ponedjeljak, 31. listopada 2016.

Vrijeme je tikava: Tikvara, buranija, kašikarevica...




(fotosi:coolinarka)

A ne slavim ja nikakav haloveen, niti noć vještica, nego me gore dočeka tikva, pa da nešto naškrabam. U "moje" vrijeme nije bilo nikakve noći vještica, bile, brate, tikve, sakazlije, žute pitnjače, okrugle stambolke koje je mama pekla u rerni. Inače nešto nisam bila ljubitelj tikava, nekako mi bile gladne, nikad se najesti, a i od pite bi mi se zgrstilo grlo. Ali, kad bi mama napravila pitu, nije bilo " Neću ja toga" . Moraš jesti i gotova stvar. Najdraža mi je bila buranija, ono kad se ispeče, pa se pospe kiselim mlijekom i saransakom, ali se ostave reš komadići koji su hrskali dok jedeš. Počesto bi nam pravila i "kašikarevicu". To je slatki kolač koji je vema ličio na smokvaru, samo ga je zalijevala medovinom. Taman, ovo piskaranje mi dade ideju, ha dođem do žute tikve, moram da je napravim da se ne bi izgubio recept. Možda neko bude zatražio recept, ali, ja ga nemam ni u teci, niti u glavi. Recept mi je "u rukama" . Nešto poput recepata moje tetke koja nam ih je dijelila u stilu... lako ti je to, umutiš jaja, sastaviš s tim masla, mlijeka, brašna, ubaciš u pekaru, pa kad se ispeče zalij šerbetom, ta znaš kakav šerbet treba“.

Tekst i recept od Emine Redžić Muftić, napisan na facebooku 31.oktobra 2016:

Pravi recept za kašikarevcu je: žuta se tikva izerenda , iscijedi višak vode, doda se malo ulja, pa podobra šaka kukurznog griza, zatim brašna koliko je potrebno da bude gušća smjesa, u brašno bi mama stavila sode bikarbone, ja stavim prašak za pecivo. Fino se ta masa raspljeska na pomašćenu tepsiju i ukrasi kašikom u obliku polumjeseca. Ja to radim obrnutom čašom i pravim krugove koji se presijecaju.. peče se u zagrijanoj rerni....ja to od oka, kad se ispeče, zalije se agdom. Veoma ukusno.

Za kašikarevicu nisam prije čuo, ali evo, da se ne bi zagubilo, da se ne bi zaboravilo...


(spagos)

Kenija: Antena u savani


Jedan pripadnik plemena Massai stoji sa antenom u savani. Nije nikakva enigmatska slika sa pitanjem, nađite grešku, nego jedan pionirski projekat u Selenkay zaštićenoj oblasti, jugoistočno od Nairobija.
Ovdje divlje životinje nalaze svoj sigurni životni prostor, a Massai kroz safari turizam svoju zaradu. Lavovi su opremljeni sa mini predajnicima, kako bi se moglo odrediti mjesto na kome se nalaze.  Upravo jedan takav signal pokušava da uhvati mladi čovjek sa slike. Ranije bi on možda i ubio kojeg lava kako bi postigao prestiž. Sada povezuje znanje sa  tehnikom i profitira od živih lavova.
„Kushida na kushida“ ovdje se kaže za zaradu.
(izvor:stern)

Smail Špago
(novasloboda.ba)

Samouvjerena povratnica


Ona je već radila kao model, medicinska sestra, saradnik UN, studirala administrativne nauke i zna da nema šanse. Ali, uprkos tome, Fadumo Dyib (44) vratila se u Mogadishu, da bi se prezentirala kao kandidat za predsjednicu Somalije. Iz sigurnosnih razloga tamo se još ne mogu održati slobodni izbori na području čitave zemlje, pa se pribjeglo jednoj vrsti nacionalne skupštine od 14.025 poslanika svih naroda, koji će na narednim izborima glasati za predsjednika ove zemlje. Ovo je korak od sedam milja za zemlju koje je desetljećima uništavana u ratnim zbivanjima.
Dayib je rođena u jednom izbjegličkom kampu u Keniji. Njeni roditelji su tu bili  izbjegli iz Somalije. Od 1990 godine živi i radi u Finskoj.
Njenom kandidaturom Fadumo želi da pokaže da postoji alternativa disfunkcionalnom političkom sistemu u zemlji. Borba protiv korupcije, prava žena i obrazovanje su njene teme za koje se bori. Uznemiravanja i prijetnje ignoriše.
„Pravi demokratski izbori održće se 2020. godine, a, tada ćemo pobjediti“ samouvjerena je Fadumo.
(izvor:spiegel)
(novasloboda.ba)

nedjelja, 30. listopada 2016.

Konferencija ljudi o slonovima


Kad bi životinje znale govoriti, sigurno ne bi više bilo krivolova i trgovine slonovima. Međutim, nažalost, riječ imaju ljudi. Oni su zasjedali na 17. Konferenciji o globalnom dogovoru kojim bi se trebala spriječiti ilegalna trgovina rijetkim životinjskim vrstama.
Barem za slonove, koji se vide na slici, u podnožju Kilimandžara, konferencija bi mogla donijeti jedno pozitivno rješenje. O tome su se na proteklom zasjedanju pojedinačno izjasnile zemlje učesnice, naročito one, kod kojih nacionalna tržišta dozvoljavaju krivolov, a oduzeta slonovača se direktno pretvara u novac.
„To bi bio jedan ogromni korak ka konačnoj zaštiti slonova“ riječi su iz WWF, Fondacije za zaštitu okoline, koje je pratila rad konferencije.
Međutim, samo dan nakon konferencije u Namibiji i Zimbabveu, dogovor oko zabrane trgovine je propao. Tako je nastala velika rupa u zakonu.
Raniji pokušaji legalizacije trgovine završavali su loše po životinje. Stoga ni stepenovanje zaštite za slonove neće puno toga promjeniti, iako njihova trgovina ostaje zabranjena na međunarodnom planu. Pokušaji da se na ovaj način spriječe trikovi krijumčara propali su.
Za mnoge slonove širom Afrike napredak dolazi prekasno. Samo od 2007. godine broj slonova je smanjen za 14.400.
(izvor:sdz)

Smail Špago
(novasloboda.ba)

Svjetska ekskluziva: Bob Dylan – Doći ću na na svečanost dodjele Nobelove nagrade





Svjetska ekskluziva: Bob Dylan – Doći ću na na svečanost dodjele Nobelove nagrade...ako ikako mognem

Zar to nije nešto...?” Bob Dylan nije napravio neko veliko djelo da dobije Nobelovu nagradu, ali je od 1960. godine postao prvi muzičar koji se upisao u njelitniji svjetski književni klub. Kad je čuo vijest od prije dvije nedelje, da sad ide stopama Georga Bernarda Shawa, TS Eliota, Winstona Churchilla, Williama Faulknera, Guntera Grassa, Ernesta Hemingwaya i Harolda Pintera, izjavio je: “Nema pojma šta da očekujem”..

Bob Dylan napokon je prekinuo šutnju o dobitku Nobelove nagrade te rekao da ga je objava 13. oktobra ostavila "bez riječi", saopćila je fondacija za dodjelu Nobelove nagrade, prenosi Telegraph.

"Hoću li primiti nagradu? Naravno", prenijela je fondacija Dylanovu izjavu. Američki pjevač i kantautor prvi je muzičar koji je dobio tu prestižnu nagradu.

Izbor je izazvao kontroverze u literarnim krugovima, a mnogi su se javno izjasnili da je nagrada trebala pripasti piscu knjiga, a ne pjesama.

Dylanova šutnja o dobitku nagrade također je izazvala kritike, a članovi švedske akademije javno su je nazvali arogantnom. Akademija je poručila da su, nakon što su pet dana pokušavali stupiti s njim u kontakt kako bi ga lično obavijestili da je dobio nagradu, odustali.

Dylan je nazvao stalnu sekretarku švedske Akademije Saru Danius ove sedmice, navela je akademija.

"Vijesti o dobitku Nobela ostavila me bez riječi", rekao je. "Vrlo sam počašćen nagradom". Nobelova fondacija navela je da još nije odlučeno hoće li Dylan prisustvovati dodjeli nagrade u decembru u Stockholmu.

Vijesti o Dylanovu prihvaćanju nagrade slijedila je u isto vrijeme s objavljivanjem njegova intervjua za britanski list The Telegraph.

U tom intervjuu Dylan je rekao da će "apsolutno" prisustvovati svečanoj dodjeli - "ako će to ikako biti moguće".

Slavni umjetnik rekao je novinarki Edni Gunderson da je "zapanjujuće, nevjerojatno" primiti tu časnu nagradu. "Tko bi uopće sanjao o tome?" Uvjetno se složio s tvrdnjom Akademije da je njegovo djelo književnost koja pripada usmenoj i pjevnoj tradiciji drevnih pjesnika poput Homera i Sapfo.

"Pretpostavljam, na neki način, kazao je, navodeći naslove nekih svojih pjesama poput primjerice "Blind Willie", "A Hard Rain", i "Hurricane", među ostalim. Međutim, na drugim je, kazao je, da odrede značenje njegovih pjesama. "To bi trebali znati akademici. Nisam za to kvalificiran", zaključio je Dylan.

(izvor:telegraph)

(spagos)

Nebeski spektakl: Crni mjesec


U noći uoči 31. oktobra na nebu će se desiti jedan rijetki prirodni spektakl tokom kojega će se nebo tokom noći posebno zatamniti.

Astronomi tu pojavu nazivaju crni mjesec (Black Moon), kada se mladi mjesec u jednom mjesecu pojavi dva puta. Mladi mjesec je suprotnost punom mjesecu. A ako se puni mjesec u jednom mjesecu pojavi dva puta, govori se o „plavom mjesecu (Blue Moon). Prije mjesec dana pojava se desila na zapadnoj hemisferi, a sad je vidljiva i na istočnoj hemisferi. Drugi tip "crnog mjeseca" je kada se u čitavom kalendarskom mjesecu ne pojavi nijedan mladi mesec. To jedino može da se desi u februaru, obično svakih pet ili deset godina.
Takvo objašnjenje se nalazi na stručnim stranicama.
Ovaj fenomen se pojavljuje svakih 32 mjeseca. Slijedeća slična pojava desiće se tek 2019. godine.
Kako će se moći posmatrati ova pojava?
Nebo će ostati tamno, jer će se osvjetljena strana mjeseca nalaziti sa suprotne strane od zemlje.
Ukoliko vrijeme bude pogodno, a nebo vedro, moguće je na nebu vidjeti mnogi višee zvijezda nego uobičajeno. Idealni uslovi za svakog astronoma.
Nekada se vjerovalo da „crni mjesec“ predstavlja znak za „propast svijeta“
(izvor:express)


(spagos)

subota, 29. listopada 2016.

Knjige sa posvetom: "Mostar - Krhotine prošlosti", knjiga Tibora Vrančića


Knjiga "Mostar - Krhotine prošlosti", autora Tibora Vrančića, je knjiga od raje za raju, koja je nastala zahvaljujući raju u pravom smislu riječi. Prvo, većina tekstova koji su predstavljeni u knjizi napisala je raja, po raznim forumima, na portalima, a sve to, uz izbor niza starih fortografije uobličio je autor Tibor Vramčić. Na neki način bi se moglo reći da je knjiga pionirski poduhvat, jer nakon što je autor putem tadašnjih foruma predstavio ono šta je želio reći knjigom, raja širom svijeta su odlučila da unaprijed finansira, to jest da kupi knjigu prije nego što je i odštampana. Važno je napomenuti da je knjiga nastala u vrijeme kada još nije bilo današnjih društvanih mreža, kada su kontakti ostvativani putem foruma, pod sakrivenim imenom, ali...”Ono što je dobro nikada ne može ostati sakriveno od očiju onih koji žele da vide...”

Mostarska raja sufinancira izdavanje knjige Tibora Vrančića „Mostar - krhotine prošlosti“

(tekst koji slijedi objavljen je na portali novasloboda, 7. maja 2010. godine, autor Smail Špago)

Tibor Vrančić nam u ovoj knjizi želi slikom i tekstom predstaviti grad Mostar, od vremena kad se počelo, i od kada je to tehnički bilo moguće, fotografisati u Mostaru i u svijetu, a to je od kraja devetnaestog stoljeća pa sve do dana današnjega. Raja su osjetila da se u ovoj knjizi krije i prošlost i sadašnjost i budućnost grada Mostara. Da se krije nešto malo više, nego što je to uobičajeno ovoga vakta, pogotovo u ovakvom Mostaru kakav jeste. Raja iz Mostara i mostarci širom svijeta, javili su se da doniraju izdavanje ove knjige, tako da će i sama knjiga biti: od raje i za raju Već nekoliko mjeseci na stranicama portala „Nova Sloboda“ pratimo sa izuzetnim užitkom priloge Tibora Vrančića, u rubrici „Nekad i sad“. Prilozi prikazuju paralelne fotografije objekata i motiva iz grada Mostara, fotografisane prije stotinu i više godina, te fotografije tog istog objekta ili motiva grada danas, sa iste pozicije, sa iste udaljenosti. Ispod svakog ovakvog para fotografija Tibor Vrančić nam nudi kratki, ali vrlo iscrpni opis onoga što je na tim fotografijama prikazano. Često su to fotografije pravljene prvim fotografskim aparatima, koje su sa sobom donosili Austrougarski službenici i namjesnici, krajem devetnaestog stoljeća. Iz jedne zbirke od preko tri hiljade ovih historijskih fotografija, koje je Tibor sam sakupljao dugi niz godina, kao i uz pomoć šireg kruga raje, te učinio mnogo napora i truda da lično, i opet uz pomoć svojih prijatelja, napravi fotografije istog objekta i istrog motiva sa istog mjesta, ali iz sadašnjeg vremena. Taj odabir, od 300 fotografija na 160 stranica, Tibor Vrančić želi nam predstaviti u knjizi pod malo neouobičajenim nazivom „Mostar, krhotine proslosti“. Radi se sigurno o knjizi, djelu, koje je jedinstveno u dosadašnjoj historiji grada Mostara, a ponudiće nam sigurno jedan pregled i sliku Mostara, koji će svaki mostarac poželjeti imati kod sebe, na svom stolu, u dnevnom boravku, svakodnevno pri ruci, pa bio ga on u Mostaru ili bilo gdje u bijelom svijetu. Dugogodišnji trud i rad Tibor Vrančić želi pokloniti, kako nama, tako i gradu Mostaru. Rad na ovome sveobuhvatnom djelu je pri kraju i svi smo nestrpljivi da ga što prije ugledamo i prelistamo. Kao što to u ova vremena obično i biva, postojala je mogućnost da ovo vrijedno djelo nikad ne ugleda svjetlost dana. Razlog poznat, kao i u svim ostalim segmentima kulture, finansijska sredstva. Tibor ovo djelo ne pravi, niti će praviti, da bi na njemu ostvario bilo kakvu finansijsku dobit. Želi nama i gradu ostaviti jedno djelo, dosad neviđeno na ovim prostorima. Raja su osjetila da se u ovoj knjizi krije i prošlost i budućnost grada Mostara. Da se krije nešto malo više, nego što je to uobičajeno ovoga vakta, pogotovo u ovakvom Mostaru kakav jeste. Raja iz Mostara i mostarci širom svijeta, javili su se da doniraju izdavanje ove knjige, tako da će i sama knjiga biti od raje i za raju. Donatorska akcija je u toku. Ukoliko ima još zainteresiranih da potpomognu ovu akciju raje, mogu se informisati na forumu MOFO raja, kao i na Facebooku, direktno na autora Tibora Vrančića, na Denijala Behrama ili na Smaila Špagu. Na ovim mjestima je otvorena diskusija o ovoj knjizi pod naslovom: “Knjiga “Mostar - krhotine prošlosti, pomozimo da se knjiga objavi”. Spisak svih donatora biti će objavljen u samoj knjizi, kao znak zahvalnosti za pomoć pri izdavanju knjige, a ujedno kao i znak da su izdavanje knjige potpomogla mostarska raja samostalno bez zvaničnih institucija. Samo sufinanciranje zamišljeno je tako, da svi oni koji doniraju izdavanje knjige dobiju od jednog do pet primjeraka knjige, u zavisnosti od visine donacije. To znači da je doniranje ove knjige, ustvari kupovina knjige unaprijed. Kako je boga i svijeta, bilo je vakifa i dobrotvora. A Mostar je po tome bio i ostao poznat kroz čitavu njegovu historiju. Zašto ne i u ovo savremeno doba. Jer ono što je zapisano ostaje… Smail Špago

MOSTAR - krhotine prošlosti (mozaik slika i sjećanja)

(tekst koji slijedi prenesen je sa stranice knjiga.ba)

Odabirom od 350 fotografija na 170 stranica, Tibor Vrančić nam želi predstaviti u knjizi pod malo neuobičajenim nazivom „Mostar – krhotine prošlosti“, jedan stari i prošli Mostar. Radi se zasigurno o knjizi, djelu, koje je jedinstveno u dosadašnjoj historiji grada Mostara, koju će svaki Mostarac poželjeti imati kod sebe, na svom stolu, u dnevnom boravku, svakodnevno pri ruci, pa bio ga on u Mostaru ili bilo gdje u bijelom svijetu. Knjiga predstavlja mozaik slika i sjećanja o starom Mostaru. Svaka stranica sadrži dvije paralelne fotografije objekata ili motiva iz grada Mostara, snimljene prije stotinu i više godina, te fotografiju tog istog objekta ili motiva grada danas, sa iste pozicije, sa iste udaljenosti. Ispod svakog ovakvog para fotografija Tibor Vrančić nam nudi kratke tekstove o Mostaru iz povijesnih knjiga s kraja 19. i početka 20. stoljeća, putopisa i turističkih vodiča koji datiraju iz 1900-ih, te mnoge nostalgične tekstove raznih izvora. Teme u knjizi nisu poredane ni po kakvoj hijerarhiji, niti mjerilu, čime nam ju je autor želio učiniti zanimljivijom za čitanje i pregledavanje te izbjeći monotoniju i predvidljivost redoslijeda. Teme i slike se izmjenjuju, baš kao što i naša sjećanja lutaju po našoj prošlosti, djetinjstvu, mladosti - prelijećući po krhotinama prošlosti bez nekoga shvatljivog razloga ili uobičajenoga redoslijeda. Tako se ova knjiga može čitati s bilo koje strane krenuli - od početka, od kraja, iz sredine, na preskok...Ipak, fragmenti Mostara iz prošlosti i sadašnjosti, lako se sklapaju u cjelovitu njegovu sliku. Neke od starih fotografija su pravljene prvim fotografskim aparatima, koje su sa sobom donosili austrougarski službenici i namještenici, krajem devetnaestog stoljeća.

Na slikama ćete pronaći izuzetno zanimljiv i na pregledan način prikazane nastale promjene u prostoru tijekom prohujalog vremena; u tekstovima kutak za odmor duše i prisjećanje na jedan drukčiji Mostar. Povijest je prilagođena i onima koji ne vide previše interesa u njoj, te je tako u svakoj slici - temi predstavljen poneki zanimljiv detalj, nepoznata istina ili podsjećanje na neki nostalgičan doživljaj. Za sladokusce starih fotografija, za gurmane povijesnih crtica i za ljubitelje nostalgičnih prisjećanja, ovo je uistinu jedna neobična poslastica.

Kad sam krenula čitati, malo me ponijelo i stadoh tek na zadnjoj stranici. Nije ni čudo. Spektar različitih sadržaja, dokumentarnih, informativnih, vizualnih, emotivnih itd., daju knjizi jednu dinamiku i živost. Tome je pridonijela i neobična kreativnost u kojoj kamen, voda, nebo, i plodovi voća govore na isti način kao i duše koje su svoju priču oblikovale u slova.
Čovjek može nešto nadoučit, ugledat nešto što nikad prije nije, proživjet ispočetka neke scene, pa se onda iznenada susresti sa razbacanim zrncima duše koje su nekako podjednako prožete sjetnim tonom. Nije to slučajno. Valjda je i bila namjera prikrasti se malo u ljudska srca i trznuti taj dio.
Ali kada se sentimentalnost stiša, ostaju onda neke druge misli koje su potaknute uspoređivanjem onoga nekada sa onim sada. I da li je tada postojalo nešto što nismo vidjeli i što nas je dovelo do ovoga sada? (Reakcija jednog čitatelja)
(knjiga.ba)

Napomena: Kod autora se nalazi još jedna manja količina neprodatih primjeraka ove vrijedne knjige. Ko želi, knjigu može poručiti putem direktnog kontakta sa autorom


(spagos)

Kameniti put na Kubi


Obalska cesta između Guantanama i Baracoa, na jugoistoku Kube je blokirana. Vjetar i voda pokazali su strašnu snagu razbacujući teške stijene na okolno zemljište. Kuba je u uraganu Matthew prošla malo bolje nego susjedno ostrvo Haiti, gdje je uragan bjesnio brzinom od 230 km/h. Stotine  ljudi su izgubile život, hiljade su ostale bez krova nad glavom. U uraganu je stradala i američka obala od Floride do Sjeverne Caroline.
Posljedice uragana na pojedinim područjima još uvijek nisu rasčišćene.
Istraživači u jednoj novoj studiji upozoravaju kako će ubuduće, zbog promjena klime, mnogo češće dolaziti do sličnih vremenskih nepogoda.
(izvor:stern)

Smail Špago
(novasloboda)

U nedelju vraćanje unazad kazaljki na satovima


Ljetno računanje vremena završava u nedjelju, 30. oktobra, pomjeranjem za jedan sat unazad, na način da će se vrijeme u tri sata računati kao dva.
Kako je saopšteno iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, Zakonom o računanju vremena (“Službene novine FBiH“, br 24/97 i 50/03) propisano je da se ljetno računanje vremena završava posljednje nedelje u oktobru, tako što se pomjeraju kazaljke na satovima za 60 minuta unazad.
(Fena)

petak, 28. listopada 2016.

Radovi na Fejzinoj kafani pri kraju...






(tekst koji slijedi objavljen je portalu ljubusaci.com, 27. oktobra 2016. godine)

Gožuljska bijela golubica

Radovi na objektu “Fejzina kafana” polahko ulaze u zavrsnu fazu.
Unutrašnjost objekta je u fazi postavljanja parketa i keramike, za dan dva ide moleraj.
Na prozore se očekuje postavljanje metalnih demira. Bašča je kompletno završena sa modernom ogradom i kapijom.
Vanjska fazada je prije nekoliko dana u potpunosti završena.
Skele su dignute i ljepotica je zablistala u punom sjaju kao bijeli golub. Na istom mjestu, gdje je od prije 70-80 godina bila “Čitovnica”, pa onda iza rata Fejzina kafana, danas je izgrađen veleljepni objekat. Kafana za koju su Bošnjaci Ljubuškog posebno vezani, dočekali su dan da je vide u svoj svojoj ljepoti.
Cijeli proces oko njene obnove nije bio ni malo lahak. Velika su odricanja bila potrebna i veliki posao da se obezbijedi sva dokumentacija i prilozi na razne aplikacije pri Federalnom Ministarstvu. Iščekivanja odluka Ministarstva, jesmo prošli, nismo prošli. Posjete nasih ljudi kod odgovornih u Ministarstvu, uglavnom cijeli trud nije bio uzaludan. Ovdje nećemo nikoga posebno isticati jer ti ljudi to i ne žele, ja ću ipak izdvojiti jednu osobu, koja je u početnim danima prikupljanja papira, rada sa advokatima, rada sa notarima katastrom i  Općinom uradila mnogo, to je predsjednik Medžlisa Ljubuški, hadžija Mumin Elezović.
Nakon svih poteškoća koje su bile objektivne prirode, bilo je i onih poteškoća kojih nije trebalo biti. Mnogi od nas su jedva čekali početak i završetak radova ali je bilo ljudi, kojima nije bilo u interesu da se Fejzina kafana ikad izgradi.
Ipak Allahovom pomoći i upornošću ljudi iz Medžlisa Ljubuški, Fejzina kafana je danas spremna da bude u funkciji i služi svrsi sviju nas.
Ljubušaci su zadnjih 7-8 godina strpljivo u bašči kafane, svakoga jula, organizirali druženje pod nazivom “Sijelo u Fejzinoj bašči.
Svi smo čekali dan kada će Fejzina kafana, od starog objektak koji se bio gotovo srušiti, zablistati u novom ruhu.
Dočekali smo taj dan i naredno sijelo, akoBogda, biti ce prilika da ovaj događaj svi skupa proslavimo.

Više slika na:


(spagos)

„Niko se u kadi nije naučio plivati“







Slikar Heinrich Zille (1858-1929) iz Berlina, Njemačka, pored svojih slika, ostavio je iza sebe i niz pametnih ideja, koje su upotrebljive i danas. Između ostalih on je rekao da bi čovjek odrastao trebaju mu avanture: „Svi mladi, u koje mi polažemo tako veliku nadu, trebaju izaći vani, na sunce, u prirodu, otići u daljine, u opasnosti, jer, niko se u kadi nije naučio plivati“.
Ovom izrekom je mogao u punom smislu riječi misliti i na tadašnje turističke autobuse, kojima su se početkom dvadesetog stoljeća vozili turisti prilikom obilaska Berlina.
Po uzoru na nekadašnje autobuse, sa sjedištima na krovu, izgrađeni su novi autobusi, istog izgleda, takozvani „Decksitzwagen“, vozilo sa sjedištima na krovu. Ovakva vozila bila su slike ulica Berlina iz toga perioda. Poduzetnik koji ih je poručio, nazvao ih je „Zille-bus“, po pomenutom slikaru.
Ovim autobusima turisti obavljaju kružno putovanje i razgledanje starog Berlina.
Na suncu, u slobodnom prostoru, u daljini, i uz to i malo opasnosti.
Ali dobro. Ako ništa, ovakav autobus bar nije kada.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(novasloboda.ba)

četvrtak, 27. listopada 2016.

Za arhivu: Mostarski derbi, Revanš kupa 2016/17



Za arhivu: Mostarski derbi, Revanš kupa 2016/17

Velež – Zrinjski 1:2 (0:2)
Srtadion: Vrapčići
Gledalaca:500

Strijelci: Jović 13. i 20. za Zrinjski i Ćemalović 52. za Velež

Velež: Voloder, Alikadić, Jakirović, Jazvin, Uzun, Ćemalović, Lukomirak, Tatar, Memić, Papaz, Zvonić.

Zrinjski: Vasilj, Radeljić, Pehar, Jović, Miketek, Stojanović, Sivrić, Petrak, Jakovljević, Filipović, Mrkaić.

Fudbaleri Zrinjskog i u revanš susretu osmine finala Kupa BiH bili su bolji od gradskog rivala Veleža 2:1, te su se s ukupnih 5:1 plasirali u sljedeće kolo.
Prvo poluvrijeme u potpunosti je pripalo fudbalerima  Zrinjskog koji su zahvaljujući golovima Tonija Jovića u 11. i 18. minuti na odmor otišli s prednošću od 2:0.
U nastavku Velež je puno bolje zaigrao, a nagrada je stigla u 51. minuti kada uspavanost obrane “Plemića” koristi Dino Ćemalović i smanjuje na 2:1.
(novasloboda.ba)

(spagos)


Mostar – Za one koji nisu dovršili priču...






Fantastična muzika, još ljepše slike grada...pogledati video na linku, datom na kraju teksta.

Most ljubavi

Za sve one koji nisu dovršili priču u svom gradu, koji ga sanjaju i žele se vratiti, a znaju da ne mogu iz bilo kojeg razloga.
Žele da im ostane zauvijek u srcima, jer će vječno trajati.
Ovo je jedan od songova budućeg mjuzikla "Most ljubavi" posvećen neodobravanoj ljubavi dvoje mladih u Mostaru.

autor glazbe: Emir Kulenović
autorica teksta: Slavica Lončarić
aranžman: Aleksandar Valenčić

pjevačica: Antonela Malis
recitira: Ivan Herceg



(spagos)

Kuala Lumpur: Highlife


Gledajući ovu sliku, i ne htijući, čovjek se podsjeća slika sa Olimpijskih igara u Barceloni, kada su skakači sa tornja skakali iznad katedrale Sagrada Familia, i kada se činilo da nekuda lete kroz zrak.
Iz Kuala Lumpura, glavnog grada Malezije dolaze nam ovoga puta slične slike, samo što 120 hrabrih, koji su se tamo okupili da skaču, nisu skakali sa skakaonice visoke 10 metara, nego sa 335 metara visoke „Base-Jumping“ platforme izgrađene na KL tornju. Za te skokove skakači su trebali malo više od kupaćih gačica. Bili su opremljeni letačkim odijelima, zaštitnom kacigom i padobranom.
(izvor:sdz)

(spagos)

srijeda, 26. listopada 2016.

Mostar u objektivima fotokamera – D.W. i A.S. Iddings



Familija Iddings, Daniel, Andrew i Roscoe, vuče korijene sa područja Daytona od ranih 1800-tih godine. Jedan njihov predak je napravio prvu kuću, brvnaru porodice Iddings, na lokaciji van mjesta Troy u Ohaju. Njihov djed Daniel je završio pravni fakultet i radio kao advokat u Daytonu. Tradiciju nastavlja i njihov otac Charles, koji je također bio advokat. Andrew i njegov brat Daniel su bili treća generacija advokata u familiji, dok je najmlađi Roscoe ignorisao tradiciju familije i bavio se biznisom. Daniel i Andrew oko 1900. godine osnivaju vlastitu firmu D.W and A.S. Iddings.
Iako je bio advokat po struci Andrew je proveo mnogo vremena putujući svijetom, kojega je obišao tri puta, pri čemu je putovao i vozovima, i brodovima, ali i jašući na konjima. Prošao je Arktički krug, ali i obišao savane Afrike. Na tim avanturama ponekad mu se pridruživao i brat Roscoe.

Andrew je bio član Explorers kluba iz New Yorka, kao i Kraljevskog geografskog društva u Londonu. Bio je fasciniran fotografijom. Od njegovih prvih putovanja oko svijeta 1902. godine postao je poznat po kvalitetu slika, po zanimljivim motivima, ali i opisom onoga što je fotografisao. Zbog toga je 1908. godine postao glavni fotograf u firmi Keystone View Company. Za jedanaest godina koliko je proveo na toj poziciji proputovao je svijet i napravio hiljade negativa na staklu, tada je takva bila foto tehnika, pakovao ih i slao u firmu. Tom prilikom bio je na Bliskom istoku, Balkanu i Južnoj Americi. Njegove fotografije i tekstove je od 1910. godine redovno objavljivao časopis „National Geographic Magazine“. 1919. godine bio je poslat da fotografiše ratna razaranja nakon Prvog svjetskog rata.
Andrew je razvio takozvani stereografski proces izrade negativa, koji je kasnije bio osnova za razvoj 3-D fotografije. Veliki dio njegovih fotografije i tekstova sa putovanja nalazi se danas na Wright State University.
Austro-Ugarsku monarhiju, rijeku Dunav i Balkan proputovao je 1908. i 1909. godine.
Sa tog putovanja ostala je sačuvana fotografija “A veiled Muslim woman walks on a village street”, (Muslimanka pod velom na ulici) D. W. Iddings, Mostar, Bosnia and Herzegovina.  Fotografija je uslikana na Glavnoj ulici, na Luci, kao i  fotografija “Muslim boys above the banks of the Narenta River”, (Muslimanski dječaci na obali Neretve) D.W. and A.S. Iddings, Bosnia and Herzegovina, uslikana na obali Neretve.
Ove fotografije Andrewa S. Iddingsa, sa potpisom D.W and A.S Iddings, kao i mnoge druge, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
PrirediliIsmail Braco ČamparaTibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)

Kongo - Zemlja koja je najčešće mjenjala svoje ime



Demokratska republika Kongo postala je nezavisna 1960. godine. Prije toga zvala se Belgijski Kongo. Nakon postizanja nezavisnosti pregrmila je nekoliko građanskih ratova, tako da je u zadnjih 50 godina čak četiri puta mjenjala svoje ime, upravo onoliko puta koliko je imala i predsjednika.
Od 1960. do 1964. zvala se Republika Kongo, zatim od 1964. do 1971. Demokratska republika Kongo, a iza toga od 1971 do 1974. godine bila je Republika Zair. Ustanici su je u međuvremenu zvali i Savezna republika Kongo (1961.) i Kongo-Zair 1991. godine.
Od 1997. zemlja se ponovo zove Demokratska republika Kongo. Međutim, tu nije sve gotovo sa imenima. Na zapadu se graniči sa još jednim Kongom, bivšom francuskom kolonijom, koja se službeno zove Republika Kongo, a postala je nezavisna također 1960. godine. Da bi se ove dvije zemlje razlikovale govori se o Kongo-Kinshasa i Kongo-Brazzaville.
U zemlji sa 80 miliona stanovnika i 200 nacija neredi spadaju u svakodnevnicu. Građanski rat između 1998. i 2003. označavan je kao “Afrički svjetski rat”.
Svaki novi šef vlade želio je jedan novi početak, a za početak je mjenjao ime zemlje?
(izvor:PMmagazine)
Smail Špago
(novasloboda.ba)

utorak, 25. listopada 2016.

Internet životinja


Naučnici će u jednom bliskom vremenskom periodu mnoge različite životinjske vrste opremiti predajnicima, kako bi prikupljati različite podatke okolo čitave zemljine kugle.
Ovakav živi internet mogao poslužiti za ranije otkrivanje nadolezećih prirodnih katastrofa.

Mnogi istraživači se godinama bave istraživanjem kretanja različitihnih životinjskih vrsta, koje se prate putem  markica, predajnika, kamera i malih aviona. I pored svega što se na taj način saznaje, veliki broj pitanja ostaje nerazjašnjen, kao naprimjer izbor rute kretanja, ili međustanica za odmor. Zagonetka je što jedan ogromni broj ptica ugiba tokom godine, ali gdje umiru i gdje nestaju mrtve ptice, niko ne zna. Za mnoge ptice je nepoznanica gdje one zimuju. Zbog toga se ptičije vrste opremaju mini predajnicima, kojima se prati svaki pokret.
Jedna specijalna antena trebala bi u junu slijedeće godine biti montirana na internacionalnoj svemirskoj stanici, koja bi naučnicima trebala pomoći u projektu Icarus (International Cooperation for Animal Research Using Space), kako bi se mnogobrojne nadolazeće nove informacije koji mogle bolje obradiiti. Međutim, od ovog prijekta se očekuje mnogo više. Između ostalog, životinje opremljene ovakvim predajnicima mogle bi biti žive mjerne stance, koje bi slale podatke o vjetrovima, vremenskim uslovima, temperaturama, ozonu, ili ugljen dioksidu. To bi pomoglo čovječanstvu da poboljša klimatske modele, ali i da predviđa prirodne katastrofe. Jedna ovakva mreža živih senzora, raspoređena preko čitave planete, predstavljala neku vrstu interneta životinja.
Icarus bi ustvari bio jedna hightech varijanta na polju istraživanja, koje se vraća u devetnaesto stoljeće, kada su istraživači počeli ptice obilježavati sa malim prstenovima na nogama, što je tada omogućavalo da se izvuku značajni rezultati . A to je i danas osnova za mnogobrojna osnovna saznanja o ptičijem svijetu. To nije bilo ništa drugo, nego neka varijanta GPSa dvadesetog stoljeća. Opremanje ptica predajnicima krenulo je u godinama ovog stoljeća, a njihovo praćenje je bilo tehnički veoma otežano, jer su se podaci najčešće morali ručno obrađivati.
Nova tehnika dovela je do toga da su novi predajnici od težine 250 grama došli na svega 20 grama,ali to je za manje životinje još uvijek preteško. U okviru Icarus projekta naučnici su razvili jednu novu vrstu predajnika koji nije veći od jedne najmanje kovanice, i nije teži od 5 grama. To omogućuje njegovo ugrađivanje kod malih tica kao što su sjenice, kukavice, ili kosovi. Prema riječima naučnika, do 2020. godine trebao bi se razviti jedan novi mali predajnik, kojim bi se mogli opremati čak i leptirovi, ili skakavci.
Samo kretanje životinja je na svoj način zagonetka. Neke se kreću u potrazi za hranom, ili vodom, u potrazi za partnerom, ili bježe od neprijatelja.
Kod golubova pismonoša već je uz pomoć GPS istraženo koja između njih odlučuje u kojem će se prvcu kretati čitavo jato, a pri tome je otkrivena jedna čitava hijerarhija.
Kod majmuna je putem predajnika istražena pojava teritorijalnih konflikta, pri čemu su utvrdili postojanje prednosti domaćeg terena.
A dugotrajno je istraženo da se životinje prilagođavaju promjenama klime i eroziji životnog prostora.
Senzori će omogućavanje mjerenje i drugih relevantnih podataka, kao što su mjerenje tjelesne temperature, što bi moglo pomoći u otkrivanju raznih infekcija kod životinja, ili čak lokaciju na kojoj se nalaze određene životinje. Uz to bi životinje mogle prikupiti i podatke do koji čovjek vrlo teško, ili nikako ne može doći, ko naprimjer podaci o vjetrovima na Himlajima. A postoje dokazi da su slonovi na Sri Lanki osjetili dolazak cunamija 2004. godine. Također koze, satima prije izbijanja vulkana mjenjaju pravac svoga kretanja. A i to bi se uz pomoć ovakvih predajnika moglo pratiti.
Genetičari također, dugi niz godina pomoću tehnike DNA sekvenciranja sakupljaju velike količine podataka. Biolozi također očekuju na sličnu poplavu informacija od ptica i sisavaca. Što više životinja bude opremnljeno predajnicima biće lakše prepoznati pojedine obrazace. A neke stvari će se morati uraditi i mimo volje životinja. Sa jedne strane, na ovaj način će se pomoći očuvanju nekih ugroženih vrsta, a krivolovcima otežati posao, a sa druge strane, ćivotinjama će predstavljati opterećenje, da budu uhvaćene, zbog potreba ugradnje predajnika. Ali u svakom slučaju, sam postupak neće obuhvatati tako veliki broj pojedinačnih životinja, kao što je to bio slučaj kod, naprimjer postavljanja prstenova kod ptica, a uz pomoć tako prikupljenih informacija biće omogućana puno zaštita ostalih.

(izvor:sdz)
(spagpos)

Naša raja u svijetu: Ramo Begović junak Düsseldorfa




Pravi junaci su iz kamena isklesani, kao što je Ramo Begović (25) iz Düsseldorfa, Njemačka.Ovaj momak se predstavio cool, više nego hladna rijeka Rajna. Po zanimanju recepcionar na hotel- brodu „Amadeus Silver III“, svoj život je stavio na kocku, kako bi spasio tuđi život. Ali, naša raja su takva.
Jednoj djevojci, dok je išla preko Oberkasseler mosta u Düsseldorfu, iznenada je, prilično nespretno, ispao mobitel iz ruku. I dok je pokašala da ga uhvati, zajedno sa mobitelom, sa devet metara visokog mosta, sunovratila se u rijeku. U isto vrijeme Ramo Begović je vozeći biciklo pored rijeke, ugledao djevojku kako pada sa mosta u vodu. Bez razmišljanja je ostavio biciklo i trčući preko u blizini usidrenog hotel-broda “A-Rose”, skočio u vodu, zgrabivši usput jedan spasilački kolut. U vodi je čvrsto dohvatio djevojku, i stavivši joj spasilački kolut preko glave, spasio je od sigurnog davljenja. Nakon 12 minuta borbe sa talasima, stigli su vatrogasci i oboje ih izvukli iz hladne vode.  Potpuno podhlađeni, prebačeni su u jednu bolnicu.
Ramo je još u bolnici izjavio, kako je za njega bilo sasvim logično, da bez razmišljanja poduzme nešto tako, dodavši kako se dobro osjeća. Nakon 18 sati izašao je iz bolnice i uputio se pravo na svoje radno mjesto, na recepciju na brodu. Stanje spašene djevojke je također bolje.
Naravno, novine su pune izvještaja o hrabrom junaku, Rami Begoviću, te se i mi ovom prilikom priključujemo čestitkama za građansku hrabrost.
(izvor:express)
(spagos)

ponedjeljak, 24. listopada 2016.

Neka moderna vremena...

(izvor:sdz, prevod:spagos)

Mostar u objektivima fotokamera – Alois Beer




Alois Beer (1839 – 1916) je bio austrijski fotograf. Fotografijom se počeo baviti 1857. godine. Od 1859. do 1862. godine proveo je na vojnoj sužbi, a nakon toga odlazi u Beč gdje u ateljeu Ludwiga Angerera i Josefa Szeekelyja završava školovanje za fotografa. Od 1863. godine otvara svoj vlastiti foto atelje u Beču, a istovremeno se etablira kao stručni fotograf u Klagenfurtu. U Beču radi do 1873., a nakon toga seli u Graz. Prestižno zvanje dvorskog fotografa dobija 1883. godine. Od 1879. godine već se počeo intrersirati za fotografije prirode i pejsaža. S tim slikama je učestvovao na međunarodnoj izložbi u austrijskom Muzeju za umjetnost i trgovinu.
Od sredine 1880. godine počinje putovati po svijetu, a između ostalih, boravio je 1889. u Sjevernoj Africi, Palestini i Egiptu, a 1892 u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. S tih putovanja objavio je brojne foto galerije s različitim motivima. Prilikom putovanja po Bosni i Hercegovini boravio je i u Mostaru, gdje je napravio nekoliko fotografija.
Fotografije Aloise Beera iz Mostara, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici:www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)

Za arhivu: Bosna Sema – Velež 0:1 (0:0)



Velika pobjeda Veleža na Koševu

Sarajavo 23.10.2016
Stadion Koševo
Prva liga FBiH, 12. kolo
Bosna Sema - Velež 0:1 (0:0)

Strijelac: Ovčina 50'
BOSNA: Hodžić, Sinanović, Zukić, Oglečevac, Mujić, Alihodžić, Ćatić, Kadrić, Vladavić, Palić, Dudo.
VELEŽ: Voloder, Alikadić, Mahinić, Jazvin, Petrović, Bebanić, Uzun, Tatar, Papaz, Ovčina, Zvonić

(sportsport.ba)


Najstarija izbjeglica na svijetu: 115. godišnjakinja na putu za Njemačku


Eida Kamri ima samo jednu želju: da ponovo vidi djecu i unučad.
Stotine kilometara bila je nošena na rukama jednog prijtelja. Hodati više ne može, ali je usprkos tome, sa njenih 115 godina, kao izbjeglica stigla u izbjeglički kamp u Atini u Grčkoj. Bez sumnje Eida je najstarija izbjeglica na svijetu. Njena želja: da vidi familiju, koja se prije koju godinu probila do Njemačke. Svi njeni rođaci su u međuvremenu napustili rodni grad Al Haska na sjeveroistoku Sirije, a Eida je ostala sama. Imala je veliku želju da ostane kući i da tu provede svoje zadnje dane.
Na svijet je došla još u vrijeme Osmanlija, a u svom životu preživjela je brojne nemire i gospodare, ne mičući se sa svog rodnog mjesta. Međutim, u ovom ratu, koji je i okrutan i nemilosrdan kao ni jedan do sada, i njoj je prekipilo. Zamolila je jednog prijatelja za pomoć i on ju je nosio tri duga mjeseca sa sjevera Sirije do Turske. Onda je u jednom gumenom čamcu došla do obala Grčke, na ostvru Lesbos. U međuvremenu je dospijela do Atine.
Ona čitavo vrijeme nije gubila nadu. „Jedina želja mi je, da u ovo malo života što mi je još ostalo, ponovo vidim moju djecu“, izjavla je za televiziju CNN. Nada se da će u okviru prava na spajanje porodice dobiti ulaznu vizu i pravo na azil u Njemačkoj. Njen unuk Samir u istoj reportaži je izjavio kako familija sa nestrpljenjem isčekuje dan kada će svi ponovo biti zajedno.
I na kraju, uz malo matematike, dolazimo do godine rođenja hrabre starice. Rođena je daleke 1901. godine.
(izvor:express)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)

nedjelja, 23. listopada 2016.

Vrijeme je za šipke: Voće sa višestrukim korisnim dejstvima

(fotos:Emica)

Šipak ili nar je voće visoke hranjive vrijednosti.
Plod šipka je blago stežuće sredstvo i djeluje rashlađujuće kod nekih groznica, naročito upale žuči. Zrna se motaju u male kuglice sira i koriste se kao predjelo za poboljšanje apetita.
Sok od šipka ima snažno antiupalno djelovanje. Koristi se u slučaju blažih stomačnih tegoba i upala mokraćnih kanala.
Mnoge su studije potvrdile, da se radi o jednoj od najljekovitijih voćki na svijetu, zbog blagotvornog utjecaja na kardiovaskularni, živčani i koštani sistem. Pokazalo se i da dnevna doza ekstrakta nara može pomoći u snižavanju krvnog pritiska i nivoa holesterola. Naučnici  smatraju da smanjuje rizik od srčanih bolesti kod gojaznih osoba za 17 posto.

(Faktor.ba)

Knjige sa posvetom: Knjiga "Ćesar na ćupriji", autora Tibora Vrančića


Knjigu "Ćesar na ćupriji" Tibora Vrančića na neki način smatram i mojom knjigom, jer sam učestvovao u njenom nastanku od samog početka do kraja. Za knjigu je bilo potrebno prelistati brojne knjige, časopise i dnevnu štampu iz vremena posjete cara Franje Josipa Bosni i Hercegovini i Mostaru, 3. juna 1910. godine, i prevesti tekstove odštampane goticom, na teškom, a ponekad i nerazumljivom njemačkom. Bilo je potrebno uživiti se u tematiku, u vrijeme u kome se radnja knjige dešava, u ondašnje uslove života i rada u Mostaru.
Posebno mi je drago što je autor knjige sav taj moj trud nagradio upisivanjem mog imena kao saradnika na knjizi.
O samoj knjizi je teško napisati i jednu riječ više, nakon onoga što su napisali Mišo Marić u recenziji za knjigu i Miljenko Buhač u njegovom osvrtu na knjigu, koji donosimo u nastavku.
Knjigu svakako preporučujem svima onima koji je do sada nisu pročitali, a može kupiti u pojedinim knjižarama u Mostaru, ili direktno kod autora.

(tekst koji slijedi objavljen je u Književnom časopisu Motrišta br. 73 iz 2013 i književniom časopisu Život br. 1-2 iz 2014, autor teksta je Miljenko Buhač)

Jedan povijesni roman

Tibor Vrančić: Ćesar na ćupriji, Ziral, Mostar 2013.

Tibor Vrančić (Subotica, 1952.) vrstan je fotograf, znatiželjan dizajner, ljubitelj povijesti, a nadasve zaljubljenik Mostara – grada u kojem se dogodio njegov pravi život. Međutim, Vrančić se nikada nije bavio pisanjem proze, a još manje je planirao to bilo kada činiti. Ali, kako život neprestano piše romane, Vrančićev život ispisao je u Umagu, gdje autor živi već gotovo dva desetljeća, povijesnu novelu ‘Ćesar na Ćupriji’, ilustrirani roman o posjetu cara Franje Josipa I. Mostaru.
Htio je Vrančić, zapravo, napraviti još jednu ‘slikopisnu’ knjigu, ukoričiti fotografje jedinstvenog povijesnog trenutka – dolaska starog imperatora u provinciju svoje carevine. U jednome mu se trenutku učinilo da samo fotografije, uz popratna kratka pojašnjenja, neće imati željeni učinak, posebno obzirom na činjenicu da se u pozadini ovog posjeta odvijala prava kriminalističko-obavještajna drama, jer je mladobosanac Bogdan Žerajić imao pakleni plan: Atentat na cara! Ispostavilo se pak da je Žerajićev neuspjeh u Mostaru izravni krivac za kasniju pogibiju nadvojvode Franca Ferdinanda, nasljednika trona.
Tibor Vrančić u svome djelu pokušava zaviriti u povijest na literaran, dramatski i diskretno narativni način. Njegovi su opisi toga doba i društvenih prilika u vrijeme posjeta cara Mostaru naslonjeni na autentičnost povijesnog tkiva.
Tri glavna lika ove novele, austro-ugarski car Franjo Josip I., mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina i revolucionar-terorist-student-gubitnik Bogdan Žerajić, samo uz dosta mašte mogu stati u istu rečenicu. Vrančić analizira prilike na bečkome dvoru, razmišljanja i zamišlja veliku povijesnu odgovornost starog, umornog cara i čudi se što je do ovog njegova putovanja u hercegovačku provinciju uopće došlo. Nikada tako visoko rangirana osoba, zapravo svetost po službenom protokolu, dotad u Mostar nije došla. Bila je to snažna poruka za neuki i siromašni svijet koji se netom počeo navikavati da više nema osmanlijske vladavine, ali i poruka susjedima s pretenzijom da su Bosna i Hercegovina važan i neotuđiv dio carstva, s jednakim pravima i izgledima za budućnost kao i bilo koji drugi, stari, dio carevine.
Dakako, mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina, u potpunosti pripada podneblju u kojem je ponikao, ali osjeća na čijoj su strani povijesni argumenti u tome trenutku, pa za uspjeh careva boravka u Mostaru daje i zadnju paru, sav svoj ugled, umijeće vladanja i smisao da stres nadomjesti humorom. Pripadnik Mlade Bosne, Bogdan Žerajić, za istomišljenike revolucionar, za protivnike terorist, za neutralne izgubljeni student opasnih namjera, vidi u dolasku cara, njemu na noge, više nego idealnu priliku da izazove početak rušenja imperija koji je pripojio njegovu domovinu, kako bi se ona vratila majčici Otadžbini.
Vrančić u svome povijesnom romanu ‘Ćesar na Ćupriji’ daje i odmjerenu sliku mentaliteta tri naroda, tri vjere kako se to kolokvijalno kaže, u Mostaru i Hercegovini, a ta se slika i ti antagonizmi, povijest će pokazati, zapravo nikad ne mijenjaju; mijenjao se eventualno tek okvir za sliku.
Opisavši cjelokupan program careva boravka u gradu, slijedeći usporedno svu dramatiku i nervozu domaćina, gradonačelnika Komadine s najbližim suradnicima, na jednoj strani, mladobosanca Bogdana Žerajića na drugoj strani, kao i nevidljive tajne sile koja sve nadzire, na trećoj, Vrančić će zaključiti kako je stari car, umoren i usporen godinama i teretom vladavine, zapravo imao četverosatni službeni program koji jedva da bi se danas, uz svu tehnologiju i brza službena vozila, mogao realizirati. Na neki je način caru to ipak uspjelo, na početku XX. stoljeća, a svaka postaja njegova obilaska grada ovjekovječena je i fotografijama.
Očito je kako je carstvo na svome vrhuncu bilo više nego uigrano, svedeno na rutinu i protokol, te mu u tome nije bilo premca. Ali sav taj ustroj i vrhunska organizacija kao da su postali svrha sami sebi, te se i car u ovoj knjizi (najvjerojatnije je tako bilo i u stvarnosti) često zapita – što ja zapravo radim ovdje, u ovome gradu, punom konjskih zaprega, ubogih ljudi, različitih vizija, planova i bogomolja, gradu koji se odnedavno ponosi i željezničkom prugom, za koju je upravo on, car Franjo Josip I., zaslužan. Car na koncu napušta Mostar bez da je suvremenicima, a još manje onima koji su kasnije došli, bilo jasno što je taj posjet značio. Hir službenika dvora, procjenu obavještajne službe da je provincija uzavrela, ili jednostavno potrebu da se dođe i (po)kaže – ja sam taj, vaš car?
Moglo je završiti burno i tragično, moglo je Mostaru priskrbiti veliko mjesto u povijesti, da je Žerajić uspio u svojoj nakani, ali završilo je kao jedna velika carska predstava za prosti puk. Povijest će zapamtiti da je taj 3. lipanj 1910. bio tek jedan egzotičan radni dan imperatora, koji će, neumoljivim slijedom povezanih događaja implicirati Sarajevski atentat, Prvi svjetski rat, raspad K. und K. carstva, početak novoga doba u Europi…
Gleda li se literarni doseg Vrančićeva proznog prvijenca, uzevši pritom u obzir njegovu životnu dob i činjenicu da se nikada nije bavio pisanjem, može se kazati kako je ova povijesna novela upravo ono što se od nje i očekuje – originalna knjiga o temi kojom se dosad nitko nije literarno bavio. Njezini povremeni zanatski i umjetnički propusti, ležerna nedosljednost u primjeni jedinstvenog jezičnog standarda, mogli bi se analizirati ukoliko bi u pitanju bio autor koji je književnik po vokaciji, ali to Vrančić nije, te je svako traganje za kritičarskom poantom u tom smislu samo po sebi – besmisleno.
Još bih ovdje želio dometnuti: Nepisano je pravilo kako je najteže biti svećenik u svome ‘selu’. Prevedeno na ‘mostarski’ - moraš se istinski potruditi kako bi ugodio Mostarcima – kao Mostarac. Ukoliko je takvo nešto uopće moguće, onda je Tibor Vrančić Mostarac koji će zasigurno svojom knjigom zadovoljiti ‘kriterij Mostara’, dopasti se svojim sugrađanima-čitateljima. No, ova knjiga nije pisana da bi se autor verificirao kod publike, nego kako bi se jednom povijesnom trenutku dalo ono nužno romaneskno, ozbiljno i humoristično, poetično i faktografsko. A to je Vrančić knjigom ‘Ćesar na ćupriji’ definitivno uspio. Na momente, čitajući ovu novelu, imao sam dojam da se radnja događa upravo sada, dok sam na sljedećoj stranici već pomislio kako se taj događaj nikada nije ni zbio, nego je on rezultat nenametljive imaginacije autora Tibora Vrančića. I to je ono što knjizi daje originalnost i opravdava njezino obraćanje čitatelju. Usput, ako smo nekad pomislili da je trenutačni mostarski humor nastao baš u naše vrijeme – prevarit ćemo se. Taj je humor oduvijek tu bio, samo smo ga mi, kao brižni baštovani, zalijevali i njegovali kako bi ostao vječan u rajskome vrtu mostarske kotline. Za ovu knjigu se nikada nećete zapitati odakle je dospjela na moju policu – ona je tu oduvijek imala rezervirano mjesto...
Miljenko Buhač


(priredio: Smail Špago)