Još jednu turu...

 

Nekada su barovi mnogima bile sobe za dnevni boravak, a danas se mnoge bore za goli opstanak.
Fotografkinja Aliona Kardash lutala je od bara do bara u potrazi za tajnama noći.
“Zum Glaskasten” Hamburg (1): Bar na sjeveru Hamburga, ima svega 35 kvadratnih metara, a pivo košta samo 1,90 eura. Gazdarica ponekad nedeljom i šiša svoje goste. (1)

“Zum Bautzner Tor”, Dresden (2): Užitak u piću sa tradicijom - to je moto u baru u Dresden Neustadtu. 2011. bar je bio na ivici propasti, stari gazda je odustao, ali se onda našao novi, koji je ostavio sve onako, kako je bilo. Danas su uspjeli da urade ono što drugi barovi ne uspijevaju: uravnotežio je prastaru redovnu klijentelu sa studentima. Tome su doprinijele i memorabilije iz vremena DDR-a, izvješene na zidovima, Lenjinovi portreti - nostalgija kao pozornica za noć.

U svakom slučaju, konobar Norman Streul (lijevo) ima puno posla. Svake nedelje ovdje se sastaju stalni gosti za jednim stolom (desno: dva igrača kartata nisu dio toga, ali imaju svoje mjesto).
Kasno uveče, mnogi gosti nastavljaju svoju priču napolju, kao što je Hans (fotografija lijevo, u bijelim pantalonama), koji tvrdi da je hodao po sa Dejvidom Bouvijem u nekada podeljenom Berlinu. Student teologije David sluša stare priče.
Princip potonuća: na trenutak ostavite svijet napolju:Oko 10.000 barova je zatvoreno tokom pandemije.

Johannis Café, Minhen (3): Minhen je prelijep, ali čak i malo previše čist, previše uglađen. Dobro je što ova institucija postoji na Johanisplatzu u Haidhausenu od 1924. godine, imuna na sve mode, na Modernu u cjelini. Ispred ogromne foto tapete sa slikom vrha Matterhorn, susrećete: ljude iz komšiluka i ljude u odijelima, tinejdžere i umjetnike, socijalu i penzionere.
Naručujete: pšenično pivo i Wienerle, a noću i rezance od šunke sa jajima. Kažu: U osam kod Olafa. Zato što Olaf Schmidt, gazda i glavni zabavljač, drži Johannijevce na okupu - a Johannis njega. Logično je da je ustoličen na zidu u stilu kralja (lijevo).
Gost ga je naslikao i dao mu sliku u ulju, čime je platio svoj račun. "Quod licet Olaf, non licet bovi" glasi iskvareni latinski natpis: “Što je Olafu dozvoljeno, nije dozvoljeno svakom volu”.

“Gute Stute, (Dobra kobila), Frankfurt (4): Nema barmena na Maini koji pivo toči sporije od Ive. Ali ono što starcu (lijevo) nedostaje u brzini, on nadoknađuje otpornošću. A na to upozorava i znak na ulazu: Pristup samo za goste sa puno strpljenja. A da li možda nemjerno, na ulakunu bar vas dočekuje glas konja koji hrže, snimljen na detektoru pokreta. Konji su, kako kaže Ivo sa postamenta na šanku, njegove omiljene životinje. Otuda punjena kobila usred kafane (ispod), što uski prostor čini još užim. Jednom je ovog punjenog konja kupio na buvljaku za 5500 maraka. Ni pod kojim okolnostima se Ivo ne smije persiratu. On lično je sa svakim na ti. Ako je bar prvo ime svijeta, njegov je još nešto više. A kad hoćete da platite, Ivo će vam u čašu usuti miks Kruškovca (liker od kruške) i Slivovic (šljivovice) bez da ste to tražili. Sada ćete barem razumijeti, zašto web stranica bara preporučuje vožnju taksijem.
Vrijeme je stalo. Dakle, ostanite gdje ste.

Treffpunkt Kaiserhafen, (Sastajalište Kaiserhafen), Bremerhaven (5): Još uvijek postoji nekoliko pomorskih barova koji se maskiraju u lučke pabove duž obale, ali nažalost mnogi su naručili svoje uređenje putem interneta i pažljivo planirali svoje identitete. Da li želite da budete tako prevareni? Onda radije ovdje, u Kaiserhafenu, poznatijem kao posljednji bar prije New Yorka. Ono što krasi ovaj prostor, nekada je plovilo morem. Stolovi su bili postavljeni na kanalski trajekt "Stena Fiesta", radarski uređaj dolazi sa svjetionika, a krma sa jedrenjaka "Lyra" je ugrađena u zid. U kasnim 1940-im, ovo je bila soba za odmor za lučke radnike, da se zagriju i pijuckaju svoje pivo nakon posla. Sve do 1972. godine, mornari su ovdje pili svoje oproštajno pivo prije nego što bi krenuli na plovidbu za Ameriku. Te brodske linije više ne voze, ali zato ovdje dolaze drugi: turisti s krstarenja, penzioneri i radnici iz brodogradilišta na Banana molu.
“Kneipe”, kako se ovakvi barovi nazivaju u Njemačkoj, dolazi od riječi "knipen", što na srednjem visokonjemačkom (Mittelhochdeutsch) jeziku znači: blisko zajedništvo.

“Zum Glaskasten” (U gajbi pive), Hamburg (6): Obratite pažnju na Ratsherrnovu zelenu kontra lampu, koja datira prije nego što se pivnica ponovo osmislila. Oni koji ne moraju i ne žele da se iznova osmisle: Bo (dole lijevo) i Peter. Oba su dio inventara i spomenici su na popisu, kao i Jarrestadt, s kojim se bar graniči. Sa 2,20 metara, Bo je najviši čovjek u Hamburgu, ili je barem bio. To je, kaže, zvanično utvrđeno. Peter je, s druge strane, odrastao uz muziku i stoga je nezvanični DJ bara. Pikado tabla, iza njih, pogodno je postavljena tako, da igla koja se baca, leti kroz prostoriju i stoga se niko ne smije pomaknuti s mjesta. Svi stalni gosti zabrinuti su šta će se dogoditi ako jednog dana umre vlasnik Karl-Heinz Gebhardt. Bolje da i ne razmišljaju o tome.
Šutite zajedno uz pivo, jer i u tome može postojati zajednica.
Izvještaj o barovima mora se početi ulaskom u jedan, sa ovom nevjerovatnom i zadivljujućom svjetskom tranzicijom: vani još uvijek nevrijeme, vrijeme teče, svakojaka ograničenja. Pozadinska buka svakodnevnog života koja vas uvijek iscrpljuje, takozvani život. Unutra, međutim, iza vrata: Vrijeme nije bitno, vreme takođe nije ni važno, upravo zato u dobroj baru nikada ne visi sat na zidu. Zaboraviti na probleme koji vam se vrte u glavi (dug, posao, prehlađeno dijete) u trenutnoj amneziji, i zato ovakvi barovi zahtijevaju i skreću pažnju na sebe.
Prva orijentacija u nikotinskoj magli – ko gdje sjedi, gdje ćeš sjesti, koliko promila alkohola, kakvo je raspoloženje i koja je zapravo godina ovdje? To je stvarno teško reći.

I stoga, još jednu turu.

(stern)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)