Mittwoch, 24. Januar 2018

Svijet je čudesno mjesto: Ljepota potrebe



Za slučaj hitne potrebe? Ni u kom slučaju.
Ono što podsjeća na stakleni hram, predstavlja samo dio svjetske politike i nije zbog toga okružano šarenim cvjećem i zelenilom.
To je samo simbol jednog preokreta. Dok se negdje u svijetu priča, ili mašta, o „građanskoj revoluciji“, u Kini se u poslijednje vrijeme radi na takozvanoj „toilette revolution“. Posebno da turisti, ne bi ubuduće trebali imati straha od tamošnjih sanitarnih „mjesta“.
A ovim ljudima, koji su se zabavili poslom u vrtu, ako prigusti, ipak će potražiti neko malo skrovitije mjesto.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Sitan znamen: Zgrada u Srednjoj ulici


Izlazeći iz ulice Osmana Ose Grebe u ulicu Braće Fejića, poznatu i kao Srednja ulica (u prošlosti se zvala Sauerwaldova, pa zatim Kralja Tomislava) s lijeve strane nalazila se lijepa dvospratnica s lijepo uređenom fasadom.
U prizemlju kuće bila je trgovina mješovite robe, koju su držala dva brata Josip i Ivan Merdžo.
Prije rata, tu je bila trgovina Kraš.
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Dienstag, 23. Januar 2018

Kad koljena izdaju


Došao neki 80-godišnjak u bolnicu. Trebao nešto operisati, a za operaciju su ga morali obrijati u predjelu genitalija. Kad je došla sestra, otkrila ga, ugleda njegov ogromni komad.
- Opa, dedo, to je bila prava stvar – reče smješeći se.
- E, dijete moje, nije to ništa. Prije 10 godina još sam mogao na njega objesiti kantu vode i odnijeti je 100 metara daleko – reče dedo.
- A sad! To više ne možete? - znatiželjno će sestra.
- Ma ne mogu. Izdadoše me koljena!  

Lijeni stvorovi koji jedu mrave


Južni tamandua (Tamadua Tetradactyla) je vrsta mravojeda iz roda Tamandua. Živi na širem podruöju Južne Amerike, istočno od Anda, gdje ga ima u različitim krajolicima, koji su manje ili više pokriveni drvećem.
Najčešće živi usamljen i kreće se po drveću, ali i po zemlji. Glavna ishrana su mu insekti koji formiraju zajednice. Po pravilu, jedno leglo dobija jedno mladunče godišnje. Srodnik mu je i sjeverni tamandua, koji se od 1975. godine smatra posebnom vrstom. Ukupna populacija južnih tamandua nije ugrožena.
Izgleda prilično prijateljski, iako ima reputaciju velikog smrdljivca, koja od njega odbija svaku vrstu neprijatelja. Da li je ovaj smrad povezan sa načinom i vrstom ishrane, još se ne zna. Jede isključivo insekte, a to su mravi, termiti, ali, takođe, i pčele i ose. Prilikom obroka, mora biti veoma brz, jer se ove vrste insekata protiv njega bore ubodima, ali i ujedima kandži u obliku kliješta. Stoga mu obrok mora biti završen za maksimalno pet minuta. Šta je ulovio, ulovio, jer tada mora bježati od gnijezda insekata.
Međutim, mnogo veći neprijetelj mu je čovjek. U Nacionalnom parku Tipins u Boliviji, po kome ovi mravojedi tumaraju besciljno, sada se gradi put, direktno kroz prašumu.
Ekolozi i autohtoni narodi, koji žive u zaštićenom području, strahuju da će prašuma u skoro vrijeme u većoj mjeri biti posječana. Bolivijska vlada ne preduzima ništa ozbiljnije kako bi zaštitila područja istočno od La Paza. Kako naučnici izvještavaju, u stručnom časopisu Current Biology, u ovom Nacionalnom parku je od 2000. do 2014. godine posječana šuma na površini većoj od 46.000 hektara.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovSloboda.ba)

Montag, 22. Januar 2018

Hladne glave protiv zime


Koliko li samo mora biti hladno da se voda na šljemu jednog vatrogasca ovako zaledi.
Vatrogasac iz Hananta u Massachussttsu mogao je ovog dana svoju glavu iznajmiti kao pokretni frižider. Upravo je bio na zadatku gašenja jednog manjeg požara, prouzrokovanog vjetrom, nakon čega je potražio trenutak odmora, pri čemu se sam prvo morao odlediti.
Ne baš tako jednostavno, na istočnoj obali Sjeverne Amerike vođena je prethodnih dana borba sa neuobičajenim talasom hladnoće. Uz prve velike sniježne padavine, došle su oluje i poplave.
U Massachusettsu su temperature pale ispod minus dvadeset stepeni. Vatrogasci su imali pune ruke posla, ali ako njišta drugo, pri tome, su barem zadržali hladnu glavu.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Sonntag, 21. Januar 2018

Promovisana knjiga ”Mostarska Hurqualya: (Ne)Zaboravljeni grad”


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu abrasmedia.info, 20. januara 2018. godine)

”Mostarska Hurqualya: (Ne)Zaboravljeni grad” naziv je knjige koja je sinoć promovisana u Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru.
Na promociji je govorio dio uredničkog tima knjige Marko Barišić i Aida Murtić, te jedna od istraživačica projekta Alina Mateos Horrisberger. Diskusiju je moderirala Vlatka Lučić, koordinatorica Mostar Summer Youth Programa te također sudionica u projektu.
Želeći zabilježiti stanje u kojem se trenutno nalazi arhitektonsko djelo, predstaviti raznolikost stavova koji ga okružuju i kritički promisliti mogućnosti njegovog ponovnog korištenja, grupa mladih iz regije i svijeta, okupljenih oko projekta, pred sebe su stavili cilj prikupljanja narativnih i vizuelnih sjećanja u publikaciji koja bi bila dostupna svima. Tako je nastala Mostarska Hurqualya: (Ne)Zaboravljeni grad.
“Poput grada u gradu”, bila je to “prava igraonica, turbo-svemirska”, “park”, djelo dubrovačkih klesara Brade i Mikela, spomenik koji je “komunizam izgradio za sebe”, “metafora za stari i novi sistem”, i “simbol crvenog terora”. Četrnaest pripovjedača tako su opisali Partizansko spomen-groblje u Mostaru nakon što su bili pozvani da podijele svoje priče, sjećanja, iskustva i fotografije. Spomenik koji je projektirao poznati jugoslovenski arhitekt Bogdan Bogdanović, sagrađen je 1965. u znak sjećanja na Partizane stradale u Drugom svjetskom ratu. Danas je izložen čestim devastacijama te služi kao sredstvo otvorenih političkih obračuna.
Knjiga je tematski organizirana u sedam poglavlja: Prostor, Umjetnost, Simboli, Politika, Historija, Emocije i Budućnost, i otvara dijalog sa fragmentima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Refleksije koje su prikupljene kroz seriju razgovora i susreta vraćaju u središte pažnje kompleksnost svakodnevnog susretanja ljudi i spomenika.

Knjigu besplatno možete preuzeti ovdje.



Negdje daleko: Palata na krovu svijeta









Palata Potala je nekada bila rezidencija Dalaj Lame.
U Lhasi, glavnom gradu Tibeta, tradicionalnom sjedištu Dalaj Lame, na nadmorskoj visini od 3.600 metara, na goloj Tibetanskoj visoravni, nalazi se Potala, nekadašnja rezidencija Dalaj Lame, sagrađena na vrhu svetog brda Putua.
Od kraja 14. vijeka pa sve do 1951. godine, kada je Tibet pripojen Kini, ovom zemljom su vladali Dalaj Lame, “božanski kraljevi”, koji su od 1717. pa sve do 1911. godine i sami bili pod vlašću kineskih knezova. Grad Lhasa je bila središte lamaizma, posebnog oblika budizma koji sadrži mnoge osobenosti domaće Bon religije, karakteristične po izrazitom vjerovanju u zle duhove.
Ime palate na lokalnom jeziku znači Budino brdo. Od polovine 17. vijeka, pa sve do kineske invazije 1959. godine, služila je kao zvanična rezidencija Dalaj Lame, a tada je Tenzin Gyatso, četrnaesti Dalaj Lama, pobjegao u Indiju.
Palatu visoku 117 i dugačku 360 metara, u 17. vijeku je gradilo više od sedam hiljada radnika. Zajedno sa ostalim građevinama, Potala je na kraju postala jedna ogromna rezidencija, koja zauzima oko 130 hiljada kvadratnih metara površine i 1.000 prostorija, koje štite 5 metara debeli vanjski zidovi.
Potala je labirint naizgled beskonačnih oslikanih hodnika, kamenih i drvenih stepenica i bogato ukrašenih dvorana za molitvu sa preko 200 hiljada skupocijenih kipova i slika.
U Bijeloj palati, u sklopu Potale, nalaze se stambene prostorije sveštenika, kao i upravne prostorije, prostorija za seminare i štamparija. U Crvenoj palati se nalaze balzamirana tijela umrlih Dalaj Lama, sahranjenih u pozlaćenim pagodama, od kojih je naviša petog po redu Dalaj Lame, visoka 15 metara, napravljena od skupocjenog tropskog drveta i obložena sa 4 tone zlata.
Izgrađena na vrhu svetog brda na Tibetu, Krovu svijeta, rezidencija “božanskih kraljeva” je pusta već više od tri decenije, ali ona svojom pojavom i danas oduševljava sve radoznale posjetioce.
Politički i vjerski poglavar tibetanskog lamaizma, nekadašnji vladar Potale, poznat kao Okean Mudrosti (dalaj znači okean, a lama mudrost), smrtnik je, koji se, prema Budinom učenju, na putu spoznaje nalazi daleko ispred drugih, i nasljednik je samog Bude.
Dalaj Lama se smatra reinkarnacijom Bodhisattve, bića koje po budističkom učenju zuzima mjesto između čovjeka i Bude. Prema tradiciji, to može postati samo dječak koji se rodi u satu kada Dalaj Lama umre i koga budistički sveštenici izaberu nakon složenog obreda.
Tokom istorije, Dalaj Lama je ispunjavao samo vjerske zadatke, ali je vremenom preuzeo i svjetovnu vlast. Pored njega, postoji još jedan lama sa jako visokim položajem, Pančen Lama, inkarnacija Bude Amitabhe, predstojnik samostana Tashilhumpa.
Iako je sadašnji “Okean Mudrosti” (Tenzin Gyatso) u sukobu sa kineskom vladom, on nikada nije prestao zastupati svoju braću s Tibeta, zbog čega je 1989. godine dobio Nobelovu nagradu za mir, a Pančen Lama je bio čak i član kineskog Kongresa, ali bez ikakvog većeg političkog uticaja.
(izvor:pixelizam)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Samstag, 20. Januar 2018

Nebo iznad Pekinga


Prije samo tri godine zarolali su se prvi bageri na lokaciji novog aerodroma u Pekingu, s sada su grubi radovi već pri kraju.
Projekat je djelo arhitektice Zahe Hadid, koja je preminula 2016. godine.
Aerodrom sa pratećim objektima predviđen je za prihvat do 120 miliona putnika godišnje, i kada bude gotov, postaće najveći aerodrom na svijetu. Do sada je to mjesto zauzimao aerodrom Atlanti.
Prema planu, aerodrom će prve putnike ugostiti već u jesen 2019. godine.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Pola vijeka hardrocka
















Muzički dinosaurusi su još uvijek vrlo moderni, pa čak kad danas žive bez ijednog skandala.
Bore su im kao u granitu uklesane, a kod malo bržih pokreta, ako još ikako, sijede kovrdže im se vrte naprijed i nazad, oko glave.
Ali, hej, dinosaurusi hardrocka imaju još uvijek nešto u sebi, i nakon punih 50 godina, još uvijek su magnet za milione fanova
Zašto su Deep Purple & Co. preživjeli svaki trend muzike, a danas su popularniji nego ikada?
Potreba za autentičnim stvarima raste i sve više se fokusira na brzi način života, smatra nekadašnji urednik časopisa „Hard Rock“ Götz Kuhnemund, sada urednik časopisa „Deaf Forever“.
Ljubitelji hardrocka i metalike nisu uvijek mladi i zeleni, ali ima jedna stvar koju svi dijele, osim ljubavi tvrdih rifova i grubih tekstova, to je žudnja da se izleti iz svakodnevnog života, pa makar to bilo samo na jednom koncertu. Biti divlji, biti čovjek, piti, urlati, izaći iz svakodnevnice, kao nekada njihovi idoli, koji su ispijali whisky sa drogama i hvalili se svojim ljubavnim dogodovštinama.
Ekscesni tipovi, kao Lemmy Klimster (Motorhead, umro 2015.) dostigli su, uprkos svemu, do sedamdesetih godina života, a drugi, kao što je bio Bon Scott (AC/DC, umro 1980.) otišli su još dok su još bili mladi. Već odavno su tvrdi momci promijenili pravac svog razmišljenja, i već dugo taj pravac više nije samo u rukama muškaraca.
Kraljica Metala Doro Pesch (53) kaže kako je prije 30 – 35 godina bila samo šačica žena u hardrocku i metalu, što se, u međuvremenu, čak i u publici, znatno promijenilo. I kaže, kako se ona lično, među muškarcima uvijek osjećala normalno i potpuno prihvaćena od muškaraca.
Još jedna prekretnica: Uvođenje sporta i konzumiranje povrća je novi „Rock'n'Roll, tvrdi bubnjar Metallica Lars Ulrich (54).
A kad se zavrti kukovima, više se ne valja zajedno sa 80 hiljada drugih u blatu, nego se bukira jedno krstarenje brodom „Full Metal“ sa veteranima festivala u Wackenu.
Prije samo nekoliko dana, Deep Purple, sa pjevačem Ian Gillanom, napunio je stadion u Sao Paolu u Brazilu.
Black Sabath (1968)
Značaj: Pretače metala. Oni su svirali muziku koja je kod slušalaca stvarala strah, kao kad gledaju horor filmove
Prodaja: Preko 100 miliona albuma
Skandali: Navodno je bend tokom jedne godine na kokain potrošio 75 hiljada dolara.
Legendarno: Na jednom nastupu 1982. godine pjevač Ozzy Osbourne je otkinuo glavu jednom šišmišu, jer je navodno mislio da je životinja od gume. Pjevač je također otkinuo glavu jednom golubu, kojeg je on, kao simbol mira, donio sa sobom na pregovore oko ugovora sa CBS medijskom kućom. A kad kod ugovora nije krenulo kako treba, ispljunuo je glavu goluba na krilo pregovarača sa suprotne strane.
Mora se poznavati: „Paranoid“, „Iron Man“, „N.I.M.“. Članovi grupe: Tony Iommi, Ozzy Osbourne, Geezer Butler i Bill Ward.
Danas: Prije godinu dana odsvirali su navodno njihov poslijednji koncert u Kelnu u Njemačkoj.
Deep Purple (1968)
Značaj: Sastav važi kao pretača hardrocka. Znak raspoznavanja: rifovi gitare i hamond orgulja
Prodaja: Preko 150 miliona albuma
Mora se poznavati: „Smoke on the Water“, „Child in the Time“, „Black Night“
Skandali: Kao niko drugi, gitarist Ritchie Blackmoore sa vječnim smradom. Tragično: Gitarista Tommy Bolin umro je 1976. godine, nekoliko mjeseci nakon raspada benda. Uzrok smrti: heroin i alkohol. Članovi grupe su se mjenali češće nego kod bilo kojeg drugog sastava.
Danas: Aktuelni album je osvojio 1. mjesto na Chart listi albuma. Petočlani sastav koji zajedno broji 344 godine, ponovo je na turneji. Koncert 8. jula u Mönchengladbachu, Njemačka.
Led Zeppelin (1968)
Značaj: Jedan od najuspješnijih hard rock satava, koji se razišao nakon smrti bubnjara John Bonhama.
Prodaja: Više od 300 miliona albuma
Skandali: Droge u prekomjernoj količini. Jimmy Page: „Prvo je došao kokain, onda heroin“. Dugo se širila glasina kako je pjevač Page, fan okultizma, u pjesmu „Stairway to Heaven“ ugradio satanske poruke. Krajem šezdesetih bend je motorima uletio  i provozao se kroz nobl hotel „Chateau Marmont Hotel“ u Los Angelesu.
Mora se poznavati: „Stairway to Heaven“, „Whole Lotta Love“, „Kashmir“, „Communication Break Down“.
Danas: Stalno najavljivani reunion, a čini se i za 50. rođendan, to je samo kao paket želja. Jedan tribute-band je na turneji, koji svira njihove stvari. U maju u Kelnu.
(izvor:express)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Freitag, 19. Januar 2018

Mornar Popaj napunio 89.





Jedan od najhrabrijih momaka iz crtanih filmova nikada nije izgubio popularnost.
Slavni mornar Popaj se prvi put pojavio u stripu 17. januara 1929. godine. Bio je to Thimble Theatre comic strip, i od prvog trenutka Popaj je naišao na sjajne reakcije. Sutra ovaj snažni mornar čija snaga leži u spanaku slavi 89. rođendan.
Popaj i Oliva su bili stvarni ljudi. Elzee Segar je inspiraciju pronašao u svom rodnom gradu Česteru, Ilinois. Jednooki Frank Roki Figel je bio poznat kao čovjek koji voli da se bije i da puši. Figel je preminuo 1947. godine, a na njegovom nadgrobnom spomeniku piše “čovjek koji je bio glavna inspiracija za Popaja”. Oliva je zasnovana na Segarovoj komšinici Dori Paskel koja je bila veoma visoka i nosila je punđu.
Popaj je kao što je znato ubijedio djecu da jedu spanak, ali u prvoj verziji Popaja njegova snaga nije zavisila od spanaka, već od magične ptice koju bi morao da pomazi po glavi. U verziji 1930. godine Popaj je počeo jesti spanak kako bi postao snažan. Za vrijeme Velike depresije upotreba spanaka je porasla za 33 procenta zbog popularnosti Popaja jer je u periodu velike ekonomske krize narod bio željan hrane koja će im dati snagu. Povezanost spanaka i snage je prvi put objašnjena u jednom medicinskom magazinu iz 1870. godine, uz tvrdnju da spanak sadrži tačno 10 puta više željeza nego što ga stvarno ima. Dakle, sve je počelo od jedne (ne)namjerne laži. A istina je da mišića nema samo od spanaka.

(izvor:express)

Svijet labudova


Ko je nekada, negdje šetao uz jezero po kome plove labudovi, sigurno zna kako pojedini primjerci znaju pratiti šetače, lagano, mirno uzduž staze, kao da su željni društva.
I naravno, pri tome, čovjeku kroz glavu prođe misao, kako je neki od tih labudova u nekom ranijem životu bio vjerni pas.
Ako bi se pratio tome sličan tok misli, onda bi prva pomisao za ovog labuda, koji je ratoborno iskrivio šiju na znatiželjnog šatača sa kamerom bila: „Uh, ovaj je u nekom prošlom životu garant bio kraljevska kobra“.
(izvor:sdz)
 Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Donnerstag, 18. Januar 2018

Wikipedia napunila 17 godina


Šta je wikipedia? Jednostavno, ukucati pitanjeu u Google i odgovor će se pojaviti na stranici Wikipedia.

Wikipedia, najveća svjetska slobodna enciklopedija obilježava 17 godina postojanja.
Pokrenuli su je Jimmy Wales i Larry Sanger koji su ljudima htjeli omogućiti besplatan pristup "svom znanju svijeta" po Wiki principu. Na osnovu zahtjeva konzumenata i njenog proširenja Wikipedia spada u masovne medije. Zahvaljujući procesima kreiranja, kontrole te razvoja i rada volontera Wikiedia spada i u društvene medije. To je najveći leksikon na svijetu, a na petom mjestu je na svijetu po broju posjeta. Sadrži više od 40 miliona članaka na 299 različitih jezika, a njen slogan je "besplatna enciklopedija koju svako može mijenjati".

Wikipedia, jedna od najpopularnijih i najposjećenijih internetskih stranica, pokrenuta je 15. januara 2001. godine.

(izvor:msn)

Grad mrtvih


Har Hamenuchot je najveće jevrejsko groblje u zapadnom Jersalemu. Proširivati se može samo u jednom smjeru – prema dole.
Na tri sprata, trenutno ispod groblja nastaje jedna moderna katakomba U ogromnom sistemu tunela sa liftovima i klima uređajima nastaje mjesto za sahranu do 22 hiljade umrlih, a kako kažu, puno povoljnije, više uštede mjesta nego na površini.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Mittwoch, 17. Januar 2018

Sitan znamen: Zgrada Napretka


Konvikt „Kralj Petar Svačić“ u Mostaru prvobitno je građen kao društveni dom (kasnije Zakladni dom) Hrvatskog potpornog društva u Mostaru.
Već 4. juna 1905. godine zaključuje se kupovina zemljišta (u Liski ulici).
Zgrada je izgrađena 1906. godine, a od 1919. godine se Zakladni dom postupno pretvara u konvikt. Konvikt je radio neprekidno sve do 1942. godine.
Nakon 1945. godine, zgrada služi za smještaj dijela Doma zdravlja.
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Svijet i u svijetu svašta: Najmanji hotel na svijetu?


Neka najsjajnija dostignuća su često neupadljiva, ili daleko od očiju. Kao na primjer ova olupina jedne stare “bube” u nekoj nedođiji. Međutim, ovaj primjer nudi, istovremeno, rješenje za dva goruća problema na našoj planeti.
Prvo: zagađivanje vazduha zbog automobila.
Drugo: nedostatak stambenog prostora širom planete.
Šta bi moglo biti naprednije od pretvaranja jednog zagađivača vazduha, kao što je ovaj davno prevaziđeni folcika, nego pretvoriti ga u hotel, negdje u Jordanu, odakle potiče slika u prilogu, i to u najmanji hotel na svijetu, kako to na tabli uz krntiju tvrdi njegov vlasnik?
Upravo tako. Ništa!
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Dienstag, 16. Januar 2018

Rekordi za vječnost: 1798. gol Sigurdssona za reprezentaciju Islanda


Islandski reprezentativac u rukometu Gudjon Valur Sigurdsson (38) na utakmici Euro 2018, protiv Hrvatske u Splitu, postigao je novi svjetski rekord u broju golova postignutim za reprezentaciju.
Kod gola za rezultat 17:23 islandski reprezentativac je samo nakratko podigao stisnutu pesnicu i nastavio dalje sa igrom. Utamica je na kraju završena pobjedom domaćina 29:22.
Bio je to pogodak za knjige istorije, koji je za trenutak utišao gromoglasnu dvoranu u Splitu.
U njegovoj 343. utakmici za reprezentaciju Islanda, golom broj 1798 prestigao je dotadašnji rekord Petra Kovacsa, koji je za reprezentaciju Mađarske igrao sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, i reprezentativnu karijeru završio sa postignutih 1797 golova.
Sigurdson je istovremeno i najbolji strijelac Evropskih prvenstava, gdje na vječitoj listi vodi sa 262 gola sa deset prvenstava, ispred Nikole Karabatića, reprezentativca Francuske, sa 229 golova.
Za reprezemntaciju Islanda počeo je igrati sa 19 godina, sa kojom je 2008. osvojio olimpijsku srebrenu medalju, a 2010. bronzu na Evropskom prvenstvu. Sa njemačkim Gummersbachom je osvojio Ligu šampiona, kao i EHF pokal, a sa više klubova bio je prvak države. Trenutno igra za Löwe u rukometnoj Bunesligi.
(izvor:ksta)

(spagos)

Ledeni festival Harbin 2018: Svijet iz bajke od snijega i leda










Ledeni festival u kineskom gradu Harbinu otvoren je prvog petka ove godine. Internacionalni umjetnici stvorili su čarobni svijet od snijega i leda.
Posebno impozantna su umjetnička djela tokom noćnih sati. Ovih dana je u kineskoj metropoli Harbin zima prilično hladna. Temperature se spuštaju na minus 35 stepeni Celzijusa. A za Ledeni festival to su idealni uslovi.
Ovo je 34. put da se održava ovaj festival u Harbinu. Umjetnici iz čitavog svijeta. čija specijalnost su skulpture od snijega i leda, prije otvaranja festivala izveli su završne radove na njihovim figurama. Rezultat, jedan čarobni svijet, koji nije toliko upečatljiv tokom dana, iako je i tada čaroban, a posebno je impozantan tokom noći kad figure bivaju osvijetljene hiljadama boja, što stvara poseban ugođaj.
(izvor:rponline)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Montag, 15. Januar 2018

Dvadeset godina kasnije: Odavle samo u harem


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu National Geographic, 4 januara 2018. godine, autor teksta Nina Strolčić, autor fotografija Sulejman Bijedić. Fotograije na linku ispod teksta.)

20 Years Later, a Bosnian Returns to His War-Scarred Home
Sulejman Bijedić fled Bosnia and Herzegovina as a child. After the war he visited to his ancestral village to document life.
During the Bosnian war, many of the houses and cultivated fields were burned in the village of Počitelj, where photographer Sulejman Bijedić's family is from.

By Nina Strochlic
Photographs by Sulejman Bijedić

Even though he left Bosnia at age 5, Sulejman Bijedić still remembers playing at grandparents’ house and his father throwing him into the Neretva river to teach him to swim. He remembers the sounds of gunshots and chaos on the streets and his father being taken to a prison camp. He remembers being driven to a port in Croatia and, at night, boarding a ship to Italy. Sometimes the noise of a plane or a siren will bring back these memories.
In 2016, Bijedic flew from Italy to his mother’s village with a camera. He'd visited with his parents when he was younger, but this time he came alone. He wanted to document the Muslim community who remained in Počitelj and those who returned after the war. Bijedić called the project Odavle Samo U Harem—a phrase he heard a town elder say, which means “From here only to the cemetery.”
The suburbs of the village are full of gomile, stones piled as high as 15 feet. Ancient legend claims they cover the bodies of Greek soldiers who died of the plague during the Ottoman wars.
  A water supply system was only recently installed to reach the houses in Počitelj. Before that, rain water and hand wells were the village's water source.
The imam of the village prepares for Friday prayer. During the war, Serb and Croat forces massacred Muslim Bosnians—known as Bosniaks—in an ethnic cleansing campaign.
Zulfo, a village elder, is the guardian of endless anecdotes about the people of the village. He knows by heart the family trees of those who have lived on this land for centuries.
Fata is slowly getting blind. She spends most of her day in front of the window light. When I ask her to tell me about the war she says she does not remember anything about those terrible days, but we both know that it is not the truth. 
  His mother’s childhood stories painted Počitelj as an idyllic town filled with pubs and restaurants and surrounded by nature. What he found was a village destroyed by the war being fought between Orthodox Bosnian Serbs, Catholic Croats, and Muslim Bosnians after Yugoslavia broke up in the 1990s. Local industries had collapsed, leaving unemployment high and social tensions strained. Trash floated on the Neretva river.
But each summer, members of his generation return from across Europe to reconnect with their ancestral homeland. “Their parents do not want their children to lose touch with their origins, their language, and the family,” Bijedić says.
Coming home is a fraught process for refugees. Even decades after the war has ended, soccer clubs, shops, and neighborhoods are segregated by ethnicity in towns across Bosnia and Herzegovina. [Read about Sarajevo's last lunar clock timekeeper.]
A peace agreement was struck in 1995, and by the late 1990s the international community began pressuring refugees to return to Bosnia. This would bring much needed economic help and also prove that newfound reconciliation policies were working, says Hannes Eisporn, a humanitarian who studied Bosnia’s returnees while pursuing a master’s degree at Oxford in 2016. When people return home after a war, he says, they “are voting with their feet and giving confidence that state is functioning again.”
But getting back is just the first step. Then begins the process of reclaiming their land, rebuilding their houses, and mending relationships. Military escorts followed United Nations-chartered buses filled with returnees, and legal assistance was offered to returnees. The ground had been laced with mines and buildings had been booby trapped.
Animosities were still fresh. Returnees were persecuted and even shot at, particularly in areas where the ethnic composition had changed during the war. As recently as 2015, people have been physically attacked for returning to their homes in northern Bosnia. More than 7,000 people are still living in temporary centers across the country.
In 2004, the 1 millionth refugee returned home to Bosnia and Herzegovina. But the average returnee is old or retired, says Eisporn. Often, they keep a house elsewhere in Europe and go back and forth to their villages in Bosnia. With few economic opportunities, young people don’t want to making a permanent return to their parents' land.
In Prejidor, where Eisporn did his research, the city remains divided. The shops in the center are owned by Serbs, and there were few Muslims living in their original quarter. A couple new houses had been built by returnees who live there seasonally. It felt, he says, like a ghost neighborhood. “They return to their villages, but then you have two different villages with no real interaction between them.”
As the years progress it gets more difficult to return. Eisporn takes issue with the terminology used by the international community to describe going home. “Repatriation is this notion that people return to patriat—the homeland [in Latin],” he says. “It doesn’t take into account that the country itself changes. The home changes.”
For returnees to make a smooth transition they must gain economic and political power, Eisporn concluded in his research. But the plans to build a diverse nation didn’t materialize on a local level in Bosnia. “It’s a frozen conflict,” he says. “It’s not something that’s been overcome.” The need for integration after conflict is something that will have to be addressed places like Iraq and Syria, says Eisporn, who now works for the NGO CARE in Iraq.
But even for those unable to move home, a visit can heal old wounds. When Sulejman Bijedić returned to his mother’s town, he met an elder named Abdulah Boškailo who instinctively understood the young photographer’s quest. When Boškailo was dying, his family tried to move him into a hospital and each time he refused, telling them: “Odavle samo u harem.”
This attachment to the land resonated in Bijedić. “Being born in a place with which you are not able to have direct contact and growing up in a foreign country is not an easy thing for anyone,” he says. “It is like not having a solid foundation beneath your feet.” His elderly friend helped him regain that foundation, and instill pride in his homeland. He took the translation of Boškailo’s saying—”from here only to the cemetery”—and turned it into a photography project.
“The war does not end on the day the soldiers stop firing,” says Bijedić. “For many people that is just the beginning, because they will have to carry the consequences of the war for a lifetime, or worse, for generations.”

Fotografije na linku ispod.

Opis ispod fotografija:

During the war, when men and boys were being deportated to concentration camps, many used the woods as a hideout. Some of them remained hidden for months before finding an escape route.
  Only a few children are left in the village. Many don’t want to work the land as the tradition dictates, but the education costs are very high for their families. "Their future is uncertain," says Bijedić.
  The remaining original inhabitants of the village have known the horrors of war and a lifetime of sacrifices.
On Fridays, the day of prayer for Muslims, the mosque fills with worshippers. The imam's sermons encourage peaceful coexistence with neighbors from different ethnicities
  Meals are prepared almost exclusively with what is produced off the land. The villagers only buy what they cannot grow themselves.
  Počitelj was built in 1383 by the Bosnian King Stjepan Tvrtko. Its historic center, a UNESCO World Heritage Site, is almost unchanged since then.
  In the summer the village is full of a new generation that grew up overseas because of the war. They're called "the diaspora teens."
  A new mosque stands on the ruins of the previous one, which was destroyed during the war.
A man has a moment of meditation after a prayer. 
  A teenager plays with a child in front of a herd of sheep.

You may see more of Sulejman Bijedić's work on his website and follow him on Instagram.

Nina Strochlic is a staff writer covering culture, adventure, and science for National Geographic magazine.


Konačno dvadeset


Japan po 70. put časti jednim praznikom sve one koji postaju punoljetni.
Punoljetstvo je, inače, jedna malo teža stvar. U Turkmenistanu, Vijetnamu i Uzbekistanu punoljetni su oni koji su napunili 16 godina, i to je mnogo brže, nego recimo za one u Lesotu, Swasilandu ili Singapuru, gdje je neko punojetan tek kad napuni 21 gdinu. Čak ni u SAD nije svako baš siguran kada je punoljetan, jer se to razlikuje od jedne do druge savezne države. U državi Utah je to sa 18, u Alabami sa 19, a u Mississipiju sa 21.
Uglavnom, u svim zemljama su jedinstveni da se punoljetnost na neki način mora proslaviti. A toga nikad nije dovoljno u jednom kratkom ljudskom životu.
U Japanu je prije tačno 70 godina uveden „Seijin no Hi“, jedan zakonski praznik u čast svih onih koji postaju punoljetni. A to se održava početkom januara, svake godine za sve one koji od 2. aprila prethodne godine, do 1. aprila tekuće godine pune 20 godina. Znači, oni koji će 2. aprila 2018. napuniti 20 godina, to će proslaviti tek iduće godine u januaru.
Drugi će to moći proslaviti u okviru „Seijin shiki“ ceremonije, koja podrazumjeva, da zvanično mogu popiti piće u gostionici, ili zapaliti cigaretu na javnom mjestu.
Naravno, učestvovati na izborima i voziti auto mogu sa napunjenih 18. godina.
Slično kao „Dan okeana“, „Dan respekta pred starenjem“, „Dan sporta“, tako je i „Dan punoljetstva“ u Japanu sastavni dio „Happy Monday System“, „Sistem sretnog ponedeljka“, i pada naime u ponedeljak, a po tradiciji, to je drugi ponedeljak u godini, što Japancima predstavlja radost zbog produžanog vikenda.
Više od četvrtine Japanskog stanovništva već je starije od 65. godina, tako da oni mogu stalno, tokom čitave godine, slaviti „Happy Monday“. Barem teoretski.
Pitanje punoljetstva u svijetu je, inače, diskutabilna stvar. Ovdje se moraju spomenuti 11. godišnji dječaci koje Shamani u to ime šalju u područja vječnog leda (kod Inuita na kanadskom Baff ostrvu). Ili, 13. godišnjaci, koji na očigled njihovih očeva bivaju ubadani od strane ogromnih mrava u području Amazona u Brazilu. Dalje, 16. godišnjaci, koji goli preskaču preko kastriranih volova kod Hamara u Etiopiji. U igri su još i igle za kosu, lijane u džungli, rezanje zuba, puštanje krvi, sveta ulja, sve to igra veoma važnu ulogu u pogledu punoljetstva.
Pri tome je zrelost, u suprotnosti sa punoljetstvaom, nešto što neki puno ranije, ili nikad ne dostižu.
Ili, ako sami sebe proglašavaju genijem.
Takvi „deposito cornuum“, ili odbacivanje rogova, i posljedice toga mogu mogu se na kraju krajeva jednako osjetiti, od Majorke do Japana, kao i od Washingtona do Turkmenistana.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

Sonntag, 14. Januar 2018

Posjeta s razlogom: Vaso Vreća, najstariji živi igrač Veleža




Vaso Vreća, jedini najstariji živi igrač iz generacije Veleža 1952 godine, nalazi se na liječenju u KB “Dr. Safet Mujić”, gdje su ga danas posjetili posjetili Enes Vukotić, autor dvije knjige o Veležu, i Emir Krpo, urednik sportske rubrike portala NovaSloboda.ba.
Iako oronulog zdravlja, Vaso ne može a da ne priča o fudbalu, posebno o Veležu, svojoj velikoj ljubavi.
“Prije nego što sam došao u Velež, igrao sam u Sarajevu za Milicionar. On je bio republički ligaš Bosne i Hercegovine. To je bilo 1952 godine. Potom sam došao u Velež, čiji sam dres nosio do 1955 godine. Nije bilo nikakva razloga da napustim Velež, ali u Stocu živio sam sa familijom i vratio sam se u Stolac, gdje sam imao imanje i kuću. Tu sam ponovo zaigrao za Iskru”, priča Vaso Vreća, najbolji strijelac Herecgovačke zone svih vremena.
Vaso zbog podmaklih godina i bolesti ne može ići na utakmice, ali prati sve što je vezano za Velež.
“Velež je uvijek bio rasadnik velikih talenata. Iskreno želim da se Rođeni što prije vrate u Premijer lig, gdje mu je i mjesto”, kaže Vaso, kome smo poželjeli brz i uspješan oporavak.
(NovaSloboda.ba)