Mislim, znači postojim

 

Nešto od ranije, ali aktuelno i danas. Uz međunarodni Dan žena

Često se nađemo u stanju kad se osjećamo ili napuštenima ili u stanju kad ni o čemu ne želimo razmišljati.

Svako jutro prolazim pored starog bajama, svaki put ga dobro osmotrim, tražim promjene, tragove i svaki put mu se iznova divim. Najljepši je u proljeće. Ružičaste latice behara trepere na laganom proljetnom povjetarcu i šapuću pjesme protkane mirisnim notama nježnih cvjetova. Pokoji zeleni listić stidljivo proviruje, bojažljivo, da ne poremeti tu djevičansku harmoniju. Ma koliko drvo bilo staro, ma koliko hrapava bila njegova kora, nježni ružičasti oblak mu daje obrise mladosti mameći jato ptica u svoju krošnju. Tako skriveni u krošnji čavrljaju bez prestanka, pričajući neke svoje priče bez kojih bajam ne bi odisao toplinom, kao što ni prazna kuća ne odiše domom. Isto je i sa našim mislima. One su tu, kao ptice u krošnji, kao krošnjine latice behara, kao pčele što se hrane njihovim nektarom, upijajući božanstveni sok, kao potporu svom postojanju. Te pčelice u našim glavama nam trebaju da sebi kažemo da postojimo, da ih trebamo k'o nasušnu potrebu za potvrdom.

Ja mislim i sve dok mislim postojim, bar za one koji me okružuju i kojima je stalo do mene.

(Emica)

Sretan praznik drage vlasnice ružičastog oblaka. Neka pčelice budu znak vašeg postojanja i vrijednosti!

(Emica)