Murve, kao nekad...

 

... ili, zašto smo odrastali zdravi!

Vrijeme je murava, ili dudova

Nekad nije bilo dvorišta, ni u sred grada, niti u selu, koje nije imalo svoju murvu, a svaka murva imala je svoju publiku.

Najmanje jedno stablo, a najčešće barem tri. Bjelica, crnica i ona srednja, crvena. Bila su to vremena kad su čokoladice sa igračima bile preskupe, kad još nije ni postao eurokrem, a niti oni frižideri na svakom ćošku, na ulici, koji su prodavali sladoled. Svega toga nije bilo, ali smo imali naše murve. I prije podne i poslije podne. Oni vještiji i smjeliji znali su se popeti na sami vrh. Držeći se za onaj gornji list. Jer te na vrhu su bile i zrelije i slađe. I tako, dok ih je trajalo, a trajalo ih je skoro čitavo ljeto. Nasljeđivale su ih košćele, ali sa košćelama je bio početak školske godine, a murve su baš bile slatka, ljetna razonoda preko raspusta. Niti nam je ko pričao šta su, ni kakve su, znali smo da su slatke, i jeli ih svaki dan. Nekima je to bivalo jedino voće, ako se za murvu to može reći, koje bi okusili tokom čitavog ljeta. Prije njih bivale su trešnje, ali one su rasle u zatvorenim voćnjacima. Za ubrati i najesti se trešanja, trebalo je malo više rizika, i uvaliti se u tuđu bašču. Iza murava dolazile su smokve. A smokva se ponegdje mogla naći i pored puta, ničija. Naročito crnice. Kao i šipci, i to oni krajputaši, divlji, uličari, koji su završavali godišnju sezonu voća za raju. Za banane smo znali samo iz filmova o Tarzanu, ili sa slika iz časopisa.

O murvama sad postoji napisana čitava teorija. Da nije interneta, ne bi ni znali ni jednog detalja o njima. Jer, o murvama se nikad ništa nije ni učilo na časovima biologije ili poznavanja prirode.

Jedna šerpa, opranih hladnom vodom, izazviva čitav niz sjećanja. Uzdravlje!

(spagos)

Murva se vraća u život

Dud ili murva, kako se obično zove, pripada brojnoj porodici od 16 poznatih vrsta. Porijeklo mu je nejasno, njegovi fosili nađeni širom svijeta pokazuju da ova biljka postoji još od vremena pliocena – prije 5,3 miliona godina do prije 1,8 miliona godina.

Različite vrste, u obliku grma ili drveta, rastu u Europi, Aziji, Africi, obje Amerike, dajući slatke plodove bjeličaste, crne ili crvene boje.

List je velik, osigurava dobar hlad, a plod sadrži vitamine A, C, E, K, B1, B2, B3, B6 i B9, željezo, magnezij, kalcij, fosfor, kalij, cink i natrij, vodu, ugljikohidrate i svega 43 kalorije na sto grama – tako da predstavlja visokovrijednu namirnicu pogodnu i za dijetalni režim prehrane. Stotinama godina bio je potpuno uobičajeno drvo, redovno je sađen u vrtovima ili u drvoredima duž puteva.

Veliki stari dudovi često su obilježavali granicu imanja ili granicu dva ili tri sela. Bez ikakve njege i velikog ulaganja, odraslo drvo davalo je obilan rod, pogodan za pekmeze i razne slatkiše iako su djeca najradije jela zreo plod ravno s grane. Od njega se pravi rakija dudovača za koju u susjedstvu postoji poslovica “rakija dudara najbolje udara”, nastala, nema sumnje, iz bogatog iskustva poljoprivrednika i svih koji su ikad probali ovo piće.

Nažalost, u nedavnoj istoriji dud je proglašen “invazivnom vrstom”, što god to značilo, pa su mnoga stabla posječena. Tako je uništena proizvodnja prirodne svile, jer, njegovo lišće, isključivo bijelog, jedina je pogodna hrana za dudova svilca.

Sad je doba kad se ovo drvo ponovo vraća u svakidašnjicu poljoprivrednika, pa se nekadašnji nasadi sporo, ali sigurno obnavljaju.

I plod i list

Bobice bijelog i crnog (dudinje) narod je koristio u liječenju dijabetesa i srčanih bolesti, opüte slabosti i slabokrvnosti. Odlične su kao lijek protiv zatvora i problema s probavom. Prema vjerovanju, ublažavaju zubobolju i rastvaraju pijesak u bubrezima. Sastojci bijelog ploda pomažu u liječenju kašlja, upale krajnika, dijareje, glavobolje i raznih infekcija. Crnu su poljoprivrednici smatrali lijekom protiv upale mokraćnih kanala, depresije, nesanice i vrtoglavice.

Za liječenje je korišten čaj od lišća, sok i sirup od bobica. Savremena medicina je neka od ovih narodnih vjerovanja potvrdila, posebno kad je otkriveno da murva sadrži antioksidanse i da redovnom upotrebom snižava kolesterol u krvi.

Sjenovito drvo

Zanimljivo je da su za ovako korisno drvo vezana pomalo kontradiktorna vjerovanja. Naprimjer, smatralo se da može izliječiti tako teške bolesti kao što su epilepsija i žutica, a s druge strane, u nekim krajevima vjeruje se da je ovo drvo “nesretno”, “sjenovito” te da ga ne treba saditi u neposrednoj blizini kuće, jer ima korijenje koje se može podvuće pod temelje i srušiti sve što su ljudi izgradili.

I još gore: ako dud naraste tako da nadvisi kuću a to nije problem, jer brzo raste – ukućani će se raseliti. U starim religijama bio je posvećen, izgleda, vrlo moćnom božanstvu, zato njegovu koru i stablo ne treba ni dodirivati, a kamoli ozlijediti. Unatoč ovom vjerovanju, upravo snažno dudovo stablo – služilo je za stolarske i građevinske radove. A kakva ga god vjerovanja pratila, on se vraća u život poljoprivrednika.

(agro)