ponedjeljak, 16. listopada 2017.

Kada ptice vladaju: Canuck iz Vancouvera










Jedna priča i njena istorija: Kako je jedna vrana u kanadskom Vancouveru preuzela moć nad ljudima.
Radnja filma „Ptice“ Alfreda Hitchcocka dešava se u jednom gradu u Kaliforniji, gdje se situacija lagano otela kontroli. Tamo su ptice upalile jednu benzinsku pumpu, hvatale za oči slučajne prolaznike, ulijetale u stanove kroz dimnjake za kamin i napadale đake dok su išli ulicom. Na kraju su zavladale gradom, jer im je to omogućio strah ljudi. Do sada smo mislili da je sve to, što smo nekada gledali u ovom prvom horor filmu, bila samo jeziva fantazija autora.
Onda je došla vrana Cranuk!
Prvo je o ovoj vrani tekst napisao renomirani Washington Post, nakon njega Guardian, onda je BBC objavio televizijsku reportažu. Zatim je postala protagonist jednog dokumentarnog filma, bila je model za jednu sliku u ulju, ima svoj twitter konto i preko 100 hiljada sljedbenika na facebooku.
Ljudi u čitavom svjetu proslavili su 9. maja njen rođendan. Ako se Canuk ne pojavi jednog dana u medijima, već se javi na stotine onih koji su zabrinuti, i postavljaju pitanje: Šta je s vranom? A kako se čini, isto toliko bi najradije pročitali vijest o njenoj smrti?
Luda priča: Kao mali ptić, ova vrana je prije više od dvije godine ispala iz gnijezda svojih roditelja. Na zemlji ju je pronašao jedan mladić i odnio kući, gdje joj je pomogao da odraste, a nakon toga je pustio da slobodno odleti kud hoće. Ptica je tokom odgoja u blizini ljudi očigledno izgubila stid i strah od ljudi, a kako se čini i respekt prema njima. Canuk sada krade ključeve, kreditne kartice, novac, grudnjake, cigarete, olovke i sunčane naočale. Često posjećuje jedan obližnji McDonalds restoran i sama se poslužuje burgerima. Vozi se u metrou bez karte, prolijeće kroz prozore automobila, uhvati se kandžama za volan i sama upravlja jednu relaciju autom. Stanovnici Vancouvera su to sve do sada primali sa izvjesnom dozom zabave. Ali, u zadnje vrijeme, Canuk ima sve više problema sa institucijama zbog nepoštivanja reda i zakona. Moglo bi se reći, vrana se otela kontroli.
Ukrala je jedan taster sa policijskog kompjutera, oborila jednog biciklistu sa bicikla, koji je nakon pada vriskao od straha. Sa jednog obezbijeđenog mjesta pokušaja ubistva, ukrala je oružje koje je bilo dokaz prijetnje smrću, kada je jedan čovjek na parkingu zapalio svoje auto, a onda brojnim policajcima prijetio nožem. Pali su i pucnji, čovjek je uhapšen. I kao u filmu, odnekud se iznenada na licu mjesta pojavio Canuck, i ukrao nož.
Par sedmica kasnije, jedan poštar u Vancouveru je odjednom osjetio jak bol u predjelu ramena, i primijetio crni kljun kako ga više puta ubada. Rana je počela krvariti. Bio je to opet Canuck. Kanadska pošta je prekinula isporuku pisama i pošiljki u velikom krugu oko ovog mjesta, „sve dok se opasnost ne odstrani“, jer za Poštu je sigurnost njenih ljudi bila najveći prioritet.
Neko bi odmah pomislio kako nije baš teško jednu vranu uhvatiti i odstraniti, da nije jednog čovjeka, koji vranu brani od svih napada. Njegovo ime je Shawn Bergman, a u njegovom poštanskom sandučiću se Canuk nastanio. Bergman kaže kako je Canuk samo jedna radoznala mala ptica, koja samo brani svoje gnijezdo, kao što i dobri roditelji brane svoju djecu. Bergman je savjetovao kanadsku poštu da organizuje seminare za svoje poštare kako da se odbrane od letećih vrana. A kao alternativu, predložio je da poštari nose kišobrane. Sve njegove prijedloge Pošta je odbila. Zabilježeno je i nekoliko prijetnji smrću Canucku. Tri mjeseca kasnije, stigla je sezona parenja i poštari su se ponovo odvažili da nose pisma u ovaj predio grada.
Kako to Brgman vidi, sve je stvar jednog nesporazuma. Kada je upoznao Canucka, patio je od depresije. Kako kaže, bez Canucka, već odavno bi bio mrtav. Jednog dana vrana je sletila na njegovo rame, i od tada ga rijetko napušta. Svakog dana čeka ga pred kućom, sleti na njegovo rame i prati ga do kafića. Mnogo vremena zajedno provode u parku u komšiluku. Svakog dana, Bergman postavlja novi video o Canucku na njegovu facebook stranicu. On bdije nad njim kao nad bolesnim djetetom. Noću Bergman spava u svom krevetu, a Canuck u gnijezdu u poštanskom sandučiću.
Često ga prati i u snovima, kako kaže, čuje njegovo graktanje iako nije u blizini. U jednom komentaru je čak napisao da vjeruje da i Canuck ponekad sanja njega, te da ptica s njim rado provodi svoje vrijeme. Bergman je stidljive prirode, i rijetko se pojavljuje pred kamerama, a na sva pitanja najradije odgovara pismeno. Iz njegove okoline se čuje kako ranije nikad nije govorio sa nekim iz komšiluka. Vrana ga je prislilila da se suoči sa svijetom.
Priča o prijateljstvu između čovjeka i životinje zvuči fascinantno, jer nam se čini kako je lijepo kada se životije i ljudi poštuju. To nam stvara iluziju kako se razumijemo, te da se njom stranci čini manje stranim. Vjerovatnije je da je priča o prijateljstvu samo jedan nesporazum. Vjerovatnije je da navijači Canucka u njemu vide ono što oni žele vidjeti: jednog huligana Vancouvera, jednog odmetnika od reda i zakona, jednog spasioca izgubljene duše.
Vrane su, inače, veoma inteligentne životinje. One mogu pamtiti priče, praviti alatke, prevariti pripadnike iste vrste, ali i sarađivati sa vukovima. One žive u našoj okolini i posmatraju nas vrlo precizno. Vjerovatno je tako i Canuk skontao kako mu Bergman može dobro poslužiti da lakše dođe do hrane, te ponuditi još mnoge druge interesantne stvari u veikom gradu.
I najvjerovatnije, Canuck nije prijatelj ljudima, a nije im je neprijetelj.
On je samo jedna vrana.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Patrick Lange dobio ovogodišnji Ironman Hawaii u rekordnom vremenu








Nastavljena je dominacija Nijemaca u ovom takmičenju na Hawaiima: Patrick Lange (31) je stigao prvi na cilj u Kailua-Kona, a bivši pobjednik Sebastian Kienle bio je četvrti.
Pobjednik je stazu savladao u vremenu 8:01:39 sati, sa prednošću od 2:27 minuta nad Lionel Sandersom (Kanada) na drugom mjestu. Treći je bio David McNamee (Velika Britanija), a četvrti, već pomenuti Sebastian Kienle (Njemačka) koji je inače bio top favorit prije početka trke.
U nezaboravnoj trci, nakon 3,8 kilometara plivanja, 180,2 kilometra vožnje biciklom, i 42,195 kilometara maratona, Lange je preuzeo vođstvo tek nekoliko kilometara prije kraja i do cilja ga više nije ispuštao.
Lange je šesti Nijemac pobjednik trke Ironman Hawaii. Prvi je bio Thomas Hellriegel (1997), slijede Norman Stadler (2004 i 2006), Faris Al-Sultan (2005), koji je sadašnji Langeov trener, zatim Sebastian Kienle (2014) i Jan Frodeno (2015 i 2016).
Kod žena je pobijedila Daniela Ryf u vremenu 8:50:47 sati, a ovo joj je bila treća pobjeda zaredom u ovoj trci. Druga je bila Lucy Charles (Velika Britanija), a treća Sarah Crowley (Australija).
(izvor:zeit)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

nedjelja, 15. listopada 2017.

Crvena noć Veleža održana u Zürichu




“Rođeni!!! Rođeni!!!” odjekivalo je u subotu u Gradskoj dvorani Dietikona, u neposrednoj blizini Ciriha.
Manifestacija Crvena noć Veleža, u organizaciji FK Velež i FACE TV, privukla je veliki broj simpatizera mostarskog kluba, sportskih radnika i javnih ličnosti.
Atmosferu večeri je obogatio Centralni Dnevnik FACE TV, koji je Senad Hadžifejzović posvetio Rođenim i vodio direktno sa Crvene noći u Dietikonu, a u kome su, uz niz filmskih priloga o Veležovim legendama, gostovali Meho Kodro, Haris Škoro i Šemsudin Hasić, predsjednik UO Velež, te predstavnici sponzora mostarskog kluba.
Kako je poznato, Crvena noć  je finale akcije prikupljanja sredstava za natkrivanje tribina i kupovinu stolica na stadionu Rođeni u Vrapčićima a prema prvim procjenama Almira Tase, predsjednika Skupštine FK Velež, samo od donacija i kupovine karata je prikupljeno preko 37 hiljada eura, što, vjerovatno, i nije konačan bilans akcije.
U muzičkom dijelu nastupili su Mustafa Šantić i Jasmin Burek.
Tekst i foto: Zlatko Hodžić
(specijalno za portal NovaSloboda.ba)

Negdje daleko: Hadrijanov zid je dijelio britansko ostrvo









Hadrijanov zid (latinski Vallum Aelium) je naziv 120 kilometara dugog rimskog zida, koji je Britansko ostrvo dijelio napola. Građen je deset godina, od 122. do 132. godine, u vrijeme vladavine cara Hadrijana, koji je živio od 76. do 138. godine nove ere. Zid je štitio rimsku Englesku od napadaja varbara Pikta sa sjevera iz Albe, što je staro galsko ime za Škotsku.
Dugo vremena, ovaj zid je označavao sjevernu granicu Rimskog carstva, a kasnije je imao i privrednu ulogu kao garancija stabilnosti i prosperiteta sa južne strane od zida, u tada rimskoj provinciji Britaniji.
Zid se protezao u dužini od 80 rimskih milja, ili tačno 117,5 kilometara od Solway Firtha na zapadu do Tynea na istoku.
Uz njegove odbrambene kule i utvrde nikli su mnogi gradovi, kao što su Pons Aelius, današnji Newcastle i Maglona, današnji Carlisle. Izgrađen je od kamenih blokova, širine od 2,4 do 3 metra i visine od 3,6 do 4,8 metara. Dimenzije su zavisile od materijala koji je bio dostupan u blizini same gradnje. Imao je 14 utvrda i preko 80 tornjeva, na ključnim mjestima, u kojima su se nalazile vojne ispostave i osmatračnice, kako bi mogli upozoriti na eventualni napad sa sjevera. Sa sjeverne strane zida bio je jarak šinine 10 metara, a sa južne strane je išla vojna cesta cijelom dužinom zida. Iako se često smatra granicom između Škotske i Engleske, što jednim dijelom i jeste, stvarna granica je malo sjevernije od ovog zida.
Uz ovaj zid bio je izgrađen i Antoninov zid, sjevernije od Hardijanovog zida, koji je preuzeo obrambenu ulogu, ali je nakon pobune kaledonskih plemena napušten, nakon čega je Hadrijanov zid ponovno postao sjevernom granicom Carstva.
Dijelovi ovog zida još uvjek postoje. Hardijanov zid je najpopularnija turistička atrakcija u sjevernoj Engleskoj.
Od 1987. godine nalazi se pod zaštitom UNESCOa kao Svjetska baština.
(izvor:faz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

subota, 14. listopada 2017.

Motiv na koji se dugo čekalo


Duga iznad Schwabischer Alba u Bayernu nije baš česta pojava. Ipak, jedne večetri početkom juna, Uwe Radtke iz Pilzhausena je snimio trenutak na koji je čekao godinama. Gusti oblaci sa kišom nadvili su se nad jednim krajem ravnice, a iza leđa fotografa još je sijalo sunce.
Jedna davnašnja želja je konačno bila ispunjena.

(izvor:geo)

Iz životinjskog svijeta: Oči u oči sa ugroženim vrstama






Veoma emocionalnim fotografijama britanski fotograf Tim Flach je prikazao svu ljepotu životinjskih vrsta kojima prijeti bliski nestanak
Egzotična Zelena okata žaba (Agalychnis annae) živi najčešće u Costa Rici. Penje se po tankim granama drveća, kreće se šp lišću na zemlji, važi kao veoma ugrožena životinjska vrsta. Njihov broj se od 1990. godine prepolovio.
Pogledom na roj leptirova iz vrste Monarh (Danaus plexippus) čini se kao da je hiljade malih jesenjih sunca lepraš kroz vazduh.Tamo je osnovana jedna zadužbina, čiji je zadatak da spasi ovu vrstu od izumiranja. Njenim djelovajem trebao bi se zaštititi životni prostor ovih leptirova, koji se nalazi u jelovitim šumama Michoacans.
Okrunjeni sifaka (Propithecus coronatus), lijevo na slici,  je vrsta polumajmuna, koja živi na Madagaskaru, a Crni tupi nos (Rhinopithecus bieti), desno, živi na Tibetu, u Kini. Obe vrste su zagonetni preci čovjekove vrste, o kojoj jedva da se zna nešto više.
Zelenei ara papagaji, i Tamno crvena ara (Ara chloroptera), u stvari imaju perja, čija se boja kreće od tamnocrvene do tirkizno plave boje. Oni se u prirodi najradije skupljaju na takozvanim „glinenim mjestima“, gdje imaju dovoljno minerala, koje rado uzimaju.
Šaka na slici pripada Rajangu, jednoj vrsti orangutana, koji živi u zoološkom vrtu Colchoster. Njegovi divlji rođaci žive na Borneu i Sumatri, prema predviđajima mogli bi nestati u narednih 20 godina. Ova vrsta majmuna spada u umjetnike u penjanj po drveću, sa rukama u obliku kuka i veoma jakim ramenima.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

petak, 13. listopada 2017.

Livanjski divlji konji, jesen 2017.








Na ovome mjestu smo pratili zbivaja oko Livanjskih divljih konja, ili divljih konja na Kruzima, u zadnjih nekoliko godina. Lijepu foto reportažu je ovih dana objavio autor Haris Čalkić.
Neprolazna ljepota.

Na području planine Krug ili Kruzima, kako to vole reći u Livnu, već 40 godina galopira velika skupina divljih konja.
Krdo je nastalo kao posljedica masovne motorizacije u poljoprivredi Ljudi su kupovali traktore, a konje puštali jer su predstavljali trošak.
Krdo danas broji između 400 i 500 konja.
Foto © Haris Čalkić Oprema: Canon EOS 6D
(spagos)