četvrtak, 31. kolovoza 2017.

Eurobasket 2017. u četiri zemlje


Eurobasket 2017 počinje danas utakmicom između Slovenije i Poljske (12:45 sati), a traje do 17. septembra i trebalo bi da ljubiteljima košarke pruži dane i sate velikih uzbuđenja. Nažalost, nema naše reprezentacije, ali konkurencija nikad nije bila veća ni izjednačenija.
Ovogodišnjom smotrom najboljih evropskih košarkaša FIBA Europa nastavlja praksu organizovanja ovog takmičenja u više zemalja. Svaka od četiri grupe smještena je u drugu državu, od Finske na sjeveru, Rumunije, Izraela na jugu, pa sve do Turske gdje će biti i završni dio takmičenja i finale.

Grupa A (Helsinki, Finska)
Hartwall Arena bit će poprište duela simpatične domaće selekcije Finske te Islanda, Poljske, uvijek zanimljivih Slovenaca, kao i super jakih Francuza i Grka.

Grupa B (Tel Aviv, Izrael)
Maccabijeva dvorana u Tel Avivu ugostit će uz, bar na papiru nikad slabijeg domaćina Izrael, reprezentacije nejake Gruzije, Ukrajine, jedne nove Njemačke, vrlo zanimljive Italije i vječno snažne Litvanije. 

Grupa C (Cluj-Napoca, Rumunija)
Domaćinstvo jedne grupe Eurobasketa zaslužno je da Rumuni vide najveće evropsko reprezentativno takmičenje prvi put nakon 1987. godine. Sala Polivalentă otvorena prije tri godine ugostit će i komšije Mađare, Čehe, Bošinu Crnu Goru, Acinu Hrvatsku i najjaču reprezentaciju posljednjih godina u Evropi – Španiju. 

Grupa D (Istanbul, Turska)
Ulker Sports Arena u Istanbulu prva je istanbulska adresa Eurobasketa i sigurni smo da će biti potpuno ispunjena na utakmicama domaće selekcije. Dvorana će vidjeti još i reprezentacije Belgije, Latvije, Velike Britanije, Rusije i Srbije.

Najbolje četiri reprezentacije iz svake grupe plasirat će se u osminu finala i onda slijedi finalni dio takmičenja koji se održava u drugoj, većoj istanbulskoj dvorani Sinan Erdem Dome. Dvorana koja nosi ime po pokojnom dugogodišnjem predsjedniku Olimpijskog odbora Turske može primiti 16 hiljada gledatelja. 

Nijedan naš domaći TV program nije osigurao prava prijenosa Eurobasketa, ali je zato tu Sport Klub koji će prenositi skoro svaku utakmicu.

(klix.ba)

Negdje daleko: Okrugla kapija za neki drugi svijet







Da li su ove slike iz današnjeg vremena, ili smo za trenutak preselili vremeplovom u srednji vijek.
Kao okrugla kapija na ulasku u neki drugi svijet djeluje most imena Rakotzbrücke, koji se ogleda u vodi u parku prirode Kromlau u blizini grada Cottbus u Njemačkoj, a u neposrednoj blizini granice sa Poljskom.
Nekada je njegova gradnja koštala 50 hiljada talira, ali i života jednog zidara. Gradnja je obavljena prije 150 godina. Kao da je sami đavo upetljao svoje ruke u ovo građevinsko djelo, pa je zbog toga od naroda dobio ime Đavolji most. U skladu sa imenom, čini se da preko njega bez problema mogu prelaziti samo vilenjaci.
Za ljude važi: Zabranjen prelaz. Opasno po život!
Ili, ipak, možda za neke sa biciklom ne važi zabrana, kako se vidi na slici.
(izvor:bild)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Prije pola vijeka snimljen film „Bonnie and Clyde“







S pištoljem u ruci, umjesto sa cvijetom u kosi: Prije 50 godina film „Bonnie and Clyde“ ušao je u tadašnji pokret mladih „Summer of love“,  „Ljeto ljubavi“, i etablirao nasilje kao novu estetiku i način života.  Poruka filma: Bez sile se ništa ne može promijeniti.
A kada je počelo nasilje? Možda u avgustu 1967. godine. Tada su u kino sale došli „Bonnie and Clyde“ i doživjeli propast. Niko nije želio gledati takav film. Studio Warner je produkovao projekat, koji se  zbog nezainteresovanosti publike plasirao najgore kako je moglo biti. Sa reklamnim sloganom: „Oni su mladi…oni su zaljubljeni…i ubijaju ljude!“, publici su ponuđeni najniži ljudski instinkti.
Film je od strane kritike bio skoro sahranjen, jer je, po njima, mješavina farse i brutalnih ubistava bila besmislena i bezukusna. Film je okarakterisan kao nekomercijalan, i po uobičajenoj klasifikaciji prišiven mu je atribut: šund. Otišlo se toliko daleko da se zbog ovog filma razmišljalo čak i o ugledu SAD u svijetu. Nasuprot ovom filmu stajao je film „Hawaii“, koji je u kinima igrao od jeseni prethodne godine. Na premijeru toga filma se u kino išlo u tamnim odijelima i večernjim haljinama, kao u operu. U filmu su se samo ostrvljanke smjele pokazati bez BH.
Međutim, Hawaii su tih godina bili samo jedna usputna stanica, na kojoj se na putu za Vijetnam već nalazilo 485.600 naoružanih američkih vojnika, koji su zapad trebali osloboditi od komunističkog preuzimanja moći. Sa namjerom, gerilu iz Vijetnama pobjediti metodom gerile, jedna grupa specijalaca pod imenom „Tiger Force“ protutnjala je kroz provinciju Quang Tin i bez izbora ubijala i staro i mlado, sve na što su naišli. U ime slobode, ljudi su ubijani, silovani, paljeni.
Arthur Penn je na taj događaj reagovao ovim filmom. On je bio režiser „Bonnie and Clyde“, ali to nije bio ni malo manje njegov film, koliko glavnog glumca Warren Beattyja, ili scenarista Robetta Bentona i Davida Newmana. Njih dvojica su već bili odgledali filmove „Do posljednjeg daha“ i „Neobična banda“ Jean Luc Godarda, pa su scenario ponudili scenaristi tih filmova Francois Truffautu. Beatty se tada nadao jednoj ulozi u njegovom filmu „Fahrenheit 45“. Umjestote uloge, on ga je uputio na scenario Bentona i Newmana, u Hollywood.  „Bonnie And Clyde“ je tako, prije nego što je i bio snimljan, nekoliko puta prelazio Atlantik, tamo i ovamo, prije nego što je uopšte moga o postati samo praamerički.
Clyde Barrow i Bonnie Parker bili su gangsteri koji su u vrijeme depresije harali Oklahomom i Texasom. Krali su auta, vukli policiju za nos, a banke su pljačkali tek toliko, koliko im je bilo potrebno za život. Kao nekad na Divljem zapadu, bili su traženi putem potjernica. Pri tome su oni, vjerovali ili ne, nezadovoljni svojim slikama na potjernicama, kod fotografa lično pozirali za nove fotografije na potjernicama. Bonnie Parker poginula je 1934. godine od kiše kuršuma policijske vatrene paljbe .
Hollywood je volio filmove o gangsterima. Warner Brothers je Humphrey Bogarta i Jamesa Cagneya napravio velikanima. Ljubavna priča Barow i Parker je već bila filmovana u filmu „Gun Crazy“ 1950. godine. Fim je pokazao kako su njih dvoje bili opsjednuti nasiljam i oružjem, ali taj film nije bio ni blizu onoga što je ponudio fim iz 1967. godine. Takođe, kada zemlja nije doživjela blagostanje, a mladi ljudi nisu mogli zaraditi više novca nego generacije prije njih, u bogatijoj Americi još uvijek nije blijedilo sjećanje na godine depresije iz tridesetih godina, kada su banke tjerale farmere iz kuća , sa imanja, jer im nisu mogli vraćati visoke kamate. U filmu su pljačkaši sve drugo, samo ne hladnokrvne ubice, čak šta više, bili su obični diletanti, ljudi iz velikih grdova koji se unutar zemlje ponašaju zbunjeno i izgubljeno. Clyde Barrow i njegova prijateljica su se predstavljali punim imenom u jednoj nečuvenoj formi reklame: „We rob banks“, „Mi pljačkamo banke“. Farmeri su odmahivali glavom ne razumijevajući ih, ali im se jedan,, ipak priključio kada mu je Clyde dao pištolj da puca na reklamu banke, koja muje oduzela sve.
Uprkos svemu, u filmu se ne ide kroz tridesete. Film se ne zadržava puno kod romantike i nostalgije, višee se tada radilo o pritisku aktuelnog trenutka. Nakon osvajanja tržišta, moralo se konačno etablirati i stvarna vladavina mladih generacija. Uwe Nettelbeck je to vrijeme smjestio u jednu rečenicu: „Arthur Penn je pljačkaše Clyde Barrow i Bonnie Parker pokazao ne kao profesionalce, koji su možda i bili, nego kao mlade ljude, koji žive i koji neće da budu autsajderi, jer odnosi nisu takvi, nego se tako mislilo“. „Bez sile“, to je bila poruka, „ne bi se ništa ni promjenilo“.
Ali, 1967. godine je bilo Ljeto ljubavi, „Summer of love“, bilo je cvijeće u kosi, a gradska četvrt Haight-Ashbury u San Franciscu  bio je centar svijeta. Sve je bilo ljubav, i opet ljubav. Na festivalu u Montereyu je Ravi Shanker recitovao svoj stihove kucajući u sitar, a masa ga je slušala i mirovala. Digla se na noge i vrisnula je tek, kad je na pozornicu izašao Jimi Hendrix sa gitarom i izveo „Wild Thing“, a nakon toga na pozornici zapalio svojuu gitaru.
Sve je bilo ljubav, ali i smrt. 1967. godine gorilo je svuda. Pet dana trajale su ulične borbe u Detroitu između Crnih i policije, koje su završene masovnom racijom, Tadašnji predsjednik Johnson je poslao tenkove na demonstrante, a govor je održao u sigurnosti vojne baze. Hiljade učitelja, nastavnika i docenata su protestvovali jednim oglasom protiv rata, objavljenim na više stranica u New York Timesu. Prvi pozivi na regrutaciju su javno spaljivani
Samo te 1967. godine poginulo je 11.363 amričkih građana u južnoj Aziji. Učešće u ratu u Vijetnamu je zbog vojne obaveze prijetilo svima, a prije svega Crncima. Te 1967. godine nasilje nije bilo nepoznato, a bilo ga je uvijek. „Bonnie and Clyde“ nije bio film, to je bilo  svakodnevno nasilje, koje je kod kuće prikazivano na televiziji. U najbrutalnijoj sceni filma, Clyde Barrow ubija blagajnika iz banke, pucanjem kroz šoferšajbu automobila, dok isti smiješno trči za novcem koji njemu ne pripada. Benton i Newman su već poznavali sličnu priču, koja je bila sjećanje na ženu sa naočalima, ubijenu od vojnika na ratnom frontu. na stepenicama u Odessi. Razlika je bila još i u željeznoj štangi, kojom malo kasnije kod Hitchcocka, ubijena Janet Leigh, koja je opljčkala novac od njenog šefa i pobjegla od policije.
Sve to je gledala i Pauline Kael, koja se dugo borila dok se nije izborila za zvanje odlučne filmske kritičarke. Ona je mrzila fimove Hollywooda iz šezdesetih godina, koji su tražili spas u filmovima kakav je bio „Hawaii“. Ona je napisala jedan esej o filmu „Bonnie and Clyde“, u kome nije štedila superlative, a prije svega vladajući umjetnički ukus: „ kako se u ovoj zemlji može napraviti jedan dobar film, a da se odmah ne napadne sa svih strana?“ „Bonnie and Clyde“ nije za nju bio samo dobar fim, nego najbolji zadnjih godina.
Pauline je taj tekst poslala u lijevo-liberalni časopis „The New Republic“, i bio joj je odbijen. On se pojavio u časopisu pokreta mladih „The Newyorker“, čiji šef redakcije postavljna Kael za filmskog kritičara magazina. Tako je tada 48. godišnja žena postala ne samo propagandistkinja New American Cinema, nego i kuma Pokreta mladih.
pKael nije samo pričala, nego posmatrala i šta se dešava okolo. Na rvi pogled je prepoznala zainteresovanost za „Bonnie and Clyde“, te da to nije bio samo ravno ispričan film, koji je trebao izazvati nesigurnost kod gledalaca. „Bonnie and Clyde“ je držo publiku u jednoj nestrpljivoj, nervoznoj neravnopravnosti,“ Da li je to bila komedija ilitragedija? Jasno je bilo samo jedno, da ide  protiv drugih, protiv Velikih i Starih.
I tada ga otkrivaju gledaoci. Prihodiu kinima se udesetorostručuju u toku nekoliko sedmica. „Times“ korigujr svoju prvu presudu i u decembru 1967. godine pojavljuje se naslovni kolaž urađen od strane Roberta Rauschenberga: Beatty i Dunaway u autu, okruženi jedva stranim scenama iz filma. Film koji je do tada igrao u udaljenim dijelovima Texasu i Oklahomi, stigao je u New York u umjetničko carstvo Andy Warhola. Kritičar „Rolling Stonea“ je razumio, kao Brecht treba biti aktualizovan: „Opljačkati banku, to je jedini mogući način kako se čovjek može sukobiti sa društvom, i da pri tome još ne izgubi smisao sa zabavu“. Vrijeme narcizma je počelo.
Nasilje, koje su provodili „Bonnie and Clyde“ jednostavno je bilo zabavano. Bila je zabavno voziti tako stara auta, bila je zabavno vraćati novac iz banaka, bilo je zabavno pucati na one koji su morali  braniti taj novac.
Prije pedeset odina, u publici su sjedili oni koji su se deklarisali kao gangsterski parovi, igrali sa oružjem. Estetizovano i prvi put pravo erotizovano nasilje bilo je geil. Brigite Bardott sa Serge Gainsbergom je objavila pjesmu pod nazivom „Bonnie and Clyde“. Bio je to pedant za „ Je t aime“. U videu BB se igra sa pištoljem, ali nosi i beretku, kakvu je nosila Fay Dunaway u filmu, i to je preko noći postao krik mode. Nasilje, ali molim sa stilom.
Odjednom su Bonnie and Clyde postale teme psiho analiza.Nakon njihove prve pljačke, u hotelu, Bonnie pada preko Clydea, i ništa. On je impotentan, nikakav ljubavnik, iako je on to tvrdio. On to jednostavno ne može, ali pucati može. Njegova erotska snaga leži u tome što bezobzirno koristi njegovo vatreno oružje. U nasilju se ljubavnci, ipak, nalaze. Kod finalnog shoot-outa, nalaze se u jednoj ljubavnoj borbi, koja im je ostala uskraćena u životu. Kao da su bili ruže, koje je neki pjesnik prosuo po njima, pucaju kapsule krvi na bijeloj haljini, u kojoj je Faye Dunaway oslikana kao nevjesta u smrti.
Godine 1967. izgubili su stari, sada su na redu bili mladi. Nove generacije su pobijedile nasiljem, sekundirane od strane jedne domaćice bez moći. Bosley Crowther, kome je je toliko bilo stalo do ugleda SAD, otišao je u penziju, samo da je još Joseph McCarthy doživio da u se kinima nude uzbuđenja neameričkih filmova. Nasilje je postalo estetski normalan slučaj, a ponajprije, žrtve su uzdizane u heroje.  Prema tadašnjim izvještajima, gledoci ni u kom slučaju nisu bili oduševljeni filmom, nisu bili ni spremni na takvu vrstu uličnog nasilja, čak šta više, bili su bespomoćni. Tiho i ćutke su napuštali kino sale.
Bonnie i Clyde, koliko god bili simpatični, uvučeni u policijsku zasjedu, morali su umrijeti.
A nasilje? Ono nije prestalo nikada!
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba) 

srijeda, 30. kolovoza 2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Vatrogasci





U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, u stvari, dodatak materijalu kojega je g. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz historiografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost.
Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca
Godina 1880. smatra se godinom početka vatrogasnog zbora ili čete u Mostaru. Imena prvih članova čete, međutim, nisu poznata, a nisu poznate ni prve akcije na gašenju požara sve do 1885. godine. Sve se ovo vidi i u obimnoj informaciji o prvim godinama vatrogasnog društva, koju je početkom 1905. godine objavio mostarski list Osvit. Informaciju je napisao jedan od prvih zapovjednika vatrogasne čete ing. Karlo Köhler. Poslije pet godina, 25. avgusta 1885. godine, održana je skupština vatrogasnog društva. Godine 1891. o vatrogasnom društvu je pisao Karlo Peez u svojoj knjizi Mostar und sein kultur Kreis (Mostar i njegova kultura) i rekao da je društvo utemeljeno 1885. godine i da ima 25 članova utemeljivača, te da ima 50 podupirajućih i 30 izvršujućih članova. Raspolaže sa dvije velike štrcaljke, jednim pomičnim ljestvama, jednim velikim konjskim kolima sa rekvizitima itd.
Kako je već rečeno, na sjednici od 25. avgusta 1885. godine, izabran je predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Mostaru, najviši činovnik austrougarske administracije u Hercegovini, velmožni gospodin Vilim Plemeniti Sauerwald, okružni predstojnik, za podpredsjednika je izabran Mate Mikačić, za blagajnika Dimitrije Bilić, za sekretara Ante Baukovac, koji je bio i sekretar Okružne oblasti. Za priglavnike su izabrani Folgar, potkonzul i okružni načelnik, blagorodni gosp. Ibrahim beg Kapetanović, te njegovi pomoćnici Risto Bilić trgovac, Ivan Ač (Acs) dimnjačar, Brandsteter, gostioničar, zatim Novak nadcestar i Dragutin Fogaršer advokat.
Na sjednici od 29. avgusta, kako je tada pisao Novi hercegovački bosiljak, jednoglasno je izabran Miloš Komadina, inžinjer, ˮzapovjedajućim pompieromˮ, Julije Stagner podzapovjedajućim pompierom i Markulin priglednikom strojeva.
U Službovniku Dobrovoljne vatrogasne čete u Mostaru, koji je štampan u štampariji Vladimira M. Radovića 1896. godine, na 24 strani tog Službovnika upisano je na njemačkom jeziku odobrenje za njegovu upotrebu, koje je izdato 25. decembra 1895. godine i tako DVD dobija svoj statut.
U listu Glas Hercegovca od 28. avgusta 1896. godine navode se imena članova utemeljivača DVD, koji su darovali veću količinu novca (forinti). Među njima su bile visoke ličnosti grada Mostara, trgovci, zanatlije i ostali, kao što su: Mujaga Komadina, Stojan Kablar, Miho Dugonja, Mate Mikačić, Muhamed beg Alajbegović i drugi.
Koliko se zna, prve prostorije u kojima je društvo smješteno nalazile su se u velikoj zgradi u Bišćevića sokaku, gdje je bio izrađen i drveni toranj za vježbe. DVD je osim gašenja požara (poznati požari, kako je pisalo u Glasu Hercegovca, su bili u Brankovcu – Kruljeva kuća, na željezničkom vozu Metković – Sarajevo, u magazi Izaka Hajona i dr.). Jednu od poznatih vježbi vatrogasci su izveli 20. aprila 1890. godine na Rudolfovom trgu (sada Trg 1. maja). Zahvaljujući podvizima vatrogasaca, posebno u gašenju požara u mahali Luka i spašavanju objekata i ljudi izražena je velika zahvalnost vatrogascima, a posebno zapovjedniku Milošu Komadini.
Tadašnji gradonačelnik Mostara Ibrahim beg Kapetanović insistirao je da se Milošu Komadini dodijeli ˮUsrdba zahvalnost za njegovo požrtvovanje u korist gradaˮ.
Gradsko vijeće veoma je cijenilo aktivnosti Miloša Komadine pa ga je proglasilo počasnim građaninom Mostara.
Ovim završavam moja sjecanja na pojedine dijelove mostarske šaršije, od prije pedeset godina.
Do neke druge prilike.
Slika 1 – Vatrogasna kula, 1910.
Slika 2 – Vježba vatrogasaca ispred džamije Fatime kadun, 1900-ih
Slika 3 – Zajednička slika vatrogasaca DVD Mostar, 1890.
Slika 4 – Odred vatrogasaca DVD Mostar, 1914.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago


(Novasloboda.ba)

Crno bijelo u koloru




Kada razmišljamo o prošlosti, najčešće je zamišljamo crno-bijelo. Na kraju krajeva, većina slika koje potiču iz prve polovine 20. vijeka su monohrome, i na osnovu toga lako se da pomisliti da boja tada nije ni postojala.
Zahvaljujući umjetnici Marini Amaral, iz Brazila, sada možemo istoriju gledati kroz potpuno novi objektiv, u zapanjujuće lijepim bojama. Kombinacijom svoje fascinacije istorijom i interesom za photoshop, Marina nam prošlost donosi na jedan nov i šaren način. Efekti sa njenih fotografija stvaraju nam jedno novo, intimnije prikazivanje istorije, a savremenoj publici omogućava da se sa prošlošću poveže na jedan dublji i emotivniji način..
Kako to umjetnica kaže na svojoj web stranici: „Kada pogledamo fotografiju u boji, veoma lako se stvara utisak da i mi lično proživljavamo taj, određeni trenutak.
U galeriji u prilogu je izbor od nekoliko crnobijelih fotografija u koloru sa njene internet stranice, a pogledom na njih, postaje jasno šta je umjetnica htjela da kaže gornjom izjavom.
Više fotografija na web stranici umjetnice, ili na njenoj facebook stranici: Marina Amaral.
(izvor:borepanda)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

utorak, 29. kolovoza 2017.

Granica starosti


(Ne zavidi mi samo zato što sa 65 izgledam još tako dobro)

Ili: Zašto 65-godišnjaci danas nisu stari?

To je vrijeme upoznavanja jedne nove životne faze, između radnog vijeka i starenja

U razvijenijim zemljama 65. godina uvijek označava početak starosti. Posao se privodi kraju, dobijaju se popusti za vožnju autobusom, za karte za utakmice i druge manifestacije, ljudi čak i sami sebe počinju posmatrati kao finansijski teret, a ne kao prednost društvu i državi. Većina takvih, u poređenju sa radnim stanovništvom, opterećenje je za politiku, koja brine o troškovima njihove zdravstvene zaštite i penzijama. Do kraja ovog vijeka, odnos starosne zavisnosti koja prati ovaj razvoj biće sve veći. Pesimisti predviđaju „srebreni cunami“, koji će radne ljude dovesti do bankrota. Postavlja se realno pitanje „Da li i dalje ima smisla one sa 65 godina smatrati starim“?
Oksfordski riječnik engleskog jezika riječ „star“ definiše kao „nekog, ko je dugo živio“. To ilustruje smisao sa pratećom frazom „Star čovjek leži na jastucima“, stara osoba je ona koja je učinila sve korisne doprinose koje je mogla doprinijeti društvu, i sada miruje. Kada su prvi put u istoriji uvedene penzije, a bilo je to 1880. tih godina u ondašnjoj Pruskoj, to je bila fer definicija za nekog ko je bio stariji od 65 godina. Mnogi ljudi tada nisu ni doživljavali mnogo godina života iza te godine. Oni koji su radili do tog perioda, rijetko su bili dobrog zdravlja. Danas su mnogi 65. godišnjaci zdravi i još uvijek aktivni. Primjer Donalda Trumpa koji sa 71. godinom može učiniti još dosta stvari, a nije star, niti je to Putin sa njegovih 64, koji će u oktobru također napuniti uslove za dobijanje popusta u vožnji autobusom. I pored svega, vlade i poslodavci i dalje granicu od 65 godina smatraju kao granicu iza koje se ljudi smatraju „starim“, neaktivnim i ekonomskim opterećenjem. U nekim zemljama za takve osobe čak postoji izraz „staro gvožđe“
To je pogrešno iz tri razloga: Prvo, što je pojam „star“ relativna stvar. Očekivana životna starost je premašila gornju granicu iz vremena Otto von Bismarcka, pionira pruskog državnog blagostanja. Danas prosječni 65. godišnji Nijemac može očekivati da će živjeti još 20 godina. Tako je i u većini drugih bogatijih država, a to znači da se pojam star pomjera za kasniju dob, nego što je to bilo ranije. Drugo, pojam nosi osnovnu implikaciju u vezi sa zdravljem i onim što se podrazumjeva pod pojmom fit. Očekivanje zdravog života je poraslo u tandemu sa očekivanim životnim vijekom. Stoga je danas za mnoge 70, ono što je nekada bilo 60. Treće, većina mlađih od 65 želi da duže ostane aktivno uključena u zajednicu i ekonomiju. Malo njih želi penzionisanje u onom izvornom smislu, što podrazumjeva povlačenje iz društva u cjelini. Mnogi žele da nastave sa radom, ali pod drugačijim uslovima nego ranije, tražeći više fleksibilnosti i malo manje sati rada.
Sve ovo ukazuje na to da su životne faze prije svega socijalne konstrukcije. Riječi poput „star“ i „penzionisan“ su signali za stvaraoce politike, kako da se ponašaju prema starim ljudima, a onda tako postupaju vlasti, preduzeća i poslodavci. U tri faze životnog modela: djeca uče, odrasli rade, a stari miruju, ima za rezultat da većina institucija 65. godinu i dalje tretiraju kao graničnu tačku socijalne i ekonomske korisnosti. Starenje je postepeni proces, kojeg ljudi doživljavaju na različite načine. Dok se neki osjećaju stari sa 65, većina ih ne smatra tako.
Priznanjem da postoji nova faza života, između punog radnog staža i starosti, pomoglo bi svima da više iskoriste taj novi, duži dio životnog vijeka.
(izvor:economist)

(prevod:spagos)


Održavanje ugleda


Ošišati ogradu, pokositi travu, šta taj zadatak znači, to znaju samo oni koji tako nešto imaju oko kuće.
Nije baš jednostravno, ako se za taj posao odluči Jason Buckton, u jednom parku u Cirencentru, oko 150 kilometara sjeverozapadno od Londona, u Velikoj Britaniji. Naime, on je po zanimanju vrtlar i ima zadatak, zajedno sa još jednim kolegom, ošišati, možda najveću živu ogradu na svijetu. Dva čovjeka za posao oko ove monstrum ograde od otrovne tisovine, visoke 10 metara, široke 4,5 metra, a duge 130 metara, imaju posla najmanje dvije sedmice. Ograda štiti imanje jednog lorda, koji im za godišnje održavanje ograde plaća 6.600 eura. A to je za njegovo lordstvo pitanje održavanja i njegovanja ugleda.
Ograda oko imanja je posađena daleke 1710. godine.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

ponedjeljak, 28. kolovoza 2017.

Na krilima nostalgije

kafa u tišini

Dvije gracije sjede u kafeu "Gans am Wasser", na Moll jezeru u West parku u Münchenu. Dvije patke istovremeno plove svojim putem, špartajući zelenom vodom jezera. Jedva da ljeto može biti ljepše, ali za to, ipak je potrebno pronaći jedno ovako idilično mjesto. Sam kafe ima multikulturnu atmosferu: Suncobran odiše dalekoistočnom srećom, a stolice u bašti i drvena burad su domaći.
Mladi vlasnici kafea "Gans am Wasser", kako se može pročitati na njihovoj web stranici, odrasli su u West parku. Ovim šarmantnim kafeom žele ponovo oživjeti jedno magično mjesto njihovog djetinjstva.
Uz nostalgiju je neizbježno povezan i ljetni pljusak. Čak i za taj slučaj su se dobro pripremili. Stara stabilna tenda i u tom slučaju pru#a zaštitu gostima.
A prije toga, ako nema kiše, još uvjek postoje sjajne zvezde i prelijepe posjetiteljke.
(izvor:sdz)

(spagos)

Svijet je čudesno mjesto: Labudovo jezero


Labudovi, kad je u pitanju njihov životni prostor, ne znaju za šalu. Ako neki od pripadnika iste vrste ugrozi njihovu teritoriju, može doći do borbe na život i smrt.
U tom pogledu je francuska trupa „Tutu“ imala puno sreće. Njihova smiješna oprema za predstavu „Labudovo jezero“, koju su izvodili u okviru Fringe festivala, jednog šarenog kulturnog festivala u Edinburghu u Škotskoj, prošao je bez nasilničkog napada labudova, na idiličnoj obali St. Margaret jezera.
Pernata publika je njihov nastup očigledno prihvatila sa potpunom nezainteresovanošću.
Samo jedan golub je reagovao, ne mogavši trpjeti ovakvu vrstu nastupa, i iz protesta odletio s lica mjesta. Što bi kod nas rekli „Moda od laboda“!
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

nedjelja, 27. kolovoza 2017.

Divanhana za sjajan kraj "Mostarskog ljeta 2017"





U prisustvu velikog broja gostiju, na platou ispod Starog mosta sinoć je sjajnim koncertom benda Divanhana, završeno ovogodišnje “Mostarsko ljeto 2017”, koje je brojnim sadržajima obogatilo mostarsku kulturnu scenu.
“Mostarsko ljeto 2017” službeno je zatvorio dr. sc. Eašid Hadžović, ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade HNK-a, obećavši veću pomoć, koja je omogućiti još bolju kulturnu promociju Mostara.
Organizatori “Mostarskog ljeta”, Centar za kulturu, Narodno pozorište, Pozorište lutaka, Narodna biblioteka i Muzej Hercegovine i čelni ljudi ovih institucija Senad-Pici Suljić, Almir Mujkanović, Edin Kmetaš, Rasim Prguda i Asim Krhan priredili su više od 30 različitih sadržaja, od koncerata, izložbi, predstava, promocija, poetskih večeri, festivala plesa i brojnih drugih sadržaja, koji su privukli veliki broj posjetilaca i proizveli sjajne reakcije, dokazavši da je Mostar bio i ostao grad kulture.
Medijski pokrovitelji su Nova Sloboda, Mostarski.ba, Radio Gradska Mreža, Bljesak.info, Starmo,RTM, City TV, i Haber.ba
Divanhana je sinoćnjim koncertom završila ljetnju seriju koncerata u okviru turneje “Zukva Tour 2017”. Članovi benda Naida Čatić (vokal), Neven Tunjić (klavir), Nedžad Mušović (harmonika), Azur Imamović (bas gitara), Rifet Čamdžić (bubanj) i Irfan Tahirović (udaraljke) zaslužili su ovacije na otvorenoj sceni prisutnih.
(NovaSloboda.ba)

(fotosi:mostarski.ba)

Prolazna ljepota


Iako na prvi pogled ovo američko ostrvo izgleda privlačno, pristup na njega je vrlo opasan.
Slika pješčanog malog ostrva u tirkizno plavom Atlantiku djeluje kao da je izišla ispod kista nekog umjetnika. Koliko god izgledalo zavodnički, ovo ostrvo, koje se nalazi ispod južnog špica Hatteras ostrva, ne može se pronaći na karti, pa čak ni na Google. Konačno, ovo ostrvo je staro svega nekoliko dana.
Nastalo je kao rezultat borbe dva giganta. Pred obalama Sjeverne Karoline sudaraju se s juga dolazeća topla Golfska struja, sa hladnom strujom koja dolazi iz pravca sa Labradora. Valovito more, nastalo sudarom dva giganta gura morske sedimente ka pjeskovitoj obali, pa ponekad zbog toga pojavi ovo malo ostrvo.
Novonastalo ostrvo stanovnici susjednog ostrva nazivaju Shells Island (Shell ostrvo), zbog prisustva velikog broja školjki (Shells), koje prilikom nastajanja ostrva bivaju izbačene na površinu.
O nekoj posjeti ili boravku na ovom ostvrvu nema govora, jer, kako god brzo nastane, tako brzo ga i nestane: Talasi koji ga stvore, vrlo brzo ga i progutaju.
(izvor:viewmag)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

subota, 26. kolovoza 2017.

Jedno skoro zaboravljena djelatnost: Klačina


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com, 26. jula 2017. godine, autori Mira Rupcic&Mate Grbavac)

Vrijedan je spomena još jedan nada sve zanimljiv vid narodnog graditeljstva iz prošlosti Hardomilja.
Radi se, naime, o klačini. Danas, nažalost, možemo reć da je taj drevni, stari način dobivanja vapna – klaka zaboravljen.
Priprema klačine je naporan i težak posao. Hardomilje se isticalo po proizvodnji klaka.
Za klačinu se odabire onaj prostor u ogradi gdje se nalazi znatnija količina niskog šiblja i drače koje je najpogodnije za loženje jer daje bogat plamen.U zemlji se iskopa ložište i okruži težim kamenjem koje će izdržati ćemer što će na njega biti naslonjen. Ćemer je zapravo svod iznad ložišta izgrađen od izduženog kamenja postavljenog „na nož“ da se ne uruši, koje će se također pretvoriti u vapno.
Po ćemeru se postavlja čisti kamen vapnenac u manjim komadima, a istodobno se po vanjskom rubu plete plot od šiblja i nanosi zemlja između plota i kamenja što služi kao toplinski izolator, jer se sva količina topline na taj način usmjerava na „zgroćeno“ kamenje. Na vrhu se postavlja jedan dulji kamen što se zove „pivac“, a koji će signalizirati kad se može prestat ložiti. Inače se vrijeme loženja određuje prema količini klačine. Nakon što se klačina upali loži se bez prestanka guranjem šiblja kroz neki otvor „rauljom“ pri paklenoj vrućini. Pri tome ložači, koji se često smjenjuju, moraju na dohvat ruke uvijek imat dostatnu količinu granja kako bi se održavala stalna temperatura od oko 1500 stupnjeva Celzijevih. Ovakav način rada nemoguće je obavit bez veće skupine ljudi  i to je, čini se jedan od posljednjih poslova iz romantičnih vremena kada su se veće akcije u selu izvodile zajedničkim trudom većine seljana.
Hardomiljčani su bili poznati po proizvodnji vapna. Proizvodnja vapna, paljenje klačine, smatra se teškim i mukotrpnim poslom, ali nadasve časnim. To je bio jedini izvor prihoda za neke ljude.
Pored teškog posla, postojala je i druga veselija strana gdje su nastajale šale uz pjesmu i gangu. Tako je nastala pjesma
Plači,goro, eto klačinara,
Teskerčana i ‘Ardomiljčana
Izvor:Mira Rupčić & Mate Grbavac-Hardomilje- Baština u kamenu,2010.


Negdje daleko: Na rijeci Karkara u Kazahstanu











Dolina rijeke Karkara u Kazahstanu nije omiljena samo među nomadima. Danas tu dolaze i mnogi turisti da se dive ovoj netaknutoj ljepoti prirode.
Nomadi u Kazahstanu imaju nekoliko kult objekata koje veoma poštuju. Tu svakako spada i planina Khan Tengri, visine 7.010 metara, na tromeđi Kazahstana, Kine i Kirgistana. To je najviša tačka Kazahstana, a nomadi je nazivaju „Vječno nebo“ - Tengri.
Čak i oni koji nisu planinari, i ne žele da na svoj konto ubilježe jedan vrh od 7 hiljada metara, odnedavno dolaze na ovo simbolično mjesto nomada, u blizinu „Zemlje od sedam rijeka“, u dolinu rijeke Karkara. A tamo se stiže iz grada Almaty (koji se do 1993. godine zvao Alma Ata), trasom dugom oko 300 kilometara prema istoku, do kineske granice, a od Kegdana ka jugu, do malog kirgiškog sela Tyup, u malu slikovitu dolinu.
Ovuda je nekada prolazio put svile.
Sajam u Karkari, ili bolje rečeno vašar, uglavnom mjesto gdje se trguje stokom, egzistira stoljećima i poznat je u čitavoj centralnoj Aziji.
Konji, krave, stada ovaca, sa hiljadam životinja, dovođeni su na visoravan Džihailyau, (Planinski pašnjaci), gdje je bilo dovoljno hrane za stoku, pa je sajam mogao trajati čitavo ljeto. Sajam se održava i danas. Tu se proda i mnogo druge robe. Ponuda se kreće od sitnih zanatskih proizvoda do „Yurtas“, malih mobilnih kuća za nomade.
Od kuda dolazi ime Karkara? Legenda kazuje da dolazi od velikih crnih ptica ždralova, koje u velikim jatima doletijeću u dolinu, pa je i ime nastalo od njihovog kreštanja „karr, karr!“
Karkara nije samo uzbudljiva, nego je ponekad i opasna, pogotovo kada se krene na rafting, ili pođe u ribolov na ribe „Osman“, jedna posebna vrsta pastrmke.
Ljeti mnogi stanovnici gradova Almaty iz Kazahstana i Biškeka iz Kirgistana posjećuju rijeku i kampiraju u kampovima na obe obale rijeke, jedne na strani Kazajstana, a druge na strani Kirgistana. Tamo se opuštaju i čine nešto dobro za zdravlje pijući napitak „Kumys“, tradicionalno piće nomadskih naroda u državama centralne Azije.
Prvi recept ovog pića nalazi se u djelima grčkog istoričara Herodota, gdje je opisao način života Skyta, nomada jahača. Njihovo omiljeno piće je bilo kobilje mlijekao, koje je pripremano lupanjem mlijeka dubokim drvenim posudama (naš stap). Ta metoda se vijekovima nije promjenila.
Baza planinarskog kampa Khan Tengri nalazi se na kazahstanskoj obali rijeke. Odavde se do legendarnog vrha može stići helikopterom za 30 minuta leta. Preko centralmnog dijela planinskog područja prolaze brojne planinarske, jahačke i biciklističke staze.
Na povratku u Almaty, može se zastati na mostu preko velike rijeke Sharin, odakle se može uživati na prelijepom pogedu na kanjon. Naravno, to nije Grand kanjon, kao u Koloradu, ali je barem isto toliko impresivan.
Kolumnu sa slikama, u „Forbes Kazakhstan Magazine“, objavio je bloger Andrey Gndarev, pasionirani planinar i strasni fotograf, koji se sa ruksakom na leđima i dobrim raspoloženjem stalno nalazi na putu, u neke daleke i nepoznate krajeve.
(izvor:web)

Smail Špago
(Novasloboda.ba)


petak, 25. kolovoza 2017.

Tri mlade košćele u Mostaru




Zub vremena učini svoje i čovjeku i prirodi..Vrijeme neumitno teče i ne možemo ga zaustaviti..Tako je bilo i sa starom košćelom u Podkujundžiluku / Kujundžiluku /.
Prije nekoliko godina drvo dotrajale košćele je palo i zamjenjeno je novom sadnicom. Snimak mlade košćele pokazuje da se lijepo razvila na radost svih Mostaraca koji prate i pamte promjene.

Druga mlada košćela, posađena kasnije, nalazi se kod Đikica spomenika u Fejićevoj ulici, kod bivšeg objekta, kafica ''Rock košćela''. Još stoji panj, ostatak stabla. I ona fino napreduje. Ali, mnogi i ne znaju za ovu košćelu.

Treća najpoznatija košćela, nalazi se u Fejićevoj ulici, kod Roznamedžijine džamije i poznate česme ''pod košćelom''. U novembru 2013. je posječena, bila je sva natrula i dotrajala. Slijedeće godine 1. aprila 2014. je nova posađena, koja je nedugo zamjenjena novom sadnicom. I ova nova košćela lijepo napreduje, pod budnim okom Mostaraca. Još kad bi se redovno zaljevala...




Na fotografije i tekst Ajše Šehić Nametak reagovao je mostarski maestro Miodrag Milićević i uz njene fotografije dodao i svoj akvarel Košćele kod Roznamedžijine džamije u Fejićevoj.


tekst i fotografije: Ajša Šehić Nametak/ 24082017

Na Partizanskom ovih dana
















Zahvaljujući Šoletovim slikama, napravljenim 10. augusta ove godine, u prilici smo baciti pogled na trenutno stanje na Partizanskom spomen groblju u Mostaru i ustvrditi, iz godine u godinu stanje je sve gore.
Bez velikih komentara.
Slike govore same za sebe.
Uz napomenu: Godine 2006. Partizansko spomen groblje je proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Fotografije: Sergio Šotrić

(spagos)