Taj čudesni šareni svijet

 

Šeširi za derbi

Zaista, treba mnogo hrabrosti da bi se nosio jedan ovakav šešir!
Žene sa formatom i fascinacijom za boje. Oni koji se poštuju u britanskom društvu, pokazuju kakva pokrivala za glavu ima kabinet radoznalaca na Epsom derbiju u blizini Londona. Tradicija ih na to obavezuje, jer sa 243 godine, tamnošnji Derby je najstarija postojeća konjska trka na svijetu.

Ugovor potpisan u letu

Ovo je mjesto gdje izvršni reklamni direktor Chris Serrano sa Floride (SAD) leti na svoj novi posao. Kreativni direktor je nedavno ostao bez posla, nakon čega je snimio sebe kako skače s padbranom, i uz nju napisao "Open-4Work", “Slobodn za posao”.

Njegov novi šef, Jack Peagam, vidio je taj video.

Šef i novi uposlenik našli su se zajedno u zraku i potpisali ugovor o radu dok su skakali padobranom.

Protiv bučnih motora

Najavljen je rat bučnim motorima: Stephana Rodrigueza je naručila kompanija Viginoiz da instalira takozvanu kameru za buku na središnjem dijelu Kurfürstendamma u Berlinu. Uređaj, pozajmljen iz Francuske, prvi je te vrste u Njemačkoj i trebao bi biti testiran na ulicama glavnog grada osam sedmica. Pozadina je istraživački projekat na TU Berlin, koji istražuje da li su određeni automobili sa visokim nivoom buke možda ilegalni. Kamera za brzinu koristi četiri mikrofona i kameru od 180 stepeni za prepoznavanje posebno glasnih vozila. Podaci o vlasnicima ili lica nisu zabilježeni na testovima u Berlinu, tako da nema kazne. Barem dok je tesk u pitanju.

U dubini pećine

Gaping Gill, (“razjapljena pećina”) naziv je pećine sa čijeg se otvora vitlo spušta oko 100 metara. To je dio opsežne mreže pećina na jugozapadu Nacionalnog parka Yorkshire Dales. Glavna komora je duga 129 metara i široka 25 metara. Nedelju dana, radoznali nespelunkeri, oni koji se ne bave istraživanjem pećina, i kojima inače nije dozvoljeno da kampuju blizu otvora pećine, mogli su da se spuste na dno, i razgledaju unutrašnjost pećine.

(spiegel)

(NovaSloboda.ba)

Influencerka prije više od jednog stoljeća

 

Umjetnica, uticajna i poslovna žena: Sarah Bernhard je bila zvijezda, vjerovatno prva koja je postala poznata širom sveta. Pariški muzej Petit Palais sada joj posvećuje raskošan omaž.

Bila je kurtizana, vanbračna kćerka a kasnije i majka, glumica na sceni i na filmu iu životu, pisac, slikarka, vajarka, režiserka, vlasnica pozorišta, trgovac pravima, influenserka, it devojka, poslovna žena. Bila je skoro sve što je došlo. Bila je zvijezda, vjerovatno prva koja je postala poznata širom svijeta. Zato što je doživjavala i oblikovala umjetničko djelo u doba njegove tehničke ponovljivosti. Artefakt je bila ona sama, a ona je bila na čelu prekretnice u umjetničkom poslu koji je unapređivala i radosno iskorištavala.
Bila je i jeste Sarah Bernhardt. Umrla je prije sto godina i pompezno sahranjena. Većina njenih duboko emotivnih uloga između tragedije i dama za zabavu, sada se pamti samo kroz uloge u operi. "Dama s kamelijama" Aleksandra Dumasa, postala je Verdijeva "Traviata", u operi "Toska" Viktorijana Sardua je oglasila Puccinija. "L'Aiglon" Edmonda Rostanda o Napoleonovom sinu, vojvodi od Reichstadta, koji je rano umro, komponovao je Arthur Honegger; danas raritetno djelo, za Sarah Bernardt je to bila najznačajnija uloga – u pantalonama, naravno. Baš kao što je to činila na sceni – kao Mussetov Lorenzacio, Hamlet ili, na samom početku, 1869. godine, kao maloljetni trubadur Zanetto u „Le Passant“ Fransoa Kopea, gde je zbunila publiku svojom svetlucavom androginom; u garderobi, kako muškarce, tako i žene.
Pariški Petit Palais sada je idealno mjesto za oživljavanje fascinacije ove žene, usred pjenaste gipsane stukature Belle Époque, koja je i sama nadmašila svakog muškarca na sceni. Sačuvana je zadivljujuća količina materijala - 400 eksponata - za raskošno razbarušenu, citirajuću, prikaznu izložbu umjetnosti i umjetnih tkanina, suvenira, reklamnih proizvoda, suvenira ovog bogatog, također fetišiziranog ženskog života izvan svake normalnosti i norme.
Danas patetično težak stil njenog predstavljanja između bombastičnih kulisa, raskošnih kostima i uglavnom polusvilenih komada bio potpuno van mode. Postala je poznata prije svega po svojim opsežnim scenama smrti. Tokom svog života, Bernhardt je fascinirala kraljevske porodice i umjetnike svih vrsta, koji su je portretirali ili pretvarali u književnost (prije svega Marsel Proust u liku La Berma u "U potrazi za izgubljenim vremenom"). Ali u sećanju nakon izložbe ostaje kao samoodređena, emancipirana žena u muškom svijetu.
U 19. veku, glumice su bile (gotovo) neizbežno bile loše plaćene, još gore po ugledu, plaćenice na milost i nemilost bogataša koji su ih štitili, eksploatisali i u najboljem slučaju unaprijeđivali. Tako je bilo i s Marie Henriette Rosine Bernardt, rođenom u Parizu 22. oktobra 1844. godine, majkom kurtizanom, a otac joj je otkriven tek 2022. kao Édouard Gustave Viel, advokat u Le Havreu. Djevojački internat i samostanska škola naveli su je da poželi da postane časna sestra.
Ne samo po ocu vojvoda de Morny lascivni polubrat Napoleona III, poslao ju je sa 14 godina da studira glumu na konzervatorijumu. Četiri godine kasnije debitovala je na Comédie-Française kao Racineova Iphigénie.

Sarah Bernhardt je ubrzo bila previše skučena tamo, bila je predodređena da bude solista, iako je tokom svog života sama morala da organizuje sve oko sebe. Baš kao i prva sesija portreta za još uvijek opskurnu umjetničku formu, fotografiju, 1864. godine, ali s jednim od njenih kraljeva – Nadarom. Mlada, neiskorištena, otvorena, savitljiva, tako je za njega sjedila golog ramena. Još nije tu, ono što ju je odlikovalo kroz život - ekscentrično insceniranje; bilo da navodno spava u kovčegu, usred egzotične menažerije kućnih ljubimaca, ili u novoj umjetnosti litografije plakata, posebno Čeha Adolpha Mucha, isprepletene secesijske scene su čak postale umjetničko-povijesne.

Sarah Bernhardt je imala sina Mauricea od belgijskog princa Henrija de Lignea, a kao medicinska sestra brinula se o ranjenim vojnicima u ratu 1870-71. Victor Hugo ju je proslavio kao "La Voix d'or", ali se udala za atašea belgijske ambasade sa neuspješnim glumačkim ambicijama.
Kada je bila švorc, išla je na svjetsku turneju, stalno, decenijama, sve do Divljeg zapada. Kraljica Viktorija, car Aleksandar III. i Wilhelm II bili su među njenim obožavateljima. U međuvremenu je režirala nekoliko pariških pozorišta, posebno Théâtre de la Renaissance i od 1899. do svoje smrti Théâtre Lyrique na Place du Châtelet (danas: Théâtre de la Ville).
Postala je reklamna ikona za praktično sve, došla je odmah nakon Ajfelovog tornja u Parizu i žestoko stala na stranu Emila Zole u aferi Dreyfus. Prevodila je drame, pisala romane i knjigu o glumi; Objavila je svoje memoare 1907.
Godine 1900. snimila je svoj prvi dugometražni film "Duel d'Hamlet", a govorila je i na fonografskim cilindrima. 1906. Sarah Bernhardt je postala profesor na Pariškom konzervatorijumu, a 1914. član Legije časti. Od 1915. svirala je sa protezom ili su je unosili na scenu u fotelji. Umrla je 26. marta 1923. godine i hiljade su bile na sahrani na Père Lachaiseu.
Boginja, ikona, do danas - i, kako svjedoči ova izložbaa, ostala je iznenađujuće moderna u svojim marketinškim metodama i pogledima, uprkos svojoj savremenoj važnosti kao glumice.
Sada kada se zvijezda postaje za ništa, Sarah Bernhardt bi sa lakoćom postala hit na Instagramu - sa milionima pratilaca.

(Izložba "Sarah Bernhardt. Et la Femme Créala Star" otvorena do 27. avgusta u Petit Palais u Parizu; katalog 40 eura)

(welt)

(spagos)

Pun tanjir šarenog

 

Na zemlji raste više od 20.000 jestivih biljaka, jedan jelovnik svih duginih boja. Fotografkinja Jennifer Markwirth krenula je da dokumentuje svu tu raskoš.

Damaska ruža (Rosa x damascena), Porijeklo: Bliski istok
Čaj i ružino ulje prave se od cvjetova hibrida jakog mirisa. Ili ružina vodica, koja se može koristiti za aromatiziranje marcipana, na primjer. U Siriji su zanatske tehnike uključene u obradu Damaske ruže zaštićene kao kulturna baština Unesco.

Pupoljci, izdanci i plodovi svježe zelene boje

Japanski dresnik (Fallopia japonica), Porijeklo: Istočna Azija
Nježni vrhovi biljke, koja je odavno rasprostranjena u Evropi, mogu se kuhati na pari kao i ostalo povrće.
Antilski krastavac (Cucumis anguria), Porijeklo: Afrika
Bodljikava biljka, koja se uzgaja i u Brazilu, zapravo pripada rodu krastavaca i može se servirati kao mobični krastavci, ili kiseliti u slanoj vodi.
Kupus( Brassica oleracea, Cvjetne klice), Porijeklo: Europa
Za ovu blagu sortu ukrštani su zeleni kupus i prokulice. Možete ih poslužiti blanširane u salati, na primjer, ili ih nakratko prevrnui na puteru.
Bijela mimoza (Leucaena leucocephala), Porijeklo: Srednja Amerika
Nezrele mahune se koriste kao punjenje za takose ili kao povrće u azijskoj kuhinji. Međutim, vrlo plodne stabljike spadaju među najproblematičnije invazivne vrste na svijetu.

Prsti limuna i neobložene sjemenke grela

Kajzerling (Amanita caesarea), Porijeklo: Evropa i Sjeverna Afrika
Naravno, kajzerling nije biljka, ali u kuhinji se ove gljive tretiraju gotovo kaomi povrće. Čak su i Rimljani poznavali agariku sa ukusom orašastih plodova.
Gorka dinja (Momordica charantia), Porijeklo: Afrika
Kada je gorka dinja još nezrela i zelena, isječe se na kriške, natrlja solju i kuha. Kada sazrije, rasprsne se, oslobađajući slatki crveni omotač svojih (otrovnih) sjemenki.
Budina ruka (Citrus medica var. Sarcodactylis), Porijeklo: Istočna Azija
Ovaj citrus ne sadrži puno mesa i soka. Voće, čiji oblik podsjeća na ruke koje se mole, popularno je kao ponuda u budističkim zemljama.
Začinski neven (Tagetes tenuifolia), Porijeklo: Srednja Amerika
Drugi neveni su poznati kao mali smrdljivci u gredici. Listovi i pupoljci ovog soja imaju citrusnu aromu koja se lijepo provlači kada se posipa po salatama.

Puno crveno voće - slatko obećanje

Ljubičasti kalabaš (Solanum lycopersicum, Purple Calabash), porijeklo paradajiza sveukupno: Južna i Centralna Amerika
Za veliki mesnati paradajuz, ljubičasti kalabaš ima iznenađujuće intenzivan ukus. Zbog svoje često smeđe boje, prodaje se i kao čokoladni paradajz.
Zapadna jagoda (Arbutus unedo), Porijeklo: Mediteran
Koliko god plodovi ove biljke vrijeska izgledali spektakularno, njihova kulinarska vrijednost je prilično umjerena. Opisani su kao brašnasti i slatko-kiseli. U Portugalu se od njih pravi voćna rakija Medronho.
Čudotvorna bobica (Synsepalum dulcificum), Porijeklo: Gvineja
Male bobice sadrže takozvani miraculin. Nema vlastitu aromu, ali mijenja percepciju okusa, tako da limun, na primjer, nakon konzumiranja Synsepalum dulcificum jedva da bude kiselkast.

Bobice i cvijeće kao isklesani od strane umjetnika
Ussuri - lažna loza (Ampelopsis glandulosa var. Brevipedunculata), porijeklo: istočna Azija
Bobice ove vinove loze podsjećaju na ptičja jaja. Kada su u pitanju njihove kulinarske kvalitete, mišljenja su različita: jedni ih smatraju jestivim (ali bljutavim), drugi blago otrovnima.
Borago (Borago officinalis), Porijeklo: Mediteran
"Biljka krastavca" zapravo ima ukus krastavca. Njegova aroma zaokružuje frankfurtski zeleni sos, dok sirup od boražine oplemenjuje koktele sa džinom.
Vlasac (Allium schoenoprasum), Porijeklo: Sjeverna Evropa, Amerika i Azija

Veličanstveni cvjetovi vlasca su također jestivi. Imaju blaži ukus od cjevastih listova. Kada biljka procvjeta, njena aroma se smanjuje.
Čudotvorni bijeli luk (Allium paradoxum), porijeklo: Kavkaz
Nježna divlja biljka ima okus poput divljeg bijelog luka. Unatoč svom nježnom rastu, smatra se potencijalno invazivnom vrstom jer se može širiti poput travnjaka.

Boje su poruke za životinje

Za fotografkinju Jennifer Markwirth, ovi albumi su projekat veoma blizak njenom srcu, koji će jednog dana možda postati njeno životno djelo: fotografski inventar svih jestivih biljaka na svijetu, koje je nazvala "flora obscura", skriveni biljni svijet. "Rečeno je da postoji najmanje 20.000 jestivih biljaka, neki izvori čak pretpostavljaju 60.000 ili mnogo više", kaže fotografkinja.

U međuvremenu je obradila oko 3000 cvjetova, krtola, pupoljaka, plodova, listova, korijena i sjemenki. Ona se suprotstavlja lavini hrane sa naučnom pedantnošću.
Svako ko stoji ispred njenih slika biće zadivljen bogatstvom i sjajem boja koje je razvio biljni svet. Oplemenjivanje novih sorti je pomoglo ogromno, ali biljke su bile jarke boje i prije nego što je prvi čovjek ugrizao jabuku. Jer ono što nam izgleda lijepo i rasipno je dio repertoara preživljavanja za biljke.
Boja je komunikacija. Prije svega sa životinjama, ali sada i sa nama. Osnovne poruke su "opraši me" ili "pojedi me".
“Intenzivne boje su evolucijska strategija za biljke da upregnu životinje, koje jedu plodove i raspršuju sjemenke s izmetom. Na ovaj način biljke mogu osvojiti nova staništa“, kaže Dietrich Ober, direktor Botaničkog instituta i Botaničke bašte Univerziteta u Kielu. "Ptice, na primjer, vole crvenu boju. Bobice koje ovdje rastu i koje ptice šire su stoga obično crvene, kao što su bobice drena. A fuksije imaju ljubičaste cvjetove jer ih oprašuju kolibri u Južnoj Americi.”

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Pčele i med

 

Jeste li znali da je jedan od prvih novčića na svijetu imao simbol pčele?

Jeste li znali da se u medu nalaze živi enzimi?

Jeste li znali da u dodiru s metalnom kašikom ti enzimi umiru? Najbolji način jesti med je drvenom ili plastičnom kašikom.

Jeste li znali da med sadrži matwriju koja pomaže boljem radu vašeg mozga?

Jeste li znali da je med jedna od rijetkih namirnica na zemlji koja jedina može održati ljudski život?

Jedna kašoika meda dovoljna je za održavanje ljudskog života 24 sata?

Jeste li znali da je propolis koji proizvode pčele jedan od najjačih prirodnih ANTIBIOTIKA?

Jeste li znali da med nema rok trajanja?

Jeste li znali da su tijela velikih careva pokapana u zlatnim lijesovima i prelivana medom kako bi se spriječilo truljenje?

Jeste li znali da pčela živi manje od 40 dana, obiđe najmanje 1000 cvjetova i proizvede manje od kašičice meda, ali za nju je to cijeli život.

Svakako podijelite ovu objavu, mnogi će ljudi voljeti znati ovu informaciju!

(Dženena/20230608)

Oproštaj “kralja”

 

Superstar Ibrahimović okončao fudbalsku karijeru.

Malo koji fudbaler je imao veći ego od Zlatana Ibrahimovića (41). Istovremeno, malo ko je bio tako zabavan i opasan kao ovaj Šveđanin. Nakon više od dvije decenije, "Ibrakadabra" je sada na kraju soje karijere.

Ibrahimović stoji u centralnom krugu i suzbija suze. 70.000 navijača na stadionu Giuseppe Meazza navija, plješće i plače. Tada izuzetni napadač uzima mikrofon i kaže: „Došao je trenutak da se pozdravim sa fudbalom.“ U počasnom krugu, u crnim pantalonama i crnoj košulji, Šveđanin se grize za usnu i prstima oblikuje srce.
Nakon više od dvije decenije, Ibrahimović je završio aktivnu karijeru. "Danas je bio moj posljednji dan kao profesionalni fudbaler," rekao je. Zbog povrede više nije mogao biti na terenu, već je sa tribina gledao svoj AC Milan kao počasni gost, u pobjedi nad Hellas Veronom od 3:1, na posljednjoj ovosezonskoj utakmici Serije A.
Nakon posljednjeg sudijinog zvižduka, saigrači su stali u špalir i ispratili Ibrahimovića, nakon kratkog govora i počasnog kruga na stadiona. "Kraljev oproštaj" napisao je na naslovnoj stranici "Gazzetta dello Sport". Navijači Milana već su se oprostili od Ibrahimovića prije početka utakmice Verone u vlastitoj koreografiji igrom riječi "Godbye", (pozdrav bože)

Više od 500 golova u 1000 utakmica u sedam zemalja
U skoro 1000 profesionalnih utakmica za devet klubova u sedam zemalja, na dva kontinenta, statističari broje više od 500 golova. Ibrahimović je postao prvak Italije (Inter, Milano), Španije (FK Barcelona), Francuske (Paris Saint-Germain) i Holandije (Ajax Amsterdam), između ostalih, osvojio je Ligu Evrope sa Manchester Unitedom, te evropski Superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo sa Barcelonom.
Sin bosansko-hrtvatskih izbjeglica, odrastao je u Malmeovoj problematičnoj četvrti Rosengård i naučio da igra fudbal u Malmeu FF. Odatle je otišao u Amsterdam, zatim u Juventus u Torinu, a onda otišao u široki svijet, u SAD u Los Angeles Galaxy. „Došao sam, vidio i osvojio“, rekao je u stilu jednog komandanta napuštajući Kaliforniju. Izuzetni napadač je 2012. čak dobio svoju riječ u švedskom rječniku - “zlatanieren” kao izraz za snažnu dominaciju.
Ali istina je i da su Ibrahimoviću bili uskraćeni najveći trijumfi. Posvađao se sa trenerom Barcelone Pepom Gvardiolom (52), i nije osvojio Ligu šampiona sa jednim od svojih vrhunskih klubova, niti titulu sa reprezentacijom.
"Da si samo jednom igrali za Bayern... Onda bi jednom osvojio Ligu šampiona", twittovao je Bastijan Schweinsteiger (38) pored dva smajlija. Nakratko su bili saigrači u Manchester Unitedu.
Sada stari majstor želi da se odmori i da "uživa u ljetu", kako je najavio. Na pitanje da li može da zamisli budućnost u fudbalu, na primjer kao trener, odgovorio je da je taj posao povezan sa velikom odgovornošću i malo slobode. "Ne mogu da dođem na trening sa Ferarijem kao trener", rekao je sa osmjehom. "Iako mislim... Ibra bi možda mogao i to."

Najbolje Ibrahimovićeve izreke:

„Osjećam se kao Benjamin Button. Rođen sam star i umrijeću mlad.”
„Ja sam najveći – kao Ali. Da li je to moguće? Dva najveća? Pa, dobro: ja sam najveći - iza Alija"
"Ako me želiš zaustaviti, moraš me ubiti."
"Ako veruješ u Isusa, onda veruješ i u Zlatana."
"Svjetsko prvenstvo bez mene nije vrijedno gledanja."
"On (Eric Cantona, op. autora) treba da zna da ja ne želim da budem kralj u Manchesteru, ja ću biti Bog u Manchesteru!"
“Louis van Gal je još uvijek trčao oko Ajaxa. Rekao sam mu: Slušaj majstore, nemaš šta da mi kažeš, idi u svoju kancelariju i piši pisma.”
„Ko mene kupi, kupio je Ferrari. Ako imate Ferrari, sipate super, vozite se na autoputu i vozite punim gasom. Gvardiola je punio dizel i napravio turu u prirodu. Za to je trebao odmah kupiti Fiat.”
"Messi, (kojeg je inače zvao patuljak), Iniesta i Xavi su obični školarci bez svog mišljenja."
"Ostaću ovdje, ako Ajfelov toranj zamjene mojom statuom."
“Prvo sam otišao lijevo, Hyypiä je slijedio. Onda sam ja otišao desno, on je pratio. Onda sam ponovo otišao lijevo – i on je kupio hot dog.”

(express)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Veliki kanal, zelene boje

 

Iznenađenje u Veneciji: Odjednom je poznati Grand Canal, kod mosta Rialto, zasvijetlio jarko zelenom bojom. Prema prvim analizama ekologa, neko je u vodu bacio organsku tečnost za bojenje. U Italiji, u posljednje vrijeme, sve više zaštitnika klime privlači pažnju kampanjama u boji. Nešto sliöno se već desilo sa vodom u Fontane di Trevi u Rimu, ili ispred Palazzo Vecchio u Firenci.

U proteklu nedelju u Veneciji se održavala tradicionalna regata Vogalonga, kojom od 1974. godine, protiv motornih brodova protestuju čamci na vesla, kanui i gondole. Prema regionalnoj vladi, kako je rečeno, uzrok ovoj pojavi, identifikovan je "organski agens za bojenje".

Misterija zelene boje kanala je brzo riješena

Sve je čisto u gradu u laguni: "Veo jarko zelene tečnosti" na Velikom kanalu u Veneciji je očigledno došao zbog netoksičnog fluoresceina. Incident podsjeća na protestnu akciju iz 1960-ih.
Misterija oko zeleno obojenog dijela venecijanskog Velikog kanala je riješena: promjenu boje je izazvao fluorescein, netoksična supstanca koja se koristila u testovima na kanalizacijskim mrežama, saopštile su lokalne vlasti u ponedjeljak. Fluorescein je otkriven tokom analize uzoraka, saopštila je regionalna uprava za zaštitu životne sredine u Veneciji. U uzorcima nisu otkriveni toksični elementi. Nije otkriveno odakle dolazi fluorescein.
Stanovnici mosta Rialto, koji je popularan među turistima, ukazali su u nedjelju na "veo jarko zelene tečnosti" u vodi. Prema lokalnim novinama La Nuova Venezia, policija je istražila da li iza promjene boje stoje klimatski aktivisti. Kanal Grande je već bivao zelen prije dobrih pet decenija.
Godine 1968. argentinski umjetnik Garcia Uriburu bacio je svijetlo zelenu boju u vodu, tokom izložbe Bienalle, kako bi podigao svijest o zaštiti okoliša.

(express)

(Novasloboda.ba)

Sa stranica stare štampe: Đak, dnevnik i goromobran, Mostar 1937. godine

 

U listu "Vreme" od 15. maja 1937. godine objavljen je interesantan članal pod naslovom:

"Jedan učenik Mostarske gimnazije pokušao da uništi katalog

... a kad mu to nije uspelo spustio se niz gromobransku žicu sa krova škole

Mostar 14. maja.

Jedan učenik III razreda gimnazije popkušao je sinoć da uništi kataloge mostarske gimnazije sa njegovim rđevim ocenama, ali je primećen i sprečen.

Kada su pokušali da ga uhvate, on se popeo na krov gimnazije i odatle preko gromobrana spustio se, naočigled mnogobrojnih građana i izgubio se.

U trenutku kada se učenik spuštao niz gromobransku žicu, dok su njegovi gonioci bili na krovu, masa sveta mislila je da se vrše neke vežbe, te niko nije ni pokušavao da zadrži mladića.Ž"

Uglavnom, nisu svi učenici gimnazije uvijek bili fina i dobra djeca. Sličnih događaja bilo je i u kasnijim periodima, počinioci otkrivani, a prema njima poduzimane propisane vaspitne mjeere.

Prilog: Gimnazija iz 1937. godine

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)