Jedna priča i njena istorija: Kako je jedna vrana u kanadskom Vancouveru preuzela moć nad ljudima.
Radnja filma „Ptice“ Alfreda Hitchcocka dešava se u jednom gradu u Kaliforniji, gdje se situacija lagano otela kontroli. Tamo su ptice upalile jednu benzinsku pumpu, hvatale za oči slučajne prolaznike, ulijetale u stanove kroz dimnjake za kamin i napadale đake dok su išli ulicom. Na kraju su zavladale gradom, jer im je to omogućio strah ljudi. Do sada smo mislili da je sve to, što smo nekada gledali u ovom prvom horor filmu, bila samo jeziva fantazija autora.
Onda je došla vrana Cranuk!
Prvo je o ovoj vrani tekst napisao renomirani Washington Post, nakon njega Guardian, onda je BBC objavio televizijsku reportažu. Zatim je postala protagonist jednog dokumentarnog filma, bila je model za jednu sliku u ulju, ima svoj twitter konto i preko 100 hiljada sljedbenika na facebooku.
Ljudi u čitavom svjetu proslavili su 9. maja njen rođendan. Ako se Canuk ne pojavi jednog dana u medijima, već se javi na stotine onih koji su zabrinuti, i postavljaju pitanje: Šta je s vranom? A kako se čini, isto toliko bi najradije pročitali vijest o njenoj smrti?
Luda priča: Kao mali ptić, ova vrana je prije više od dvije godine ispala iz gnijezda svojih roditelja. Na zemlji ju je pronašao jedan mladić i odnio kući, gdje joj je pomogao da odraste, a nakon toga je pustio da slobodno odleti kud hoće. Ptica je tokom odgoja u blizini ljudi očigledno izgubila stid i strah od ljudi, a kako se čini i respekt prema njima. Canuk sada krade ključeve, kreditne kartice, novac, grudnjake, cigarete, olovke i sunčane naočale. Često posjećuje jedan obližnji McDonalds restoran i sama se poslužuje burgerima. Vozi se u metrou bez karte, prolijeće kroz prozore automobila, uhvati se kandžama za volan i sama upravlja jednu relaciju autom. Stanovnici Vancouvera su to sve do sada primali sa izvjesnom dozom zabave. Ali, u zadnje vrijeme, Canuk ima sve više problema sa institucijama zbog nepoštivanja reda i zakona. Moglo bi se reći, vrana se otela kontroli.
Ukrala je jedan taster sa policijskog kompjutera, oborila jednog biciklistu sa bicikla, koji je nakon pada vriskao od straha. Sa jednog obezbijeđenog mjesta pokušaja ubistva, ukrala je oružje koje je bilo dokaz prijetnje smrću, kada je jedan čovjek na parkingu zapalio svoje auto, a onda brojnim policajcima prijetio nožem. Pali su i pucnji, čovjek je uhapšen. I kao u filmu, odnekud se iznenada na licu mjesta pojavio Canuck, i ukrao nož.
Par sedmica kasnije, jedan poštar u Vancouveru je odjednom osjetio jak bol u predjelu ramena, i primijetio crni kljun kako ga više puta ubada. Rana je počela krvariti. Bio je to opet Canuck. Kanadska pošta je prekinula isporuku pisama i pošiljki u velikom krugu oko ovog mjesta, „sve dok se opasnost ne odstrani“, jer za Poštu je sigurnost njenih ljudi bila najveći prioritet.
Neko bi odmah pomislio kako nije baš teško jednu vranu uhvatiti i odstraniti, da nije jednog čovjeka, koji vranu brani od svih napada. Njegovo ime je Shawn Bergman, a u njegovom poštanskom sandučiću se Canuk nastanio. Bergman kaže kako je Canuk samo jedna radoznala mala ptica, koja samo brani svoje gnijezdo, kao što i dobri roditelji brane svoju djecu. Bergman je savjetovao kanadsku poštu da organizuje seminare za svoje poštare kako da se odbrane od letećih vrana. A kao alternativu, predložio je da poštari nose kišobrane. Sve njegove prijedloge Pošta je odbila. Zabilježeno je i nekoliko prijetnji smrću Canucku. Tri mjeseca kasnije, stigla je sezona parenja i poštari su se ponovo odvažili da nose pisma u ovaj predio grada.
Kako to Brgman vidi, sve je stvar jednog nesporazuma. Kada je upoznao Canucka, patio je od depresije. Kako kaže, bez Canucka, već odavno bi bio mrtav. Jednog dana vrana je sletila na njegovo rame, i od tada ga rijetko napušta. Svakog dana čeka ga pred kućom, sleti na njegovo rame i prati ga do kafića. Mnogo vremena zajedno provode u parku u komšiluku. Svakog dana, Bergman postavlja novi video o Canucku na njegovu facebook stranicu. On bdije nad njim kao nad bolesnim djetetom. Noću Bergman spava u svom krevetu, a Canuck u gnijezdu u poštanskom sandučiću.
Često ga prati i u snovima, kako kaže, čuje njegovo graktanje iako nije u blizini. U jednom komentaru je čak napisao da vjeruje da i Canuck ponekad sanja njega, te da ptica s njim rado provodi svoje vrijeme. Bergman je stidljive prirode, i rijetko se pojavljuje pred kamerama, a na sva pitanja najradije odgovara pismeno. Iz njegove okoline se čuje kako ranije nikad nije govorio sa nekim iz komšiluka. Vrana ga je prislilila da se suoči sa svijetom.
Priča o prijateljstvu između čovjeka i životinje zvuči fascinantno, jer nam se čini kako je lijepo kada se životije i ljudi poštuju. To nam stvara iluziju kako se razumijemo, te da se njom stranci čini manje stranim. Vjerovatnije je da je priča o prijateljstvu samo jedan nesporazum. Vjerovatnije je da navijači Canucka u njemu vide ono što oni žele vidjeti: jednog huligana Vancouvera, jednog odmetnika od reda i zakona, jednog spasioca izgubljene duše.
Vrane su, inače, veoma inteligentne životinje. One mogu pamtiti priče, praviti alatke, prevariti pripadnike iste vrste, ali i sarađivati sa vukovima. One žive u našoj okolini i posmatraju nas vrlo precizno. Vjerovatno je tako i Canuk skontao kako mu Bergman može dobro poslužiti da lakše dođe do hrane, te ponuditi još mnoge druge interesantne stvari u veikom gradu.
I najvjerovatnije, Canuck nije prijatelj ljudima, a nije im je neprijetelj.
On je samo jedna vrana.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
