Montag, 31. Mai 2021

Rođeni, povratak u Evropu




Povratak u Evropu najvećih sportskih izbjeglica: Kraj Veležovog 33-godišnjeg mračnog doba

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba dana 30. maja 2021. godine, autor je Rijad Durkić)

Bilo je to neko posve drugo vrijeme, druga država, drugačiji grad, samo su emocije na Neretvi prema nogometu bile i ostale slične. Mostar je bio grad Veleža i Starog mosta, a dolazili su dani i godine koji su željeli poništiti sve to.

Dosta je onih koji se i danas, skoro 33 godine kasnije, sjećaju te decembarske srijede 1988. godine i revanš utakmice trećeg kola tadašnjeg Kupa UEFA. Ponos Mostara i cijele Hercegovine tražio je iskupljenje nakon poraza od viceprvaka Škotske, tada vrlo jakog Heartsa, na njegovom Tynecastleu s velikih 3:0.

Po preokret trener Rođenih Enver Marić na teren je tada poslao jak sastav. Na golu je bio Vukašin Petranović, na bočnim pozicijama Mili Hadžiabdić i Goran Jurić, u zadnjoj liniji su bili Ahmed Gosto, Veselin Đurasović i Zdenko Jedvaj. U veznoj liniji igrali su Anel Karabeg i Vladimir Gudelj. Po desnom krilu nije bilo Seje Kajtaza pa je igrao Zijad Repak, u sredini napada prijetio je Predrag Jurić, a na lijevom krilu je carovao miljenik mostarske publike, Semir Tuce. U drugom poluvremenu zaigrao je i Meho Kodro.

Da se čudo može desiti 20 hiljada navijača na stadion pod Bijelim brijegom uvjerio je Tuce zabivši gol u 31. minuti. Nada je živjela do 65. kad je izjednačio Mike Galloway, a gol za pobjedu Veleža, koju su tada sportski novinari nazivali pirova, na samom smiraju utakmice postigao je Vladmir Gudelj.

I tu je bio kraj, kraj nade u evropsko proljeće u Mostaru, ali možda i kraj zlatnog doba grada na Neretvi. Možda je s posljednjim zviždukom talijanskog arbitra Carla Lonhija završio i jedan sretan i bezbrižan period za kultni crveni klub, njegov grad i sve one kojima su Rođeni bili dragi.

Da je neko te prohladne jesenje noći kazao nekom od tih 20 hiljada navijača na stadionu ili bilo kojem ljubitelju najvažnije sporedne stvari na svijetu u tadašnjoj Jugoslaviji, da će Velež narednu evropsku utakmicu igrati tek za 33 godine pogledali bi ga blijedo, a nakon smijeha bi ga poslali u neku stvar ili mu makar kazali da je za Domanovića. Domanovići su u Mostaru ono što je u Sarajevu Jagomir.

Ipak, taj neki zamišljeni lik, očito jako vidovit, bio bi u pravu. Iza Veleža bilo je jedno sretno doba, mostarski klub redovno je bio u vrhu tabele superjake jugoslovenske lige igrajući atraktivan napadački nogomet s igračima iz svoje škole, reklo bi se san svih nogometnih snova. Velež je još godinama bio klub s najviše evropskih utakmica od svih klubova iz Bosne i Hercegovine.

Dolazile su godine tuge. Prvo je klub napustila najveća zvijezda, u "pečalbu" je otišao jedan od najboljih igrača lige, majstor driblinga i udarca lijevom nogom - Semir Tuce. Nakon njega brzo su se po Evropi rasuli i ostali Veležovi dragulji, a klub je narednih sezona tavorio u sredini tabele ili pri njenom dnu. Ipak, vijesti mimo zelenog terena bile su još gore, nestajala je zemlje u kojoj je Velež bio velik i jak, Mostar će kroz surovi rat i agresije postati posve drugačiji grad, a klub će zadesiti teška sudba kakvu ne pamti niti jedan naš sportski kolektiv.

Rat ili ratovi s početka devedesetih od Mostara su napravili razorenu pozornicu posvađanu samu sa sobom. Stari most je završio na dnu Neretve, a koji mjesec ranije Mostarci su na stadion pod Bijelim brijegom, to mitsko mjesto zlatnog doba, odvođeni pod oružanom stražom. Od one utakmice s Heartsom u Kupu UEFA do privremenog koncetracijskog logora na otvorenom, Bijeli brijeg je prošao kratak i tragičan put od samo pet i po godina.

Velež se na svoj stadion pod Bijelim brijegom kao domaćin nikad više nije vratio i to je priča milion puta već ispričana. Izbjegličke godine u podijeljenom gradu provodio je na sjevernoj periferiji, tamo gdje su svoj dom i našle hiljade drugih izbjeglice iz svih dijelova Bosne, a posebno Hercegovine.

U novom kontekstu Velež se nije dobro snašao, Rođeni su jednostavno bili priča iz nekog drugog sistema, vremena kad su bili omiljeni i dobrodošli na svim stadionima. Tranzicija s bratstva i jedinstva iz velike zemlje na sistem konstitutivnih naroda u ratom poharanoj BiH bila je bolna i Velež je stajala prosječnosti u lošoj ligi. Kulminacija su bila dva ispadanja u niži rang te sezone čistilišta, pravog purgatorija kroz bespuća Prve lige Federacije BiH i unutrašnjih sukoba zelenih i crvenih.

U maniri najvećih šampiona koji su se znali dizati iz nokauta, okrvavljeni s poda teturajući, nastavljajući borbu za goli život i pobjedu, mostarski klub nastojao je pronaći neki novi modus vivendi, način kako živjeti po novim pravilima, u drugoj ulozi i novom habitatu. I kao da je uspio...

Bilo bi posve patetično i prozaično Veležov uspon iz drugog ranga bh. fudbala do trećeg mjesta u Premijer ligi i izlaska u Evropu nazvati pobjedom dobra protiv zla, svjetlosti nad tamom ili nešto slično, prije je to uspjeh života i dokaz šta sve živ stvor, a veliki i kultni klubovi su baš takvi, može da preživi, ostane na nogama i pobjedi.

U Mostaru kažu da se i UEFA potrudila da dočeka Velež u velikom stilu, napravivši samo za Rođene posve novo takmičenje - Evropsku konferencijsku ligu. Šalu na stranu, kad za mjesec i po Feđa Dudić kao jedan trener Veleža prvi put nakon 33 godine izdiktira 11 igrača za prvi evropski okršaj, veliki mostarski klub će konačno moći iza sebe da zatvori tužno i turobno poglavlje svoje historije i otvori jedno novo doba.

Možda se Velež nikad neće vratiti iz geografskog izbjeglištva na svoj stari stadion, ali izbjeglice kad su vrijedne i marljive naprave ugodan i novi dom, skuće se gdje im je po mjeri i nastave živjeti po onoj "gdje je dom, tu je i domovina".

Ali iz statusnog izbjeglištva, onog životnog, se pobjedom na malom stadionu u Doboju pored Kaknja, Velež se konačno vratio na svoje - u Evropu.

(klix)

Stari most večeras u bojama Veleža

 



Stari most u Mostaru večeras je obasjan bojama Fudbalskog kluba Velež koji je večeras izborio plasman u Evropu nakon pauze od 33 godine

Čestitke pristižu sa svih strana a oglasili su se i iz Centra za mir i multietničku saradnju Mostar.

“Bravo, Rođeni! Protjerali su ga i rušili, ali nisu mogli ugasiti ljubav, ponos i slavu. Igra Velež, ima Mosta. Čestitke svima!“, naveli su iz Centra za mir i multietničku saradnju.

“Rođeni” su u posljednjem 33. kolu Premijer lige Bosne i Hercegovine slavili rezultatom 0:1 protiv Mladost DK, čime su sezonu završili trećiplasirani na tabeli državnog prvenstva i ostvarili plasman u Konferencijskoj ligi.

Tako su ostvarili prvi poslijeratni nastup u evropskim takmičenjima. Posljednji put Velež je igrao u Kupu UEFA još 1988. godine.

(face.ba)

Ljubazno molimo, pripremite pasoše, uskoro letimo!

 


FK Velež je danas u Doboju kod Kaknja savladao ekipu Mladosti i izborio plasman u Evropu.

Rođeni su golom Vehabovića slavili sa 1:0, te će igrati u Evropi nakon duge 33 godine, što izaziva veliku euforiju među navijačima ovog kluba.

Veležu je danas bila neophodna pobjeda, koju je i ostvario, a mostarski klub je odmah nakon utakmice poslao zanimljivu poruku svojim navijačima.

"Ljubazno molimo sve naše navijače da pripreme svoje pasoše jer uskoro polijećemo", poručili su iz Veleža.

(fkvelež)

Velež ostvario plasman u Evropu

 








FK Mladost - FK Velež 0:1

Stadion: MGM Farm Arena
Sudija: Dražen Marić (Bijeljina)

Strijelci: Vehabović 0:1 (3')

Žuti kartoni: Mahmić (Mladost)

FK Mladost: Velić, Alić, Sadiku, Mahmić, Miljanović, Hrustanović (Begić), Ćerimagić, Vazda, Šarić, Čago (Handžić), Dedić. Trener: Nemanja Miljanović.

FK Velež: Bogdanović, Ćosić, Zvonić, Osmić, Ferreyra (Radović), Ovčina (Pršeš), Hasanović, Radovac, Vehabović (Behram), Brandao (Hajdarević), Georgijević (Zubanović). Trener: Feđa Dudić.


U okviru posljednjeg kola Premijer lige Bosne i Hercegovine FK Velež je uspio da dođe do pobjede protiv FK Mladost i tako obezbjedi evropska takmičenja. Konačan rezultat susreta glasio je 0:1.

FK Velež je krenuo silovito prema golu Mladosti i već u trećoj minuti utakmice stigao do pogotka preko Ede Vehabovića koji je sjajnim udarcem lijevom nogom "ubio pauka" na mreži Velića.

Samo par minuta nakon toga nakon kornera dobro je šutirao Ovčina, ali je lopta pogodila stativu nakon čega možda i u ruku Miljanovića, ali glavni sudija nije svirao jedanaesterac. Još jedna šansa za Velež desila se preko Ćosića, ali je on šutirao preko gola.

Najbolja šansa za Mladost bila je sredinom prvog poluvremena, ali je Sadiku šutirao ravno u Bogdanovića. Do kraja prvog poluvremena Velež je imao još dvije odlične šanse, ali su udarci Hasanovića i Ćosića završile pored gola odnosno u rukama Velića.

U nastavku drugog poluvremena nova prilika za Velež,a ovoga puta ponovo se u prilici našao Hasanović nakon centaršuta Vehabovića, ali je pogodio samo vanjski dio mreže. Ponovo je u šansi bio Hasanović nakon kornera kada je treći put šutirao glavom, ali i ovoga puta pored gola.

Mogao je Velež doći do drugog pogotka u finišu susreta, ali su svoje prilike propustili rezervisti Behram i Zubanović. Do kraja utakmice rezultat se nije mijenjao, te su Rođeni ovom pobjedom uspjeli da kao trećeplasirani osiguraju učešće u Konferencijskoj ligi, novom takmičenju u Evropi.


Široki Brijeg i Zrinjski su bodovno poravnati, a pošto u međusobnom omjeru Široki ima dvije pobjede protiv Plemića, momčad s Pecare tako zauzima četvrtu poziciju.

(sport)

Sonntag, 30. Mai 2021

“Buna na Buni”

 







Ekološko udruženje “Majski cvijet” danas je na događaju, pod simboličnim nazivom “Buna na Buni”, pozvala sve nadležne gradske, kantonalne i federalne organe da konačno zaštite interese građana i trajno zabrane izgradnju minihidroelektrana (mHE) Buna 1 i 2.

Iz tog udruženja ističu kako su građani Mostara sa lokacije Bunskih kanala poslali jasnu poruku da je njihov interes zabrana izgradnje mHE na ovom lokalitetu, te da je potrebno da se hitno donese odluka kojom će se zabraniti izgradnja mHE na Bunskim kanalima, koji su još Rješenjem iz 1970. godine proglašeni zaštićenim dijelom prirode u Zavodu za zaštitu Spomenika prirode FbiH.

“Tokom ove višegodišnje borbe, pokazali smo mjerodavnim institucijama i javnosti kako je naša borba opravdana i da zakonski nije dozvoljena gradnja mHE na ovom lokalitetu. Od Gradskog vijeća Grada Mostara očekujemo da u što skorije vrijeme, a prije usvajanja novog prostornog plana, donese odluku o izmjeni i dopuni postojećeg prostornog plana, kojom bi se iz njega isključila gradnja mHE Buna 1 i 2. Zato sada ponovo šaljemo jasnu poruku da se ova odluka donese u što skorijem vremenu. Takođe, pozivamo Federalno ministarstvo okoline i turizma da se prilikom izdavanja dozvola vodi svim dosadašnjim činjenicama, te da sve odluke donose u skladu sa zakonom”, izjavio je predsjednik Ekološkog udruženja “Majski cvijet” Oliver Arapović.

(NovaSloboda.ba)


Umjetnost optičke iluzije

                         


Zeuxis se smatra najvažnijim slikarom u antičkoj Grčkoj, a njegov kolega Parrhasios koji ga je pratio. Rimski istoričar Plinije stariji ostavio je anegdotu o njima dvojici, koja datira iz 397. pne. Tada su njih dvojica bili konkurenti, ko znati i može prirodnije slikati. Zeuxis je naslikao grožđe koje je izgledalo toliko stvarno da su ga ptice počele kljucati. Zatim je zatražio da se skloni zavjesa koja je prekrivala sliku koju je Parrhasios stvorio. Ali, zavjesa je bila naslikana. Zeuxis je s velikim poštovanjem priznao poraz: iako je uspio zavarati ptice, Parrhasios je, s druge strane, dovodio čovjek do ludila.

Optičke iluzije: čine da se predmeti i živa bića pokazuju trodimenzionalnim

Izlazak iz okvira dvodimenzionalne ilustracije: To je želja i izazov koji je vjerojatno star koliko i slikarstvo. Ključ za stvaranje trodimenzionalnih predmeta ili živih bića, bilo stvarnih bilo zamišljenih, jeste njihovo predstavljanje na posebno sofisticiran način. "Trompe-l'œil" je barokni tehnički izraz za ovaj oblik iluzionističkog slikarstva, od francuskog izraza "tromper", "obmanjivanje" i "l'œil", "oko". Pri tome „obmanjivanje“ u ovom kontekstu zvuči prestrogo, u odnosu na prevaru. Filozof Theodor W. Adorno imao je malo opušteniji pogled na to: "Umjetnost je magija, oslobođena laži istine."


"Bijeg od kritike" (1874) Pere Borrell del Caso prikazuje dječaka koji kao u čudu, kroz okvir slike iz slike izlazi u stvarnost.

Drevni Rimljani znali su slikati zidove svojih vila tako da sobe izgledaju veće i sjajnije. Uz mozaične uzorke, mnogi su domaćini slikom varali kako ostaci hrane i prljavo posuđe prekrivaju pod, samo da bi uživali u užasnutim licima svojih gostiju. A onda je trijumfalni napredak kršćanstva u početku zaustavio daljnje umjetničke iluzije. "Vjerno prikazivati svijet, a ne izazivati iluzije oka, bilo je čak šta više nego poželjno", piše istoričar umjetnosti Florian Heine. „Za kršćanstvo se takav svijet smatrao griješnim. Realn svijet se vratio idealima."


Maestralna igra s perspektivom i naučenim očekivanjima

Oko 1435. godine Jan i Hubert van Eyck stvorili su "Diptih navještenja" za oltarsku sliku u Gentu. Kipovi su zapravo slikani samo u crnim, bijelim i sivim tonovima, trodimenzionalni efekt zasnovan je isključivo na nanešenim sjenama i refleksijama. Grisaille figure je tehnički izraz za "gris" na francuskom "sivo"

Tek u 14. stoljeću došlo je do "povratka u prirodu": umjetnici su ponovo otkrili stare tehnike naturalističkog predstavljanja i razvili nove. Otkriće središnje perspektive u talijanskoj renesansi dalo je umjetnicima, kako objašnjava Heine, „nove alate koji su im omogućili da otvore prostore gdje ih nema, da stvore predmete u kojima postoji samo boja i da generišu kretanje tamo gdje zapravo postoji mirovanje, koje možete vidjeti". Kada je Andrea Mantegna slikao „Camera degli Sposi“ u Palazzo Ducale u Mantovi od 1461. do 1474. godine, reprezentativnu sobu koja nije bila adekvatno određena kao „Komora supružnika“, postavio je prekretnicu. Naslovna slika ovog članka prikazuje prividnu rupu na stropu, koja podsjeća na Panteon u Rimu, ali je ona samo naslikana. Međutim, to je samo mali odlomak iz majstorske igre s perspektivom i naučenim očekivanjima. Budući da je okružen obojenim svodnim rebrima koja pokrivaju čitav strop i temelje se na lažnim arkadama.

Tehnike su tako savršene, da čak i danas padamo na prevaru koju su Jan van Eyck i njegov brat Hubert uspjeli naslikati scenu Blagovijesti na diptihu na Gentskom oltaru 1430-ih. Marija i arhanđeo Gabrijel obrađeni su tako trodimenzionalno uz pomoć sivih, bijelih i crnih tonova i nastalih nabora i sjena, kao i odsjaja da izgledaju poput statua koje stoje ispred niša, anjihova postolja izgledaju kao da strše iznad ivica.

(PM)

(prevod:spagos)

Chelsea osvojio Ligu prvaka

 





Stadion Dragao, Porto, Portugal

Gledalaca: 14.110

sudija: Mateu Lahoz, Španije

Manchester City – Chelsea 0:1 (0:1)

strijelac: Havertz 42.

Manchester City: Ederson; Walker, Dias, Stones, Zinchenko; Gündoğan, Bernardo, De Bruyne; Mahrez, Sterling, Foden.

Chelsea: Mendy; Azpilicueta, Thiago Silva, Rüdiger; Chilwell, James, Kanté, Jorginho, Mount, Werner, Havertz.


Chelsea je u večerašnjem finalu Lige prvaka pobijedio Manchester City rezultatom 1:0 i drugi put postao prvak Evrope.

Susret je odigran na stadionu Dragao u Portu pred 14.110 gledalaca.

Junak utakmice je bio ove sezone često i sa pravom osporavani Kai Havertz, koji je u 42. minutu postigao pogodak vrijedan titule. Prethodno je njemačkom internacionalcu sjajno asistirao Mason Mount.

Poptuno zaslužena pobjeda i titula Chelseaja, koji je tokom meča bio bolji rival, imao bolje šanse, ali je uspio samo jednu da iskoristi. Prije Havertzovog gola dvije prilike nije iskoristio Timo Werner, a u drugom poluvremenu je sjajnu priliku upropastio Kristijan Pulišić.

Odlična partija, sjajna timska igra Chelseaja- od golmana Mendija preko odbrane, do i noćas fenomenalnog, spektakularnog Kantea i na kraju strijelca Havertza.

Iako je City pred kraj susreta gurnuo sve u napad, Chelsea je sačuvao prednost i osvojio drugu titulu evropskog šampiona, prvu poslije 2012. godine.

To je prva titula u Ligi prvaka za trenera Chelseaja Thomasa Tuchela, nakon što je prošle sezone u finalu sa PSG-om izgubio od Bayerna iz Minhena sa 0:1.

City nikada nije osvojio Ligu prvaka, a njegov trener Guardiola ostao je na dvije titule iz 2009. i 2011. godine, koje je osvojio sa Barcelonom.

(sport)

Rijedak prirodni spektakl: Milijarde cvrčaka cvrče iz zemlje


 

Došlo je opet njihovo vrijeme: cvrčci u naletu osvajaju istok SAD. Svakih sedamnaest godina milijarde ovihh sitnih insekata ispuzu na površinu zemlje. Iako prirodni fenomen izaziva entuzijazam kod entomologa, drugi time uopšte nisu oduševljeni

Ono što podsjeća na biblijsku kugu, od čega bi mnogi trebali zadrhtati, zapravo je bezazlen prirodni spektakl: Svakih 17 godina na istoku Sjedinjenih Država izleže se na milijarde cvrčaka vrste Magicicada septendecim (sedamnaestogodišnji cvrčak). To se ponovo dešava baš ovog proljeća.

Kada temperatura u zemlji dostigne oko 18 stepeni Celzijusa, insekti ispuzu iz svojih skloništa u zemlji, u kojem su bili zakopali kao nimfe, slično ličinkama drugih insekata, i to prije 17 godina i tamo se godinama hranili drvenom smolom i biljnim sokovima.

"Oni se popnu na prvo što mogu pronaći i tamo odbace svoj oklop, kako bi prešli u odraslog cvrčka sa mekim, bijelim krilatim tijelom", objašnjavaju entomolozi sa Univerziteta Maryland. "Treba im otprilike četiri do šest dana da se njihov vanjski skelet stvrdne. Zatim lete u krošnje drveća, kako bi se tamo parili."

Ove godine je ovim pogođeno 15 država, a američka prijestolnica Washington središte je invazije. Hiljade insekata sada haraju na travnjaku ispred Bijele kuće. Životinje se također naseljavaju po trotoarima, na ogradama, drveću i grmlju. Prema proračunima, na površini od nešto više od pola fudbalskog igrališta, trebalo bi se u prosjeku nalaziti oko milion i po cvrčaka.

Cvrčci iz takozvane populacijr Brut X (rimski: deset), jpošto se različite populacije broje rimskim brojevima, čuveni su po svojoj glasnosti. Muški insekti cvrkuću na drveću svojom vibracijskom membranom, pokušavajući tako privući ženke. Nivo buke može dostići 90 decibela i više, što je uporedivo sa bukom jedne benzinske kosilice za travu. Zbog toga se priča, kako ženske cvrčke ponekad namami buka kosilice, jer je zamijene s zovom muškog cvrčka.

Dvije do tri sedmice insekti će uticati na život na otvorenom na istoku Sjedinjenih Država. To utiče na svaki boravak u vrtu, na svaku proslavu na otvorenom. Ali nije samo glasno cvrčanje ono što pogađa stanovnike Washingtona i okolnih država. Ponekad ovi veliki insekti slete na ljude, što ih, naravno, nimalo ne oduševljava. Također je važno paziti i na kišu od cvrčaka, to jest na sekret ovih insekata. Sjedeći na granama drveća, insekti povremeno izbacuju višak tekućine iz sebe.

Iako je malo vjerojatno da će masovna pojava cvrčaka izazvati veliku radost kod mnogih Amerikanaca, ipak, to je razlog za radost životinjama, kao što su ptice, miševi i vjeverice. Za njih su bjelančevine od cvrčka prava gozba. Čak ni mnoge vrste pasa ne odbijaju cvrčke kao grickalicu.

Entomolog sa Univerziteta Maryland Michael Raupp također je entuzijasta. Za spektakl kaže: "Radi se o romantici. Pjevaju samo muškarci, opsjednuti seksom. To je ono što i treba ovim momcima sa grana. Pjevaju svim srcem, kako bi uvjerili nekog posebnog, da bi baš ona trebala biti majka svojih nimfi."

Ako su članovi ovog momačkog benda bili uspješni, a ženke oplođene, one polažu jajašca, oko 600 komada, u mlade grane drveća koje su prethodno bile posječene. Tada je najveći spektakl gotov i vraća se mir.

Budući da je život iznad površine zemlje samo kratka zabava za insekte: ubrzo nakon oplodnje i polaganja jajašca, odrasle cikade umiru.

Nakon nekoliko sedmica, nimfe se izlegu iz jaja na grani drveta i ukopavaju se u zemlju. Tamo ostaju ponovo 17 godina, prije nego što ponovno izađu na površinu i spektakl počinje ponovo.

Zagonetni ciklus prostih brojeva

Entomolozi do sada nisu uspjeli razjasniti zašto se uvijek radi, do u sedmicu tačnoi, o 17-godišnjim ciklusima, u kojoj cvrčci izlaze na površinu. Jasno je, međutim, da dugo razdoblje njihovim prirodnim neprijateljima otežava prilagodbu na ovako dug ciklus. Prema naučnicima, to povećava šanse cvrčaka za preživljavanje.

Rizik od susreta s grabljivcima je manji svakih 17 godina, jer je manje preklapanja s grabljivcima koji se množe svake dvije, četiri ili šest godina. Masovno izlijeganje insekata osigurava opstanak njihove vrste, jer jednostavno nikad nema dovoljno grabljivaca da odjednom unište sve cvrčke.

(geo)

Prevod: Smail Špago

(NovaSloboda.ba)


Samstag, 29. Mai 2021

Povedi me na Mjesec!

 



Kakav pratilac! Boginja mjeseca Artemida gleda kod svoga oca Zeusa mjesec, koji izgleda zaista sjajno u boji breskve.

Tamo gdje je nebo bilo vedro, super mjesec je u srijedu veče impresionirao gledaoce širom svijeta. 

Kao na slikama, na Akropolju.






Fly Me to the Supermoon

Australijska aviokompanija Qantas povela je isto veče 180 ljudi na Mjesec - ili barem blizu.

Uvečer je Boing 787 Dreamliner, sa panoramskim prozorima, poletio iz Sydneya na jedan let iznad Tihog okeana. Razlog: U Australiji je supermjesec ponudio jedan ekstravagantan spektakl, jer se istovremeno dešavalo i potpuno pomračenje Mjeseca, tokom kojeg se moglo diviti takozvanom “Bloodmoon”, „krvavom mjesecu“.

Najava za let na aerodromu je bila: "Let QF 1250 za Mjesec, spreman za ukrcavamnje na Gate 10."

(ksta)

(spagos)

Divlji konji, fest, ponovo bez gledalaca

                               







gledaoci, ranijih godina

Kao i prethodne godine, hvatanje divljih konja u Merfelder Bruchu, u blizini grada Dülmen, i ove godine neće se obaviti pred gledaocima. Uprkos ponovnom otkazivanju zbog pandemije korone, oko 40 mladih pastuha iz stada naći će se ove godine na aukciji, kako saopštavaju organizatori.

Zainteresovani se za ovaj događaj, morali su se prijaviti putem Interneta. Prethodnih godina, posljednjeg vikenda u maju, u grad Dülmen bi pohrlilo i do 15.000 posjetilaca, kako bi prisustvovalo ovoj tradicionalnoj narodnoj svečanosti. Ova manifestacija ima karakter narodnog festivala i privlači goste iz cijele Njemačke i susjednih zemalja.

Mladi pastuvi bivaju odvojeni od stada, od oko 400 životinja koje žive u prirodnom rezervatu Wildpferdebahn, kako ne bi došlo do borbe među konjima.

(ksta)

(fotosi: Merfelder Wildpferde)

(spagos)


Ribari: Svaki grad ima svoj ulov

 




Svi se guraju i kreću, a ribolovci koji su pronašli svoje mjesto, jednostavno ostaju gdje su.

Stariji čovjek stoji tik uz pristanište »Zitelle«, gdje aporetti svakog minuta iskrcavaju turiste. Puši i gleda u vodu, Trg svetog Marka je upravo nasuprot njega. Ali, naravno, to ga uopšte nije briga, kao i gomila ljudi koji polagano hodaju okolo. Jedina važna stvar su mu dvije tanke niti koje zategnute vode u lagunu i vrhovi štapova, koji lagano lepršaju u ritmu valova. On je zato ovdje. U kanti, koja vise sa upravljača njegovog bicikla, nalaze se dvije male ribe.

Ovakvog ribolovca možete pronaći u svakom gradu sa rijekom, ili sa lukom. Sjedi na šetalištu uz morsko šetalište, kojom vi uredno šetate kao turist, stoji u luci, u koje stižete trajektom, ili na mostovima gdje vas savladavaju romantični osjećaji. Ne morate ga primijetiti ako ne obratite pažnju, ali uvijek je tu.

Najpoznatiji gradski ribolovci su oni na mostu Galata u Istanbulu i to je jedino mjesto gdje se smatraju atrakcijom sami po sebi. U suprotnom, izgubili bi u pozadini pogleda, tiho su i usko poredani, i mirno provode svoje vrijeme.

Sviđaju mi ti ljudi sa njihovim štapovima, i sada ih doslovno svuda tražim. Oni djeluju duboko smirujuće na mene kad sam negdje u inostranstvu. Jer kada putujete, niste u potpunosti ok sami sa sobom. Otisnete se u svijet, odustanete od lijepog držanja, prepustite se vožnji kroz krajolik i uglavnom zapravo ni ne znate kuda idete. Ali onda postoje ribari koji svugdje izgledaju gotovo isto i koji su vam zato nekako poznati. Uglavnom stariji muškarci sa pomalo erodiranim licima i u najudobnijim pantalonama, sa kantom i nekoliko pribora razbacanih okolo, i njihovim štapovima poput antena nade. Često ih je nekoliko na jednom mjestu, ali svako stoji pomalo sam za sebe.

Jer, ribolov nije stol u kafani, već ozbiljna stvar, pardon. Ovi stari gradski ribolovci izgledaju kao da su tu ostali iz nekih davno prošlih vremena. Uvijek su pomalo mrzovoljni, ali i to je vjerojatno sastavni dio ribolova. Oni nisu neki, moderni profesionalci i ne kriju se u grmlju sa puno opreme i maskirnim šatorima, a nisu ni elegantni ribari, koji love ribu, preplanuli na svojim brodovima.

Ne, ovi stoički gradski ribolovci slični su onima koji vade limenku iz vode, u starim crtanim filmovima. To je, da tako kažem, osnovna varijanta ribolovaca, kako je izgledala i prije 150 godina.

Gledao sam takve ribolovce na rijeci Hudson, dok su turisti sa Manhattana projurili pored njih na iznajmljenim biciklima i skateboardima. Naslonjeni su na istrošene ograde mosta preko Temze, ili Sene, i tamo vrše iste lagane pokrete, kao na bezimenim vodama na Tajlandu.

Na Siciliji sam neko vrijeme stajao pored ribara koji je pokušavao uloviti cipola u više od 2000 godina staroj luci Sirakuza, dok su pored nas tutnjali vozači rikši i ulični prodavači. Cipoli su vrlo plašljivi, a stari ribolovci nisu. Njima je svejedno šta se oko njih događa, okreću leđa vrevi.

U svakoj portugalskoj luci neko stoji na ovaj način i tužno gleda u more, u zalivu Jokohama stotine ribolovaca bacaju svoje mamce, svaki za sebe, njihove kolege sjede na prevrnutoj kanti za vodu na obali Dunava u Budimpešti, ribolov između jedrilica u luci Auckland, ili usred škotskih gradova gdje rijeke imaju boju piva.

Ne znam zašto ne traže neko mirnije mjesto, gdje im ja i ostali turisti ne smetamo, niti postavljamo glupa pitanja. I ja povremeno lovim ribu i nikada ne bih sjeo na šetalište na jezeru Starnberg da to činim. Ali nekako je to baš ono, što gradske ribolovce čini toliko atraktivnim, u njima postoji tako prkosna poruka: Ovo je uvijek bilo moje mjesto.

Ili možda: Nigdje pastrmke ne grizu bolje nego ovdje, ispod mosta svjetske baštine Unesca. Dostojanstvo ovih marginalnih figura leži u jasnom kontrastu sa gradskom vrevom. Svi se guraju i kreće, a sami su ribolovci pronašli svoje mjesto i jednostavno ostaju tamo gdje jesu.

Oni ne sudjeluju u tom procesu, i bez namjere su da to učine, čak i parodiraju nemir oko sebe. Kad sam ih nekoliko minuta gledao u njihovom prelijepom doživljaju, čini mi se da su mnogo bliži smislu života nego ja, sa svojim potpuno ispečaćenim pasošem.

Ništa se ne piše "lokalno" tako jasno kao štap naslonjen na zahrđali bicikl, ili ignorisanje dolazećeg kruzera. Možda je ta smirenost, kako su me ljudi pored vode uvjeravali, što svako mjesto ima pravu priču i da zaista postoji.

Nije to samo kulisa za neku Instagram fotografiju, jer još uvijek ima dovoljno zaljubljenika koji ujutro krenu sa svojim štapovima i vraćaju se nekad kasno navečer, kako bi pripremili ono na što im je rijeka prepustila. Naravno, oni preziru nas radoznale turiste, i to je njihovo dobro pravo.

A nije li i to neko svojevrsno putovanje, svakodnevno gledanje u rijeku ili u more?

Kad vidim ove ribolovce, odmah se osjetim krivim i pomalo nostalgičnim.

Zašto svi ne ostanu kod kuće i ne pecaju u svom vlastitom okeanu?

(prenesena kolumna/sdz)

prevod: Smail Špago

(NovaSloboda.ba)


Hiljade u bijegu od potresa i vulkana u Kongu

 


Nakon višednevnih podrhtavanja tla, nakon erupcije vulkana Nyiragongo u Demokratskoj Republici Kongo, vlasti su poduzele djelimičnu evakuaciju iz milionskog grada Goma na istoku zemlje. Desetine hiljada ljudi su pokušavale doći na sigurno.

Tokovi lave uglavnom su prolazili kroz dijelove Nacionalnog parka Virunga. Područje veličine oko 15 hiljada kvadratbih kilometara, a sa kombinacijom prašuma, savana i vulkana dio je Unescove svjetske baštine i stanište je ugrožene vrste planinskih gorila.

U posljednjih nekoliko dana u Gomi je bilo više od 250 zemljotresa. U posljednjoj velikoj erupciji vulkana 2002. godine život je izgubilo više od stotinu ljudi i gotovo čitav istočni dio Gome bio je prekriven je lavom.

(express)

Z.N.

(NovaSloboda.ba)

Freitag, 28. Mai 2021

U najvećoj špilji na svijetu

 


Poput svemirskog broda, čini se ovaj čamac, koji pluta jezerom u Hang Son Doong, možda najvećoj špilji na svijetu, sa plafonima ponekad višim od 150 metara. Špilja, koja se nalazi oko 400 kilometara južno od vijetnamske prijestolnice Hanoi, istražena je tek prije nekoliko godina. Špilja i jezero su vjerovatno nastali, kada je nekada neka rijeka procurila kroz pukotine krečnjaka, i konačno svoje korito preselila u podzemni svijet.

(spiegel)

(spagos)

Prevoz kompletne kuće

 





Ulicom Franklin Street u San Franciscu protekle nedelje provezen je jedan interesantan, i skoro nekerovatan teret. Nakon 139 godina, koliko je stajala na adresi 807 Franklin Street u San Franciscu, dvospratna viktorijanska kuća premještena je na novu adresu. Zelena kuća s velikim prozorima i smeđim ulaznim vratima, natovarena na gigantsku prikloicu i premještena na novu lokaciju, samo šest ulica dalje.

Radoznali posmatrači su se redali duđinom prevoza, na trotoarima, i snimili fotografije goleme konstrukcije, koja se kretala brzinom od oko 1,6 km/h. Krajnji cilj transporta bio na broju 635 u ulici Fulton. Prije početka prevoza, usput su iščupani su satovi za parkiranje, obrezane grane na drveći i premješteni saobraćajni znakovi

Prevoz ove kuće planira se već godinama, kako je izvijestio San Francisco Chronicle. Stručnjak, i veteran u premještanju kuća Phil Joy, novinama je rekao kako je morao osigurati dozvole više od 15 gradskih službi.

Vlasnik kuće Tim Brown, broker iz San Francisca, za premještanje je platio 400.000 dolara, kako je navodeno u SF Chronicle.

(spiegel)

(NovaSloboda.ba)

Konzervacija i sanacija: Planira se temeljita obnova aleje platana u Mostaru

                             

1900.

1920.

1930.

1950.

Spomenik prirode

Konzervacija i sanacija: Planira se temeljita obnova aleje platana u Mostaru

Grad Mostar konačno je službeno doznao što treba učiniti i koliko novca je potrebno za konkretniju obnovu aleje platana, zaštićenog spomenika prirode. Do sada je Grad za aleju staru preko 120 godina izdvajao 20 tisuća maraka godišnje što, prema riječima stručnjaka, nije dovoljno za obnovu i zaštitu stabala.



Sanacija i konzervacija

“Ona su više interventna mjera koja ima za cilj da se odrade sanitarni zahvati uklanjanja oboljelih tkiva i stabala koja su inficirana. Sama konzervacija je mjera koja bi koštala više. Obuhvata mjere koje podrazumijevaju tomografije, rezistografije, snimanje unutarnjih tkiva”, kazao je u siječnju 2020. magistar krajobrazne arhitekture Bojan Spasojević.

Spasojevićevi prijedlozi, čini se, konačno su došli na red jer je Planom javnih nabava za 2021. godinu planirano nabavljanje usluge konzervacije i sanacije platana. Kako navode u Planu, planira se čišćenje ruptura na stablima, plombaža ruptura na stablima platana, impregnacija rezova, uklanjanje oboljelog granja, strojno vađenje starih panjeva i sadnja novih stabala platana većih dimenzija, kemijske mjere suzbijanja gljivičnijih oboljenja, sanacija mehaničkih oštećenja posebice od udaraca automobila u zoni krošnja i korjenova vrata te sondaža-rezistografija i tomografija stabala.




Grad osigurao polovicu iznosa

U Planu javnih nabava naveli su kako je poželjno radove obaviti u izvanvegetacijskom razdoblju, a planirano zaključenje ugovora planirano je krajem godine. Sami radovi, navode, koštali bi 124.250 maraka, ''od čega bi grad osigurao dio od 60.000 KM, dok bi ostatak novca namakao iz grantova i donacija''. Osim novca za konzervaciju, izdvojeno je dodatnih 10 tisuća KM za redovito održavanje aleje. Podsjećamo, mostarska aleja platana godinama se nalaze u lošem stanju. Razlog tomu su brojna oštećenja nastala zbog prometovanja vozila te napada različitih insekata i štetnika. Gradske vlasti pritom izdvajale su sredstava za tekuće održavanje, ali bez značajniji ulaganja u njihovu zaštitu. Uspješnom konzervacijom tog spomenika prirode platanima bi se produžio životni vijek, koji datira od kraja 19. stoljeća.

(bljesak)

(fotografije: cidom, Tibor, Ajša, Gugo, bljesak, klix)

(spagos)

Donnerstag, 27. Mai 2021

Cvijetna simfonija

 


Sićušne figure se kreću u labirintu od cvijeća.

Lijepo je dobiti nešto iz Kine, osim trajnog virusa, izvještaja o neprihvatljim aktivnostima u Hong Kongu i nedostižnog primjer ekonomskog uspona u depresivnim vremenima.

Zhengzhou, glavni grad provincije Henan u blizini Žute rijeke, poznat je po raskoši svojih cvjetnih simfonija.

(news)

(NovaSloboda.ba)

Jezivo protiv duha korone

 


Praznik Ngerberg slavi se na Baliju svakih šest mjeseci. Glavni dio proslave je prilično jeziva siva ulična parada. Mladi se tradicionalno oslikavaju kao zombiji, naoružavaju se palmama i palicama od bambusa. Cilj rituala je da se udovolji duhovima.

U Indoneziji postoji praznovjerje da duhovi mrtvih, koji još nisu pronašli počinak, lutaju okolo.

Oni se nazivaju „Pocong“. Koga posjete, mora se bojati smrti u mukama.

Kao i svugdje u svijetu, i indonezijski raj za odmor se bori protiv duha korone. Za slučaj ljudskih duhova, kovid maske su već obješene na pola koplja, jer po njihovom mišljenju tako djeluje magija.

Kako navode, u septembru bi trebalo biti vakcinisano gotovo svih 270 miliona Indonežana.

Skoro kao uz pomoć magije.

(bams)

(NovaSloboda.ba)