petak, 31. siječnja 2014.

Lanci za zimske cipele

Ko zna, može nekad, negdje, nekom i valjat!

Fotografija sa reklamom preuzeta sa Men's Journal 02/2014


Lanci za obuću

 

Odlična za hodanje, trčanje, planinarenje, za rad na otvorenom, za ribolov na ledu, za rad lopatom i bilo koje druge zimske aktivnosti u kojima je potrebno kretanje na zaleđenim terenima.
 


 

MICROSPIKES® FOOTWEAR TRACTION

Great for walking, running, hiking, working outdoors, ice fishing, shoveling and any winter activity where traction on icy terrain is needed.

(866) 330-8030 kahtoolasom

i>kah.ooia

MICROspikes

Footvvear Traction


 

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio


Ovdje preneseno sa: http://mosher.blogger.ba/

 

(*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u aprilu 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 137(48))
 
 

 

U svojoj knjizi Memoari sa Balkana (1858.-1878.) politički pristav Martin Đurđević opisujući događaje iz 1866. godine vezane za dolazak Osman Šerif-paše, odnosno Topal-paše u Mostar pominje tri konzulata u gradu a to su austrijski, ruski i francuski. Te godine u francuskom konzulatu je radio konzul Moreau. Od svih konzula, kako navodi Đurđević, najviše se volio družiti sa Moreauom, tako da je često boravio u njegovim prostorijama. U Memoarima Đurđević piše kako se te godine vodila pomorska bitka na Visu između italijanskih i austrijskih ratnih lađa, tako da se do Mostara čula tutnjava topova. Tada je u francuski konzulat stigla brzojavna vijest da su Italijani poraženi. U osmanskoj upravi su postojale dvije brzojavne korespodencije na francuskom kao diplomatskom i turskom jeziku. Poznato je da se telegrafska linija između Mostara i Metkovića uspostavila 1862. godine kao prva u BiH.

Francuska Konzularna agencija otvorena je u Travniku još 1793. godine a za konzularnog agenta imenovan je Marc Brijer Desrivaux. Od 1814. pa sve do 1853. godine u Bosni i Hercegovini nije postojao francuski konzulat. U januaru 1853. godine ponovo se otvara Francuska Konzularna agencija u Bosni, ali ovaj put to se desilo u Sarajevu.

Prije otvaranja bilo kakve konzularne agencije u Mostaru, situaciju u Hercegovini je pratio konzul Eduard Vjet, šaljući svoje izvještaje Ministarstvu spoljnih poslova u Parizu.

Ali da bi što konspirativnije prikupljali podatke u Mostar su pored njega dolazili Leopold Moreau i Žerom Svjetohovski, školovane diplomate. Oni su pravili vrlo iscrpne izvještaje o političkom raspoloženju stanovništva, ekonomskom stanju, kulturnim i socijalnim prilikama ulazeći u najsitnije detalje pošto su svi elementi činili sliku ove pokrajine potpunijom i korisnijom. Potreba za otvaranjem posebne konzularne agencije javila se nakon što su u Hercegovini izbili nemiri protiv osmanske uprave.

Dekretom od 14. januara 1863. godine, Francuska je osnovala svoju Konzularnu agenciju u Mostaru. Za vicekonzula Agencije postavljen je Augist Dozon dotadašnji službenik u Francuskom generalnom konzulatu u Beogradu. Na dužnost je stigao 29. aprila 1863. godine zajedno sa konzulom Alphonse Marius Rousseau iz Sarajeva. Njih su na tri sata hoda od Mostara dočekali ruski i austrijski konzuli i jedan pukovnik sa odredom topnika koga je poslao paša. Sa brda Hum prilikom ulaska u grad ispaljena je salva iz 21 topa. Tom prilikom došlo je do susreta sa predstavnicima turskih velikodostojnika i vjerskih konfesija. Zastava na zgradi Konzularne agencije nije odmah podignuta pošto kuća u kojoj je trebala da se smjesti Agencija nije bila dovršena. Ona se zavijorila 23. maja 1863. godine i u toj zgradi Dozon je ostao do kraja decembra 1865. godine kada je premješten u Plovdiv. Njega je zamijenio Leopold Moreau, čovjek koji je već ranije dolazio u Mostar prikupljajući podatke za travničku Agenturu Francuske. Za vrijeme odsustvovanja u trajanju od pet mjeseci Dozona je u Mostaru mijenjao Žerom Svjetohovski tako da je on ovdje proveo nešto više od dvije godine. Za to vrijeme poslao je osam izvještaja od kojih je onaj iz 1862. godine najvrijedniji, premda je utvrđeno da je to u stvari kopiran tekst austrougarskog konzula u Mostaru koji mu ga je ustupio. Novi vicekonzul Leopold Moreau primio je dužnost 26. decembra 1865. godine a vrijeme će pokazati da je od svog prethodnika bio daleko sposobniji i radeniji. Poznavao je bosanski i turski jezik što mu je predstavljalo veliku olakšicu u radu. U Bosni i Hercegovini je boravio punih osamnaest godina i to dragocjeno iskustvo on je dobro iskoristio u svom radu.

 

Drijen - zdrav od sjemena do ploda


Drijen - zdrav od sjemena do ploda
(objavljeno na: buka.com)

Ljekovita priroda: drijen pomaže u liječenju grla, malokrvnosti, boginja, bolesti bubrega, dijareje, hemoroida, dijabetesa, kod zarastanja rana. Svaki njegov dio je ljekovit

 



 

Zdrav kao dren, kaže se za osobu koja nema nikakve tegobe. U našem narodu dobro je poznat značaj biljke dren (Cornus mas), koja je popularna još od antičkih vremena. Raste svuda, najviše na suvim, sunčanim i kamenitim stranama listopadnih šuma. Cvjeta u februaru i martu, a sazrijeva od jula do oktobra. Plodovi su tamnocrveni, slatko-kiselkastog ukusa.

Sadrže veliku količinu prirodnog šećera, organske kiseline, pektina, tanina i izuzetno mnogo vitamina C. U drenjinama ima dvostruko više askorbinske kiseline nego u pomorandži. Plodovi se jedu u svježem stanju, zamrzavaju se, suše ili prerađuju u pekmez, marmeladu, slatko, kompot, voćni sok. Međutim, uprkos tome, što se zna da je ovo šumsko voće ukusno, hranljivo i zdravo, u narodu se ne koristi dovoljno.

U Francuskoj i Italiji se od drenjina masovno pravi vino i žele, a nedozreli plodovi konzerviraju se u slanoj vodi kao masline. U Njemačkoj se kuvaju sa šećerom i sirćetom, dodaju jelima od tijesta i krompira. U Rusiji prave ukusne supe i koriste se kao začin za specijalitete od mesa i ribe. Ovi narodi su istinski poštovaoci tradicionalne medicine i dobro znaju ljekovita svojstva drena.

Svaki njegov dio je lekovit - plod, list, kora, cvijet, svježe i osušene koštice. Djelotvoran je u liječenju grla, malokrvnosti, boginja, bolesti bubrega, dijareje, hemoroida, dijabetesa, za brže zaceljivanje rana.

Ruski naučnici su ustanovili da drenjine, kora stabla i listovi posjeduju antimikrobiološko svojstvo. Mesnati dio ploda i ulje iz sjemenki može da se koristi za regeneraciju kože i sluzokože. Sok, pekmez, čaj i drugi proizvodi od zrelih drenjina pomažu kod dijareje i drugih oboljenja organa za varenje. Ukoliko se uz poremećaj rada crijeva i dijareje javi i groznica, preporučuje se čaj od kore ove biljke.

Sok od drenjina

Za pripremu je potrebno 4,5 litra vode, dva kilograma zrelih drenjina i kilogram šećera. Drenjine se operu, isjeckaju i dodaju u tri litra provrele vode. Kuvaju se 20 minuta, zatim se sklone sa ringle, ostave da se ohlade i na kraju se ispasiraju. Ova masa u presi ili gazi prelije se ostatkom vode, vrati se na ringlu i kuva se još 15 minuta. Postupak sa hlađenjem i pasiranjem se ponavlja.

Nakon toga pomiješa se sve, doda se šećer i na niskoj temperaturi, uz neprekidno mešanje, sačeka da se šećer rastopi. Tek onda temperatura se pojača i sok kuva još 10 minuta. Zatim se sipa u oprane i vruće flaše, koje se potom hermetički zatvaraju. Kada se jednom flaša otvori, trebalo bi je držati u frižideru. Zbog jake koncentracije razblažuje se običnom ili kiselom vodom.

Pekmez

Pravi se uvijek u istoj razmjeri - na kilogram pasiranih drenjina ide kilogram šećera. Zreli plodovi se prvo operu, očiste od koštica, preliju vrelom vodom i ostave da odstoje pet minuta. Potom se izvade iz vode, propasiraju, stave u šerpu i pospu šećerom. Sadržaj se kuva tri časa na umjerenoj temperaturi uz neprestano miješanje. Završeno je kada se masa zgusne.

Vruć pekmez sipa se u čiste i tople tegle, koje se otvorene stavljaju u rernu zagrijanu na 100 stepeni, da odstoje petnaestak minuta. Pošto se izvade, stavlja se celofan ili hermetički zatvarač i odlažu se na suvo mjesto.

 

 

 

Kopija izvora prihoda


- Halo... …dobar dan, da li je to gospođica Perić...?

- Da, jesam...

-  Gospođice Perić  ja sam vaš porezni referent, gospodin Tomić...

…obavještavam Vas da porezna uprava nije prihvatila Vašu poreznu prijavu za prošlu godinu...

…porezna uprava tvrdi da ste u prijavi naveli premale prihode, a znamo da plaćate luksuznu kuću, kupili ste novi Mercedes, novu jahtu, kupovali ste potpisanu odjeću, zlatni nakit, i išli ste na skupa putovanja po inozemstvu, i sl...

- Oh...(!?!) …i što predlažete da sad uradim...?!

- Predlažem Vam slijedeće: pošaljite nam za sada samo kopiju izvoda vaših glavnih izvora prihoda, a ja ću vidjeti što mogu dalje s tim...

- U redu, gospodine Tomić…   …napraviti ću kopiju i poslati ću Vam je odmah!
 
 
(sa: Mostarski Behar)
 

četvrtak, 30. siječnja 2014.

Crna smrt mogla bi zahvatiti i BiH

Upozorenje stručnjaka

Crna smrt mogla bi zahvatiti i BiH

Kuga koja je u prošlosti nazivana „Crna smrt“ ponovo bi se mogla pojaviti na zemlji i opasno zaprijetiti čovječanstvu, upozorili su naučnici s kanadskog DNK centra Univerziteta u Hamiltonu.
Naučnici su izolovali tragove iz zuba žrtava od prije 1.500 godina i zaključili da je bakterija koja živi u trenutnoj populaciji glodara razvijenija od one za koju se smatra da je kriva za „Crnu smrt“, te da bi mogla pokrenuti novu pojavu kuge.
Prema izvještaju predstavljenom u časopisu „The Lancet Infectious Diseases“, nove analize ukazuju da su različiti sojevi bakterije Yersinia prouzrokovali i Justinijanovu kugu i „Crnu smrt“.
Epidemiolozi u našoj zemlji za „Avaz“ naglašavaju da je kroz istoriju ova bakterija s glodara prešla na ljude, a da „rezervoari“ kuge postoje u mnogim dijelovima svijeta.
Nihad Fejzić, dekan Veterinarskog fakulteta u Sarajevu, naglasio je da postoji opasnost da bi se, u koliko dođe do epidemije, kuga mogla proširiti i na našu zemlju.
„Bosna i Hercegovina bi, u tom slučaju, dijelila sudbinu cijelog svijeta, jer se radi o globalnim prijetnjama. Vrlo je moguće da se bakterija prenese, jer je 60 posto zaraznih uzročnika isti i kod životinja i kod ljudi. To je grupa bolesti, koju nazivamo zoonoze“, kaže Fejzić.
On tvrdi da te bakterije, koje su u dosta slučajeva registrovane u populacijama divljih životinja, predstavljaju ozbiljnu prijetnju, jer se prenose na ljude.
„Ono što je bitno jesu te genetske promjene, mutacije... Imali smo nekoliko takvih primjera s drugim bolestima, kao što su razne influence, počev od ptičije i svinjske gripe, koje predstavljaju stalnu opasnost za ljude. To je nešto što je činjenica, opasnost postoji“, kazao je Fejzić.
Naučnici se nadaju da sadašnji antibiotici mogu, donekle, da preduprijede scenarij iz 14. vijeka, kada je od kuge život izgubilo 200 miliona ljudi.
„Srećom, sada imamo antibiotike koje se mogu koristiti za wfikasno liječenje kuge, što umanjuje izglede za još jednu veliku razmjeru pandemije“, kažu naučnici iz Kanade, prenosi „Dnevni avaz“.
(Fena)
 
 
NovaSloboda.ba

Mostaru prijete kuga, kolera i šuga

Al Jazeera

Mostaru prijete kuga, kolera i šuga

U gradu na Neretvi, čije su ulice zbog štrajka komunalaca zatrpane smećem, pojavile su se mnoge zarazne bolesti.
Ako u Mostar stižete autobusom, kao što to čine stotine turista dnevno, prvo što vidite su gomile smeća. Na putu do Starog mosta naići ćete i na Karađoz-begovu džamiju, proglašenu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sada je i ona okružena smećem.
Gradu koji je vodeći u Bosni i Hercegovini po turističkim posjetama, a prema statističkim pokazateljima vodeći je i po broju oboljelih od zarazne bolesti skabijes, u narodu poznatije kao sirotinjska bolest, svrab ili šuga, najmanje su trebali ovakvi prizori.
„Posljednjih dana premjestio sam dva pacijenta u Sarajevo. Jednom je dokazana zapadnonilska groznica, a drugi ima lašmaniju, ili bolest prašuma Brazila. U ovom gradu možete očekivati kugu, koleru... Skabijes je ogledalo sirotinje. Svaki dan se dešava da neko nema zdravstvenu knjižicu za pregled, pa me moli da ga pregledam, a ne upišem u protokol“, kaže Nazif Derviškadić, specijalista infektolog.
Smeće se ne uklanja s ulica, jer su od 15. januara, nezadovoljni svojim statusom, radnici Javnog preduzeća Komos iz Mostara u generalnom štrajku. Nezadovoljstvo iskazuju i prosvjetni radnici, te sindikati budžetskih korisnika. Protestuju, jer im je Grad ukinuo sredstva za prevoz učenika do škola i materijalne troškove, izvještava iz Mostara reporter Al Jazeere Sanel Kajan.
„Ovo je samo jedan u nizu problema koji ilustrira odnos vlastodržaca, odnosno ljudi koji odlučuju o našoj egzistenciji. Ovo je pokazatelj neodgovornog i nepoštenog odnosa prema nama - običnim ljudima“, kaže Jakiša Staničić iz Sindikata službenika i namještenika.
Građanima, koji se, osim u siromaštvu, posljednih dana guše i u smeću, prijeti ozbiljna opasnost, upozoravaju ljekari.
„Otpad može poslužiti kao sklonište štakorima i muhama i na taj način indirektno izazvati različita oboljenja kod ljudi. Veliki broj ljudi u ovoj oskudici rovi po kontejnerima i otpadu. A tu se nalazr staklo i šprice i može doći do traumatskih povreda i prenosa nekih zaraznih bolesti“, upozorava Eniz Čolaković, direktor Zavoda za zdravstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona.
S obzirom na veliki broj ruševina u ovom gradu i 20 godina nakon prestanka rata, deratizacija bi trebala biti provođena redovno. Ali, ona u Mostaru godinama nije rađena. Uz gomile smeća i znatan broj oboljelih od šuge, alarm u ovom gradu odavno zvoni na uzbunu, kaže reporter Al Jazeere.
Na potrebu odgovornosti prema građanima Mostarci ukazuju već mjesecima nizom protestnih aktivnosti, a sada pozivaju gradonačelnika i aktuelnu gradsku vlast da bar u ovoj situaciji zdravlje stanovnika stave ispred stranačkih interesa.
(Al Jazeera)
 
 
NovaSloboda.ba

...kanadski...


Lako se Muji zezati, a pitanje kako je Sulji

Gleda Mujo televiziju i na dnevniku kažu da je u Kanadi -35C.
Kaže Mujo:”Idem nazvati brata u Kanadi da ga pitam”.
Rinng
“Halo, Suljo, matere ti kolika je kod tebe sad temperatura?”
“Čekaj da vidim, ...............-8C”
“Ovi naši lažu, kažu da je -35”
“A, pa to je možda napolju”

(sa Mostarski Behar)

Mostar nekad i sad (9) - Srednja ulica

Mostar nekad i sad

Srednja ulica

Srednja ulica je nastajala između 1470. i 1620. godine i to ispočetka kao produžetak Podkujundžiluka, odnosno veza prije izgrađene Sinan pašine (Atik) džamije na Mejdanu sa sjevernim izlazom iz grada.
 
 
 
U to doba, Srednja ulica je bila žila kucavica grada, koja se protezala paralelno s rijekom Neretvom i Glavnom ulicom. Vremenom su u njoj izgrađivani značajni administrativni i vjerski objekti, te je time sve više dobijala na značaju. Izgrađena je u njoj Karadžozbegova i Roznamedžijina džamija, Vakufski dvor, te vremenom, kako se širila na sjever, i ostale zgrade.


U vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, između 1878. i 1918. godine, zajedno s mnogim graditeljskim promjenama u gradu, i Srednja ulica je doživjela preuređenje. Ulica je u to vrijeme nazvana Sauerwaldova (Sauerwaldgasse), u ime visokog državnog činovnika Karla von Sauerwalda, koji je tada radio u Mostaru i kome je Gradsko vijeće time ukazalo zahvalnost na izuzetnom zalaganju za razvoj i izgradnju Mostara. Ulica se u to doba protezala od Male Tepe pa sve preko Musale, ispred hotela Neretve i današnjom Lacinom ulicom sve do današnjeg Carinskog mosta. Bila je to prva ulica u gradu, koja je bila označena uličnom tablom, a što je kasnije poslužilo kao uzor za označavanje i ostalih ulica.
Nakon pada Austrougarske, Srednja ulica dobija ime Kralja Tomislava, čije ime je nosila sve do završetka Drugog svjetskog rata. Sadašnje ime ulice potiče iz perioda nakon Drugoga svjetskog rata i vezano je za braću Fejić, koji su porijeklom iz ove ulice, a poginuli su kao borci u borbi protiv fašizma.



Poseban pečat i ljepotu u Srednjoj ulici, oduvijek je davala, stara turska kuća Kapetanovića – Ljubušaka, koga su Mostarci zvali i Ljubušakov ćošak. Sa sjeverne strane Ljubušakova ćoška nalazio se lijep objekat porodice Fejić, koji danas više ne postoji.

Priredili: Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/ Smail Špago
 
 
NovaSloboda.ba

Comeback (pola) Beatlesa

Senzacija

Comeback (pola) Beatlesa

The Beatles su, 44 godine nakon razlaza, proslavili ponovni povratak na pozornicu.
 
 
 
Sa nečim takvim na ovogodišnjoj dodjeli nagrada Grammy nije niko računao. Pored jednog masovnog vjenčanja i dosta prekrasnih haljina, napravljen je poseban trik večeri: Preostali članovi legendarne grupe The Beatles pojavili su se zajedno na pozornici, prvi put nakon razlaza 1970. godine.


Za pjesmu „Cut me some slack“ Paul Mc Cartney (71) dobio je nagradu za najbolju rock pjesmu, ali je pravi trijumf doživio tek kad se na pozornici pojavio zajedno sa ex kolegom Ringo Starom (73). Uz velike ovacije i dugotrajni aplauz, Paul i Ringo izveli su „Queenie Eye“.



Yoko Ono, udovica prminulog člana Beatlesa John Lenona (40), bila je vidno dirnuta ponovnim okupljanjem i plesala je sretno u publici, uz pjesmu dvojice starova.
Vijest o ponovnom okupljanju čula se prije nekoliko sedmica, ali samo kao glasina, kad je procurilo da će Paul i Ringo napraviti koncert iznenađenja sa Davidom Lettermanom (66). Senzacija je bila perfektna, kad su se dvojica starih rokera pojavila zajedno na bini, prilikom dodjela nagrada Grammy.



Prije 50 godina The Beatles su prvi put napravili turneju po SAD i nastupili u „Ed Sullivan Showu”. Koliko se moglo čuti, iz dobro obavještenih krugova, njih dvojica, polovina nekadašnjih The Beatles, planiraju zajedničke nastupe i turneju, već ove 2014. godine.



Pa, neka je sa srećom povratak, na radost starih obožavalaca.
(izvor: promiflash.de)
Priredio: Smail Špago
 
 
NovaSloboda.ba

srijeda, 29. siječnja 2014.

Kako je nastala pjesma


ALAJ BEG SE NA JEZERO SPREMA
 
 

 

Zanimljiva priča o nastanku sevdalinke “ALAJ-BEG SE NA JEZERO SPREMA”

 

Objavljeno u Diwan Magazine, Juni 11, 2013.

 

Mnoge sevdalinke imaju cijelu svoju historiju nastanka i cijele zanimljive priče prate ono što je narod opjevao u njima. Neke o njih su vezane za historijske događaje, neke za historijske ličnosti, dok većina pjeva o stvarnim, velikim ljubavima tog vakta. Ova priča je jedna od njih.

 

Alaj-beg se na jezero sprema,
Da ulovi utvu zlatna perja!
Neko mu se sa jezera javlja:
«Ne strilaj me, beže, Alaj-beže,
nisam vila da imam krila,
neg’ djevojka, koja gleda momka!

 

Evo zanimljive priče koju je o porijeklu ove sevdalinke zabilježio Husaga Ćišić:

«Na primjer, ova pjesma koju ću vam sada otpjevati ima svoj duboki smisao i svoju istoriju, a naoko je bezazlena. Tiče se nekog Alaj-bega Ajanovića i lijepe kćeri siromašnog ribara i njihovog slučajnog poznanstva. Alaj-beg se rado vozao po jezeru u kajaku. Djevojka ga je iz svog skloništa posmatrala i kako je on bio mlad i lijep, ona se zagleda u njega. Ali, kako da mu se predstavi? Ta misao joj nije iz glave izlazila. Narod kaže da ženski šer znade biti teži od šejtanskoga, a to će reći da žena znade biti dosjetljivija i od samoga djavola. Lijepa ribareva kći odluči da upeca momka koji joj nije dao mira. Ona je već davno doznala da ima naročitu privlačnu silu i daj joj ljudi podilaze upravo zbog njene ljepote. A, da li će isto biti i sa mladim begom? Nije bila sigurna da će ga očarati ako mu se pokaže u siromašnim prnjama, pa odluči da mu se pokaže u Evinu kostimu!

Uz obalu jezera nalazile su se ogromne naslage kamenja medju koje se moglo uroniti samo s morske strane i medju kojima je imala sklonište. Prema tim naslagama u jezeru se nalazila jedna ogromna stijena koja je stršila uvis, a sve to došlo joj je kao naručeno.

Jednog lijepog dana ona otpliva na stijenu. Tu rasplete zlatne kose do peta, zaogrnu kosama tijelo da joj ga sunce ne bi opalilo i tu ostade da čeka. S nekom je sigurnošću računala da će on doći! I on se, zbilja, pojavi. Ona ga pusti da joj se primakne, onda se, kao bajagi, iznenadjena njegovom blizinom brzo podiže, začas se zagleda u njega, zatrese zlatnom kosom, baci se naglavce u vodu, otpliva prema svom skloništu i iščeznu pod stijenama!

Čim se od prvog iznenadjenja malko pribra, mladić instinktivno zavesla prema mjestu na kojem je neznanka iščezla. Uze ispitivati obalu. Izidje iz čamca da nadje ulaz medju stijene gdje je neznanka iščezla, ali njegovo nastojanje ostade bez uspjeha. On je, medjutim, sam sa sobom razgovarao, pitajući se ko je to mogao biti?

Da je vila – veli – u gori bi bila, ili bi se poslužila zlatnim krilima, pa bi tamo odletjela. A da je utvara, sjeknula bi kao oko i, jednostavno, iščezla! Medjutim, jasno sam vidio nagu ženu sa zlatnim kosama. Vidio sam kako se bacila u vodu, kako je doplivala do obale. Ko bi to mogao biti? Kako ne nadje nikakva odgovora, on sjede u čamac i odveze se kući. Ali mu to nije dalo spavati cijele noći. Zato se pri osvitu ponovno nadje na mjestu na kojem mu se jučer prikazala neznanka. Vrljao je cijeli dan po jezeru da vidi neznanku, no bez uspjeha. Dodje na misao da bi neznanka mogla biti ona utva zlatna perja, koju niko nije vidio, ali koja živi u narodnoj fantaziji i koju narod u pjesmama spominje!

Idućeg dana Alaj-beg se pojavi na jezeru naoružan do zuba da ulovi neznanku. Kad ga cura iz skloništa opazi kako se strjelicom u ruci zvjera na sve strane, ona mu se iz skloništa javi:

Ne strilaj me, beže Alaj-beže,
Nisam ja, ni vila, ni utvara,
Nego sam djevojka koja gleda momka!

 

I u tome je, eto, sva zagonetka! Ovu je zgodu naš narodni genije s nekoliko zgodnih poteza opjevao i ovjekovječio.»

 

 

Izvor: Husaga Ćišić: Mostar u Herceg-Bosni. «Preporod», Mostar, 1991., str. 214-215.

 

 

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

preneseno sa bloga: http://mosher.blogger.ba


Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave 2 – 2. dio

 

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u aprilu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 137(48)

 


            Ruski konzuli u Mostaru zalagali su se za podizanje kulturnog nivoa pravoslavnog stanovništva ne samo u ovom gradu nego i u Hercegovini. Za izdržavanje Srpske škole pod košćelama, čiji su temelji udareni 23. maja 1855. godine, a dovršena je 15. aprila 1856. godine, davala je Vlada Rusije godišnju pomoć od 300 rubalja. Pomoć je pružena zahvaljujući zalaganju ruskog konzula u Mostaru Aleksandra Giljferdinga, pošto je bio oduševljen revnošću i pregalaštvom Mostaraca prema obrazovanju.

            Međutim, promjenama konzula mijenjali su se i ti odnosi tako da je bilo i negativnih posljedica zbog osionosti predstavnika Rusije. Srpska pravoslavna opština došla je u sukob sa ruskim konzulatom u Mostaru pošto je konzul Valerijan Bezobrazov, koji je u ovaj grad došao 14. januara 1860. godine potrošio izvjesnu svotu novaca od priloga sakupljenih u Rusiji a koji su bili namijenjeni ovoj opštini. U stvari sav novac koji je išao preko njega nije dostavljen za određenu mu namjenu. Nestalo je 400 dukata za manastire Pivu i Duži, zatim 600 rubalja koje je poslao jedan dobrotvor iz Carigrada za žensku školu i jednog pitomca u Manastiru Žitomisliću. Ništa se nije dobilo ni od pomoći ruskog cara za petogodišnju platu od po 100 dukata mjesečno jednoj učiteljici ženske škole. Bezobrazov je čak tražio da mu Opština da sve novce koje je Prokopije Čokorilo sakupio u Rusiji za izgradnju crkava po Hercegovini ali mu je taj zahtijev kategorički odbijen. U mostarskih trgovaca se uveliko zaduživao ali su mu vremenom i oni uskratili povjerenje.

            U svoj dnevnik Prokopije Čokorilo je zabilježio još dva događaja vezana za konzularnu aktivnost. “Jedanaestog februara 1858. ovuda (misli se na Mostar) prošao je ruski konzul G. Evgraf Ščulepnikov Romanovič i ode u Sarajevo na mjesto G. Aleksandra Giljferdinga; ovaj odlazi vo svoja Rusija.” On je registrovao jedan kratki boravak Giljferdinga u Mostaru. Čokorilo navodi da je 11. marta iste godine na proputovanju iz Sarajeva za Metković dvadesetak dana ovde boravio Giljferding a da je na put ponovo krenuo 1. aprila. Očito da je Čokorilo ovom događaju dao važnost čim ga je uvrstio u svoj dnevnik.

            U drugoj polovini XIX vijeka zahvaljujući ruskim konzulima u BiH počinje akcija upućivanja đaka na školovanje u Rusiju. Početkom 1857. godine ruski car Aleksandar II i Vlada ove zemlje usvojili su koncepciju prihvatanja omladine na studije i srednje škole. Glavni centri školovanja na blagoslovijama su u Odesi, Kijevu, Harkovu, Moskvi, Petrogradu i Kazanju. Paralelno sa akcijom pomaganja izgradnje crkava, manastira i škola A. F. Giljferding se zalaže i za provođenje odluke vlade Rusije o školovanju đaka iz BiH. Giljferding je imao ulogu oko odabiranja talentovanih mladića za nastavak obrazovanja u srednjim školama i na fakultetima. On je jefimera mostarske crkve Prokopija Čokorila odredio kao pratioca đaka pošto je u njega stekao veliko povjerenje a pored toga Čokorilo je već ranije putovao za Rusiju. Osim toga za vrijeme boravka u Rusiji Prokopije je imao zadatak da prikuplja novac za crkve i manastire. Za mladiće iz Hercegovine određeni su gradovi za školovanje koji su se nalazili na jugu Rusije i u Kijevu pošto su oni dolazili iz toplijih krajeva pa se i o tom momentu vodilo računa. Prvu grupu učenika iz Hercegovine su sačinjavali Nikola Bilić, Serafim Govedarica i Jovan Pičeta. Grupa predvođena Čokorilom krenula je iz Sarajeva 3. maja 1858. godine i do Beograda su na konjima putovali 15 dana. Put do Odese su prešli za sljedećih osam dana vozeći se brodom. U narednoj grupi učenika na put je krenuo Mostarac Jeftan Oborina koji je započeo studij na Institutu istočnih jezika u Moskvi. U periodu između 1857. i 1869. godine u ruskim školama obrazovanje je sticalo 11 učenika i studenata a to su: Jovo Dreč, Jefto Oborina, Nikola Bilić, Jovan Pičeta, Stevan Govedarica, Jovo Milinković, Dimitrije Dučić, Jovo Perović, Petar Srbić, Luka Ivanišević i Đorđe Babić. Iz jednog pisma vicekonzula u Mostaru J. P. Slavoljubova upućenog sekretaru Odeskog slavjanskog komiteta Mitroviću, datiranom maja 1873. godine vidi se da je nakon 1869. godine nastavljeno slanje učenika i studenata u Rusiju. Iz Hercegovine se pored navedenih pominju još i Simo Damjanović, Stojan Vojnović, Đorđe Filipović, Jovo Ljepava, Risto Milenković i Ilija Govedarica.

            Zanimljiva je sudbina Jovana Pičete rođenog Mostarca čiji je otac bio Vladimir Ivanovič Pičeta. Nakon završetka Hersonske blagoslovije završio je Kijevsku duhovnu akademiju 1867. godine da bi kasnije postao rektor prvo Vitebske a zatim Poltavske bogoslovije. Jovanović, Oborina i Bilić su umrli u Rusiji a ostali su imali svoje različite sudbine s tim što su neki odigrali važnu ulogu u ustancima protiv Turske.

            Iz poštovanja prema svemu što su ruski konzuli u Mostaru učinili za pravoslavni živalj uvriježio se jedan zanimljiv običaj. Prilikom kretanja posmrtne povorke ka pravoslavnom groblju na Bjelušinama ili onom iznad stare pravoslavne crkve običaj je da povorka stane ispred Vladičinog dvora (Mitropolije) na Suhodolini. Tu se obavi molitva za ruske konzule nakon čega povorka nastavi ka groblju. Prema pričanju Ravijojle Kolak prvi ruski konzul u Mostaru isposlovao je kod turskih vlasti u Mostaru da pravoslavni sprovodi mogu ići gradskim ulicama kao što je to bilo omogućeno katolicima.

 

            (Nastavlja se)

 


 

Vježbe za struk


Vježbe za struk

 

Prvi put sam čuo za ovo prošle sedmice u emisiji „Recept za bolji život», a sada evo i slika sa svim detaljima. Japanska metoda, a čim je japansko, kažu, mora biti dobro.

 

Karlicne i podrebarne kosti


 

Vrlo elegantna, laka i efikasna mogucnost izgubiti centimetre u struku. Ne treba nista raditi, samo leci na savijeni u rolnu peskir i gubiti centimetre u struku. Ovo je metoda japanskog doktora Fukucudzi (68), autora poznate knjige, prodate u vise od 5 miliona primeraka. Doktor Fukucudzi je specijalista za karlicne probleme vec 20 godina, koji je otkrio da je glavni uzrok velikih naslaga na struku u razilazenju karlicnih i podrebarnih kostiju. Nakon niza eksperimenata i ogleda, utvrdio je istinitost svoje hipoteze i osmislio vezbe za brzo mrsavljenje struka. Iako se, ono sto treba da se radi, ne moze nazvati vezbama.

 

Sustina metode je: lezati na savijenom u rolnu peskiru nekoliko minuta tri puta dnevno. Rezultat: gubitak suvisnih centimetara u struku.

Dakle, evo sta treba raditi:

1. Napraviti rolnu (valjak) od peskira



 

i umotati ga u neku traku



2. Sesti na cvrstu i ravnu povrsinu (ne krevet!), bolje na pod.



3. Polozaj peskira mora biti tacno ispod pupka



4. Proverite, napravite kaziprstima sa obe strane liniju od pupka do peskira. Savijeni peskir mora biti malo siri od sirine ledja



5. Opustite se. Stavite noge u sirini ramena i savijte stopala tako da se dodiruju samo palcevi



6. Ruke ispruzite iznad glave



7. Okrenite dlanove na dole i sastavite male prste



 

Iskreno receno, prilicno neprijatna poza. Ako vam je tesko po prvi put ispruziti ruke, ne sekirajte se, ispruzite kako mozete. Bitno je da se uverite da se dodiruju mali prsti na rukama i paclevi na nogama.



 

To je to! U ovom polozaju treba da lezite 5 minuta. Mozete tako lezati 3 puta dnevno, ali prvi put ne vise od 5 minuta.

Nije tesko, ali na pocetku postoji neprijatan, cak i bolan osecaj, jer ce vas skelet poceti da se vraca u njegov prirodan polozaj. Ako vam je isuvise tesko izdrzati neophodnih 5 minuta, pocnite sa minut-dva i svaki dan povecavajte, dok ne dodjete do 5 minuta. I ne propustajte ni jedan dan da biste dobili stabilan rezultat!U sustini to je vrsta protezanja. Ako pomerite valjak ispod grudi - imacete efekat podizanja grudi. Ako ga stavite na deo ispod rebara - struk ce postati vise izrazen.



Samo budite pazljivi, jer cak i za pet minuta lezanja u ovoj pozi, kosti i zglobovi pomeraju se.

Dakle, posle seanse ustajte veoma polako. Prvo na stranu, onda sesti, a tek onda ustati. Izbegavajte nagle pokrete. Naravno, ako imate bilo kakvih problema sa kicmom, ledjima, posavetujte se sa svojim lekarom ili ortopedom - da li smete raditi ovu vezbu.

Cak i ako ne verujete u ovu metodu, nista vam ne smeta da probate. Preporucujem da izmerite svoje obime do i posle tretmana, barem prvi put i bicete prijatno iznenadjene!

Kod mene, posle petog puta (nisam se merila posle prvog) nestalo 2cm u struku, 2cm ispod grudi i 2 cm u stomaku, a visina se povecala za 0,8 cm. Tesko poverovati, ali to je istina! Sa vremenom ispravlja se drzanje i imate lep, zdrav osecaj u celom telu, prestaju bolovi u ledjima

Probajte i vi i napisite svoje iskustvo u komentarima. Sigurna sam da ce biti veoma interesantno.

Ako neko zna japanski, mozete pogledati ovaj video sa tretmanom dr. Fukucudzija u kome ucestvuju dve devojke. Posle prvog tretmana jedna izgubila 4 cm u struku. Druga nije izgubila u struku, zato je porasla za 1 cm.

 

 

utorak, 28. siječnja 2014.

...dječija usta...


Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

preneseno sa bloga:

mosher.blogger.ba

 

 

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio


            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Zlatko Serdarević, a objavljen je u martu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 136(47)
 
 
            Otvaranje konzulata i konzularnih agencija u Hercegovini nastaje u vrijeme narastanja nacionalno oslobodilačkih pokreta etničkih grupa, ali i zbog evropskih zemalja, prije svega Francuske, Austrije, Engleske i Italije s jedne i Rusije s druge strane, za prestiž na Istoku. Već od Kučuk Kajnardžijskog mira iz 1774. godine Rusija je stekla pravo da na teritoriji Osmanskog carstva organizuje svoje konzulate. Konzuli su gotovo svakodnevno u svoje centrale slali izvještaje o političkom stanju, ekonomskim, kulturnim i drugim prilikama, tradiciji i običajima i svemu što bi doprinosilo upotpunjavanju slike određenog područja.
            U osnovi otvaranja većeg broja ruskih konzulata nalazila se potreba za suprostavljanjem aktivnostima katoličke propagande Rima. Rusija je već 1839. godine otvorila konzulat u Beogradu, a svoja poslanstva imala je u Carigradu i Beču prije Krimskog rata (1853. – 1856.).
            Što se tiče podataka o Bosanskom ejaletu od 1840. godine njih je u Moskvu slao M. F. Raevski, nadstojnik ruske crkve pri poslanstvu u Beču. Njega je oktobra 1850. godine posjetila delegacija hercegovačkih hrišćana i predala mu molbu naslovljenu Vladi Rusije. Između ostalog u njoj se moli da Rusija, po uzoru na Austriju, osnuje konzulate u Sarajevu i Mostaru s tim da ako bude iz bilo kojih razloga sporno otvaranje dva konzulata da se opredjele za jedan i to u Mostaru.
            U drugoj polovini XVIII vijeka u Hercegovini su vladike bili Grci. To su Antim koji se zavladičio 1767. godine, njega je naslijedio Ananije, a ovoga Jeremija. Niti jedan od njih nije bio obljubljen u narodu, čak bi se moglo reći da je pravoslavni živalj otvoreno pokazivao znake animoziteta prema njima. To je bio jedan od osnovnih razloga da hercegovački pravoslavci od prote Mihaila F. Raevskog zatraže otvaranje ruskog konzulata. Pored potrebe za uvođenje reda u pravoslavnoj crkvi oni su molili više aktivnosti ruskog dvora na obrazovanju duhovnih vođa naroda.
            Prvi ruski konzulat u Bosanskom ejaletu otvoren je u Sarajevu 1857. godine što je bio razlog za protest Aleksandra Fjodoroviča Giljferdinga privremenog upravnika konzulata upućenog generalnom konzulu Rusije u Dubrovniku gospodinu P. N. Stremouhovu. Aleksandar Fjodorovič Giljferding, (1831. – 1872.) rođen u Varšavi istaknuti je ruski filolog, istoričar, vrstan putopisac, poznavalac slovenskih jezika i strastveni istraživač starina. Zahvaljujući njemu uspostavljene su između BiH i Rusije ne samo dobre političke i vjerske nego i književne veze. On je prvi ruski konzul u Sarajevu od 1856. godine. Za nas je od izuzetne važnosti njegov putopis “Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji”, izdat u Sent Peterburgu 1859. godine. Kod nas je preveden i objavljen 1972. godine u Sarajevu. Njemu je bilo žao što je Mostar stavljen u drugi plan. Na proputovanju za Sarajevo Giljferding je 15. maja 1857. godine stigao u Mostar gdje se zadržao pet dana.
            O tome nam je dragocijene podatke ostavio Prokopije Čokorilo u svom Dnevniku čiji su odlomci objavljeni zahvaljujući dr. V. Ćoroviću u Glasniku Zemaljskog Muzeja u Sarajevu 1913. godine. On piše: “Na 1857. maja 15. dana ovdi u Mostar dođe Aleksander Giljferding, moskov (ljanin) pravi, za proći u Sarajevo, za konzula sarajevskog. Bio je u crkvi, slušo Božestvenu i kaže da mu se liepo pjenije dopalo. Poslje u šest sati posjeti duovnjake. Maja 16. posjetio je nekolike kuće hristjanske ko: Šotrića, Okoliša, Bjelobrka, Anđelopolja, Mrava, Šolu. Darovao je malom Jovi Dreču novo Evanđelje, koje valja šest dukata, darovao je ostaloj djeci 20 dukata, dao e na dostoinu 7 dukata, dao e na pomazanie 2 dukata. Išao je u blagajski grad, i u manastir Žitomislić, dao je i tu 5 dukata. Tako ode u Sarajevo maja 20.”
            Giljferding je u svom djelu putopisne prirode pohvalio Mostarsku srpsku pravoslavnu opštinu kao najprimjereniju među svim drugim u Turskoj carevini u pogledu prosvjetnog napretka i afirmacije obrazovanja učenika. Pokazao je dosta sluha za izgradnju bogomolja u Hercegovini, te je na njegovu preporuku u Rusiju otputovao jeromonah Prokopije Čokorilo da sakuplja novac. Njegovom zaslugom su u Rusiju na školovanje poslani: Jovan Dreč u Petrograd, Jovan Pičeta u Herzon, a Nikola Bilić i Vaso Ostojić u Odesu.
            U Sarajevu se Aleksandar Giljferding zalagao za otvaranje ruskog konzulata u Mostaru. Zajedno sa K. Petkovićem 1857. godine insistira u Azijskom departmanu Ministarstva inostranih dela (MID) Rusije da dođe do realizacije ove ideje jer se pravoslavni živalj Hercegovine preko povjerljivih lica njima obraća kako bi ih konzulat zaštitio od “ugnjetavanja paše i mostarskog mitropolita Grigorija” (ibidem). Da bi se proširio uticaj ruskog konzulata u Sarajevu 1857. godine stavlja mu se u zadatak da prati zbivanja i u Hercegovini. O ovoj odluci obavješten je Giljferding, dok je od bosanskog valije zatraženo da izda naredbu mutesarifu (guverneru) Hercegovine kojom bi garantovao bezbjednost konzularnom agentu Rusije A. S. Joninu i njegovom dragomanu prilikom obavljanja svojih zadataka. Nekoliko dana uoči Nove 1858. godine u Mostar je doputovao sekretar Jonin i već 1. januara 1858. godine šalje svoj prvi izvještaj tematski vezan za Hercegovački ustanak.
            Na rođendan cara Aleksandra drugog, 30. avgusta 1858. godine ruski konzul u Sarajevu Jevgraf Romanovič Šćulepnikov podiže zastavu na novootvorenom ruskom konzulatu u Mostaru na Suhodolini kod Konaka. Po starom običaju za svečanosti u gradu, sa brda Huma bi se ispaljivale topovske salve što je urađeno i prilikom otvaranja ovoga konzulata. U jutarnjim satima u Staroj pravoslavnoj crkvi na padini Stoca održana je liturgija pri čemu je pominjano ime ruskog cara u znak zahvalnosti za ovo dobro djelo po pravoslavni živalj u Hercegovini. Zgradu konzulata, u prisustvu austrijskog i engleskog vice konzula, osvještao je mitropolit Grigorije. To isto je uradio i za rusku zastavu podignutu po dolasku Vasif paše.
            Paša je došao u prisustvu brigadnog komandanta Hasan paše i nekoliko članova Medžlisa. Čin posvećenja pratila je topovska salva iz dvadesetjednog oruđa. Zanimljivo je da je dizanje zastave na jarbol pratila vojna muzika, dok je ispred zgrade konzulata četa nizama Hasan paše odala počast zastavi. Nakon zdravice govorio je Vasif paša poželivši dobro zdravlje ruskom caru i razvoj prijateljskih veza između Rusije i Turske.
            Konzul Šćulepnikov Jevgraf Romanovič podjelio je prigodne darove a Joanikiju Pamučini, u znak zahvalnosti za njegovu veliku aktivnost uručio je nekoliko posebnih poklona.
Joanikije Pamučina mostarski arhimandrit rođen je u Zagradini u Hercegovini 13.12.1810. godine, a umro u Mostaru 8.9.1870. godine. Ustoličen je i imenovan za jeromonaha manastira Zavale 1829. godine. U Mostaru je živio od 1835. godine u krugu vladike Josifa sa izraženom željom za sticanje znanja. Sam je naučio turski, ruski i grčki jezik stekavši zavidno obrazovanje. U zrelim godinama počeo se baviti književnim radom. Gotovo sav njegov život posvećen je služenju crkvi, prosvjetiteljskom i nacionalnom radu. Turci su ga veoma poštovali. Svoje radove objavljivao je u “Srpsko dalmatinskom glasniku” iz Zadra. Napisao je “Životopis Serafima Šolaje”, “Životopis Ali – paše Rizvanbegovića Stočanina”, “Šaljive srpske narodne pripovijetke” i “Zbirku turcizama”.
            Na zgradi konzulata lociranoj u vrhu Suhodoline, danas Ulica Konak, vijorila se ruska zastava dok je na pročelnu fasadu postavljen konzularni grb. Zastava se podizala za svaki praznik.
            U jesen 14. oktobra 1859. godine Ministarstvo inostranih poslova Rusije imenovalo je Valerijana Vladimiroviča Bezobrazova za prvog konzula u Mostaru. Bezobrazov je titulu magistra nauka stekao na univerzitetu u Sant Peterburgu. U Mostar je stigao 14. januara 1860. godine. Po dolasku je predao mutesarifu (guverneru) Hercegovine ferman o postavljanju za konzula.
            Bezobrazov je na toj dužnosti ostao do 28. septembra 1866. godine. Sve do februara 1862. godine sekretarske poslove u konzulatu obavljao je Vladimir Semjonovič Jonin, a povremeno i Aleksej Nikolajevič Kudracev.
            Još jedno ime pojavljuje se u ulozi konzula, istina u rasponu od tri mjeseca, koliko je Bezobrazov bio odsutan zbog putovanja u Beograd. To je Nikolaj Nikolajevič Četveruhin.
            U ruskom konzulatu još su radili na mjestu vršioca dužnosti i vice konzula Nikolaj Aleksandrovič Ilarionov, Aleksej Nikolajevič Kudracev, Jakobson i Jakov Slavoljubov. Kao zvanični prevodioci radili su Grk Čemberli za turski jezik i Bugarin Jenčev.
            Ruski poslanik u Carigradu N. P. Ignjatijev, 1. maja 1875. godine izdaje nalog za ukidanje ruskog konzulata u Mostaru tako da je posljednji vicekonzul Slavoljubov, 23. maja 1875. godine predao ruskom konzulu u Sarajevu svu arhivu, novac, šifru i ostalo. Za transport arhive i velikog broja bogoslužnih knjiga platio je 56 dukata.
            Zanimljivo je da su konzulati imali svoje kurire koji su prenosili povjerljivu poštu. Nju je iz mostarskog konzulata prenosio u Beograd i Dubrovnik Risto Mihajlović sve do ukidanja konzulata 1875. godine.
            Danas se na samom vrhu Ulice Konak još uvijek nalaze ruševine trošne zgrade u kojoj se nekad nalazio ruski konzulat. Desno od ove zgrade stanovala je porodica Muratović. Bilo bi dobro da se na ovom mjestu postavi ploča sa tekstom o nekadašnjoj namjeni zgrade.
 
            (Nastavlja se)

HOTEL BRISTOL


HOTEL BRISTOL

by Marko Tomaš


 
 

 

Danas nitko nije doputovao u grad.

Jedan stariji par, ruku pod ruku, prelazi most.

U hotelu Bristol

sva su svjetla pogašena.

Jesen je, srijeda, prije ponoći.

 

Što je grad bez putnika?

Spomenik mrzovolji,

stražar na kapiji zločina,

ili humka zarasla u korov?

 

Iz knjige poezije:

Marko Tomaš

Bulevar narodne revolucije


 

Dvadeset minuta šetnje!

Kretanje i zdravlje

Dvadeset minuta šetnje!

Već par minuta boravka na svježem vazduhu prebacuje moždane vijuge u veću brzinu. I to, lagano, korak po korak. Slike jednog naučnog istraživanja pružaju najbolji argument za izlazak u jednu laganu šetnju.  
 
 
 
 
Svako onaj ko tvrdi da mu najbolje ideje padaju na pamet dok sjedi na klozetskoj šolji, treba barem ponekad izaći na svjež vazduh! Već jedna kratka šetnja osvježava dijelove mozga, koje sjedenje na šolji nikada ne može dostići. I to lagano, korak po korak.


Naučnici koji se bave istraživanjem kretanja tokom jednog testa o ljudskoj pažnji, skenirali su ljudski mozak. Kod osoba koje su prije testa napravili barem 20 minuta hodanja na svježam vazduhu, primijećena je povišena aktivnost mozga (crvena područja na slikama). Učesnici testa koji su prije testa mirovali, učinili su za svoj mozak mnogo manje. A kad su testirane osobe nakon testa ušle u tamnu komoru, kod osoba koje su bili vani mozak je još uvijek svjetlio. Vjerovatno od toga i potiče pojam bistra, ili svjetla glava. O bistrim glavama pisali su mnogi, a najjednostavniji stih napiso je Johann Wolfgang Goethe, koji je, takođe, bio bistra glava, što mu ne mogu poreći ni najokorjeliji ljubitelji stolice i sjednica.
„Otišao sam u šumu / samo zbog sebe / ništa nisam tražio / a našao sam smisao”.
Zbog toga je Goethe imao pravo?
Njemačka riječ „spazieren”, kod nas, u žargonu korištena kao „špaciren”, potiče, u stvari, od italijanske riječi „spaciare”, koja označava hodanje za razbibrigu i prosvjećivanje. Noga za nogom, pri čemu treba pustiti mozak na pašu.
A ako neko o ovoj temi želi znati i malo više, evo podatka: Na njemačkom univerzitetu u Kasselu može se čak studirati Nauka o šetnji. Tamošnji predavači, imaju vrlo interesantno ime: „promenadolozi”, bave se problematikom „Konceptualne kategorizacije životne sredine kroz šetnju”, što bi u prevodu značilo „Sređivanje misli kroz šetnju i uticaj okoline na to”.
Drugim riječima, promenadolozi radije šetaju korak po korak sa štapom u ruci, nego što brzo hodaju uz pomoć „nordic walking” štapova.
A prije današnje šetnje, ukoliko vas je na to ponukao ovaj tekst, nije na odmet otići u klozet, sjesti na šolju i kazati: Ako ništa drugo, ovo je barem jedno mirno mjesto, gdje se mozak može odmoriti!?
(izvor:bild)
Priredio: Smail Špago
 
 
NovaSloboda.ba

Grad koji spava


Grad koji spava


(tekst autora Adnana Džolote  je objavljen na tacno.net dana, siječanj 27, 2014. u Mostar, Novosti)



Foto: Š.G.

Spavati, možda sanjati (Hamlet,  Shakespeare  W.)

Piše: Adnan Džolota

Šetam gradom. Pozdravljam ljude koji žure. I oni mene pozdravljaju. To  je postalo neka vrsta lajtmotiva moje životne putanje kojeg tek sad, pomalo, postajem svjestan. Neki koji imaju sreću idu na posao, dok većina, kojoj možda i sam pripadam, (iako imam sreću da radim i ponešto napišem), prati inerciju vremena i događaja. Prolazim pored svog nekadašnjeg doma. Balinovac. Pročitah jednom u tekstu,  jednog našeg pregaoca na polju historije i kulture da se Balinovac nekada zvao Babinovac po Baba Beširu koji tu podiže, nekada davno, džamiju. Kako i zašto se promijenio naziv zna  samo Bog i ti koji ga promijeniše. Tako da sada  ne znam je li hodam po Balinovcu ili Babinovcu. Stara fronta je još ostala, a prekoputa nje je veliki i moderni  hotel Bevanda sa nekoliko zvjezdica koji se sa svim svojim zvjezdicama nadnio nad staru Ilićku ulicu.

Tu, ponekad, s društvom svratim na tortu, a i da posjetim  kraj za kojeg me vežu najljepša sjećanja.  Pored hotela, put za Bare gdje sam nedjeljom igrao lopte i često razbijao nos. Prema Barama se sada nalaze luksuzne vile mostarskih tajkuna koje podsjećaju na rajske vrtove i utočište novopečenih bogataša. Prisjetih  se Balzaca koji reče da je svaki veliki kapital stečen na krađi. Zastadoh na malom mostiću ponad Radobolje. Dvije  pastrmke mi izgledaju nestvarno  te ih uslikah za svaki slučaj. Moj grad  je   podijeljen na tzv.  „lijevu„ i „desnu„ stranu. Ta  kulturološka (nazovite je religijska, nacionalna, politička, najčešće izmišljena,  ili bilo koja druga)  rascjepkanost je pokušaj  da se zdrav razum običnog čovjeka stalno i iznova udara   zaglupljujućim   šamarom  čiji će odjek lahko iz pamćenja izbrisati sve one stvari koje su imale, zajedničke nam, imenioce. Veliki park se sada naziva Zrinjevac, ulica Matije Gupca Franjevačka i sl.  Nazivi mnogih  ulica su  promijenjeni (mislim na „desnu„ stranu), tako da više ne znam kojim ili čijim gradom se krećem. Ulica kojom hodam je  nosila naziv jednog barda komunističke misli, a danas je taj naziv promijenjen i da pošteno kažem ni sam ne znam kojim nazivom su sada, gradske nam vlasti,  taj prostor obilježili.

Dok tako gazim po Lenjinu, promičem  i pomičem svoje četrdesetogodišnje  kosti (a čovjek sam koji voli puno hodati, šetati, kretati se; P.S.To znaju oni koji me znaju) ne mogu,  a da mi za oko (bolje reći za nogu) ne zapne neki  narkoman koji se jedva kreće, Biba-poznati gradski klošar  ili  jedan crni pas koji se stalno mota tuda.

Skoro, sve donedavno, tu  je bila izrovana zemlja  koja je više ličila na poligon za divlje životinje,  a ne na mjesto gdje koje je bilo sinonimom  za šetanje i znak civilizacijskog manira.  Obnovljeno je Lenjinovo šetalište (meni će uvijek biti Lenjinovo), ali su tu sada nekakve bijele pločice koje djeluju  hladno i monotono tako da želim što prije da ih pređem.  Rat je i na autora ovog članka ostavio trag, ali mu nije izbrisao naviku da se kreće (bez nekog naročitog cilja i povoda).

Vidim kroz staklo  mnogobrojnih kafana mlade i besposlene ljude. U jednom džepu im je obično indeks, a u drugom solidan mobitel ili neka kutija cigareta.  Dim i zaglušujuća muzika od koje se, često, ne može ni progovoriti,  dodaci  su  svakom gostu. I sam sam ljubitelj kafana, ali bar tražim one u kojima mogu čuti vlastiti glas, a ne nadmetati se s  decibelima koje su  nametnuli nadobudne i novopečene gazde. Da ne zaboravim i mnogobrojne kladionice koje su, za mnoge, postale nekom  vrstom  katarze. Mostar se nije samo fizički promijenio. Grad koji je bio inspiracija za mnoge umjetnike, slikare, poete, arhitekte, sada je, kažu, postao grad-slučaj. Poneki  umjetnik (ili onaj koji se takvim smatra)  nešto objavi, bljesne neka izložba, nekadašnje „Šantićeve večeri poezije„  koje su bile izuzetan kulturološki  događaj, danas, se organizuju  samo kada postoji višak u gradskom budžetu  ili  kad se gradski oci smiluju. Matica hrvatska  ponešto uradi, Gradska biblioteka i još poneka institucija,  ali to je daleko od onoga što bi grad koji se smatra regionalnim  centrom Hercegovine  trebao imati. Skoro pa da  ispadneš budala ako nisi čuo za neki drugoligaški  hokejaški tim ili ako, ne daj Bože, ne znaš koliko je igrala Barcelona. Kec, dvica, sigurica postaju bitovi modernog Mostara koji  me poput lošeg refrena prate. Prije si bio papak ako se nisi zaletio i u  odjeći uletio u Radobolju da starijima doneseš loptu (to je bila i svojevrsna inicijacija), a danas si to ako nemaš visokosofisticirani mobitel ili neki cool izgled po ko zna kojim mjerilima današnjeg mainstreama. Doduše, ljeti, turisti preplave grad i koji euro ostave i u Mostaru, ali to, uglavnom, završi u džepovima turističkih agencija i privatnih hotela i motela.

Moj poznanik Muharem Hindić kojeg mnogi u gradu poznaju pod nadimkom Muša, Muše ili Mušica stoji na sredini Španskog trga. Iza njega prelijepa zgrada Gimnazije.  Visoko podignute ruke u kojima drži plakat sa mnogobrojnim parolama: Na mladima svijet ostaje, Dignite glas za narodni spas i sl. Čovjek koji je prošao pola svijeta, radio u mnogim zemljama sada stoji sam na Trgu i poziva na buđenje uspavane  Mostarce. Poput Prometeja zakovanog za mostarski asfalt. Jutro je odavno prošlo. Podne je. Ne trebam gledati na sat. Ezani s okolnih džamija i zvono sa  stotinu i kusur metarskog tornja crkve na Bulevaru to nedvojbeno ukazuju. Nekome je  odzvonilo i ovog jutra.

Šetnja, koja je  u  mom (našem, vašem, a  sada najviše  „njihovom“) gradu    bila,  gotovo, ritual danas je postala, skoro pa incident. Šetnja je, nekako, bila dio nepisanog društvenog ugovora i znak urbanog ponašanja. Prilika da nekog sretnete,  pokažete  najnoviji modni detalj ili jednostavno uzmete zraka (mada je i  zrak danas nešto sasvim drugo). Čini mi se da se danas ljudi najčešće sretnu na sahranama ili na nekoj utakmici. A i tada, nema razgovora, jer se, ili skrušeno šuti, jer nije red na sahrani ili dženazi pričati, ili se dere i navija  za svoj tim ili onaj na koga se kladilo.

A kada padne kiša, ona prava mostarska, kao „iz kabla„  trebaće vam gondola da pređete na drugu stranu ulice tako da ćete imati, bar, osjećaj da ste u Veneciji, a ne u gradu koji sve više liči na  stihove Ramba Amadeusa „Ujutro Ragib ,  a uvečer Nagib“.  Simbol zelenila  i svjetlosti  sve više počinje ličiti na neki provincijski kutak sa obaveznom dnevnom dozom sivila i smrada praćenog malograđanštinom i  bezbrojnim štrajkovima propalih prijeratnih giganata („Soko“,“ Glinica“, „Đuro Salaj“, „Fabrika duhana„, „Hekom“  i mnogi drugi ). Grad o kome su se pjevali gazeli i tarihi danas se guši u vlastitom  smradu. Sunce i svjetlost, koju nekad  spominjaše Andrić, ugodna mediteranska klima,  Stari most i  klub „Velež“ te još pokoji detalj su, možda, zadnji atributivi nekadašnjeg Mostara, koji sve više blijede premazani surovim bojama svakodnevnice. Tone smeća  se prelijevaju poput kvasca preko kontejnera. Inače, u Mostaru postoji nekoliko komunalnih preduzeća što se savršeno uklapa u priču da se ovdje skoro sve dijeli. Jedan veliki razlomak  na mapi Bosne i Hercegovine. Na „lijevoj„ strani preduzeće Komos štrajkuje, a ostaci koje ostaviše mnoge mostarske obitelji, u bijelim kesama, sada su dokaz njihove intime koja se, nenadano dugo, zadrža na ulici. Da ne završi u elektronskom smeću   nešto svoje intime i sam dodadoh:

   Šetnja

Sinoć sam bio na predstavi
Uan Men šou Otirač
Igra poznanik Ivo
Šetam  i na lice stavljam
Masku
Radnici u tri smjene prave novi tržni centar
I multiplex kino
Stvarnost u Tri-De
U ruci tiket sa dva para
Kec i dvica
Barcelona sigurica
Između smeđeg smrdljivog humka i
Rupe u asfaltu natopljene vodom
Biram stanjanje
Hamlet  i  sendvič sa pohovanom piletinom
Ostati ili krenuti?