Freitag, 31. Mai 2019

Dan bijelih traka.







Sarajevo. 31. maj 2019. Veliki park.

Povodom Dana bijelih traka danas je u Velikom parku u Sarajevu postavljena instalacija u organizaciji AntiDayton grupe.
U parku su postavljeni profili svih 3.176 žrtava Prijedora, imenom, prezimenom i fotografijom.
Iza svakog od tih imena krije se po jedna vlastita tragična priča.
Prema dostupnim podacima, među žrtvama rata u Prijedoru bilo je 258 žena te 102 djece. Najviše je bilo Bošnjaka, a potom Hrvata, Roma, Albanaca i Srba.
Ispod svake fotografije u sarajevskom parku ispisana su imena, prezimena i kratke biografije stradalih žrtava. Za one žrtve za koje nisu bile dostupne fotografije, objavljeni su samo podaci o identitetu.
Za podsjećanje: Na današnji dan vlasti bosanskih Srba su prije 27 godina naredile nesrpskom stanovništvu da nosi bijele trake oko ruku, a na kuće i stanove da okače bijele čaršafe.
(twitter)

Sa stranice Cidom – Česma Ahmed efendije



Već sam prije spomenuo da je Džinovina dobila ime po Džinovića hanu, svratištu i odmorištu koji je postojao sve do 1896. g. kada je cijeli han sa zgradama i zemljištem kupio Mujaga Komadina 1898. g. i na njegovim temeljima 1900. g. podigao tzv. zgradu Divizije (u kojoj su kasnije bili ZE-MA odnosno NA-MA, a kasnije i Učiteljska škola pa Općina Mostar).
Taj najveći mostarski han za vrijeme Osmanskog carstva, imao je u svom sastavu i veliku prostranu avliju. U toj avliji je podignuta još 1661. g. česma Ahmed-efendije koju je tri godine nakon toga posjetio i Evlija Čelebija. Vodu je dobivala s izvora Djevojačka voda kod Zalika, a otud je dovedena vodovodom kojega je izgradio Ibrahim-efendija Roznamedžija.
Česma u dvorištu ostala je netaknuta i za vrijeme gradnje zgrade Divizije. Čak štoviše, bila je u funkciji sve do 1970-ih godina kada je stavljena van upotrebe. Voda iz nje bila je hladnija najmanje 7 – 8 stupnjeva od one koja se koristila u samoj zgradi, a koja je koristila novi vodovod s Radobolje. Česma s postoljem ugrađena u zapadni zid i dalje stoji na istom mjestu zapuštena i zarasla u korov kao i sama zgrada i to je jedini vidljivi znak postojanja Ahmed efendijine česme.
Fotografija: Dvorište zgrade Divizije i Ahmed-efendijina česma 2014.

(Tibor/cidom)

Svi hoće majicu Rođenih








Majice „Rođeni šampioni“ idu kao halva

Već duže vrijeme, fudbalska grožnica trese Mostar, a prava erupcija očekuje se u subotu poslijepodne na stadionu Rođeni, gdje će, poslije utakmice sa konjičkim Igmanom, biti proslavljen povratak u premijerligaško društvo.
Fešta će potom biti nastavljena na platou ispod Starog mosta, koja će trajati sigurno do zore.
Svoj doprinos velikom povratku Veleža daju i članovi Udruženja građana Mostarski Rođeni. Osim što su stalno bodre svoje ljubimce i kući i na strani, Mostarski Rođeni ovih dana “padaju” s noga, štancujući crvene majice sa natpisom Rođeni šampioni.

Red ispred firmopisačke radnje Harisa Frlja u Fejićevoj dug je stotinjak metara, a ogroman broj navijača strpljivo čeka u redu da kupi najdražu majicu.

Fotosi: Orhan Imami, facebook
(NovaSloboda.ba)

Svijet i u svijetu svašta – Slike dana


Na jednoj priredbi sumo hrvača u Tokiju, studenti Nipon Sports Science University takmičili su se međusobno, kako bi pokazali svoje umijeća, ali i druge zainteresovali za ovu drevnu, japansku sportsku diciplinu.

U svijetu baš svašta, kako kaže i naslov: U New Yorku su učesnici u takmičenju pod nazivom „Plane Pull“ imali zadatak da vuku jedan plavi JetBlue A 320. Pobjednik je bila ekipa koja je avion vukla čitavih 30 metara. Takmičenje je imalo humanitarni karakter, s ciljem da skrene pažnju na djecu oboljelu od raka.

Ramazan je. Jedan vjernik uči iz Kurana, u svetištu šeik Abdul Qadir Geelani u Srinagaru, u Indiji.

U Pnom Penhu, Kambodža, ljudi se na Nacionalni dan sjećanja, prisjećaju žrtava genocida Crvenih Kmera. Cheoung Ek je najzloglasnije polje ubijanja, gdje je između 1975. i 1979. godine pogubljeno oko 17 hiljada civila.

U Cannesu, u vrijeme filmskog festivala, nisu samo glumci u prvom planu. Ljubitelji filmova iz serijala „Žandar iz Saint Tropeza“ preobukli su se u kostime glavnih aktera ovih filmova, i tokom 72. festivala, na motoru sa prikolicom, provozali se uzduž Promenade de la Croisette u Canessu.

U Khai Nguyen pagodi u Son Tayu, na sjeveru Vijetnama, izgrađena je jedna ogromna statua Budhe. Snimak je napravljen dan uoči Vesaka, dana Budhine smrti.

Američki padobranci se vraćaju nazad, nakon što su skočili padobranom iznad Le Mont Saint Michela, na sjeverozapadu Francuske, tri sedmice prije 75. godišnjice Dana D. Za podsjećanje, 6. juna 1944. godine, oko 156 hiljada savezničkih vojnika iskrcalo se na tlo Francuske.

Airbus A319 stoji u magli, na pisti vojnog dijela aerodroma Tegel u Berlinu. Avion za potrebe vlade leti u Helsinki, gdje je održan sastanak Odbora ministara Vijeća Evrope.

U Ahmedadu u Indiji, domaćice bacaju glinene posude za vodu ispred zgrade Gradske uprave, u znak protesta protiv lošeg snabdijevanja grada vodom.
(web)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Donnerstag, 30. Mai 2019

Deset godina bloga spagosmail.blogger.ba



Blog sam otvorio prije tačno deset godina iz čiste zabave, da bi mi to postala jedna svakodnevna zanimacija. Bez ikakve obaveze, dan za danom, na blogu sam u ovih deset godina objavio 8620 priloga, koje je pročitalo 3,740.515 čitalaca, a za ovih 3650 dana, dnevno je priloge čitalo prosječno 999,99 čitalaca, uz 816 komentar.
Pored ovog bloga, paralelno od 15. marta 2013 vodim i blog memorylimit.blogger.ba, koji je sa tekstovima ograničen na događaje iz prošlosti, pretežno iz Mostara, koji stoje negdje duboko u memoriji, ili na požutjelim listovima knjiga, koje ovim objavljivanjem ostaju sačuvani od zaborava, i dostupni današnjoj internetskoj čitalačkoj publici.
Veliki dio ovih tekstova našao je mjesto na portalu Nova Sloboda
Naravno, uz ovu aktivnost ide i aktivnost na web stranici cidom.org, koju vodi mali cidom team.
Ovom prilikom želim napomenuti da ovakve aktivnosti ne bi bilo bez dugogodišnje saradnje sa Tiborom Vrančićem i rahmetli Bracom Čamparom, a ovaj trojac je potpisan i na nekoliko već objavljenih knjiga.
Zahvaljujem svima onima koji su u proteklih deset godina našli vremena i interesovanja da posjete stranice ovoga bloga, a iskreno se nadam da će to činiti i ubuduće, naravno uz interesantne priloge sa moje strane.
Lijep pozdrav i hvala.

Smail Špago

30 maja 2019. godine

linkovi:





(spagos)


Sa stranice Cidom – Vojno groblje




Južno od Južnog logora nalazi se Vojno groblje, većini Mostaraca potpuno nepoznato. Zadnje sahrane ovo groblje bilježi tokom Drugog svjetskoga rata. Pokapani su u njega ubijeni pod talijanskim vojnim vlastima, ubijeni prema osudi mjesnoga civilnog suda, poginuli Talijani i Nijemci. Doduše, sahrane su vršene i nakon Drugog svjetskoga rata, ali mnogo rjeđe, a onda je groblje zapušteno, postupno devastirano, spomenici razbijeni, korišteni za izgradnju kuća i vikendica, a naročito poslije rata od 1992. do 1994. godine. Nakon toga groblju se ne može ni prići, jer je ranije asfaltirani put potpuno uništen, naneseni su šut i zemlja i groblje je pretvoreno u običnu poljanu sa zaraslom travom. Ponegdje se vide ostaci grobova i nadgrobnih spomenika koji nisu odgovarali nijednom vandalu za upotrebu prilikom gradnje kuće ili nekoga drugog objekta.
Premda je to Vojno groblje, u njemu nisu pokapani isključivo vojne osobe. Iako dobrano devastirano na groblju je moguće razaznati poneka imena kao što je grob Antona Fojarewitza, gradskog liječnika i upravnika mostarske bolnice, pokopanog 3. novembra 1901. Sa sjeverne strane groblja i danas postoji kapela s križem i malim stepeništem, čija skladna arhitektonska izvedba jasno govori da se ovdje radi o planski rađenom groblju. No, danas se, nažalost, ni do jednog vojnog groba ne može doći jer se mora probijati kroz draču i šiblje.

Fotografija: Vojno groblje - kapelica 2012. i stanje 1990. g.
(Tibor/cidom)

Dramatičan skok u život



Tri laneta sa slike imali su puno sreće. Njihova majka je izgubila život u saobraćajnoj nseereći, kada se sudarila sa jednim automobilom na cesti u blizini grada Spreyera, u pokrajini Hessen u Njemačkoj. Policija koja je izišla na uviđaj na licu mjesta, konstatovala je da uginula srna nosi mlade, i odmah su na to upozorili veterinare. 
A zapravo, tako su pomogli da na svijet dođu zdrave i žive trojke.
Lanad se sada nalaze u Stanici za divlje životinje, i čini se da im ta njega godi.
„Piju, rastu, napreduju i dobro se razvijaju“, stoji na facebook stranici Udruženja, koje se brine o divljim životinjama.
Situacija će biti puno jasnija za tri sedmice. Ako sve bude u redu, kako se i očekuje, trojke će tada dobiti i svoja lična imena.
(hessen)
(NovaSloboda.ba)

Mittwoch, 29. Mai 2019

Neobični svjetski putnici: „Jedan čovjek, jedan put“






Christian Adeler (36), Nijemac, koji od sredine marta pješači s jedne na drugu stranu svijeta, od Njemačke do Japana, u avanturi koju je nazvao “Jedan čovjek – jedan put”, primljen je u Gradskoj upravi Mostar.
Na put je krenuo iz njemačkog Lauchringena (pokrajina Baden-Württemberg) 14. ,marta ove godine, sa ciljem da pješke stigne u Tokio. Namjera mu je da u 16 mjeseci propješači 16.000 kilometara i svojevrsnom trakom prijateljstva poveže gradove i države kroz koje prolazi.
Put kojim je krenuo vodi ga od Lauchringena preko Švicarske, Austrije, Italije, Hrvatske, zatim Bosne i Hercegovine, Srbije Bugarske, Turske, Gruzij, te dalje kroz Armeniju, Iran, Turkmenistan, Uzbekistan, Kazahstan, Kinu i na kraju u Japan.
Na svom odredištu u Tokiju želi predati svojevrsnu traku prijateljstva, po njegovoj tvrdnji najveću na svijetu, Međunarodnom olimpijskom komitetu povodom Ljetnih olimpijskih igara.
U svakoj od 16 država kroz koje će pješačiti, u gradovima koje je unaprijed odabrao, namjerava u znak prijeteljstva ostaviti jednu kamenu plaketu.
Na put je krenuo 14. marta 2019. godine, na dan koji je za njega poseban, na rođendan Alberta Einsteina.
Tokom boravka u Mostaru izjavio je kako putovanje želi završiti na dan otvaranja Olimpijskih igara u Tokiju sljedeće godine. U razgovoru je istakao kako mu je motiv za put bio, što traži radost u samom sebi, a upravo ono što svijetu nedostaje je više radosti. Naglasio je kako želi povezati ljude i različite nacije, te da želi poslati poruku da ne postoje granice i da se moramo prihvatati i uvažavati različitosti. Odlučio je posjetit Mostar, koji ima UNESCO-ov spomenik, a grad Mostar je kandidat za Europsku prijestonicu kulture 2024 godine uz slogan „Sve je premostivo“.
Namjerava hodati cijelim putem, a jedino će od Šangaja do Osake, morati brodom. U BiH je došao preko Hrvatske, a zatim ide u Srbiju, Bugarsku i Tursku, gdje završava prvi dio putovanja. Nakon odmora i susreta s prijateljima, kreće u Aziju – najprije u Armeniju i Gruziju, a zatim u Iran, Turkmenistan, Uzbekistan i Kazahstan, i to ću proći do kraja 2019. godine. U novoj godini, trebao bi stići u Kinu, gdje će hodati pet i po mjeseci.

U maju planira stići u Shanghai i onda brodom ide u Osaku, odnosno Japan. U Tokio želi stići do otvaranja Olimpijskih igara, kako bi izvršio svoju misiju mira i prijateljstva.

Ruta: 10. mart St. Galen (Švajcarska), 28. mart Landeck (Austrija), 19. april Trst (Italija), 2. maj Zadar (Hrvatska), 12. maj Mostar (Bosna i Hercegovina), 29. maj Niš (Srbija), 4. juni Sofija (Bugarska), 21. juni Istanbul (Turska), 10. august Tbilisi (Georgija), 18. august Jerewan (Armenija), 23. septembar Teheran (Iran), 20. oktobar Asgabat (Turkmenistan, 27. novembar Taškent (Uzbekistan), 22. decembar Almaty (Kazahstan). 30. maja 2010. želistići u Shanghai (Kina). 14. juna Tokio (Japan), i ostati u Japanu na Olimpijskim igrama koje počinju u julu 2020. godina.

Oprema: Ruksak težak oko 10 kilograma, uz jednu matu za ležanje, jednu viseću ležaljku, jedan šator, GPS uređaj, powerbank za struju, tablet i mobitel, knjige, bibliju. Za vize je platio 2 hiljade eura.
Računa da će mu trebati 7 pari patika, i tri pasoša
(novasloboda, welt)


Novi ljekar Uroš Krulj – Musavat br. 1. iz 1907. godine


U časopisu Musavat, broj 1 iz 1907. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Novi ljekar. Naš sugragjanin Dr. Uroš Krulj, došao je u Mostar, gdje će se ponovo nastaniti. U g. Krulju Mostar dobija jednog odličnog i valjanog ljekara, te se nadamo da će ga naš narod, kao domaćeg sina, primiti sa onakovom ljubavlju kakvu i treba da gajimo prema ljudima koji su naše gore list”.
Mostar u svojoj prošlosti bilježi mnoge ljekare koji su dolazili iz inozemstva, bilo da su povremeno gostovali i ordinirali po iznajmljenim privatnim ili hotelskim sobama, bilo da su doseljavali u naš grad i otvarali privatne ordinacije. Prvi ljekar koji je stigao u Mostar za stalni boravak bio je dr. Josip Kötschet – lični ljekar Omer-paše Latasa. Dr. Kötschet je imao dva sina – Aleksandra i mlađeg Teofila Ladislava rođenog 1864. godine. Ladislav je 1892. godine završio studij medicine u Beču i tadašnji mostarski tisak ga je pozdravio kao prvog Mostarca i prvog građanina BiH, koji je završio studij medicine. Stoga ne čudi da je svaki Mostarac koji je došao u svoj grad ordinirati kao ljekar, itekako bio dobrodošao i pozdravljan je na sva usta.
U broju 1. lista Musavat iz 1907. godine štampana je i reklama za njega, koju donosimo ovdje.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Oaza mira


Jedan rez, pa pauza. Onda još jedan rez, pa opet pauza.
U sred vreve metropole Hong Konga, stručne ruke mudro njeguju vrt Nan Lian. Nalazi se sjeveroistočno od centra grada, i nekim, od sedam miliona stanovnika ovog grada, poklanja zbunjujuću i zapanjujuću tišinu i mir.
Kineski običaj uzgajanja drveća i grmlja u posudama, koja se naziva Penjing, oko 800 godina je starija od japanske tradicije Bonsai.
Vjeruje se da je u Kini, još u vrijeme Han dinastije (206 – 220. godina nove ere) počelo uzgajanje minijaturnih pejsaža sa  reprodukovanim biljkama u posudama.
(stern)
(NovaSloboda.ba)

Dienstag, 28. Mai 2019

Sa stranice Cidom – Šadrvani, šadrvani





Mostar je oduvijek obilovao vodom, koja je donosila Mostaru život bilo rijekama, bilo brojnim izvorima. Tu ljubav prema vodi Mostarci su još više naglašavali gradnjom brojnih česmi, ali i šadrvana. Inače riječ šadrvan je složenica sastavljena od perzijskih riječi „šad“ – u značenju veseo, razdragan i „revan“ – u značenju teći, a građeni su u dvorištima džamija, medresa, tekija i hamama. Njihov zadatak nije bio samo da daju vodu za ritualno pranje pred molitvu nego i da ukrašavaju predvorja spomenutih ustanova. Šadrvani su imali standardizirani oblik, a sastojali su se od manjeg bazena odakle se voda prelijevala u veliki bazen, a iz njega je otjecala kroz 6 ili 8 otvora – slavina. Svi su mostarski šadrvani bili natkriveni običnim krovom od kamenih ploča, koji se oslanjao na 6 ili 8 stupova povezanih lukovima.
U Mostaru je zabilježeno postojanje ukupno pet šadrvana i to ispred džamija Karađozbegove, Koski Mehmed pašine, Čejvan Ćehajine, Hafiz hodžine i Roznamedžijine. Svi navedeni šadrvani nalazili su se na lijevoj obali Neretve, a vodom ih je opskrbljivao, osim Čejvanova i Koski Mehmed-pašina, vodovod koji je išao od Djevojačke vode. Danas su ostala samo dva – onaj ispred Koski Mehmed pašine i ispred Karađozbegove, kao i dva novoizgrađena ispred Sevri Hadži Hasanove džamije u Donjoj mahali i Ter Jahja džamije na vrhu Carine.
Šadrvan ispred Roznamedži ef. Ibrahimove medrese je bio najveći i najljepši šadrvan u Mostaru. Izgrađen je 1772. g., a srušen 1940. g. Onaj ispred Koski Mehmed pašine džamije bilježi godinu gradnje 1781. g. Za ostale šadrvane nema povijesnih dokumenata o godini gradnje. Jedan je od ljepših i poznatijih šadrvana bio onaj na Glavnoj ulici ispred Hafiz hodžine džamije koji je srušen 1932. g, a na njegovu mjestu je izgrađena gostionica koja je dugo nosila ime „Šadrvan.“
Fotografije: Šadrvan Hafiz Hodžine džamije 1910. i Šadrvan ispred Karađozbegove džamije 1937. Šadrvan Koski Mehmed paše džamije 1912. (Albert Kahn)
(Tibor/cidom)

Vizionar koji je spasio Velež



(tekst koji slijedi objavljen je na portalu sportske.ba dana 27. maja 2019. godine, autor Mirsad Starčević)

Nostalgija je velika kartonska kutija puna sortiranih fotografija i hronološki nanizanih novinskih isječaka. Naravno, svaka fotografija prikazuje samo jedan trenutak vremena iščupan iz konteksta događaja. I tako to rade svi navijači koji strastveno čuvaju historiju svoga kluba. Ispoljavaju ljubav na nevjerovatne načine, jedinstvene i zadivljujuće. Tako to rade i navijači “Rođenih“.
Bio jednom jedan klub, samo stepenicu iza klubova “velike četvorke“. Taj klub je bio najomiljeniji jugoslovenski prvoligaš i zvao se Velež. Zbog napadačkog i lepršavog pristupa igri, voljeli su ih navijači iz svih šest republika.
Ljudi sa zanatom i doktoratom.
Duh koji je ljudima bio simpatičan, neka mediteranska lakoća, sunčanost u igri. Takvu igru je uspostavio fudbalski mag i boem – Sula Rebac, a poslije su to slijedili svi njegovi učenici. Bili su šmekeri i govorili su što misle, to su ljudi voljeli. Postoji jedna anegdota sa legendarnom desetkom Veleža – Franjom Vladićem, koji je nakon gola u Engleskoj, bez radovanja, prišao Bajeviću i pitao ga: ”Šta misliš, gleda li me Stampi“? Njegov najbolji drug iz Mostara. Njemu je to bilo bitno, a ne da li će zbog tog gola preći u Mančester ili Liverpul.
To je klub koji se voli iz posebnog damara. To je klub ponosa i prkosa, kome su titule “otimali“ na gol-razliku i penale. Stoga se utjeha našla u osvojenim kupovima. Može se pouzdano provjeriti da su klinci tih godina dobijali ime u Veležovu čast. Za život cijeli dobijali ime kako samo može u Mostaru, a da ima neko posebno značenje, to kultno, pitomo ime – “ Rođeni “.
Za 14 godina, tačnije od 1972. pa do 1986. Velež je iz svojih redova iznjedrio pet asova, koji su ponijeli titulu najboljeg fudbalera SFRJ i koji su sasvim izvjesno obilježili jednu epohu jugoslovenskog fudbala: Duško Bajević (najbolji fudbaler SFRJ za 1972.), Enver Marić (1973.), Džemal Hadžiabdić (1976.), Vahid Halilhodžić (1978.) i Semir Tuce (1986.). Koji klub se s time može pohvaliti ?
Bio je to klub, koji je za vrijeme SFRJ, a od bh. predstavnika, odigrao najviše utakmica u Evropi (28), a 1989. na UEFA rang listi najboljih klubova Evrope bio plasiran na (43) poziciji. To je najdalji domet nekog bh. kluba svih vremena po rangu UEFA-e . Veležu su u leđa gledali giganti poput Evertona (rang 100), Olimpik Marseja (115), Napolija(125), Borusije Dortmund (158), Aston Vile (200)…
I onda je došao 15. mart 1992. Tužna sudbina slavnog kluba počela je upravo tada, kada je Velež kao domaćin pobijedio sa 2:0 Zemun, na kultnom stadionu Pod Bijelim brijegom. Niko nije ni slutio da će to biti i posljednji domaći meč Veleža u Prvoj ligi SFRJ. Nedugo nakon toga je uslijedio i nesretni rat, te sveukupno protjerivanje kluba sa stadiona gdje je stekao slavu i postigao svoje najveće uspjehe.
Obnova kluba počela je 1994. u veoma teškim uslovima, bez ijedne čestite lopte, dresa, kopačke, igračkog kadra i ono najosnovije – fudbalskog igrališta.
Ono što se s Veležom događalo u posljednjih dvadeset i kusur godina, moglo bi stati u samo jednu rečenicu: noćna mora. Klub je bio stalno na raskrsnici u iščekivanju nekakvog čuda, preživljavajući, isključivo, zahvaljujući navijačkom entuzijazmu i energiji. Veležova propast nije isključivo vezana za nedostatak novca i raspad Jugoslavije. Propast Veleža je vezana za to što niti jedna politika u BiH ne može da iskoristi simbolički kapacitet Veleža u svoju korist. Radničko sportsko društvo Velež, njegovi crveni dresovi, petokraka na prsima i u grbu, jesu stvari sa kojima ljudi iz vlasti ne znaju šta bi. Zbog toga je Velež bio prepušten propadanju i to je tužna priča o velikoj ljubavi. Velež, njegovi navijači i oronulo Partizansko groblje su jedini preostali trag jugoslovenskog antifašizma u gradu.
U zemlji gdje je sve, pa i fudbal, još uvijek u funkciji nacionalnih političkih projekata, ovakvo interpretiranje stanja u i oko kluba prolazilo je uglavnom uz prešutno odobravanje većeg dijela javnosti, koja je manje-više pasivno posmatralo Veležovo umiranje. Velež je bio žrtva. Uz sve objektivne vanjske probleme i dugogodišnji nerad upravljačkih struktura, dovelo je klub u poziciju kada se dalje jednostavno nije moglo. Bilo je pitanje opstanka ili gašenja kluba.
U ljeto 2016. zahvaljujući angažmanu sadašnjeg Veležovog trenera Ibre Rahimića (sredinom i finišom osamdesetih fudbaler Veleža), i prije svega podršci navijača okupljenih oko navijačke grupe “Red Army“ i Udruženja građanja “Mostarski Rođeni“, oformljen je novi Nadzorni odbor u koji su ušle igračke legende – Enver Marić, Džemal Hadžiabdić i Duško Bajević – a klub je preuzela grupa lokalnih privrednika na čelu sa Šemsudinom Hasićem.
Za nešto više od godinu dana upravljanja klubom, Hasić i kompanija ne samo da su uspjeli ojačati prvi tim, koji je izborio opstanak u Prvoj ligi FBiH, nego su vlastitim altruizmom, pogotovo u vraćanju nagomilanih dugova, izgradnji infrastrukture i ulaganju u Omladinsku školu fudbala, za Velež učinili više nego sve poslijeratne uprave zajedno.
Ono što je najbitnije, Šemsudin Hasić u Velež nije došao zbog lične prirode, nego da spasi i napravi evropski klub. Po njegovom dolasku u klubu je krenula totalna transparentnost. Svaka marka koja uđe u Velež ide u blagajnu, potom na žiro račun kluba i onda se transferiše novac tamo gdje je najpotrebnije.
Hasićeva izjava sa održane “Crvene noći“ u Zürichu – “Imamo pravo da se borimo za Velež, da mu dajemo individualno svi svoju snagu, i da on bude dio svih nas. U Velež sam došao zbog stanja u klubu i mogućnosti gašenja poslije 94 godine postojanja. To je bio motiv koji je mene podstakao da se primim uloge jednog od rukovodećih ljudi u Veležu. Zatečeno stanje je bilo teško. Velež je bio uništen po svim linijama, igračkim, infrastrukturnim, finansijskim. Danas je situacija puno bolja, klub je stao na noge, imamo viziju i mislim da ćemo svakim danom biti sve jači“ – često se prepričavaju ove riječi po gradskim kuloarima, a samog Hasića se već sada poredi s Josipom Jolom Musom, vjerovatno najuspješnijim Veležovim predsjednikom od njegovog osnivanja.
Kolo prije kraja prvenstva u Prvoj ligi FBiH Velež je osigurao titulu prvaka i povratak u Premijer ligu, gdje mu je po renomeu, tradiciji i mjesto.
Hasić je vizionar, po dolasku na poziciju predsjednika, u jednoj teškoj situaciji, govorio je da će Velež s vremenom i svojim navijačima vratiti stari sjaj, vratiti se na staze slave, a oko 2000 hiljada navijača Veleža na gostovanju u Visokom su svjedoci tome.
Izuzetna ljubav i kohezija vlada između kluba i navijača. Naravno, i armije navijača širom svijeta koja prati crveni tim. Ekspedicija i kolektiv Veleža dočekani su u Mostaru na nivou najvećeg evropskog velikana. To je Velež, to je Šemsudin Hasić, nova ikona navijača, novi Jole Musa, čovjek starog, dobrog, poštenog kova.
Odbranio je klub od politike i interesa, privredni uspjeh gradio je na vlastitom radu, znanju i upornosti. Velike stvari se uvijek ostvare uz pošten i predan rad sa dovoljno karizme, a Hasić je, defintivno, ima. Veležovi navijači su ponosni na svoj klub, svog predsjednika i složno kažu: “Mostarskog diva probudio je Šemso Hasić“.
(sportske.ba)


Veliki tetrijeb


Zapravo, fotograf Audun Rikardsen je imao namjeru da fotografiše Steinadlera, Zlatnog orla, (Aquila chrysaetos),  a onda je na granu ispred fotoobjektiva sletio veliki tetrijeb (Lyrurus tetrix).
Svu opremu fotograf je postavio na stijenu, kameru sa blicom i senzorom pokreta, koja snimljene fotografije trenutno šalje na njegov mobitel.
Rikardson živi u blizini, a radi na univerzitetu Tromsø. Trebalo je skoro dvije godine da grabljivac sleti na granu ispred kamere. Iako je namjera bila fotografisati nešto drugo, fotografija je pobijedila na konkursu Akademije nauka u Kaliforniji.
Za nagradu nije morao biti orao, makar bio i zlatni.
(spiegel)
(NovaSloboda.ba)

Montag, 27. Mai 2019

Sa stranice Cidom – Napredak



Novoosnovanom domu za đake (konviktu) dano je ime “Kralj Petar Svačić”, međutim prvobitna namjena ovoga zdanja bila je društveni dom (kasnije Zakladni dom) Hrvatskoga potpornog društva Napredak u Mostaru.
Odluka o izgradnji društvenog doma donesena je na skupštini od 9. oktobra 1904. g., a već 4. juna 1905. g. za tu namjenu se kupuje zemljište u Liska ulici. Uza sve poteškoće, kuća je ipak dovršena 1906. g. U septembru godine 1919. zbog velikog priljeva seoske djece na školovanje i potrebe njihova smještaja, žurno su se morala isprazniti dva stana u „Zakladnom Domu”. Od tada se Zakladni dom postupno pretvara u konvikt. Zbog nedostatka adekvatnog smještaja za veliki broj đaka iz okolnih mjesta Dom se godine 1926. adaptira i nadograđuje za još jedan kat. Već početkom školske godine 1927./1928. mogle su se koristiti sve prostorije. U njemu je od početka rada ukupno bilo smješteno više od 1350 učenika. Napredak je imao svoju arhivu, knjižnicu, čitaonicu i suvremene učionice, te svoj vrt i farmu, kao i sve što je potrebno za normalan život učenika. Konvikt je radio bez prekida sve do 1942. g.
Nakon Drugog svjetskog rata zgrada je konfiscirana i pretvorena u Dom zdravlja koji je bio u funkciji sve do ratnih djelovanja 1992. g.

Fotografija: Zgrada HKD Napredak neposredno nakon izgradnje, 1907. g.
(Tibor(cidom)

Lijep tekst i lijepa zgrada, vidljiva i danas. Zgrada je nakon rata vraćena Napretku, i danas u dijelu prostorija djeluje podružnica Napretka, ima i novu, prilično obimnu knjižnicu. Uzgred rečeno Napredak je u toku svoga djelovanja od 1904. do 1949. (kada je ukinut) stipendirao 16.000 učenika i studenata. Mađu njima su bili nobelovci Ivo Andrić i Vladimir Prelog, slikar Ismet Mujezinović i brojni drugi poznati ludi širom Bosne i Hercegovine. U arhivu Napretka pronašao sam imena više od 40 imena mojih Brotnjaka koji su bili stipendisti Napretka, a mnogi od njih su završili fakultete zahvaljujući toj potpori.
(JureBeljo/facebook)

Pri obnovi Starog mosta izdvojeni su novci i obnovljeni su i konvikt HKD-a Napredak, Vakufski dvor i Vladičin dvor. Po jedan objekt iz sva 3 naroda su uspješno rekonstruirani 2004 godine.
(MarojeLukasović/facebook)

Lucky Luke ponovo u sedlu, ali biciklističkom



On još uvijek nosi svoj bijeli kaubojski šešir. Cigaretu mu je crtač već odavno izbrisao, a umjesto nje u usta stavio bezopasnu slamku.
Lucky Luke se ponovo vratio.
Sada je brži nego ikada. Vozi biciklo. Novi nastavak stripa „Lucky Luke sattelt um“ je homage berlinskog crtača Mawila  junaku, koga je 1946. godine prvi nacrtao Belgijanac Morris.
Mawil je rođen 1976. godine u istočnom Berlinu, i vrlo rano počeo precrtavati svog Lucky Luka, iz knjižice svoga prijatelja, kome je baka sa zapada poslala knjižicu u paketu sa dvostrukim dnom. Već tada je Mawil inhalirao mnogo toga od legendarnog Morrisovog vica, koga je kasnije slijedio, takođe, i Goscinny, suvereno i smiješno,  i sve to prenio u sadanašnjost. Već na prvi pogled može se zaključiti da je lik crtački, potpuno drsko preuzet, Lucky Luke sa bubuljastim nosom, i škiljavim očima, kao i Jolly Jumper, koji sada izgleda kao dječije strašilo.
Kauboj, uvijek spreman da pomogne, sada vozi biciklo sa lancem. Kriminalna braća u žutim majicama, Daltoni, nažalost, nisu tu. Ali, Mawilov Luke budućnosti ima puno drugih problema i pouzdano, sad čisti sve protivnike moderne mobilnosti, koji mu se nađu na putu.
Lucky Luke je kod nas poznatiji kao Talični Tom ili Srećko Munja.
(spiegel)
(NovaSloboda.ba)

Tvorac povratka “Rođenih”



Ličnost dana: Ibro Rahimić

Kada je spuštena zavjesa na tadašnju premijerligašku sezonu u maju 2016. godine, Velež je bio "ni na nebu ni na zemlji. Ponovo je postao prvoligaš, uprava se tražila, igrački kada je bio više nego skroman.
Crna serija se nastavila i u Prvoj ligi FBiH, mostarski fudbalski velikan je ostao na dnu, kao u najgoroj noćni mori navijača ovog kluba, najgori mogući scenarij se razvijao.
“Rođeni” su bili na dnu tabele, nova uprava je pokušavala spasiti što se spašiti može. A onda je imenovan novi šef stručnog štaba, iz ekipe Mladosti u Mostar je u drugom mandatu stigao Ibro Rahimić. U tom trenutku za većinu ljubitelja fudbala u BiH to je krajnje neočekivan, riskantanatn, poprilično hrabar potez.
No, odličan Rahimićev rad tokom cijelog ovog perioda krunisan je jučer kada se Velež pobjedom u Visokom vratio tamo gdje mu je i mjesto, u Premijer ligu.
Rahimić je rođen 17. aprila 1963. godine u Mostaru. Igračku karijeru je počeo u Veležu, nakon čega su uslijedile četiri sezone u Leotaru, pa povratak u “Rođene” s kojima je igrao finale Kupa Jugoslavije 1989. godine, odnosno sezonu ranije osminu finala Kupa UEFA-e. Pored Veleža i Mladosti jedno vrijeme je proveo i na klupi Sloge iz Ljubuškog.
(avaz/26052019)

Sonntag, 26. Mai 2019

U crveno obojeno



Gledam jutro što se budi, boje crvene
Niz sokake sunce žuri, boje crvene.
Ko jedan idu ljudi, izlaze na ulice
U grlima jedna pjesma,
crvene im zastave
Grle se i pozdravljaju, dijele osmijehe
Crveno im srce tuče, svi do pobjede
I Neretva sad se čudi,
crvene joj obale
Zar tako vole ljudi,
vole svoje Rođene
S autima kruže gradom, boje crvene
I zrak je danas crven, sve ga udiše
Jer Mostar se crveni,
ljubavlju je obojen
Jer Mostar je u meni,
Veležom je ispunjen
Crvena je rijeka ljudi, ide uzvodno
I crveni kamen gura, gura uzbrdo
Ja danas idem gledat,
gledat moje Rođene
Jer danas igra Velež,
igra i pobjeđuje
Sad Mostar opet gori, gori crveno
Na noge sve se diglo, pjeva veselo
Ja danas idem gledat,
gledat moje Rođene
Jer danas igra Velež,
s nama sve pobjeđuje.

Željko Grubišić

(objavljeno na portalu mostarskirodjeni.ba dana 26. maja 2019)

Stari most u bojama Rodjenih


Stari most u Mostaru je sinoć u ponoć bio u crvenoj boji i sa amblemom Rođenih – u čast igrača Fudbalskog kluba Velež koji su izborili plasman u Premijer ligu BiH.
(mostarski.ba)

Igrači Veleža dočekani uz pjesmu i bakljadu








fotosi: NovaSloboda.ba

Slavlje je krenulo još u srijedu, a danas kad je matematički osiguran plansman u Premijer ligu BiH, euforiji navijača Veleža nije bilo kraja.
Autobus s igračima iz Visokog dočekan je noćas na sjevernom ulazu u Mostar, pored naselja Zalik. Mnoštvo Mostaraca došlo je da dočeka svoje šampione, a posebna atmosfera nastupila je kad su iz Visokog pristigli prvo najvatreniji navijači, a potom i autobus s igračima
Zapalile su se baklje, stotine njih, krenula je pobjednička pjesma. Navijačima su se pridružili i igrači, a prednjačio je kapiten Zvonić.Orile su se neke nove pjesme, ali neke kojih se sjećaju navijači Veleža još iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Podsjećamo, Velež je pobjedom protiv Bosne u Visokom (0:2) i matematički, kolo prije kraja, osigurao povratak u Premijer ligu. Od početka je to bila trka sa sarajevskim Olimpikom koja je na momente izlazila iz sportskih okvira.
Pravo slavlje uz cjelodnevni program planirano je za posljednje kolo, ono naredne subote. Tada u Vrapčićima gostuje Igman iz Konjica, a u Mostaru se očekuje obaranje rekorda posjećenosti stadiona Rođeni.
Velež se nakon tri godine vratio u društvo najboljih nogometnih timova naše zemlje. Kruna je to projekta kojeg je s predsjedničke pozicije predvodio Šemsudin Hasić, a s trenerske Ibro Rahimić.

Klub raje, ljubavi, prkosa i ponosa



Mostarski Velež je simbol prkosa, ponosa i antifašizma.
Klub koji je protjeran sa stadiona koji je u ratu postao mjesto odakle su njegovi navijači odlazili u konc logore, uspio je sve preživjeti.
Velež je od danas i zvanično povratnik u Premijer ligu Bosne i Hercegovine.
Čestitamo ROĐENI!
"Klub ljudi čiji obraz ne možeš kupiti, čije uspomene ne možeš izbrisati.
Ljudi kojima ne možeš lagati.
Velež Mostar, klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa.
Klub svih nas."
(tacno,net)