Freitag, 23. Februar 2024

Milioni na klizištu

 




Sve sami luksuz, i uz to, na ivici ponora!

Vlasnici ovih objekata u ovakvim trenucima trebaju jake živce, ili, uskoro neku novu lokaciju.

Na slici se ustvari nalaze samo tri odvojene vile, a njihova ukupna vrijednost je, kako kažu, oko 38 miliona dolara.

U mjestu Dona Point, prošlog vikenda, nakon jakih kišnih padavina, došlo je do katastrofalnog klizanja zemljišta, koje je jako oštetilo ove tri luksuzne vile.

Blato i stijene survali su se u dubinu od 50 metara, a samo čudom, vile su ostale pošteđene. Sada inžinjeri ispituju statiku kuća i još nije izdat nalog za evakuaciju. Stanarima je preporučeno da budu na oprezu, i da se zbog prijetnje od novih klizanja zemljišta pripremaju na preselenje.

Cijene zatečenih kuća su 12,8, 13 i 15,9 miliona dolara, sve ukupno skoro 38 miliona.

(msn)

(NovaSloboda.ba)

Baci sve ostalo!

 


"Ne postoji veći obarač imuniteta od tuge...

U želji da se ojača, kupuju se razna zrnca kinoje i čije, cijede limunovi, jedu avokada, narandže, rendaju đumbiri, piju omega 3, magnezijum hloridi i razna cijeđena ulja, ispijaju čajevi biljaka za koje se zna ili se čulo da su pomogli... No, jedini pouzdani podizač imuniteta su kapi sreće. One koje se nigdje ne kupuju i koje su za svakoga drugačije doze, sastava i jačine... Mora ih se napraviti, svako svoje... I mora se uzimati par kapi svaki dan... Onda, kada svakoga dana kapneš svoju kap sunca u čaj, zasladiš kafu, iščeprkaš mrvu sreće u nekoj knjizi koju si zaboravio na polici, odslušaš pjesmu uz koju igraš ili plačeš, sasvim svejedno.

I baci sve ostalo!

Zdravlje ne ulazi na usta, zdravlje ulazi preko srca."

(razrednica/20240223)

Zuko i Skender

 


Boraveći u Hercegovini i radeći u Narodnom pozorištu u Mostaru, Skender Kulenović stanovao je na mansardi sa Zukom Džumhurom. Pod lukom Starog mosta dva su pisca vodila beskrajno duge razgovore o književnosti, jeziku, politici i pecanju na Neretvi. Zuko se rado sjećao njihovih druženja i govorio je često: “Obišao sam Istok i slušao očaravajuće glasove mujezina i karija, ali niko nije znao učiti Kur’an kao Skender Kulenović. Takvog mekama nikad i nigdje čuo nisam. Svaku večer, bez obzira na to u koje vrijeme došao kući, Skender je naglas učio iz Svete knjige. Čak i kada bi došao pijan, nije mogao zaspati prije nego prouči nešto iz Kur’ana.” Takav je bio jedan od najznamenitijih bošnjačkih pisaca 20. stoljeća, književnik koji se okušao u svim formama i žanrovima, od soneta i poeme, preko eseja i putopisa, do drame, pripovijetke i romana, i u svakoj od tih formi ostavio neporecivo svjedočanstvo o veličini svog talenta. Pročitajte pjesmu koju je Skender posvetio Zuki Džumhuru.

(Damir)

Donnerstag, 22. Februar 2024

Monarh leptiri u opasnosti

 


Zagrijavanje na jugu: Rojevi leptira monarha prezimljuju u šumama sjeverozapadno od Meksiko Sitija. Životinje tamo stižu nakon dugog putovanja iz Kanade i SAD-a. Nijedan leptir ne uspijeva bez zaustavljanja preletjeti oko 4.500 kilometara, a ženke usput polažu i jaja.

WWF je ove godine zabilježio pad broja leptira za oko 60 posto. Organizacija za zaštitu životne sredine krivi klimatske promene i široku upotrebu sredstava za suzbijanje korova.

(spiegel)

(Novasloboda.ba)

Putopisci novog doba – Na Čardaku u februaru

 







(Prilog koji slijedi objavljen je 26. februara 2022. godine na portali fbl.ba, autorica teksta i fotografije je Besima Svraka)


O čašici rakije od smokava u Čardaku, kafiću mostarskih skakača


Mostar u februaru. Vjetrovit dan i prazne ulice starog dijela grada. Tu i tamo prođe poneki turist. Prelazimo preko Starog mosta i iznad nas, sa kule, progovori glas: Izvolite, ovdje možete popiti kafu!

Mostar mi je jedan od najljepših i najdražih gradova u Bosni i Hercegovini, često sam tu, ali nikad do sad nisam ulazila u prostorije mostarskog Kluba skakača, niti sam znala da se može sjediti u kafiću Čardak koji se nalazi na vrhu kule na zapadnom ulazu na Stari most. Iskreno, nije mi nikad pado na pamet. Vrlo rijetko je Stari prazan, uvijek su tu gomile i gomile turista koji žele da ga vide i fotkaju se. Kako bih izbjegla gužvu, uvijek bih pokušavala što prije preći preko Mosta. Obično bih se smjestila u neki drugi kafić ili restoran gdje bih ga onda iz daljine posmatrala.

Nismo mogli odbiti prijatan poziv, a i znatiželja nas je povukla. Dečko od dvadesetak godina nas dočekuje na vratima, ulazimo. Mali kafe sa kuhinjicom, četiri stola i sećijama. Tu zatičemo još dva skakača. Pričaju o vremenu.

Nekako smo se stidljivo smjestili. Dečko koji nas je dočekao nudi nas kafom, sokom od šipka, hurmašicama i rakijom od smokava. Naručujemo kafu. Zadivljeno gledam u Most iz dosad neviđene perspektive.

Isprva tihi, ipak ulazimo u konverzaciju. Kažu nam kako je kafić uvijek otvoren. Glavno je okupljalište skakača, a kad niko ne skače, kao zadnja dva dana, jer je vjetrovito, pripaze malo i na ljude koji prelaze preko Mosta, nisu tu svi uvijek samo sa dobrom namjerom. Bilo je situacija da su morali spašavati ljude koji su željeli skokom okončati život. Prokomentarišem kako je Mostar prazan. Kaže mi najmlađi skakač kroz smijeh kako su turisti inače škrti, obično naši ljudi plate kako bi vidjeli skokove.

U klubu je trenutno osam aktivnih skakača, godišnje svaki od njih napravi oko 400 skokova. Impresivno! Buljim u rijeku i ne znam šta bi me natjeralo da skočim u hladnu Neretvu sa visine od 25 m.

Ulaze još neki gosti, ubrzo se napuni prostorijica i svi zajedno pričamo. Preintimna, predivna atmosfera, gdje odjednom razgovarate sa totalno nepoznatim ljudima o sasvim običnim stvarima. Jedan od gostiju mi kaže kako je tu gdje trenutno sjedim znao sjediti Zuko Džumhur, piti rakijicu i pisati. Nisam provjeravala istinitost priče. Ima nešto posebno u tim mjestima gdje su sjedila velika imena pisaca i stvarala svoja remek djela. Naručim i ja jednu rakiju od smokava, nadajući se da ću možda i ja dozvati neko lijepo slovo. Zamišljam Džumhura kako sjedi u tom ćošku sa gomilom bilješki, razmišlja, a ispred njega rakija od smokava.

Dolazi još gostiju, jedni iz Sarajeva, drugi iz Hrvatske, ne znam koji grad, skakači izlaze iz kafića kako bi im ustupili mjesto. Neće da smetaju. Iako sam imala osjećaj da više nikad ne bih izašla iz te magične prostorijice, bilo nam je neugodno što su skakači izašli na vjetar, ubrzo plaćamo račun i izlazimo kako bismo mi njima oslobodili mjesto.

Tri puta se pozdravljam i zahvaljujem pokušavajući ponijeti sa sobom što više utisaka i energije iz te tople prostorijice kod Starog mosta zahvalna što smo imali priliku dijeliti sa svim tim ljudima tih nekoliko sati u Čardaku.


O čašici rakije od smokava u Čardaku, kafiću mostarskih skakača (fbl.ba)

(preuzeto sa fb stranice Zvizdan mostarski)

Mittwoch, 21. Februar 2024

Totalni Tokio

 





Glavni grad Japana nije samo najveći grad na svijetu, već i najveličanstveniji. Postoji više razloga da se svakako odete tamo. Naravno, za one koji mogu, i kojima nije daleko.

Na slikama:

-Za noćne ptice: Shinjuku je najveća i najsjajnija četvrt za zabavu u Tokiju

-Za one koje zanima kultura: Gosti u vrtu orhideja sa ogledalima, Team Lab Planets;

Bambusom obloženi ulaz u Nezu muzej, koji je oaza mira u gradskoj vrevi.

-Za one koji uživaju: U Tokiju na svakom ćošku ima sušija - i to, najbolji izbor na planeti;

-U radnjama se prema kupcima uvijek postupa s poštovanjem, osoblje se duboko klanja.

-U samom srcu megalopolisa, priroda i kultura se spajaju na uzoran način u Nezu muzeju u okrugu Minato

-Čista estetika Možete je otkriti na svakom uglu, Digitalni umjetnici, matematičari i inženjeri, izložba “TeamLab Planets”

-Izumljen u svom sadašnjem obliku u Tokiju, suši je dostupan od supermarketa do zvjezdanih restorana


Više od 36 miliona stanovnika i nepregledni lavirint nadzemnih i podzemnih vozova, glavnih ulica i sokaka, ali ipak, sve teče glatko. Svugdje ljubazni ljudi koji niti maltretiraju rukama, niti se guraju. Nema grafita, nema smeća na ulicama, skoro da nema kriminala (barem nije vidljiv). Jedna od najboljih kuhinja na svijetu, najveći izbor trgovina i kulturnih hramova koji se može zamisliti. Bez taksista i konobara koji očekuju bakšiš.

I svuda blješti, pišti i svijetli. Zvuči kao da je izmišljeno, ali je stvarno i realno: govorimo o Tokiju. Teško da ijedno mjesto nudi više raznolikosti, raznolikosti i iznenađenja.

Glavni grad Japana sada ponovo privlači milione internacionalnih turista, nakon godina zastoja zbog korone, a avioni za Tokio - iz Južne Koreje, Kine, SAD-a, ali i iz Njemačke - su puni. Svijet je znatiželjan za ovim mjestom.


Tokio je grad kontradikcija, kombinuje tvrdi materijalizam i filozofsku dubinu, površnu užurbanost i stoičku smirenost. Živa prošlost i dosljedan fokus na budućnost prisutni su na svakom ćošku - simbolično za ovo je najveće japanski Kabuki teatar, koji svojom klasičnom arhitekturom i programom pjesme, plesa i pantomime, koji se kao relikvija iz davno izgubljenih vremena krije između blistavih nebodera šoping centra Ginza.

Priroda i kultura su spojeni na uzoran način u Nezu muzeju u okrugu Minato: u samom srcu megalopolisa, put do ulaza vodi kroz hodnik obložen bambusom koji kao da se nalazi miljama udaljen, van grada ( i takođe: stotinama godina unazad). Unutar elegantnog paviljona sa staklenim zidovima i krovom od sivog crijepa, nalazi se više od 7.000 predmeta predmoderne japanske umjetnosti, skulptura i keramike. Još ljepši – i sam po sebi razlog za posjetu – je bašta.

Vodeni točak se okreće uz pljusak, vilini konjici bez težine stoje u vazduhu, kameni fenjeri sijaju u gustom zelenilu. Ovdje, na 17.000 kvadratnih metara, ne primjećujete da šetate usred užurbane metropole, čija se daleka šuštanja spajaju sa vjetrom u drveću.

S druge strane, svako ko posjeti TeamLab Planets, koji je otvoren do kraja 2027. godine, doživjet će budućnost u sadašnjosti: grupa digitalnih umjetnika, matematičara i inženjera napravila je jedinstvenu, višeosjetnu izložbu ovdje, u koje posjetitelji lutaju kroz reflektirajuće vrtove prepune lebdećih orhideja, u dubinu noćnog crnog prostora.

Nema boljeg mesta za gostovanje nego u Tokiju. Dok je u drugim megagradovima ton često oštar, a običaji grubi, glavni grad Japana, uprkos svojoj nepreglednoj veličini, nikada ne djeluje neprijateljski ili nepoželjno. Na svakom uglu: uslužnost i ljubaznost. Svi koji su kao turisti suočeni sa nepreglednim kartama podzemne željeznice, ili histerično treperećim automatima za karte, mogu biti sigurni da će neki mještanin uskoro stići i pomoći. Ko god uđe u robnu kuću, dočekaće ga osoblje koje se s poštovanjem naklanja.

U svom porijeklu, suši je obična grickalica, koja se servira za nekoliko sekundi, jede se stojeći između dnevnih obaveza, a uz nju se popije šoljica čaja. Izmišljen je u svom sadašnjem obliku u Tokiju. Možete ga nabaviti na gotovo svakom drugom ćošku, u kutijama za ručak supermarketa, u malim restoranima sa jedva desetak mjesta za drvenim pultom, u jeftinim restoranima na traci.

Sushi u Tokiju je sam po sebi razlog za putovanje! Posebno za ljude koji se jednom u životu žele približiti savršenstvu sušija. Teško da je bilo koja druga kultura uticala na suvremene dizajnerske ideje više od japanske. Njihovi estetski principi, koji su sazrijevali hiljadama godina - uključujući jednostavnost, prirodnost, ljepotu nesavršenog - mogu se vidjeti svuda u zemlji: predmeti za domaćinstvo, željeznica, kuće, sve karakteriše reducirana jasnoća, povučena elegancija i majstorstvo zanatskog rada. Ideali koji određuju i svakodnevni život u Tokiju.

Bilo da se radi o hrabro zakrivljenoj visokoj fasadi, bilo da se radi o najnovijem superbrzom Shinkansen vozu, bilo da se radi o bezvremenskom loncu od soja sosa Masahira Morija iz 1958. koji se može naći u svakom sushi baru.

Tokom dana, ljudi naporno rade u Tokiju, a japanski osjećaj dužnosti i puls najveće svjetske ekonomske metropole postavljaju ritam. A noću se slavi i razonodi. Popularni su hotelski barovi, posebno „New York Bar“ na 52. spratu „Park Hyatt Tokyo“ – jer je to fantastična polazna tačka za obilazak noćnog života Shinjukua, najveće gradske četvrti za zabavu. Život je šaren ispod, blagi džez baloni iznad, šejkeri za koktele tiho zveckaju u pozadini, svijetla metropole blistaju sve do horizonta.

Ovo je mjesto žudnje za sineaste: Prošlo je dobrih 20 godina otkako su se Bill Murray i Scarlett Johansson sreli ovdje neispavani u očaravajućem filmu "Lost in Translation", a do danas ništa od magije ovog bara nije izblijedilo. Japanska kultura je duboko ukorijenjena u pridržavanju pravila, odlučnosti i suzdržanosti. Vrijednosti koje su restriktivne i zahtijevaju izlaz. To je vjerovatno razlog zašto gustoća kosih opcija ometanja nigdje nije veća nego u Tokiju. Odrasli Japanci s entuzijazmom posjećuju bizarne tematske kafiće kako bi se mazili s vidrama ili ježevima, mačkama ili mini svinjama. Drugi se oblače u Nindže ili se satima igraju u centrima za igru, veličine sportske dvorane pune glasno škripeće opreme. U ovoj koncentraciji sklonost čudnom djeluje čudno, ali gledati to je veliko zadovoljstvo!

Jen je i dalje povoljan za posjetioce iz Evrope, što znači najbolji uslovi za ideju koja je u ranijim vremenima bila gotovo bezumna: kupovinu u Tokiju. Superlativi također vladaju na ovom polju, ovdje vjerovatno nema ničega što ne postoji. Potrebna je jaka samokontrola ako ne želite da zaboravite na količinu dozvoljenog prtljaga svoje avio kompanije, u obilju često lijepih, izuzetno praktičnih i dobro osmišljenih proizvoda.

Bilo da se radi o nevjerovatno čudnoj odjeći ili japanskoj modi, tradicionalnom umijeću od kaligrafskih setova do zdjela za čaj, bilo da se radi o mladoj umjetnosti, ludim elektronskim napravama ili mačkama koje mašu – nevjerovatnu japansku potrošačku kulturu u cijelosti najbolje možete doživjeti u jednoj od brojnih robnih kuća, kao što su Isetan u Shinjukuu ili Mitsukoshi u trgovačkoj četvrti Ginza.

Nakamise-dori i njegove sporedne ulice u Asakusi idealno su područje za kuhinjske suvenire, od tradicionalnog rende vasabija napravljenog od kože ajkule do magneta za frižider u obliku varljivo pravih suši rolata. Najbolji noževi na svijetu dostupni su u muzejskom ambijentu Kiya Shop Tokyo Midtown, tradicionalne trgovine koja prodaje najoštrije noževe već skoro 250 godina.

Ako posjetite svjetski poznatu raskrsnicu u Shibuyi, koju koristi do 3.000 pješaka u isto vrijeme, u vrijeme špica, svakako biste trebali skrenuti do Tokyu Food Showa odmah pored. I kupiti nekoliko paketića odlične miso supe „Kubara Honnke“, banane od hrskavog lisnatog tijesta, začin za rižu „Furikake“ ili matcha čaj u prahu – kao izdržljiv i ukusan način,poslije povratka u domaću svakodnevnicu, da brzo krenete na kratko kulinarsko putovanje u Tokio.

(welt)

(prevod: Smail Špago)

(NovaSloboda.ba)

Iz svijeta - Karneval u Riju završen defileom najboljih

 













Na kraju svjetski poznatog karnevala u Rio de Žaneiru, šest najboljih škola sambe prodefilovalo je tradicionalnim sambodromom.

Brazilska superzvijezda Anitta prethodno je nastupom zagrijala Samba stadion, koji ima prostora za više od 70.000 gledalaca. Njenim nastupom proslavljena je 40. godišnjica Sambadroma, koju je projektovao poznati brazilski arhitekta Oscar Niemeyer 1984. godine.

Pjevačica, koja je ušla u Ginisovu knjigu rekorda sa svojim globalnim hitom "Envolver", koji je otpevan na španskom, nastupala je sa plesačima i pevala sambu muziku. Na 700 metara dugačkoj ogromnoj plesnoj pisti za nju je bio prostrt crveni tepih.

Hiljade plesača i muzičara potom je prodefilovalo Sambadromom, obrnutim redoslijedom – prvo šestoplasirana škola – do ranog jutra u nedjelju (po lokalnom vremenu).

Škola "Unidos do Viradouro" proglašena je pobjednikom ovogodišnjeg takmičenja u srijedu zbog predstavljanja snage crnkinje i kulta zmije.

Drugi istaknuti događaji uključivali su nastupe nekoliko škola koje su na različite načine odale počast ličnostima, kulturnim tradicijama i pričama afro-brazilskog stanovništva.

Prema podacima gradske uprave, ovogodišnji karneval bio je najveća karnevalska investicija u istoriji države sa 62,5 miliona reala (oko 11,6 miliona evra).

Sa posljednjim takozvanim blocosima, ili karnevalskim grupama, koji su u nedjelju marširali ulicama grada, završena je najveća zabava na svijetu, ispod planine Glava šećera.

(news)

(NovaSloboda.ba)