nedjelja, 31. kolovoza 2014.

U more ili ne?




Na plaži ste, uđete u more i odjednom morate u WC. Hoćete li izići ili to obaviti u vodi?
Poprilično smo sigurni da će većina vas to obaviti u vodi, međutim za one koji oklijevaju iz kojekakvih razloga stigla je znanstvena potvrda da uriniranje u more zapravo godi morskoj flori i fauni. Jedino što vas u tome može spriječiti jest neugoda, ali ne treba vas biti strah da time činite nešto loše.
Znanstvenici iz Američkog kemijskog društva (ACS) ukazuju na činjenicu da 95% urina čini voda, a sadrži i klorid i natrijeve ione. S druge strane količina vode u moru je 96,5%, a more ima i veću koncentraciju natrija i klorida. I urin i morska voda sadrže i kalij pa se s obzirom na navedeno sastav morske vode neće promijeniti ako mokrite u more.
Još jedan faktor u igri je urea, koja je glavni otpadni produkt ispuštenog urina. Kao što naše tijelo razgrađuje proteine ​​u hrani, urea je ostatak koji se dobiva oslobađanjem viška azota u našim tijelima. Količina uree ispuštene u more, pogotovo u odnosu na cijeli okean, vrlo je malena. Na primjer, volumen Atlantskog okeana iznosi 350 kvintilijuna (18 nula) litara
Navodno, čak i ako svaki čovjek ode u more, tamo će i dalje biti zanemariv broj uree u vodi. Osim toga, urea sadrži puno azota, koji se spaja s vodom prilikom proizvodnje amonijaka. Amonijak, pak, hrani biljni svijet - što znači da je zapravo korisna.
I na kraju svaka životinja u moru i okeanu mokri u vodi. Kit, na primjer, može pustiti 970 litara urina dnevno.
P.S. Znanstvenici su posebno naglasili (ako uopće ima potrebe za tim) da se ova tvrdnja odnosi isključivo na more, iz bazena ipak otiđite do WC-a.



Najluđe fudbalske priče

Najbrži crveni karton svih vremena
Ovo bi stvarno trebao biti fudbalski rekord svih vremena. Fudbaler amaterske ekipe Cross farm iz Wallesa, Lee Todd zaradio je u utakmici protiv Tauntona crveni karton dvije sekunde nakon početka utakmice. Razlog: nakon sudijinog zvižduka za početak utakmice glasno je negodovao riječima: „Fuck me, that was loud!“, ili, „J.bi ga, to je bilo preglasno“. Sudija je ovu psovku okvalifikovao kao uvredu i poslao igrača u svlačionicu.



Pobjeda od 149 golova razlike i još ljuti
AS Adema sa Madagaskara postigla je najveću pobjedu u istoriji, a da pri tome njeni igrači nisu dali ni jedan gol. Dobili su utakmicu sa 149:0. Protivnik Olympique l’ Emyrne naljutio se zbog jedne odluke sudije i sabotirao igru na svoj način. Između gola broj 1 i 149 igrači protivnika nisu ni dodirnuli koptu, a oni su sami sebi zabili 149 komada. Više nisu postigli, jer je isteklo vrijeme utakmice.


Najluđi broj na dresu svih vremena
Napadač iz Chilea Ivan Zamorano igrao je u svoje vrijeme za Inter iz Milana. U početku je nosio broj 9 na dresu, ali je taj broj 1997. godine dodijeljen novopridošloj zvijezdi Ronaldu. Zamorano je dobio broj 18, ali je iz protesta zbog odiuzimanja devetke između brojeva 1 i 8 dodao jedan plus, tako da je od 1997 do 2000. godine na dresu nosio broj 1+8.



Pomoćni sudija dobio crveni
Fudbalski sudija iz Perua Fernando Chapell ostao je poznat po tome što je u susretu između Torina i Melgara u augustu 1995. godine pokazao jedan crveni karton. Ali, kome? Njegovom pomoćniku Victoru Suyonu. Zašto? Jer se iznervirao zbog pogrešne odluke pomoćnika. Da bi se smirio, glavni sudija je pomoćniku pokazao crveni karton i put u svlačionicu, u 14. minuti utakmice!




Za navijače: Ne radujte se prerano!
U oktobru 2010. godine engleska zvijezda Wayne Rooney bio je pred transferom u Manchester City. Navijače je uhvatila euforija, posebno jednoga pod imenom Simon Hart. Ne čekajući kraj priče, dao je da mu se na leđima istetovira tatoo sa tekstom: „Rooney City legende”. Međutim, Rooney se predomislio i ostao u Unitedu, a od tada navijač Hart djeluje nekako glupo.



(izvor:bild)

Priredio: Smail Špago

subota, 30. kolovoza 2014.

Iz Mostarskog sporta - Historija Rukometnog Kluba „VELEŽ” Mostar

sa stranice RK Velež Mostar


Historija Rukometnog Kluba „VELEŽ” Mostar

 









Muški rukomet je poslije nogometa sve do devedesetih godina donio najviše uzbuđenja i radosti Mostarcima. Po popularnosti, masovnosti, a i po rezultatima, mjesto mu je odmah iza nogometa. Savremeni rukomet spada u tzv. dvoranske sportove 111 kako su se nekad zvali „mali sportovi”. Medutim, do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća igrao se „veliki” rukomet i to na nogometnim igralištima. Ali kada se pojavio „mali” rukomet on potpuno potiskuje njegovu „nogometnu varijantu”. Istina, u Mostaru se nije organizirano igrao „veliki” rukomet. Odigrane su dvije, tri revijalne utakmice i to sa ekipom „Milicionar” prvakom bivše države iz Sarajeva. Kolijevka „malog” rukometa bila je Viša realna gimnazija u Mostaru. Ništa neobično, jer su se u Višoj realnoj gimnaziji počeli igrati i drugi sportovi: košarka, odbojka, stoni tenis i dr. Kako bivši gimnazijalci tvrde, za njihovu ljubav prema sportu, zaslužan je prof. fiskulture Borki Turanjanin. Drugo jezgro rukometa bio je DTV „Partizan” koji je odgajao vrsne gimnastičare sportaše zahvaljujući također vrsnim učiteljima – trenerima.

R.K. "Partizan" (DTV)
Prema pisanju mostarske „Slobode”, profesor Džemal Burić nakon povratka sa školovanja iz Zagreba, gdje je igrao rukomet za tamošnji „Vihor”, jedan je ad utemeljitelja rukometa u Mostaru. On je zajedno sa profesorom Stevom Bojanićem 1953. god. održao prvi seminar iz ovog sporta.
Najjače korjene rukomet je ipak pustio u odredu izvidača „Ivo Lola Ribar”. Ustvari, gimnazijalci koji su igrali rukomet bili su i izviđači. Ta omladinska organizacija pružila je dobre uslove za sportske aktivnosti. Ljetujući na Boračkom jezeru, članovi izviđača često su igrali sa već poznatim ekipama iz Sarajeva i Beograda.
Ipak, prva rukometna utakmica u Mostaru bila je ona između Više realne gimnazije iz Mostara i Prve muške gimnazije iz Sarajeva 1954. god. Utakmica je igrana u dvorištu Gimnazije. Sljedeće 1955. god., u zimu, Mostarci su gostovali u Sarajevu. Ta utakmica je odigrana na igralištu legendarnog FIS-a. Za igrače iz Mostara to je bilo veliko iznenađenje i prvo iskustvo jer se igralo na betonu. Uz rukometaše, ekipu su sačinjavali golman FK „Veleža” Fadil Dugalić, košarkaš Slavko Cindrić i odbojkaš Zdravko Ivkavić. Cindrić je bio kapiten (najstariji), ali je loše igrao, dva puta je vraćao loptu svom golmanu i skrivio sedmerac. Utakmicu protiv „Bosne”, koju su sačinjavali vrsni rukometaši „velikog” rukometa svi odreda reprezentativci bivše države, mostarski gimnazijalci su izgubili s visokim rezultatom. U mostarskoj ekipi još su šgrali i Neda Andrić, Emanuel Bijakšić, Ismet Zahlrović i Andrija Bebek.
Prvo zvanićno takmičenje na kojem su učestvovali rukometaši Mostara bilo je 1955. god. u Zenici, prvenstvo Bosne i Hercegovine, gdje su učestvovale ekipe iz Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Zenice i Tuzle. Ekipu Mostara na tom prvenstvu sačinjavali su: Neda Andrić, Ismet Zahirović, Emanuel Bijakšić, Ismet Salahović, Miljenko Sudar, Camil Rokša i Emil Zećo. Trener je bio prof. Labud.

Mostarci na prvenstvu Bosne i Hercegovine u Zenici 1955. god. Trener prof. Labud, Andrić, Zahirović, Salahović, Bljakšić, Sudar i Rokša
Utakmice u Zenici su se igrale na igralištu FK„Čelik”, na šljaki uz malu tribinu. Zanimljivo je da su neke ekipe nastupale u kopačkama, dok je ekipa iz Mostara bila polubosa.
Tokom 1955. i 1956. god. rukomet je izazivao i sve veći interes kod publike. Uz rivalstvo sa ekipama iz Bosne jer nije bilo ekipa u Hercegovini, veliko rivalstvo je bilo između domaćih ekipa „Izviđača” i „Partizana”. Posebno su bili popularni turniri vezani za određene događaje, koji su privlaćili veliki broj giedalaca. To je u početku bila „nogometna publika” da bi za kratko vrijeme porastao broj rukometnih zaljubljenika i entuzijasta. „Izvidać” je u tom razdobiju uživao veliku potporu gradskih struktura te bio najjača rukometna ekipa.
Rukomet se vrio brzo počeo igrati i širom Hercegovine. Zahvaljujući takvom razvoju već 1958. god. RK „Mladost” iz Mostara (u kojoj su igrali svi igrači iz „Izvidača”) na prvenstvu Bosne i Hercegovine, odigranom u Banja Luci, bila je druga u Bosni i Hercegovini. Odlučujuću utakmicu za prvo mjesto „Mladost” je izgubila 16:15 od sarajevske „Bosne”. Valja napomenuti da su RK „Borac” iz Banja Luke, RK „Mladost” i „Bosna” iz Sarajeva već bili medu 12 najboljih u Jugoslaviji. Mostar je bio treći rukometni grad u Bosni i Hercegovini.
Te 1958. god., zabilježen je do tada i najveći uspjeh mostarskog rukometa. Igrajući na Partizanskim igrama u Sarajevu rukometaši DTV „Partizana” osvojili su prvo mjesto. Zahvaljujuči takvim rezultatima, Rukometni savez Jugoslavije, organizirao je u Mostaru gostovanje rukometne reprezentacije Rumunjske, koja je te godine postala prvak svijeta. Utakmica je odigrana na travnjaku tek otvorenog stadiona pod Bijelim Brijegom, uz zapadnu tribinu pred skoro 5000 gledalaca. Domaći igrači nastupili su u kombiniranom sastavu reprezentacije BiH.

Mostar, 1958. god. stadion pod ajelim brijegom, zajednički snimak kombinirane reprezentacije 811-isa reprezentacifom Rumunjske

RK Izviđač", 1961. god. (11 savezna liga) Stoje: S.Šarić, M.Stanić, M.Jevremović, S.Škaljić, M.Rahimić, N.Andrić; Čuče: I.Zahirović, Z.Ivković, Marković, E. Bijakšić
Rukomet je postajao iz godine u godinu sve popularnšji sport u gradu na Neretvi. Već 1961. god., RK „Izviđać” igra u Drugoj saveznoj ligi bivše države. „Izviđač”, „Gimnazijalac”, „Partizan”, „Lokomotiva”,ORK„Mostar”, „Mladost”, „Tehničar”, „Tekstilac” i „Velež” su nosioci rukometnog sporta u gradu. Nakon raznih reorganizacija u ovom sportu kasnije je RK „Velež” ostao jedini klub u Mostaru do devedesetth godina prošlog stoljeća.

Jedan od najinteresantnijih rukometnih događaja u Mostaru bio je kvalifikacijski susret RK„Veleža” za ulazak u Prvu saveznu ligu Jugoslavije 1976. god. Iako im taj put nije pošlo za rukom, Mostarci nikada neće zaboraviti tu utakmicu s „Celjem”, jer tih dana grad je živio za rukomet. Kantarevac je bio pretijesan da primi sve one koji su htjeli gledati ovu utakmicu.

Nekoliko dana prije same utakmice iz čitave Jugoslavije stizali su telegrami podrške i želje da „Velež” uspije, a Mostar napokon dobije rukometnog prvoligaša. Došao je i taj dan, dan nadanja i strepnje kada je rukomet bio jedina tema u gradu. Susret je odigran 20. 6. 1976. god. na Kantarevcu pred oko 5000 gledalaca, a atmosferu sa te utakmice nije teško dočarati kada se zna da ovaj sportski objekat može primiti maksimalno 2000 posjetilaca. Protivnik je bila ekipa RK „Celje” iz Slovenije, a tu utakmicu su izabranici Pike Sutona i Sude Repka dobili sa rezultatom 16:11. Međutim, tih pet golova razlike nije bilo dovoljno za ulazak u Prvu saveznu ligu, jer mjesec dana kasnije u uzvratnom susretu u Celju, Slovenci su pobijedili sa rezultatom 22:15. RK „Velez” je imao ranije još jedan pokušaj za plasman u Prvu saveznu ligu, ali i to se završilo neuspjehom. Bilo je to na turniru u Slavonskom Brodu 1966. god., gdje su učesnici pored „Veleža” bili „Radnički” iz Slavonskog Broda, „Bečej” i „Celje”. U viši rang takmičenja tada su se plasirali „Bečej” i „Celje”.

RK„Velež" 1975/76 god. Stoje: R. Suton, D.Čosić, D.Čolović, S.zadro, B.Rebić, P.Čuljak, N.Andrić; Čuče: M.Milutinović, 0.Kljako, Ž.Ivković, Lj.Bešlić, S.Repak, F.Garmaz, I. Kvesić
Svakako jedna od najznačajnih i najmarkantnijih osoba koja je nastupala za RK„Velež”, a kasnije i za reprezentaciju Jugoslavije bio je Zvonimir­ Noka Serdarušić. Ovaj Mostarac koji se prvo bavio fudbalom pa kasnije prešao da se bavi rukometom izgradio je bogatu rukometnu karijeru, a danas je trener višestrukog prvaka Njemačke, Kiela.

POSLIJERATNI RUKOMETNI KLUB “VELEŽ” MOSTAR

Tokom ratnih sukoba i agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 god. R.K. “Velež”, praktično obnavlja svoju aktivnost krajem novembra 1999. god. Grupa entuzijasta iz Mostara koju su činili: Edin Hadžić, Orner Omerović, Tarik Zuljević i Hasan Behram, okupila je djecu iz mostarskih mahala. Prva obnoviteljska skupština kluba održana je 15. 12. 2000. god. u hotelu Bristol, gdje je za predsjednika kluba izabran Enver Zećo. Klub je imao čvrste namjere da radi na dugoročnom planu i da se udare temelji za rad i nacrt jednog zdravog sportskog kolektiva. Dugogodišnji prekid u igranju muškog rukometa natjerao je upravu kluba da-krene od nule-kada je u pitanju igrački kadar. Poćelo se sa uzrastom djece i omladine od 10-15 godina starosti. Sami počeci su bili veoma teški, treniralo se na otvorenom terenu u južnom logoru, po svim vremenskim (ne)prilikama. U početku to je bilo petanestak mladića, ali se broj iz mjeseca u mjesec povećavao. Nakon par mjeseci treniranja odigrana je prva prijateljska utakmica sa ekipom R.K. “Goražde” iz Goražda. Utakmica je završena rezultatom 22:17 u korist ekipe iz Goražda. Prvo zvanično takmičenje poslijeratnog R.K. “Velež” bilo je pionirsko prvenstvo u Visokom na kojem je učestvovalo osam ekipa. Ekipa R.K. “Velež” odigrala je četiri utakmice i završila na sedmom mjestu. Uslijedio je veliki broj prijateljskih utaktmica i pionirskih odnosno kadetskih prvenstava na kojima rukometaši iz Mostara nisu imali značajnijih rezultata.
Za ovaj klub su se polako počeli interesovati ljudi koji su htjeli svojim radom i učešćem doprinijeti razvoju i vraćanju kluba na mjesto na kojem je nekada bio. Nepostojanje klupskih prostorija također je predstavljalo značajan problem kojeg smo prevazišli raznim improvizacijama. Godine 2001. od načelnika bivše općine Stari Grad dobili smo devastirani prostor u Sjevernom logoru kojeg smo uspjeli adaptirati i osposobiti za korištenje. U sklopu rukometnog kluba “Velež” osnovana je i ženska rukometna ekipa 2002. god. koja je 2004. god. odvojila se od R.K. “Velež” i počela sa radom kao Ž.R.K. “Lokomotiva” Mostar.

RK Velež - Akcija prikupljanja sredstava za budućnost kluba



RK Velež Mostar


Rukometni klub Velež iz Mostara zajedno sa svojim simpatizerima samog imena "Velež" te ljubiteljima rukometa širom svijeta, pokreće akciju prikupljanja sredstava za budućnost ovog kluba. 



Osnovan davne 1964. godine, doživio je mnogo promjena i potresen je finansijskom krizom kao i sva sportska udruženja širom naše države.
Trenutno se takmiči u 1. Ligi Federacije BiH - Jug , gdje iz sezone u sezonu prave jako dobre rezultate, ali ih ta kriza sputava da ostvare veće rezultate, te moguće plasiranje u rukometnu Premijer Ligu.

Igrači igraju iz čiste ljubavi prema klubu i sportu, a uprava kluba se trudi na sve načine da im sredstva obezbijedi na pravi način.

Historija kluba, tradicija, te samo ime "Velež" su dovoljni razlozi da se pridružite našoj akciji, te bilo kakvom pomoći pomognete klubu da stane na noge.

Nadamo se da u Mostaru, Bosni i Hercegovini, te širom Evrope i dalje postoje oni istinski navijači Veleža koje ne brine da li je to Fudbalski, Rukometni ili Plivački klub, nego im je sveta crvena boja i uradit će sve u njihovoj moći da tako ostane.

Molimo sve one koji odluče pomoći našim rukometašima, da akciji priključe svoje prijatelje, rodbinu, dodavanjem u ovu grupu.

Više informacija o akciji možete dobiti kontaktiranjem na FB marketing profil kluba:

https://www.facebook.com/rmostar ;

te na profil Gorana Huskovića koji je pokrenuo akciju za kupovinu trenerki i majici igračima kojem se možete javljati za sve informacije vezane za tu vrstu pomoći :

https://www.facebook.com/ghuskovic

S nadom da ćete se odazvati akciji, pozdravljam vas riječima :

Mostar u srcu , VELEŽ do groba !




Kolo istorije: Od tablice, pisaljke, brisaljke do tableta

Generacije rođene prije polovine prošlog vijeka još uvijek pamte svoj školski pribor, a još i sada nose znanje tada stečeno u školi. Tablica je bila osnova ondašnjeg školskog pribora, barem u nižim razredima osnovne škole. A danas, samo je pitanje vremena kad će se kao obavezni dio školskog pribora uvesti nešto slično, najmoderniji tablet.






Generacija prvačića koja je pošla je u školu u jesen 1957. godine umjesto dotadašnjih tablica, pisaljka i brisaljka, morala je u školu u tašnama donijeti prave teke i olovke. Mnogi đaci koji su do polaska u školu maštali kako će imati svoju vlastitu tablicu, da po njoj pišu i brišu do mile volje, jer, one tuđe im nisu bile dostupne, pogotovo, ako je na njima već bila napisana zadaća, donešena iz škole, i nije se smjela ni gledati, a kamoli dirati, da se ne daj bože neko slovo ili neki broj ne bi pobrisao.

Nekadašnje tablice bile su izrađene od tankog sloja kamena škriljca sa drvenim okvirom, a na tablici se pisalo zašiljenim kamenčićem, koji se zvao pisaljka i koji je ostavljao bijeli trag. Na jednoj strani pločice crvenim linijama bile su označene crte za pisanje slova i riječi, a na drugoj strani su bili ucrtani kvadratići za pisanje brojeva i računanje. Na drvenom okviru pločice svaki je učenik obavezno morao imati privezanu navlaženu spužvicu, takozvanu brisaljku i suhu krpu radi brisanja i sušenja.

Međutim, na upisu u prvi razred osnovne škole 1957. godine učiteljica su đacima i roditeljima prenijele kako su od te godine ukinute i tablica i pisaljka i brisaljka, a morali su kupiti teke, pisanske sa uskim i širokim linijama, računske, sa kockicama, i geometrijaske bez linija. Pisanske teke širokih linija dolazile su tek kasnije, u trećem. Jedna teka je bila za školski rad, a druga za domaći. Znači šest komada. Za likovno su bile dovoljne drvene bojice, pakovane po 6 ili po 12 komada u boji, i mali blok, broj 2 ili 3. Od knjiga Bukvar i Računica. Od pribora za pisanje, samo olovka. Tintom, držalom i perom, pisalo se tek od drugog razreda. Za hemijsku olovku nije se tada ni znalo, a nalivpero je imao, možda samo direktor škole. Uz olovku, naravno, dolazili su oštrilo i gumica. Sve to se onog vremena stavljalo u finu drvenu pernicu. Sve u svemu, i to je bilo značajne težine.

A tašna za školu? Ni blizu ovih današnjih. Obična, kožna, preklapala se sprijeda. I imala dvije kopče. Tek kasnije su došle one plastične, koje su smrdile na plastiku barem nekoliko mjeseci, a i nove knjige u njoj. Ta tašna imala je jednu otvorenu pregradu s jedne strane i „rajsferšlus” odozgo. Taj „rajsferšlus” bi vrlo brzo otišao, i tašna je najčešće svu godinu nošena otvorena. Doduše, bilo je i tada ruksaka, ali baš onih pravih. Lovačkih.

I toga vremena bilo je djece koja nisu imala ni za teka, ni za knjiga. A snalazilo se kako je ko znao. Knjige su najčešće išle od starijeg na mlađeg. Uostalom, kao i odjeća i obuća. Samo su se teke kupovale. A tašne, pernice, olovke i bojice, koje se ne bi potrošile u toku jedne školske godine, prenošene su dalje. Ista stvar je bila sa priborom za fizičko. Patike bi godinama smrdile po tašni, kao i crni šorcevi i bijele majice, i kod muških i kod ženskih.

Još malo o školskom priboru. Bilo je finih bijelih mekanih gumica, koje su fino brisale, ali i onih malo grubljih, koje bi, ako bi malo jače počelo brisati, vrlo brzo napravile rupu na listu od teke.

Pisanje je bio pravi problem. Bilo je male raje, koja bi toliko upirala olovkom da bi se na trećem ili četvrtom listu ispod, znalo šta se pisalo. Kasnije je iskustvom dolazila sposobnost lijepog pisanja. Skoro čitavo prvo polugodište prvog razreda provodilo se pišući u teku, tanka debela, kosa uspravna. I štampana slova. A račun, samo do dvadeset. Tih prvih godina teke su bile od nekog grubog papira, valjda od reciklaže, a bilo je i teka sa finim glatkim papirom. Ali, one su bile skoro duplo skuplje.

Tih godina, đaci su imali obavezu da nose kape francuzice, sa obaveznom oznakom razreda na kapi. To je bilo nešto kao činovi u vojsci. Ali, i to je kao obaveza ukinuto narednih godina. Obavezne su bile crne školske kecelje za djevojčice, kako bi svi bili jednoobrazni, a plave radne bluze za dječake. Tek mnogo kasnije, škola je postala modna pista, kad se i po tašnama, odjeći i obući, a bogami i po dolasku do škole autima, mogao razaznavati društveni i imovinski status nekog đaka.

Danas je samo je pitanje vremena kada će i osnovci na nastavu početi nositi tablet umjesto teka. Nekadašnje tablice su bile standardne veličine, dimenzija 27 x 18 centimetara. Koliko je to bilo incha, izračunajte sami?

Ako su se nekada đaci pravdali riječima da su napisali zadaću, ali da im je usput do škole neko pobrisao tablicu, uskoro će se u istom smislu moći čuti: „Napisao sam zadaću, ali mi je kolega kliknuo delete!”

Smail Špago

novasloboda.ba

petak, 29. kolovoza 2014.

Festival autorske poetike

U Mostaru danas počinje Festival autorske poetike. Svečanost otvaranja Festivala održaće se na Memorijalnoj scena 2532, s početkom u 21 sati, nakon čega će Mostarski teatar mladih 1974 izvesti predstavu „Othello“, Williama Shakespearea, u režiji Seada Đulića.




U sljedećih sedam dana, planirani su okrugli stolovi, radionice, kao i gostovanja domaćih i stranih kazališta.

Banjalučko studentsko pozorište, u subotu, 30. avgusta, izvešće predstavu „Dvanaest zvjezdica“ (Memorijalna scena 2532, 21 sat).

Dan kasnije, norveško pozorište Hokksund City Theatre gostuje s predstavom „Metamorphosis“ (dvorana KZB „Preporod“ , 20 sati).

Teatar kabare Tuzla 1. septembra, na Memorijalna scena 2532, u 21 sat, izvešće predstavu „Krojcerova sonata“.

U utorak, 2. septembra, na Memorijalna scena 2532, s početkom u 18 sati, Mostarski teatar mladih 1974 izvešće predstavu za djecu „Morska priča“.

Istoga dana, Narodno pozorište Mostar izvešće predstavu „Đaurko moja“ (Studio 64 Narodnog pozorišta Mostar, 20 sati), a Mostarski teatar mladih 1974 predstavu „Mimar“ (Memorijalna scena 2532, 21 sat).

Gradsko pozorište „Jazavac“ Banja Luka u srijedu, 3. septembra gostuje na Memorijalnoj sceni 2532 s predstavom „Celo telo tu me boli“ (21 sat).

Posljednjeg dana Festivala, 4. septembra, Hrvatsko narodno kazalište Mostar, na Maloj sceni HNK Mostar, izvešće „Ljepoticu iz Leenanea“ (20 sati), a u 23 sata, na Memorijalna scena 2532, biće dodijeljene festivalske nagrada i zatvoren Festival.
(Fena)
novasloboda.ba

Fudbal ponekad i boli



Sve za pobjedu


Vinnie Jones (naprijed) u akciji protiv Paula Gasciognea…

Utakmica za FA Kup 1978/88
20. februar 1988.

Newcastle United – FC Wimbledon 1:3

Vinnie Jones je igrao za Wimbledone, a Gaiscone za Newcastle.
Wimbledon je te godine bio pobjednik FA kupa. U finalu je pobjedio Liverpoola sa 1:0.
Vinnie Jones je ostao poznat po brojnim incidentima na terenu i van njega.



(spagos)

Od 1. septembra: Usisivači za prašinu samo do 1.600 W

Od 1. septembra, stupa na snagu nova odluka EU: ne smiju se proizvoditi usisivači za prašinu snage veće od 1.600 W. Stare zalihe mogu se prodavati dok se ne prodaju.





Brisel je ovu odluku objasnio željom da smanji zagađenje životne okoline, što se uklapa u plan štednje energije od 30 posto do 2030. godine. Da misle ozbiljno, svjedoči plan da se u naredne tri godine iz upotrebe izbaci sva oprema za čišćenje, čija snaga prelazi 900 W.

Ono što je najvažnije za nove modele usisivača: oni će usisavati jednako dobro kao i stari modeli, ali troše manje električne energije. Broj watti jednog uređaja ne govori istovremeno i o efikasnosti usisavanja. Za normalno usisavanje dovoljno je samo 1.200 W, kako to tvrde stručnjaci. Odluka je donesena davno, a stupa na snagu od početka ovog septembra, tako da su proizvođači imali vremena uklopiti se u nove zahtjeve. Na svakom uređaju ubuduće će morati stajati nivo efikasnosti i informacija o mogućnostima uređaja. Štednja električne energije u domaćinstvima mora proteći bez gubitka komfora. Stari modeli će se nalaziti i dalje na policama trgovina, sve dok se ne rasprodaju.

Nakon klasičnih sijalica, Evropska komisija odlučila je zabraniti proizvodnju kućanskih i elektronskih uređaja veće snage, koji u principu troše previše struje. Na spisku se nalazi oko 30 uređaja veće snage, takozvanih gutača struje, kao što su kosilice za travu, fenovi, kuhalice vode, WLAN ruteri, smartfoni, bimeri, isparivači, kao i grijači vode za bazene. Svi ovi uređaji moraće biti zamijenjeni uređajima manje snage.

Smail Špago
novasloboda.ba

četvrtak, 28. kolovoza 2014.

Jedna slika i hiljadu sjećanja - Specijalkom uz korzo



Specijalkom uz korzo



Šta zapažamo prvo na slici?Momak na biciklu, kapa francuzica na glavi. Biciklo je specijalka. Pokockana ulica niz korzo, ili uz korzo, svejedno. Na drveću nema lišća, što znači da je ili kasna jesen ili rano proljeće. Sjenka je pravo s juga i malo baca unazad. Moglo bi biti oko 1 popodne. Sat iznad apoteke se ne razaznaje dobro, ali čini se da stoji na oko pola jedan, ili čak tačnije koji minut kasnije.
Auta nema ni za lijeka. Hotel Bristol je već renoviran, što znači negdje je iza 1960. Još nije bila srušena zgrada u kojoj je bila Omladinska knjižara, gdje je kasnije napravljena zgrada Revije. Rušenje zgrade knjižare bilo je 1966. Znači slika potječe između ove dvije godine.
Žena u mantilu ide naniže s djecom. Raja stoje preko puta zdravljaka, malo iznad prodavnice Astra. S druge strane je također gužva oko ulaska u Cernicu, gdje je toga vremena na gornjem ćošku također bio još jedan Zdravljak, kao i s donje strane, gdje je sada Zela. Slijedi veliki broj prolaznika po finom vremenu, čak tamo do Putnika, na Musali, a neki hodaju čak i sredinom ceste. Ovdje nije puno toga promijenjeno ni do dan danas, osim što je kasnije u sliku ušla zgrada Revije, a ulica je presvučena asfaltom.
Šta reći o momku na biciklu. Biciklo je bilo najmodernije za ono doba. Zvali smo ga specijalka. Pedale su se mogle okretati unazad. Imao je savijen upravljač, s kočnicama za prednji i zadnji točak. Naravno onoga vremena nije bilo šaltanja brzina i za popeti se odozdo sa Musale, uz Korzo, trebalo je napregnuti mišiće. Nema ni govora o nekakvoj biciklističkoj opremi i odjeći. Sasvim normalna odjeća. Čak se čini, kad nasloni biciklo uza zid i skine kapu, momak je odmah spreman za randesa. A možda je tamo bio i krenuo. Vidi se i po cipelama koje su namazane i uglancane do punog sjaja.
Pogledom u dubinu i unutrašnjost slike vidi se samo red kuća na Mazoljicama. Pogled ne skriva ni zgrada Razvitka, koja je bila izgrađena desetak godina kasnije. Nema ni magistrale, koja je također probijena kasnije.
Iza leđa fotografa je rampa i željeznička pruga, kao i trafika na ćošku i sageti bor, za kojega još nemamo prigodnu sliku. Lijevo je bio restoran gdje je kasnije bila Petica, a naviše Jagnje koje se također ne vidi. Toga vremena još nije bila napravljena ni zgrada banke u kojoj je u prizemlju bio ekspres restoran. Sve to je slijedilo koju godinu kasnije.

Fotos je iz zbirke Branka Vučine
Priredio: Smail Špago

Senzacija u botaničkom vrtu: Titan Arum procvjetao

Spektakularan i izuzetno rijedak događaj dešavao se ovih dana u botaničkom vrtu Flora u Kelnu. Po prvi put, u ovom vrtu procvjetala je biljka pod nazivom Titan Arum (Amorphophallus Titanum).




va rijetka biljka udomaćena je na indonezijskom ostrvu Sumatra, a cvjeta ogromnim cvijetom. Događaj u vrtu u Kelnu dešava se upravo u vrijeme obilježavanje 150 godina postojanja ovog botaničkog vrta.

Cvijet raste do tri metra u visinu i sastoji se od centralnog klipa, koga obavija list u obliku lijevka. Cvjeta bez listova, a tek nakon cvjetanja razvija se podzemni gomolj, koji teži preko 100 kilograma. Nakon cvjetanja, razvija se jedan list, koji se održava u životu dvije godine. Od sadnje do prvog cvijetanja prođe obično 15 do 20 godina. Čitavo ovo vrijeme podzemni korijen je u opasnosti od napada podzemnih crva, ili od propadanja. Cvijet traje samo dva do tri dana, pri čemu okolo širi smrad strvine, što privlači insekte koji unutar cvijeta vrše oprašivanje.

Zbog kratkoće trajanja cvijeta, Titan Aruma u to vrijeme privlači veliki broj znatiželjnika i javnosti. Cvjetanje ovog cvijeta u vrtu u Bonnu 1996. godine je privuklo oko 18 hiljada posjetilaca.

U vrtu u Kelnu, cvijet je procvjatao je prije tri dana i za ovo vrijeme privukao je više od 20 hiljada posjetilaca.

Smail Špago

novasloboda.ba

srijeda, 27. kolovoza 2014.

Mostarom nekad i sad: Pivara

Prva pivara u Mostaru otvorena je 1888. godine, a ledara 1903. godine.




Prva pivara u Mostaru bila je smještena u Velikoj pećini u Potkujundžiluku.

Doduše, Velika pećina je kroz svoju istoriju bila smještaj za razne djelatnosti.

Tako bilježimo da je na samom početku dolaska austrougarske vojske u Mostar tu bilo skladište municije, a zatim i vojske, pa Vojna pošta i telegrafska centrala, da bi nakon razmještanja vojske u tri postojeće kasarne, 1886. godine pećina postala i prva pivara koju su držala braća Löwy. Nakon što su braća napustila poslovanje s pivom, skladište je preuzela Sarajevska pivara. Nju je 1888. godine posjetio i prestolonasljednik, sin jedinac Franje Josipa I., princ Rudolf.

Sarajevska pivara 1. marta 1903. godine otvara i prvu tvornicu leda u Hercegovini (to je ona nedavno renovirana kuća preko puta današnjeg hotela Ere). Za njenog upravnika je postavljen sposoban Austrijanac Adolf Himlauer. Očigledno je pivsko poslovanje tada cvjetalo, jer vidjevši kako se pivo u vrele ljetne dane dobro prodaje, trgovac Bilić iz Blagaja otvara Hercegovačku pivaru. Kako skinuti s vrata novoosnovanu konkurenciju, Himlauer se dosjetio tako što je svaku narudžbu piva vezao obaveznom kupovinom leda iz njegove Ledare. Led se tada kupovao u velikim blokovima, a glavni potrošači su bili hoteli i brojne gostionice.

U zgradi Ledare je sve do 1992. bodine bilo smješteno predstavništvo Sarajevske pivare, da bi tek u novije vrijeme ona renovirana i trenutno je tu sjedište jedne banke. 

Ismail Braco Čampara /Tibor Vrančić / Smail Špago

utorak, 26. kolovoza 2014.

Umjetnost na pijesku




Andres Amador pretvara plaže sa sitnim pjeskom u umjetnička djela. Vijek trajanja ovakvih djela je ograničen na nekoliko sati, između plime i oseke, dok ih more ponovi ne splače. Usprkos tome ovome Amerikancu iz San Franciska “Beach art” je trajni smisao njegovog životnog principa.
More ima svoj ritam, ali se umjetnik ne obazire na to. On ima svoje vrijeme, a njegovo “platno” su pješčane plaže. Najčešće koristi vrijeme povlačenja vode sa plaže, ne odgovara mu suhi pjesak, a za potpuni utisak njegove umjetnosti veoma su važni i bitni kontrasti, nastali kod određenog položaja sunca.
Sa ovom umjetnošću počeo je prije 10 godina, a kako kaže, i sada, svaki put kad dođe do netaknute plaže, već dok izlazi iz auta da pravi sliku, ima tremu. Kakav će biti vjetar, da li će uspjeti u onome što je zamislio. Ponekad valovi dođu ranije, prije nego što završi sliku, pa mu čitav posao mu ode u nepovrat. A kad more ponovo oslobodi plažu, svaki put se čini kao da Amador nikad nije tu ni bio.
Njegova umjetnost, koju nazivaju “Playa paintings”, postala je poznata u svijetu, a on se seli sa plaže na plažu širom svijeta. Mexico, Hawaii, Bermudas.
Za jednu sliku treba mu otprilike dva sata. Često na plažu dođe ranom zorom, isčekujući pravi momenat za početak rada između plime i osjeke, kao i izlazak sunca. Najčešće je u jednoj uvali u blizini San Franciska, ili nešto malo dalje, u Kaliforniji.
Slučajni prolaznici često ne mogu skontati šta to zorom na plaži radi bosonogi čovjek, sa grabljama u ruci. Ponekad ne razumiju njegove psihodelične krugove, neobične cvijetove, geometriju i simbole. Nakon što završi posao na pijesku, veoma važan dio posla je napraviti pravi fotos, iz pravog ugla, sa prave visine, jer ako se djelo ne fotografiše, odlazi u more sa prvim valovima plime. Za pravljenje fotosa danas koristi modernu tehniku, sa letećom kamerom. Nekad je to bilo puno kompliciranije. Fotografije njegovih djela sa pješčanih plaža su veoma tražene širom svijeta. A kako sam kaže, svaka od ovih plaža je drugačija u drugo doba dana, i pruža nešto drugo. Stijene, grebeni i lokve, sastavni su elementi njegovih slika.
Pa pogledajmo i uživajmo.








 Smail Špago
novasloboda.ba

Fudbalska pepeljuga nakon prvog kola



Jeste li čuli za SD Eibar u Primera division u Španiji?


Klub SD Eibar iz španske provincije novi je član španske Primera division.
Učinak nakon prvog kola Primere!

SD Eibar - Real Sociedad 1:0
gledalaca: 4.600


 

Priča o fudbalskoj Pepeljugi



Jeste li čuli za SD Eibar u Primera division u Španiji?

Ništa nije nemoguće






SD Eibar, priča o fudbalskoj Pepeljugi

Klub SD Eibar iz španske provincije novi je član španske Primera division.

Prije nekoliko godina nešto slično se dogodilo u Njemačkoj kad je TSG Hoffenheim za nekoliko godina protutnjao nižim ligama, i ustalio se u Bundesligi. U španskoj Primera division od ove sezone u društvu Reala, Barcelone, Atletika i ostalih, gledaćemo jedan mali klub iz Baskije, koji na svom stadionu može primiti tačno 5.250 gledalaca. Mjesto Eibar ima 27 hiljada stanovnika, a njihovi miljenici su prošle sezone bili prvaci druge lige Španije, poznatije kao Segunda.

Stadion, Estadio Municipal de Ipurna nalazi se u samom centru ovog mjesta, a najbolja mjesta za gledanje utakmica su okolne zgrade, visoke i do 70 metara. Za konačnu potvrdu učešća u Primeri i ostvarenja sna svih stanovnika ovog mjesta iz Baskijske provincije, udaljene oko 50 kilometara od grada Bilbao, morala je biti položena finansijska garancija od 2,1 milona eura. Klub nije imao toliko sredstava u blagajni i naravno, pripomogli su vjerni navijači. Povratna donacija iznosila je 50 eura. Ključ ovog modela zasnovan je na bliskosti kluba i navijača, pošto klub sve do sada nije imao niti jednog sponzora. A u tome i jeste bila bitna razlika između ovog kluba i gore pomenutog Hoffenheima, koji je imao sponzora.
Uz ulazak u prvu špansku ligu klub Eibar ove godine slavi i 75 godina postojanja. Svoju suverenost u 40 susreta Segunde potvrdili su dva kola prije kraja, u utakmici u kojoj su pobjedili nekadašnjeg prvoligaša Deportivo Alaves. Nakon zadnjeg sudijinog zvižduka na teren je ušlo svih 5.250 gledalaca, da proslave zajedno sa igračima.

Mjesto Eibar je do sada najmanje mjesto u Španiji, iz kojeg dolazi jedan prvoligaš. I za špansku fudbalsku javnost ovaj plasman je veliko iznenađenje, a štampa je taj plasman nazvala “pričom o Pepeljugi”. Igrački kadar na tržištu ima trenutnu vrijednost od 6,9 miliona eura. Najveća prednost ekipe je odlučnost i stabilnost u odbrani. U 40 utakmica Segunde primili su svega 27 golova, a dali 47. Najbolji strijelac po imenu Jota dao je 9 golova.

Dakle, novo ime, ali i možda bude i koje iznenađenje u Primeri. Vrijedi upamtiti: SD Eibar.
Nek im je sa srećom.