su djeca porasla i postala samostalna, Ajša se rastala od muža i počela se osjećati kao “slobodna djevojka”. Prvo putovanje joj je bilo u Mekku, a put joj je organizovao zet od jednog poznanika, koji je imao putničku agenciju. Onda je on nju preporučivao dalje, svojim poznanicima, tako da je Ajša dobijala putovanja po povoljnim cijenama.
Posjetila je Siriju, Singapur, Dubai. Bila je u Italiji, Mađarskoj, Indiji i Rusiji. Ima želju da još posjeti Španiju, Kinu i Japan. CNN Türk je Ajšu, dok se za njom tragalo, nazvao „Putujuća tetka Turske”. Mnoge firme joj sada nude da kod njih snima reklamne spotove, a nude joj uloge i u nekim serijama.
Kada je bračni par Öztemel preko jednog poznanika konačno pronašao Ajšu, lično su joj odnijeli kameru u Izmir. Sada i sami imaju jednu sliku sa veoma popularnom “tetkom Ajšom”.
Kada su joj donijeli kameru, Ajša je rekla: “Kao da ste mi čitav svijet vratili”.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(novasloboda.ba)

četvrtak, 22. prosinca 2016.

Tamo gdje živimo: Waidmarkt oko 1860

1860,

1910.

2016.



Waidmarkt u Kelnu je u toku svoje istorije mnogo toga predeverao. Nekada davno tu je bila pijaca proizvoda od pruća, korpa i sličnih pletenih stvari, a od Waide-vrba, nastalo je ime Waidmarkt.
U obližnjem samostanu Bijelih žena, „Kloster der Weissfrauen“, tokom vremena je primljeno oko 1200 prostitutki i okrenuto na pravi put. Čak 1594. godine ovdje je otvorena prva policijska stanica u gradu. Ali, i prvi javni WC (pisoar) 1856. godine.
U gradu se već oko 1853. godine diskutovalo o potrebi otvaranju jedne takve „gradske potrebe“. Prvo je bilo raspravljano o pisoaru na Minoriten placu, ali se odustalo, jer je u samoj blizini bila jedna djevojačka škola, a djevojke, naravno ne bi trebale da znaju ništa o potrebama muškarcima u pisoaru.
I onda se odlučilo da to bude na Waidmarktu, u prvo vrijeme samo kao jedan provizorijum. Zbog toga je napravljena drvena ograda, koja je štitila od direktnog pogleda, a gospoda se ispražnjavala u jedan napravljeni kanal, koji je oticao u spremnik, koji je redovno ispražnjavan. Ovdje treba napomenuti da grad u to vrijeme nije imao kanalizaciju. Javile su se mnoge firme sa ponudom da prazne spremnik, a posao je dobio jedan zemljoposjednik koji je sakupljenim urinom namjeravao posipati njegovo zemljište. Nekoliko godina kasnije, oko 1860. u gradu je već bilo 59 pisoara, tako da je posao pražnjenja brojnih spremnika moglo dobiti više zainteresiranih.
Uskoro su se javile i diskusije da se nešto slično mora napraviti i za žene, tako da je napravljen pravi „toalet“ sa odvojenim prostorima za „Damen“ i za „Herren“, a sve to ponovo na Waidmarktu. Nakon toga počele su se praviti prve posebne kućice „Teehäuschen“ u kojima su se za red i čistoću brinule prve čuvarke. Mala nužda koštala je pet, a velika deset pfeninga. I kako to obično biva, sva stvar ima i dobru i lošu stranu. Javni toaleti su ubrzo postali sastajelište homoseksualaca. Zbog toga su se u muškim odjelima počele praviti poluvisoki zidovi, tako da je gospoda mogla očima pratiti šta se oko i iza njih dešava. Tek 100 godina kasnije toalet na Weidmarktu je otišao u „podzemlje, u koje se ulazilo niz stepenice, sa vidljivim natpisima, gdje ko treba da ide. Ovaj toalet je preko noći postao poznat po još jednoj pokanteriji. Naime, 1966. godine policija je uletila u ovaj toalet, navodno, da bi pohapsila homoseksualce. Tom prilikom privela je devet osoba, a među njima i jednog visoko rangiranog političara. Da li je on tu slučajno zatečen, ili je pak došao s nekom drugom namjerom, uglavnom nije uhvaćen “in flagranti” i ništa mu nije bilo dokazano. Usprkos tome, on je sa svoje političke funkcije odstupio, navodno iz zdravstvenih razloga.
Zbog potrebe gradnje nekih drugih objekata na ovom području, 1994. godine je zatvoren javni WC na Weidmarktu, a natips „Herren“, sa slike u prilogu je spašen i nalazi se Muzeju grada Kelna.
Ko bi rekao da i gradski toaleti mogu imati tako burnu istoriju.

Uostalom i priča o našim mostarskim toaletima ima svoju priču. Od toga kako je izabirano mjesto gdje će se koji toalet graditi poetkom dvadesetog stoljeća, pa sve do njihovog potpunog ukidanja zadnjih decenija istog stoljeća.
(izvor:express)


Priredio i prevod:Smail Špago

Tri dobre slike i jedno dijete


Tri dobre slike i jedno dijete, bilo je ono što je slikarka Paula Modersohn-Becker želila postići u svom životu. Sa današnje tačke gledišta ne zvuči baš previše ambiciozno. Ali, početkom 20. stoljeća slikarke su još uvijek morale od njihovih muških kolega slušati kako žene na ovaj svijet ne mogu donijeti ništa kreativnije, osim djece.
Ipak, Modersohn-Becker nije dozvolila da se ukalupi u takav koncept muških kolega. Ako ništa drugo, barem onako, kako je to prikazano u filmu Christiana Schwochowsa pod nazivom “Paula”. Ulogu slikarke tumači glumica Carla Juri, poznata iz filma “Vlažna područja”. Ona je čuvenu ekspresionistkinju otkrila kao odlučnu, “one woman show”, ženu koja želi uspjeh, zabavu i ljubav, baš tim redosljedom, ali najbolje sve to odjednom. Kao i sama junakinja i film želi mnogo toga odjednom, tako da se povremeno preobražava iz istorijskog djela u komediju emancipacije te ljubavnu dramu, pa opet nazad. Ponekad to ne ide baš zajedno, ali izgleda dobro i zabavno. Sasvim u smislu umjetnice o kojoj je u filmu riječ. U kinima u Evropi, od polovine decembra.
(izvor:spiegel) 

(novasloboda.ba)

Čudesno djelo od drveta




Prva, skoro moderna pisaća mašina, prezentirana je na Bečkom dvoru prije 150 godina
 Daleke 1864. godine izučeni stolar po zanimanju, Peter Mitterhofer iz Tirola, baratao je nešto oko jednog uređaja, koji je trebao olakšati pisanje. Njegov rad je potrajao skoro dvije godine. Tokom tog posla nastala je prva pisaća mašina na svijetu.
Svoj izum je 18. decembra 1866. godine prezentirao na Bečkom dvoru.
Mašina je u njenom prvobitnom obliku, izložena u muzeju u Beču.
Tehničke detalje mašine, kao i njen razvoj, patentirali su Christopher Latham Sholes i Carlos Glidden 1868. godine u SAD, neovisno o pronalazaču Mitterhoferu, i tako postavili osnove za serijsku proizvodnju prvih upotrebljivih pisaćih mašina.
(izvor:express)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)

srijeda, 21. prosinca 2016.

Uz 21. decembar, Dan rudara BiH


21.decembar, Dan rudara Bosne i Hercegovine, se počeo slaviti od 1920.godine. Rudari su izazvali štrajk zbog malih plata u Kraljevini Jugoslaviji. Kao odmazdu, vlasti su otpustile slovenačke rudare sa posla i iselili ih iz državih stanova(baraka). Bila je ciča zima. Sve rudare Slovence, i njihove porodice, su zbrinuli, kolege iz rudnika u svoje siromašne kućice.
Prilikom štrajka je bilo i puškaranja sa policijom, tako da se u povijesti , ovaj štrajk spominje, još kao, Husinska buna.
Dan rudara, 21. decembar je iznikao, iz snažne ljudske solidarnosti, humane geste, prema kolegama. Dok se stanje smirilo, svi su dijelili, stambeni prostor i koru hljeba.
Rudari su i danas isti. Solidarni, dobre duše, humani, vrijedni ljudi, tihi i dobri...oni jedu i danas hljeb sa sedam kora...Njihova djeca, najvole da završe školu i da budu ...rudari.
Ja sam Rudar...
Svim rudarima u BiH, Sretan dan rudara uz rudarski pozdrav, SRETNO!


Rudarski hljeb je sa sedam kora.

Nekada davno, su se polagali ispiti za rudara, tako što se skakalo preko razapete kože, koju su tadašnji učitelji, držali iznad okna. Prethodno obučeni rudari su polagali ispit zrelosti. Ko ne smije preskočiti, nije mu mjesto u oknu, bez obzira na znanje.
Ta tradicija "Skok preko kože", obavlja se na Rudarskom fakultetu u Tuzli.

Kako rudar vrši raspored plaće:
"Dijete piši: prvo tri vreće brašna, drugo zejtin, treće, 15 litara rakije, četvrto trideset "Drava", peto djeci obuća, šesto teke i knjige."... 
Sijete upozorava: 
"Nemere biti". 
"Oduzmi odozdo". 

Tako bi se sve oduzimalo odozdo,, teke, opančići, čizmice, teke, i drugo, ali bi mjesečna gibira:15 litara rakiješine i trideset kutija cigara, ostajalo. Sve dotle dok se plaća ne "izravna"...,
U rudarskim mjestima, kuće rudara su prepoznatljive, onako riglovane, nikada omalterene, stoje stotinu godina...su izrodile, mnogo obrazovanih ljudi, doktora nauka, ljekara, rudara, i pekara...


(izetspahic/facebook)

Mostar u objektivima fotokamera – Raymond Poincare





Danas, stotinu i petnaest godina nakon putovanja Raimonda Poincarea po Balkanu, i posjete Mostaru tom prilikom, skoro je nazamislivo da je predsjednik jedne države dolazio u naš grad i da je uz to pravio fotografije, koje je kasnije objavio u albumu sjećanja s tih putovanja.
Za Raymonda Ponincarea (1860. – 1934.) se vezuju mnogi značajni događaji. Naš grad je 1901. g. posjetio Raymond Poincare, inače trostruki premijer Francuske i njen kasniji predsjednik u periodu od 1913. do 1920. godine. Pored toga on je bio i bliski rođak čuvenog matematičara Henrija Poincarea. Iznimno dobro školovan, s dvadeset godina starosti postao je najmlađi odvjetnik u istoriji Francuske. U odvjetničkoj karijeri pored niza uspjeha uspio je obraniti poznatog pisca Jules Vernea u parnici protiv Eugenea Turpina, izumitelja eksploziva melinita. Sa 26 godina počinje i njegova izuzetno plodna politička karijera. U tridesettrećoj godini postaje najmlađi ministar u vladi.
Fotografije nastale prilikom posjeta Mostaru iz 1901. g. objavio je u albumu “Voyages de Raymond Poincaré en Italie et dans les Balkans“, (Putovanje Raymonda Poincarea po Italiji i Balkanu). Album je kolekcija originalnih fotografija, koje su gospodin i gospođa Poincare, koja ga je pratila na ovim putovanjima, uradili na filmu i fotografskom papiru, kao i komercijalno odštampane fotografije, razglednice.
Album prati tri uzastopna putovanja iz Graza u Austriji, do Basela u Švicarskoj, zatim Adelsberg (Postojna), Fiume (Rijeka), Abazzia (Opatija), Červenica (Crikvenica), Buccari (Bakar), Pole (Pula), Trst, Treviso, Verona i jezera Garda. Nakon toga slijedilo je putovanje do južne Italije i Sicilije na brodu “Senegal”, iz aprila 1901. godine. Putovanju po Jadranskom moru prethodilo putovanje na otoke Friuli u Marselju. Pravac putovanja Jadranom je bio: Venecija, zatim Pula, Zadar, Trogir, Šibenik, Kotora, područje Njeguša, Cetinje, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo, Jajce, Zagreb…
Ovo posljednje putovanje je naročito bogato dokumentirano brojnim fotografijama.
Zahvaljujući fotografijama Raymonda Poincarea u prilici smo prošetati Mostarom iz 1901. godine, Fejićevom, tada Sauerwaldovom, pa Glavnom ulicom, Kujundžilukom, Priječkom čaršijom te naravno, po Starom mostu i pogledati brojne džamije iz onog vremena.
Fotografije Raymonda Poincarea, iz Mostara 1901. godine, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)