srijeda, 24. svibnja 2017.

Street Arts Festival Mostar, 24. maj - 6.juni 2017.




Šesti mostarski Street Arts Festival, bogat raznovrsnim   sadržajem, počeo je 24. maja, a trajaće do 6. juna.
Pored oslikavanja zidnih površina, posjetioci će moći prisustvovati na performansima, izložbama, kreativnim i edukativnim radionicama, slušaonicama, predavanjima i rekreativnim sadržajima.
Program i detalje festivala možete pratite na: 

(spagos)

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Fejićeva ulica od Kljunova sokaka




U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Prva kino predstava u Mostaru održana je 1905. godine sa pokretnim kino projektorom kojim je rukovao jedan podoficir austrijske vojske.
Prema nekim saznanjima, film je u nijemoj verziji prikazan pod jednim većim šatorom na lokalitetu Kalajdžića sokaka. Kasnije, odnosno 1912. godine, otvoren je prvi bioskop u današnjoj Fejića ulici i nosio je naziv Uranija, vlasništvo Tiberija.
Preko puta kina, od Kljunova sokaka do Roznamedžijine džamije bio je niz malih dućana: fotograf Kolaković, voćarska radnja Avde Fejzića, brijačnica Hume, zvanog Rus, trafika i prodavnica novina u kojoj je radio Tonko Matulić, stanar zgrade u kojoj je živio popularni mostarski ljekar dr. Rizzo.
Malo sjevernije od kina Zvijezde na suprotnoj strani Fejićeve postoji i danas jednospratnica, u kojoj je stanovao taj poznati mostarski ljekar. On je 1900. godune proglašen počasnim građaninom Mostara. U maju 1973. godine, na toj kući je postavljena spomen ploča u njegovu čast, koja je u zadnjem ratu 1992./93. skinuta i nikad više nije pronađena. Uz trafiku je bila aščinica, vlasništvo Gaševića. Još za vrijeme Austrougarske tu je izgrađena jednospratnica, u čijem prizemlju su bili navedeni dućani, dok je na spratu bio stan porodice Schenk. Muž je bio zaposlen na željeznici a supruga Marija je bila babica. Godine 1942. su napustili Mostar i preselili u Njemačku.
S lijeve strane, niže Policijske zgrade (tu je kasnije bio Zavod za zapošljavanje), bila je trafika, u kojoj je radio Meho Kapetanović-Cojla, kasnije poznati ulični prodavač novina, zatim radionica precizne mehanike, vlasnistvo Mirka Vlahe i kafana koju je držao Šerif Frko. Malo niže, do 1945. godine, bile su stolarska radionica, vlasništvo Kuljića i bravarska radnja Bega Bilalovića. Preko puta, u Salatića kući, bila je prehrambena radnja, pa radionica za opravku naliv-pera, vlasništvo Blagajca, te popularna radnja za izradu šešira, u kojoj je radio Marko Terzija.
U Karađozbegovoj ulici, s lijeve strane, bile su stolarska radionica Sulejmana Balića i vulkanizerska radnja Drage Trajkovića. U zgradi, gdje se donedavno nalazilo Socijalno i penzijsko osiguranje, a sada MUP, bila je mala kafana, čiji je vlasnik bio Sandžaktar, a južnije porušeni Dom staraca (prije se zvao Uboški dom). Na toj ruševini, raja je napravila malo igralište, gdje se igralo “krpenjaka”, a igralište je nazvano “Monte Karlo”. Zašto, to niko nije znao.
Slika 1. – Fejićeva – jednospratnicaSchenk, fotografija iz 1963. (vlasnik: Gordana Miletić Buzaljko)
Slika 2. – Fejićeva – kino Zvijezda, 1957.
Slika 3. – Fejićeva – gostiona Lovac, 1970-ih
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Koliba za premijera


Izgleda da je došlo vremena smiraja za bivšeg britanskog premijera Davida Camerona (50), u kojima on najradije odlazi među čobane, na njegovom posjedu sjeverozapadno od Oxforda.
Nekadašnji predsjednik britanske Konzervativne partije, koji je nakon referenduma za Brexit razriješen od njegove partijske kolegice Therese May, naručio je da mu se napravi mobilna ovčarska koliba, po cijeni oko 30 hiljada eura.. To je u stvari čobanska koliba, kakvu koriste aktivni čobani, koji se kreću okolinom zajedno sa njihovim stadima, u potrazi za ispašom, kako to rade čobani na području škotskoe visoravni. Naravno, od hladnoće ih štiti ovčija vuna, kojom se kolibe izoluju.
Jednu ovakvu kolibu imati i u vlasitom vrtu, u blizini kuće, vrlo je praktično, pogotovo ako se čovjek posvađa sa ženom, ili ga djeca počnu nervirati.
Cameron ovu kolibu, prije svega, želi koristiti za pisanje, zbog čega je kolibu snabdio strujom.
Moguće da će on baš u ovoj kolibi pisati njegove memoare, pokušavajući naći odgovor zašto se  Britanci nisu ponašali kao ovce, i uprkos njegovim upozorenjima glasali za izlazak iz EU.
Pri tome je on sam bio inicijator referenduma, kako bi EU stavio pod pritisak i za njegovu zemlju pregovorima dobio bolje uslove.
Ostatak priče je poznat…
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

utorak, 23. svibnja 2017.

Naši u bijelom svijetu...


Pitala učiteljica kako im se očevi zovu i sad ide scena:

- What's your father's name?
- Albert.
- Nice...
- Carlos.
- OK, yours?
- John.
- Fine, and yours?
- Hidajet.
- Oh, he died - I'm so sorry....

(spagos)

Fitnes studio za vježbe uspavljivanja


Svijet pripada kreativnim. A baš kreativna je ideja jednog britanskog lanca fitnes studija. Fitnes studio na jugu Londona, nudi svojim mušterijama jedinstvenu vrstu treninga pod imenom „Napercise“. Riječ je nastala od dvije riječi „nap“ i „exercise“, što u prevodu ima značenje „Trening   kratkog sna“.
Vježba se sastoji od sljedećeg: leći, zatvoriti oči, uspavati se. Nakon 45 minuta sna, čovjek se osjeća fit, a navodno, pri tome se još izgubi i određeni broj kalorija. Vrlo interesantno.
I odmah pitanje: A šta nas to čeka kao slijedeće?
Možda podizanje tegova sa nevidljivim tegovima! Ili…
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

ponedjeljak, 22. svibnja 2017.

'Mostarski crnjaci', grupa koja okupljaja Mostarce širom svijeta





Facebook stranica Mostarski Crnjaci koju uređuje Emilio Perić iz Mostara nastala je prije nešto manje od šest godina i za to vrijeme uspjela je sakupiti skoro 54 tisuće pratitelja na ovoj društvenoj mreži.

"Album na osobnom Facebook profilu izazvao je pregršt smijeha kod mojih prijatelja pa mi je jedan od njih predložio da napravim stranicu sa istoimenim nazivom. Nakon nagovaranja odlučio sam tog 1. rujna 2011. kreirati stranicu naziva Mostarski Crnjaci", govori za Pogled.ba Emilio.

Tragikomičnost i ljepota Mostara

Stranica koju je iz hobija počeo uređivati ovaj Mostarac već godinama objavljuje brojne zanimljivosti i povijesne priče iz grada, smiješne, ali i malo manje smiješne situacije...

"Stranica prikazuje tragikomičnost, ali i ljepotu Mostara. Grada koji jednostavno privlači. Sve u cilju 'liječenja' rana i vraćanja komunikacije, dijaloga, zajedništva, mira među svim Mostarcima, ali i onima koji vole ovaj grad, ma gdje bili", naglašava Emilio.

Kako kaže, Mostarski crnjaci ukazali su stanovnicima Mostara na greške i apsurde koji vladaju u gradu, pa su možda, koliko-toliko, i doprinijeli kulturnijem Mostaru kroz ovih nekoliko godina.

Stranica za sve Mostarce


Ističe da mu se zadnjih godina zbog popularnosti 'Crnjaka' javlja i sve više iseljenih Mostaraca diljem svijeta, od Amerike do Kine, koji šalju fotografije, pričaju svoje priče i svakodnevno su aktivni na stranici. Također, kako kaže, bilo je ponuda i o prodaji Facebook stranice.

"Prvo nisam ni mogao zamisliti da će stranica postići ovoliku popularnost, a samim tim dolazile su ponude o reklamiranju, o kupnji stranice, pa i upiti o zapošljavanju kao dio tima koji radi na njoj. Međutim, stranica je napravljena za sve nas i nije na prodaju pa su i moji odgovori bili takvi", kazao je Perić.

"Nadam se da će stanovnici skontati da bez ljubavi, zajedništva i mira ne može niti će nam biti bolje. Počnimo od danas, za života, brate…", poručio je za kraj Emilio.


(izvor:pogled.ba)

(spagos)

Klopp i Liverpool




Prije dvije godine Jürgen Klop je iz Dortumda došao u Liverpool. U međuvremenu je u njegovom novom reviru postao omiljen skoro kao i Beatlesi.

Na kraju sezone 2016/17 zauzeo je mjesto na tabeli koje ga vodi u kvalifikacije za grupnu fazu Champions League.

Na slikama napravljenim 1. aprila 2017. godine, trener Liverpoola se raduje golovima njegove ekipe protiv gradskog rivala FC Evertona. Njegova ekipa je taj derbi dobila sa 3:1 i potvrdile treće mjesto na tabeli Premier lige.
U toj utakmici lokalni rivali su gradski derbi odigrali po 228. put. Nakon krize koju je ekipa FC Liverpoola imala u januaru, kada je zaredom izgubila četiri utakmice, ekipa se pravovremeno probudila, i postigla značajnu pobjedu.
Kakva je razlika između Kloppovog posla u Borusiji iz Dormunda, i sada u FC Liverpoolu. U Borusiji je bio samo trener, a ovdje je i trener i menadžer, u jednoj osobi, nadležan za sportski pogon, za planiranje budžeta, transfer igrača, rad sa javnošću i marketing. U njegovom štabu se nalazi 80 osoba, a uz to i 25 igrača.
U Liverpoolu postoje dva intenacionalna govora: fudbal i muzika. Liverpool ih oba govori tečno. Zbog toga je ovaj grad 2008. godine postao kulturni grad Evrope. Godišnje u posjetu ovom gradu dođe oko 3 miliona posjetilaca, koji posjete gradske muzeje i znamenitosti, a povećano ineteresovanje za grad privuklo je i brojne investitore sa njihovim novcem.
Fudbal uveliko doprinosi podizanju imagea grada, a u tu sliku sada se uklopio i trener Klopp kao ličnost, sa njegovim prepoznatljivim načinom igranja i vođenja ekipe. Sada je i on postao jedan aktivan stub u podizanju imagea grada.
Do kraja sezone, kako kaže Klopp, ne radi se više o ljepoti i perfekciji igranja fudbala, u pitanju su samo rezultati. Cilj FC Liverpoola je jasan: Liga šampiona.
Kada je prvi put došao na stadion Anfield, sa 54.074 mjesta za sjeenje, osjetio je slavljenički napetu atmosferu kojom zrači ova arena, svejedno, da li ekipa igra protiv top klubova ili osrednjih protivnika. Jedan live band svira pred stadionom, a na jednom ogromnom ekranu gledaocima i navijačima se prezentuju blistavi momenti iz bogate istorije kluba, što doprinosi štimungu među gledaocima.
Naravno, ne može se barem ni ovoliko kratko govoriti o FC Liverpoolu i njegovim navijačima, a da se ne spomene himna navijača „You'll Never Walk Alone“, koju publika otpjeva prije svake utakmice.
I na kraju brojke i titule koje je ovojio FC Liverpool: 5 titula prvaka Evrope/Lige šampiona, 3 puta pobjednik kupa UEFA, 3 puta pobjednik evropskog Suoerkupa, 18 naslova prvaka Engleske i 8 puta pobjednik e ngleskog Liga kupa, 7 puta pobjednik FA kupa.
(izvor:diezeit)


(spagos)

Svi sad žele igračku „Fidget Spinner“







Svijet je poludio za novom igračkom, kojoj je ime „Fidget Spinner“.
„Pokemon Go“, ili „Loom“ trake, već su stvar prošlosti. Novi trend kod djece zove se „Fidget Spinner“. Igračka liči na jedan hibrid propelera, ninja zvijezde za bacanje i rezervnih dijelova sa odjela gvožđarije u nekom supermarketu.
„Fidget Spinner“ se drži između dva prsta, a onda mu se da jedan jaki okret i on nastavlja da se vrti. Igračka je za krtako vrijeme postala toliko popularna da je potražnja uveliko nadmašila ponudu, kako u prodavnicama, tako i na internetu. U radnjama za igračke jednostavno kažu: Svaka nova isporuka proda se za tren oka. A ni cijena im nije bog zna kako velika: svega 5 eura, a luksuznije izvođenje i do nekoliko desetina eura.
Kako njeni tvorci kazuju: igra i njeno kružno kretanje djeluje smirujuće. Međutim, to do sada još nije naučno potvrđeno, pogotovo kad su u pitanju djeca.
Uobičajeno je da se spiner vrti 10 ili 20 sekundi, pod uslovom da mu se obezbijedi ravnoteža na vrhovima prstiju. Prilikom obrtanja, „spinner“ stvara treptaje ili slike, a novi modeli sjaje u mraku.
Video snimke na internetu prikazuju neke primjerke koji se vrte po nekoliko minuta:
I dok djeca sakupljaju različite spinere, mijenjaju ih međusobno, zabavljaju se pred školom, gdje uče nove trikove, nekim učiteljima ih je već dosta. Škole u SAD su već zabranile korištenje spinova u učionicama, jer smetaju izvođenju nastave.
Oni malo stariji će se sigurno sjetiti sličnih „zaraza“ u prethodnim vremenima.
Ideja o „Fidget spinneru“ nije nova. Patent je prijavljen još dalekih osamdesetih.
Mnogi se sad nadaju da će nova igračka odvratiti pažnju djece od smartfona i vratiti ih u prirodno okruženje. Međutim, za tako nešto još je prerano bilo šta prognozirati. Kao i smartfoni, i nova igračka privlači pažnju djece samo na sebe, tako da su već zabilježeni i bliski susreti djece sa automobilima, koja su bila potpuno fokusirana na njihovu novu igračku.
Izvor:express)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

nedjelja, 21. svibnja 2017.

Pjesma koju niko ne mora prevoditi


Stih iznad svih: Đorđe Balašević napisao pjesmu koju niko neće morati prevoditi

Novosadski kantautor Đorđe Balašević ispunio je obećanje koje je dao publici na koncertu održanom prošle sedmice u Zadru i napisao pjesmu "Stih iznad svih", pjesmu za sve naše narode, koju ne treba prevoditi.

"Htio sam da ostane neka pjesma kao uspomena na koncert u Zadru za koji sam znao da će biti lijep i pozitivan i da će se o njemu pričati. Ne postoje neki trikovi, ali štos je u tome da moraš zaslužiti. One priče o gostoljubivosti su davno prošlo vrijeme i sada moraš negdje zaslužiti da budeš dobrodošao, a ja imam tu sreću da me ljudi dočekaju otprilike tako kako su me dočekali i to nema puno lajkova kod onih koji su otprilike nosioci drugih vijesti, koji su negativni i šire neku drugu energiju", rekao je Balašević.

Napomenuo je kako je ranije, čitajući komentare o sebi, nailazio na one kojima smeta što pjeva na ekavici. U svom stilu je panonski mornar objasnio kako je važne riječi kao što su ljubav, čežnja, sudbina ili suza nemoguće prevesti i kako samo emocije i funkcioniraju, ali da je ipak odlučio za fanove u Zadru, Sarajevu, Čakovcu ili Nišu napraviti pjesmu "na našim jezicima, koja se ne prevodi".

"To mi je predstavljalo tehnički problem, služio sam se rječnikom i pravopisima, dolazio do čudnih riječi. Ali napravio sam za vas i nas pjesmu koja se ne prevodi i koja će biti ista. To je pjesma koja je upisana vama na spomen te večeri 13. 5.", poručio je Balašević.

(klix.ba)

Đorđe Balašević - Stih iznad svih

Postoji stih... Naizgled vrlo prost...
Stih iznad svih... Stih više kao most...
Da premosti... Da prebrodi...
Kad priča nikud ne vodi...

Postoji stih... Pun raznih trikova...
Stih iznad svih... K'o stih svih stihova...
Čas rastuži... Čas razgali...
Pa razoruža... I kao gorska ruža...
Kamen razvali...

U inat svima... Postoji rima...
Kojom se vatre potpale...
Ponese plima... U inat svima...
Svo ono trunje s obale...

U inat svima... Kad prođe zima...
Izdanci niknu zeleni...
I blago njima....
Vole se mladi jeleni...

U spomenar... Za dvoje Zadrana...
Čempresa par... Na hridi Jadrana...
Dah bogova s Velebita...
I galeb jedan... Nebu svome predan... Tobož nebitan...

U inat svima... Postoji rima...
Kojom se vatre potpale...
Ponese plima... U inat svima...
Svo ono trunje s obale...

U inat svima... Kad prođe zima...
Izdanci niknu zeleni...
I blago njima....
Vole se vole... Mladi jeleni...

Postoji stih... Naizgled vrlo prost...
Stih iznad svih... Stih više kao most...
Da premosti... Da prebrodi...
Postoji rima... Koja se ne prevodi...


(spagos)

Za arhivu: Velež – Bosna Sema 2:0 (1:0)




Mostar, 20. maja 2017.
Stadion Rođeni.
Sudija: Kenan Bajraktarević (Orašje)
Žuti kartoni: Brandao, Krcić, Ćemalović (Velež), Muharemović, Mujić (Bosna Sema)
Strijelci: 1:0 Handžić (22’), 2: 0 Ćosić (75’)

Velež: Abdihodžić, Petrović, Mujezinović, Ćosić, Tatar (od 80’ Gosto), Handžić (od 62’ Ćemalović), Carvalho (od 46’ Isić), Brandao, Garcia, Mrgan, Krcić.

Bosna Sema: Hodžić, Alihodžić, Sinanović, Muharemović (od 59’ Hadžić), Oglečevac, Mujić, Ćatić, Karahodžić (od 55’ Pljevljak), Mujić, Kadrić, Murga ( Handžić T.).

Fudbaleri Veleža upisali su desetu prvenstvenu pobjedu, a tri nova boda domaćima su donijeli Handžić i Ćosić.
Velež je ofanzivno započeo današnju utakmicu i u prvih deset minuta stvorene su dvije prilike. Oba puta, povoljne prilike imao je Brandao, ali je bio neprecizan.
Stalni napadi Rođenih konačno su krunisani golom u 22. minuti. Handžić je, nakon sjajne akcije, prihvatio loptu i poslao je iza leđa nemoćnog Hodžića za veliko slavlje Veležovih navijača – 1:0.
Domaći ne posustaju ni poslije vodećeg gola, ali lopta neće u mrežu.
U finišu prvog poluvremena, pao je ritam igre i bez većih uzbuđenja.
Velež je i u drugom nastavku imao terensku inicijativu, njegovi igrači stvorili u nekoliko prilika, ali su gosti uspijevali otkloniti opasnost od svog gola.
U 75. minuti, velika radost za navijače Veleža.  Mehmed Ćosić prihvatio je loptu na tridesetak metara i snažnim udarcem udarcem zatresao mrežu gostiju – 2:0.

(novasloboda.ba)

Okolo kole do lijepog pogleda




Ako je vrijeme sunčano, onda je veoma teško doći do slobodne klupe, ili do instalisanog dvogleda na vidikovcu pod imenom Baumwipfelpfad, stazi u krošnji drveta, u blizini mjesta Binz, na ostrvu Rügen u Njemačkoj.
Uostalom, tamo nije ništa besplatno. Ulaznica je deset eura.
Vidikovac je visok 40 metara, a do vrha se dolazi penjanjem putem spiralne rampe. S te visine može se uživati u veličanstvenom pogledu na Baltičko more.
(izvor:viewmag)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

subota, 20. svibnja 2017.

Tipično mostarski: Razbolje se...


Leži Mostarac na samrti. Ostalo mu još par dana života. Dolazi mu žena u posjetu. U jednom momentu on pita ženu: Reci ti svom dragom, pošto je već sve gotovo,da li si me i koliko puta prevarila. Netrebaš se bojati, svakako umirem a lakše će mi biti na onom svijetu. Na to će Mostarka: Rekla bih ti ljubavi moja ali se bojim, šta bi mi uradio da nekim čudom ozdraviš.
(mostarskiliskaluci)

Mostar očima stranih putopisaca: Burek i kafa su nešto najbolje u Mostaru




(tekst koji slijedi objavljen je na portalu 6uka.com 16. maja 2013 godine, a originalni tekst je objavljen u magazinu „Sabotage Times“, autor je Ben Martin, ugledni britanski novinar)

U magazinu "Sabotage Times", ugledni britanski novinar Ben Martin do najsitnijih detalja opisuje putovanje Balkanom, posebno se osvrčući na Mostar, gdje je prvi put u životu probao “burek i bosansku kafu”.

“Jednostavno je kada probate kafu ili sir, ali kada isto to probate u egzotičnom ambijentu okruženi cvrkutanjem ptica i prelijepom i čistom prirodom, onda se osjećate zadovoljnije i sretnije nego ikada prije”, napisao je britanski novinar o svome iskustvu.

Napominje da, ipak, za vegeterijance Balkan i nije baš najidealnije mjesto, “jer je meso u njihovoj kuhinji neizostavno”.

“Boravak u zemljama bivše Jugoslavije, lijepa kakva samo ona može biti, stvarno nije baš najbolje putovanje za vegeterijance. Nacionalna kuhinja svake istočne evropske zemlje se, uglavnom, zasniva na obilju mesa i zato sam se ja u početku odlučio hraniti samo sirom i hljebom”, napisao je ovaj Britanac.

Međutim, nakon određenog vremena "gladovanja”, napominje kako je počeo tražiti nešto što bi mu “malo bolje zagolicalo nepce”.

“Tada sam putovao iz Splita u Hrvatskoj u Mostar u Bosni i Hercegovini, o kojem sam prije toga imao priliku samo da čitam u knjigama. Prvo što sam zapazio je prekrasni Stari most”, piše Martin navodeći kako ga je najviše impresionirala “prirodna ljepota” grada Mostara.

“Ono što me je najviše zadivilo u Mostaru je njegova neopisiva ljepota i taj prekrasni doživljaj mira. Prije dolaska u tu zemlju, o BiH sam u mislima imao predstavu sastavljenu od scena iz filma 'Iza neprijateljskih linija', gdje dominira preduga zima i pohabani starci u prslucima”, ističe Britanac Martin.

Objašnjava kako je ta slika o Bosni bila totalno iskrivljena, istakavši kako je došao u “jedan vrlo egzotičan i prelijep predio”.

“Osmanski period je ostavio snažan utjecaj na ovaj dio Evrope. Osjećao sam se vrlo egzotično u malim bazarima, uživao sam u snažnom mirisu jake kafe i ragledanju. Nakon što me kafa dovoljno zagrijala, odlučio sam da nešto pojedem na obalama rijeke Neretve odakle sam mogao da vidim gomilu turista koji čekaju da vide nekog skakača, koji će izvesti skok u rijeku”, kazuje ovaj Britanac.

Napominje kako mu je konobar u restoranu preporučio burek kako bi se “zaista najeo”.

“Preporučili su mi da uzmem burek, koji je inače sa mesom, ali ja sam uzeo onaj sa sirom. To je pita umotana u tijesto. Iznad mjesta gdje sam sjedio nalazilo se nekoliko stabala i čulo se cvrkutanje ptica, bio sam zaista više nego zadovoljan. U tom trenutku sam osjetio da želim uhvatiti svaki tračak balkanske ljepote”, napisao je Martin.

U svom tekstu objasnio je i način na koji se spravlja tradicionalna bosanska kafa.

“Kafa je servirana na jedan poseban, tradicionalni način, u okićenoj i ukrašenoj džezvi sa okruglim fildžanima. Kažu da je tajna ukusa kafe u načinu pripreme. Nakon što voda prokuha u džezvi, u nju se doda kafa i još malo vode na kraju, i sve se izmiješa. Zaista me lijepo ugrijala i dala mi unutarnji mir i zadovoljstvo”, piše Martin napominjući kako je onda red došao na bosansku pitu od sira.

“Kada sam je probao, u ustima sam osjetio onaj prekrasni ukus kozijeg sira. I tada sam osjetio da je to nešto vrhunsko što neko može poželjeti kada se radi o hrani. Pecivo je bilo perfektno pripremljeno, vlažno, ali ne previše masno i malo hrskavo izvana”, piše britanski novinar.

Na kraju je napisao kako je avantura kroz BiH za njega bila jedan od najboljih momenata u životu.

“Sjedio sam u tom restoranu i udisao mirisne i čiste zrake i posmatrao kako ljudi hodaju ulicom. Kafa je počela da mi kola venama, i onda sam osjetio i ukus bosanske pite. Mislim da se nikada nisam osjećao tako zadovoljnim kao u tom momentu”, napisao je ovaj Britanac o svome doživljaju putujući kroz BiH.

linkovi:



(spagos)



Neobična fudbalska priča: Jedanaest igrača istog prezimena





Jedna vijest i njena istorija: Zašto su fudbaleri jedne ekipe na dresu nosili ista prezimena
Kada je Uwe Uebach jednog petka u aprilu posljednji put u životu istrčao na fudbalski teren na jednom brijegu u Niederndorfu, u njegovom rodnom selu, u blizini Siegena u Njemačkoj i nastupio kao igrač, nije bio siguran šta je neobičnije u tom: Hiljadu gledalaca je stiglo da gleda utakmicu Kreis lige D, koja je zadnja od zadnjih liga u Njemačkoj.
Utakmicu je uživo prenošena preko radija. Fudbaleri su na teren izašli vodeći za ruke djecu, kao pravi profesionalci u najvišim rangovima. Ili, činjenica da su svi igrači počevši od golmana do lijevog krila, na leđima nosili njegovo prezime Uebach. Ili podatak, da se oni stvarno tako i zovu. Sasvim naprijed, napadač Markus Uebach, prodavač automobila, sa koji je Uweom nekada bio prvi komšija. Pozadi su bili dva sina od Uwea. Golman je bio Niklas Uebach, onda Torsten Uebach libero, Thomas Uebach napadač, onda Julian, Jonas, Alexander, svih jednaest igrača sa prezimenom Uebach. Uz liniju je kao trener bio Steffen Uebach, brat od Uwea, a na klupi četiri rezervna igrača, svi sa prezimenom Uebach. Sportski rukovodioc tima, takođe, Uebach. Sve u svemu, što na terenu, što na klupi, što oko terena, ukupno 19 Uebacha.
Na prvi pogled, čovjek bi sve ovo mogao smatrati za običnu glupost na jednom beznačajnom meču. Ali, onaj ko je sve ovo organizovao, ima pravo da beznačajnim smatra neki meč koji se igra recimo u Madridu, ili negdje u Italiji.
Ovdje se radi o nečemu sasvim suprotnom. O nečemu što za Uwe Uebacha znači sve u životu. Jer, sve je počelo nekoliko sedmica prije ovog meča.
Ali, vratimo se utakmici. Sudija je početak označio tačno u 19,45. sati. Oko igrališta je bilo oko hiljadu gledalaca.
Četiri serpentine niže, niz brijeg, nalazi se kuća Uwe Uebacha, u ulici koja se zove Uebachstrasse. Pored kuće teče potok koji se, takođe, zove Uebach. U ovoj kući živi Uwe sa svojom suprugom i dva sina.
Niederndorf je jedno malo mjesto u Siegerlandu, kako se naziva kraj u blizini grada Siegena, oko rijeke istog imena. Mjesto ima 1.749 stanovnika, jedno seosko vrelo i vjerovali ili ne 12 ekipa.
Uwe je počeo igrati fudbal kad mu je bilo 6 godina u SpVg Niederndorf, i iz godine u godinu igrao u juniorskim i omladinskim selekcijama, sve dok nije stigao do prve ekipe. Kada je dobio prvog sina, i kad je sin pristigao za fudbal, odmah ga je uključio igru. Isto se desilo i sa drugim sinom. Otac im je jedno vrijeme bio trener u juniorskim ekipama. Nakon toga, Uwe je u klubi prošao brojne funkcije, a uz sve to igrao za prvu ekipu, dok su mu počela klecati koljena.
Uwe Uebach je navijač Shalke 04, kao i njegovi sinovi. On će uskoro napuniti 48 godina, a svjestan je da je njegovo vrijeme kao igrača došlo do kraja.
Pošto njegovi sinovi igraju za istu ekipu, on je imao još jednu želju, da jednom s njima nastupi na jednoj zvaničnoj utakmici.
Prošle jeseni ekipa je putovala na neki turnir u Stuttgart autobusom, i na četiri sata dugom putu, tokom povratka sa turnira, Uwe je o svojoj želji porazgovarao sa Markusom Uerbachom, koji je, inače ,trener druge ekipe Niederdorfa. Oni su zaključili da stvar provedu u djelo, ali s drugom ekipom. Ako će uz Uwea biti njegovi sinovi, onda će Markus angažovati i njegove sinove Jana i Nilsa.
U klubu je bilo ukupno 37 fudbalera koji nose prezime Uebach. Zašto ne bi na teren izveli ekipu u kojoj će nastupiti samo Uebachi. Markus je porazgovarao sa igračima koji se ne zovu Uebach i zamolio ih da ne nastupaju u ovoj utakmici. Krenuli su dogovori, razgovori, prepiske putem društvenih mreža. Pripremljeni su posebni dresovi, na kojima je stajalo samo jedno ime, Uebach. Radio Siegen je redovno izvještavao o njihovim aktivnostima oko priprema za utakmicu. U klubu je sve pripremljeno na najvišem nivou. Obezbojeđen je gril, osvježavajuća pića, naravno, pivo u prvom redu, provjereni toaleti, i slično.
Protivnik drugoj ekipi Niederdorfa te večeri bila je ekipa FC Littfelda, koja je zauzimala, zadnje mjesto u zadnjoj ligi od svih liga. U prethodnih 20 utakmica, zabilježili su 20 poraza, uz gol razliku 23:161.
Vratimo se sudijskom zvižduku sa početka teksta. Prvo gol je pao već u 4. minuti. Naravno, za domaće. Onda drugi, treći i tako redom. Poluvrijeme 6:1 za domaće. Na kraju reziltat 11:3.
Kada je Uwe Uebach nakon utakmice povirio u kabinu gostiju, vidio je kako slave??? To im je bilo prvi put u prvenstvu da na jednoj utakmici postignu 3 gola.
Nakon obligatornog oproštaja, Uwe Uebach je ušao u svlačionici njegovog kluba i objesio svoje lopačko o klin. Onako, kako se to i bukvano kaže, kad neko prestane igrati fudbal.
S ovim bi priča došla do kraja. Barem što se tiče Uwe i Uebacha. Međutim, fudbalska pravila, pa makar se to radilo i o zanjoj od zadnjih liga u Njemačkoj strogo su propisana i strogo ih se pridržavaju. Naime, Alexander i Jan Uebach su u nedelju prije toga igrali za prvu ekipu Niederdorfa, pa za ovu utakmicu drugog tima nisu imali pravo nastupa. Zbog povreda, pravila Niederndorfu ova pobjeda nije priznata. Oficijelni pobjednik se zove FC Littfeld.
Svaka priča ima svoj kraj. Pa bio on sretan ili tužan.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

petak, 19. svibnja 2017.

Promocija knjige „Mostarski liskaluci“ 29. jula 2017.


PROMOCIJA KNJIGE "MOSTARSKI LISKALUCI"
29.juli/srpanj 2017. 20:00 tot 3:00
Centar za kulturu Mostar & Restoran Liska Mostar
PROMOCIJA KNJIGE "MOSTARSKI LISKALUCI" I IZLOZBA AKVARELA MIODRAGA MILICEVICA "MOSTARSKE FACE " CE SE ODRZATI U Centru za kulturu Mostar sa pocetkom u 20 casova...Tu ce biti odrzan Kulturni program Promocije u okviru manifestacije "Mostarsko kulturno ljeto"...
Zabavni program Promocije se odrzava neposredno poslije toga u Restoranu "Liska"(par stotina metara dalje) uz muziku i domace specijalitete.

Izdavač:
Autori svih tekstova i financijeri ovoga izdanja su članovi Facebook grupe “Mostarski liskaluci”
Grafička obrada i prijelom: Tibor Vrančić
Lektura i korektura: Tibor Vrančić
Stručni savjeti: Armin Delalić, Arijana Kandić Hindić, Ognjen Pudar i Elvira Jazvin Sabljić
Rizničar/Blagajnik: Adis Hondžo
Naslovnica: Davor Šaravanja
Ilustracije: Akvareli Miodraga Milićevića
Urednik: Zdenko Bošković
Prvo izdanje: 2017. g.
Copywright ©2017 Text and Artwork: Zdenko Bošković
Naklada: 1 000 komada
Tisak: Print Team d.o.o., Mostar
Mnogo više liskaluka možete pronaći na facebook stranici:

(mostarsliliskaluci/facebook)

Od meraka se može dobro živjeti




Da se od meraka može i živjeti dobro, pokazuje primjer iz nekadašnjeg srca Evrope, iz Beča.
Kad se čovjek zaputi ulicom u bilo kom gradu u Evropi, pa slučajno naiđe na radnju koja nosi ime „Merak“, ne može proći, a da ne uđe i vidi o čemu se radi. Pogotovo, ako se Merak nalazi u sred Beča.
Nekadašnji fudbaler Mirnel Sadović, napadač FK Sarajevo, Arminije iz Bielefelda i mnogih austrijskih klubova, nakon aktivne fudbalske karijere,  nastavio je sa aktivnom karijerom u njegovom gril lokalu u Beču. U njegovoj radnji, koja se nalazi nedaleko od zapadnog kolodvora u ovom gradu, ponuda je kao u bilo kojoj čevabdžinici na Baščaršiji i ne ostavlja nimalo prilike da se uputi bilo kakva kritika. Svijetli objekat sa simpatičnim detaljima, jedna serdžada na zidu, njeguje merak specijalitete iz Bosne i Hercegovine.
Žar na grilu nema prilike da se ugasi, zbog prevelike potražnje za ćevapima i sličnim spacijalitetima. Vrata su otvorena dvanaest sati na dan, a bosanski ukus „to go“ pruža mnogo zadovoljstva.
Pored ćevapa, posebno mjesto u meniju zauzimaju sočni pileći specijaliteti i balkanska verzija burgera zvana pljeskavica, koja se, kao i ćevapi, može se poručiti u dvije veličine, od pet ili deset komada, a ukus svemu daju svježi luk i ajvar. Sve to se servira u na licu mjesta napravljene lepinje.
A kako kažu posjetioci, ponekad je jedna porcija malo, a dvije su previše. Nakon glavnog jela, ako još ima mjesta u stomaku, dolazi jedna prava bosanska kafa sa baklavom, ili hurmašicom.
Nek’ je merak, pa makar bio i u sred Beča.
(izvor:wiener)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

četvrtak, 18. svibnja 2017.

Vožnja za MTB dom na Fortici






(tekst koji slijedi objavljen je na portalu mtb.ba, 14. maja 2017. godine, više slika na linku u prilogu)

Ima jedna pjesmica za djecu čiji refren kaže: „Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može. Ruke ne moraju biti male, mogu se složiti i one veće i tada je zaista sve moguće. Pomalo stidljivo najavljena akcija prikupljanja sredstava za izgradnju prvog mtb doma za bicikliste na lokalitetu Fortica iznad Mostara pokazala se kao pun pogodak.

Ne samo da su se odazvali članovi MTBA iz Mostara i Sarajeva koji i grade dom, već su tu bili i biciklistički prijatelji iz kluba Trek, nezaobilazni Ivo iz Mostara, naši prijatelji koji zapravo i nisu članovi niti jednog kluba ali itekako prisutni na okupljanjima, i svi zajedno vozili smo izvrsnu turu obroncima Veleži. Domaćini su nas dočekali prvim ovogodišnjim trešnjama.

Da stvar bude ljepša i zanimljivija pobrinule su se kompanije M-BIKE SHOP i TREK BICYCLE STORE koje su darovale vrijedne poklone pa smo se poigrali biciklističke tombole. I baš kao što je dom na fortici prvi biciklistički planinski dom kod nas, koliko je nama poznato i ova jedinstvena tombola je nešto što je prvi put organizirano na ovim prostorima. Jedinstveno kolo sreće bio je točak sa brojevima koji je, kad se zavrti, imao prepoznatljiv zvuk pravog pravcatog ruleta.

Mene je ovo kreativno rješenje podsjetilo na dejtinjstvo kad smo štipaljicom kačili komadić plastike, najčešće od čaše jogurta, da proizvodu zvuk sličan motoru. Tombola je imala donatorski karakter, a kako je sve samo igra, nije bilo važno koliko je ko učestvovao novčanim prilogom. Sjajno smo se zabavili ovim biciklističkim ruletom, najsretniji su dobili nagrade a prikupljena sredstva bit će iskorištena za pokrivanje objekta.

Priliku da prvi daju priloge u cilju zavrsetka radova na planinarskom domu iskoristili su Sabina Redžović, Sanja Gladanac, Nizama Njemčević, Amir Perviz, Jusić Mirsad-Zlatko, Ivo Martinović, Ibrica Šuta, Amra Mustafi, Bećir Mustafi, Dževad Delić, Džinić Nijaz, Adisa Rahimić, Bojan Veljo, Armin Ćatović, Admir Bećirović, Džanan Tutnjević, Amela G. Tutnjević, Emir Vučijak, Haris Šabanović, Miralem Mehić, Abaza Mersiha, Ozrenko Mahmutović, Kerim Kurtović, Hamza Ćemalović, Nedžad Kazazić. Ukupno prikupljeno 570 KM što je dovoljno za završetak krova. Ovim putem im se javno zahvaljujemo!

Ovo ni u kom slučaju ne znači da je akcija doniranja završena. Naprotiv, predstoje unutrašnji radovi a prije njih nabavka prozora i vrata, tako da i ovom prilikom pozivamo sve dobronamjerne bicikliste da doniraju makar i simbolična sredstva za dom koji će sutra oni koristiti. Spomenimo samo da se već kuju planovi za prve proljetne vikend-ture, kad u kontinentu bude snijeg do koljena, da se spustimo u Hercegovinu, noćimo u domu i vozim ovim predjelima.

Naravno, glavni dio priče je tura po obroncima Veleži. Uspon serpentinama i nije najprijatniji po vrelom hercegovačkom suncu, ali motiv posjete domu i Đanijevo obećanje da nas čeka fenomenalan spust bili su dovoljno jaki da ga ekipa kompaktno i bez većih zastajkivanja savlada. Dom na Fortici je zbilja smješten na idealnom mjestu. Fantastičan je pogled na Mostar, vjetrić stalno pirka pa čak i nedovršena građevina mami uzdahe i jedva čekamo da se završi pa da ovdje priredimo kakvu dobru zabavu.

A zabava vožnje tek slijedi. Podveležje ima takve kapacitete da bi se ovdje, na širem području, komotno mogao izgraditi poligon za trening profi mtb klubova. Možda to, kao i autoput do mora jednog dana neko i doživi, ali ono u čemu smo mi uživali i što je već sada tu je fantastičan spust. Teren je, istina, pomalo neprijatan sa kamenjem koje pršti, ali nagib idealan, pogled na Mostar i dolinu Neretve neponovljiv, adrenalin sveprisutan – ima li išta ljepše. Ima, jer bonus u cijeloj priči je činjenica da put kojim se spuštamo vijuga između starih utvrda pa je svako zastajkivanje priča za sebe, komadić istorije koji stoji tu, nadohvat ruke.

Na primjer, jedna od tvrđavica bio je italijanski bunker iz prošlog stoljeća. Vješti talijani su direktno iz Mostara izgradili žičaru kojom su gore transportovali hranu. Ali na nekim mjestima korpa žičare je išla toliko nisko da su lokalni mještani, najčešće djeca, uspijevali krasti hljeb iz tih korpi. Umjesto žičare, danas se ovdje gradi zip-lajn koji će biti posebna atrakcija, ali o tome čemo pisati detaljno kad se izgradi

Naravno, kad je velika grupa uvijek se dešavaju sitni problemčići pa je bilo puknutih guma, i manjih padova koji, srećim, nisu imali nikakve posljedice. Ipak, „najgore“ od svega bilo je sunce što je ostavilo čini se prve „biciklističke“ tragove po rukama i nogama učesnika. Sjajna tura, odlično druženje i plan da se što prije ponovo okupimo u još većem broju uz još jedno veliko hvala svima koji su podržali ovu akciju, kako pojedincima tako i kompanijama M-BIKE SHOP i TREK BICYCLE STORE.



(spagos)

Račun sa pedeset


U prostoriji ima 50 ljudi...
Dvoje misli samo na sex, a ostali na hranu, šta je to...?!
- Svadba...

U prostoriji ima 50 ljudi...
Dvojica misle samo na jelo, 48 na sex, šta je to...?!
- Proslava u firmi...

U prostoriji ima 50 ljudi...
Svih 50 misle samo na sex, šta je to...?!
- Predavanje na fakultetu...

U prostoriji ima 50 ljudi...
Svi misle samo na jelo, šta je to...?!
- Klub umirovljenika...


(mostarskiliskaluci)

Hitna pomoć za krave



Vlada indijske države Ultar Predesh je prilično ponosna sa svojim novim ambulantnim kolima. Ljekar i sanitarci su uvijek u pokretu, a pacijente odvoze na kliniku, ili u slučaju velike slabosti u “Guashalu”, u “dom staraca” za krave.
Za Hinduse su ove životinje svetinja, ali njihova religija ne govori ništa o hitnoj pomoći za krave. Ovdje se radi o politici, i za ovakvu vrstu hitne pomoći indijski nacionalisti se puno zalažu. Stoga su kola za hitnu svečno puštena u promet od strane podpredsjednika vlade. Šire debate oko angažmana ovakvih kola hitne pomoći nije bilo, ali je bilo kritičara, za koje nije prihvatljiva ovakva vrsta pomoći u državi, u kojoj veliki procenat stanovništva nema nikakvo zdravstveno osiguranje. Zbog toga kritičari smatraju da je u tom pogledu vlada Ultar Pradesha izgubila kompas.
Istog dana kada je na televiziji objavljena vijest o novoj vrsti hitne pomoći, prikazan je jedan Hindus kako na leđima nosi beživotno tijelo svog petnaestogodišnjeg sina, kome niko nije htio pružiti pomoć. Komentar na televiziji je bio: “ambulantna kola za krave, ali ne i za siromašne”.
Međutim, ovo ne znači da kravama u Indiji ide dobro. Mnoge od njih besciljno lutaju ulicama gradova, jedu smeće i plastiku, a i u velikom broju“domova staraca” za krave, situacija je katastrofalna, prema izvještaju Hindustan Timesa. Sa politizacijom krava u Indiji se nastavlja. Žestoko se debatuje o zabrani klanja krava, koju su neke indijske države već dozvolile. Dok se istovremeno u državi Gujarat za klanje krave dobija doživotna robija. U tu svrhu, postoji samozvana grupa, pod nazivom “Gau Rajka”, koja lovi sumnjive, a čak i sama glasina da je neko zaklao kravu može postati opasna po život. Zabilježena su ubistva osumnjičenih u Rajastanu i u Assamu.
I dok zaštitnici krava s jedne strane bjesne, s druge se javljaju sarkastični komentari, u vezi svega što se dešava, “da bi se uskoro mogao organizovati smještaj krava u trokrevetnim sobama, ekskurzije u klimatizovanim autobusima i ferije u planinama”. Ko zna?
(izvor:sdz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

srijeda, 17. svibnja 2017.

Tipično mostarski: Junačina...


Sretnu se dva Mostarca. ..
-Kakva ti je to masnica pod okom, Šta je bilo brate?
-Potukao sam se sinoć zbog djevojke
-Šta je bilo, s kim si se potukao?
-Ma sa ženom!


(mostarski liskaluci)

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Fejićeva ulica i dućani





U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo, u više nastavaka, čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Na prostoru od stare Pošte do Tepe mnogo toga više nema. Tako su nestale i dvije stare kuće, porodica Humo i Tiberio, koje su se nalazile između stare Pošte i objekta u vlasništvu Merdže, u čijem poslovnom dijelu je bila Torlina brijačnica i prodavnica “Kraš”. Malo niže, uz Pecin sokak, na samom uglu bio je mali dućan-ćepenak, vlasništvo Hume, a preko puta, gdje se danas nalazi kafana Muje Kahrimanovića, bila je jedna mala mahala, u koju se ulazilo kroz Begov sokak, u kome su stanovale porodice Alajbegović, Rajković…
Pred Drugi svjetski rat, tačno preko puta stare Pošte, imao je limarsku radnju David Frommer, nastanjen u Mostaru još od 1878. godine. Bio je učitelj u zanatskoj školi, a u svojoj limarskoj radnji je prodavao i radio aparate. Radnja je zatvorena nakon Drugog svjetskog rata, a kasnije je u njoj boravilo Lovačko društvo. Posebnu ljepotu, uz samu Fejićevu ulicu, davao je stari turski objekat Kapetanovića-Ljubušaka, koga su Mostarci zvali i Ljubušakov ćošak. Sa sjeverne strane Ljubušakova ćoška nalazio se lijep objekat porodice Fejić. Odatle, prema kinu “Zvijezda” (ranije “Central”) bilo je nekoliko starih turskih kuća, a ulazi su bili iz Fejićeve ulice.
Uz kino je bila prodavnica i skladište galanterijske robe u vlasništvu Salke Pajevića, a u produžetku i slastičarna, vlasništvo Štauda. Iz Trebinja, 1921. godine, u Mostar dolazi Čeh Adolf Staud (Štaud), slastičar po zvanju, koji otvara slastičarnu u ulici Kralja Tomislava (Srednja ulica) odmah uz tadašnje kino „Central“ (kasnije Zvijezda) i u ono vrijeme je slovila za najbolju slastičarnu u Mostaru. Bila je otvorena sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada je nacionalizovana. Adolf Staud je umro u Mostaru 1949. godine), a lijevo od nje ulazilo se u Policijski sokak (danas Huse Maslića). Zgradu na južnom križanju ulica Fejićeve i Huse Maslića (Zavod za zapošljavanje) izgradio je Husaga Komadina 1889. godine, da bi se kasnije na njenoj istočnoj strani izgradio jedan objekat koji je služio za policiju i zatvor, pa je i sam sokak dobio naziv Policijski. Poslije Drugog svjetskog rata je srušena i izgrađena je stambena zgrada za vazduhoplovne oficire. Tu je bila Miletića kovačnica, a svi objekti i avlije činili su splet stare arhitekture, koji se graničio sa Brkića ulicom i starom Vatrogasnicom. Završnicu prema sjeveru činila je radionica familije Rendulić, kao i podrum vlasništvo Loza. Od Rendulića radionice, pa do Rizikalove ulice, bilo je dosta dućana i magaza, a posebnu ljepotu davala je džamija Husein hodžina na samom ulazu u ilicu Huse Maslića iz Glavne ulice. Tu se sada nalazi park.
Iz rukopisa Hivzije Hasandedića saznajemo da je u malom haremu (groblju) Husein-hodžine džamije, koja se nalazila na uglu Titove i Huse Maslića ulice nalazio stećak na kome je uklesano da tu počiva Radivoje Krivonosić, jedan od posljednjih bogumila (paterana).
Slika 1. – Srednja ulica (Fejićeva) na kojoj se vide zidovi kuća Humo i Tiberio, između Stare pošte i Kraša, 1938.
Slika 2. – Srednja ulica (Fejićeva) – dućan Salke Pajevića s galanterijskom robom kraj kina Zvijezde, 1943.
Slika 3. – Srednja ulica (Fejićeva) – Ljubušakov ćošak, 1960. g.
Slika 4. –Obilježena je džamija Husein Hodžina na Glavnoj ulici u parku kod Prvog nebodera, 1900-ih

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)

Akcija policije na visokom nivou




Na mostu Brooklin Bridge u New Yorku, pripadnici specijalne policijske jedinice izvode vježbu spašavanja. Ova policijska trupa u američkoj metropoli broji 400 ljudi. Jedinica je sa uhvaćena tokom vježbe, sa spektakularnim pogledom na Skyline sa plavim nebom u pozadini. Iako se vježba održava jedanput svake godine, prolaznici je uvijek prate interesovanjem, pitajući se, da li se, možda, radi stvarno o nekom ozbiljnom slučaju.
Inače, na ovom poznatom mostu između Mahhattana i Brooklina, svake godine se desi po nekoliko slučajeva penjanja ljudi, s namjerom da učine samoubistvo, ili da svojom akcijom privuku pažnju javnosti, kao što je bio slučaj dvojice umjetnika iz Berlina prije tri godine, kada su se popeli na most i američke zastave, koje su normalno izvješene na mostu, zamijenili bijelim. Zabilježen je slučaj turiste koji se popeo na pilon mosta, kako bi napravio selfie snimke. U svim slučajevima je reagovala policija i uhapsila dotčine.
Brooklyn Bridge, most u New Yorku premošćuje rijeku East River, odnosno povezuje Brooklyn i Manhattan. Glavni projektant mosta bio je John Augustus Roebling, porijeklom Nijemac. Most ima ukupnu dužinu od 1.825 m, najveći raspon od 486,3 m, širinu od 26 m, te otvorenu visinu od 41 m (za brodove). Nosivi piloni oblikovani su u neogotičkom stilu, visoki su 84,3 m i izgrađeni od vapnenačkog i granitnog kamena, a gredna konstrukcija je rešetkastog tipa i izrađena je od čelika. Kablovi koji je pridržavaju nadovezuju se i na pilone i glavne kablove, zbog čega se most klasifikuje pod hibridni ovješeno-viseći tip.
Most Brooklyn svečano je otvoren 24. 5. 1883. i ubrzo je postao jedan od gradskih simbola New Yorka. Do 1944. njime je saobraćala i nadzemna željeznica, a do 1950. godine i gradski tramvaji. Prema podacima iz 2008. godine, most dnevno pređe 123.781 motornih vozila.
(izvor:ksta/wiki)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)