Pošalice o ljubuškim Bošnjacima

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 8. marta 2022. godine, autor je Halid Sadiković)

Pošalica se izdvaja kao poseban, dosta rijedak oblik književnog kazivanja kad se žele podvrći kritici, šali, ruganju i podsmjehivanju žitelji nekog mjesta, neka osoba, pojava, događaj ili doživljaj. Osnovni uvjet da se pravilno shvati njen sadržaj je smisao za šalu.

Prerano umrli hrvatski folklorista Ivan Zovko (1864-1900 ), zabilježio je relativno veliki broj pošalica (skopavalica, špotalica, rugalica, podrugalica) na račun žitelja nekih hercegovačkih mjesta. O rugalicama Zovko piše: ” Za vrijeme dugijeh zimskih noći, kad se rado sijeli i preli, najprije se tada mogu čuti kojekakve skopavalice, koje se raznijem mjestima prizivaju i tijem špotalicama (skopavalicama, podrugalicama) njihovi žitelji kojekako bockaju i zadirkivaju; osobito, ako se ko tu nalazi iz dotičnijeh mjesta.

Pa i same mahale (ulice, predgrađa) jednog te istog mjesta znadu se često put među sobom bockati i skopavati . Da se bar ikoliko vidi, kakve su te skopavalice, mi smo ovdje naumili iznijeti ih nekoličak, kojima je teren nešto univerzalniji, a nije istom tek lokalno sužen. Vrijedno bi doista bilo i kojekakve lokalne špotalice sabrati, a pošto su većinom i previše zapaprene, to se i ne mogu radi estetskog ukusa široj publici ni pripovijedati, a kamo li još, da se opišu . Kako i kakve se skopavalice različitim mjestima pribadaju odmah ćemo vidjeti. ”Zovko je zabilježio četiri rugalice o Ljubušacima, zapravo ljubuškim Bošnjacima, dok je boravio u Ljubuškom kao učenik u samostanu na Humcu i kasnije kao učitelj u osnovnoj narodnoj školi.

Ljubušaci

Razboli im se nekad nekakav kadija, te će ga zastupati u kadijskim poslovima, dok se on predigne, njegova žena – kadinica. Baš tada će se dogoditi za njezinog kadilukovanja, da vuk ujde (ujede) nečije jare. I ona revnosna u svojoj službi, odmah izda zapovijed telalu da oglasi po cijelom Ljubuškom, od ”Kokota” (ljubuška mahala) pa do ”Za vrata” (isto mahala) po svemu ”Žabljaku” i ”Gožulju”, kao i po drugim mahalama taj nesretni događaj i da pozove sve pod pušku u potjeru za vukom. I jednog dana već zareda telal kroz Ljubuški i njegove mahale iza svega grla vikati, otezati i telaliti: ”Emar (zapovijed) je od Hanke Kadraguše (tako se zvala kadinica) , da svak povede kućku (kučku) i ponese pušku, jer se prokazala divlja zvir ime joj vuk te je ujo (ujeo) Bukoćevo (vlasnika što se tako zvao) jare, a pritiro je bijo i zaokupio prid sobom i Dalipagića kenjca , ali mu je on dobrom srićom po se i po svoju glavu kutarisa (izmakao). A sad triba svako ko more i kome je Bog do ,da uzme pušku i povede kućku, te da se svi ko pravi judi (ljudi) iskupimo i sakupimo ”Za vrata”. I otle ćemo onda polako krenuti Bukoćevoj kući na Cerno (selo ne daleko Ljubuškog), da nam kažu di je ta zvir (da im je još bijaše doveo pod nos, da čeka njih dok se okupe i dođu), da je ubijemo ili protiramo iz našeg kadiluka u mostarski, oklen je i doša, da se nikad nikadarce ovamo ne zavrne! ”Oko podne već kretala je vojska Ljubušaka iz Ljubuškog prema Cernu na kukavnog vuka, koji je možda do tada po samoj njihovoj želji već prekrho (pošao) u mostarski kadiluk i ne čekajući da ga oni ” protiraju ” .

Druga o Ljubušacima

” Čiste mi virice i turske (biva dvije vjere ima) , kako je jučer otišo iz našeg lipog Jubuškog Mujčinov Durmiš, kući se nije vratio. Svi mu se smeli kod kuće, ne znadu šta je, đanum, s njime. Nije ponio ni komad hjeba (hljeba) uza se kad je pošo, nego samo izio dva tri pečenka (pečenjak je kokuruz koji je lijep za ispeći) i pritovario žito na pulina (lijepo ljubuško ime magaretu) , pa u Gabelu, da samelje. Eno mu, đanum, kako su se smeli kod kuće poćeli (počeli) prati hajine (haljine), pa kako su poćeli, tako i ostavili, niko ih se više nije ni do kreno. Moje mi virice (i ovako se kune) i turske, dobro su još u pameti ostali i ćudo (čudo) kako nijesu ispametili od naše mućice (mučice)!

Treća o Ljubušacima

Ne samo, da im se rugaju govoru, nego od njih imade još kojekakvih poslovica, kojima im se rugaju, na pr.: -skupio se ko jubuški dužnik;* -smoćio (smočio) ko jubuški sir (kad je ono malo sira bilo, a njih puno, sasuli su sir u bocu i u nj onda kroz bocu umakali, pa se hvalili kako su se siti nasmoćili sira i još im ostalo, koliko je i bilo, naravno nije mogao nikud sir kroz bocu); –smoće (smoče) ko Jubušaci sir, itd. Pa još sve, kako ne skapavaju Jubušake, najskoli, kad gone pred sobom gospodina pulina (magare) bilo u mlin, bilo gdje mu nedrago, a oni za njim idu u gaćama ”ko od konca, đanum, otkinuti”.

Četvrta o Ljubušacima

Ova je u pjesmi ispala.

Jubušaci ne bojte se gladi

Dok je vama štira** oko grada;

Rodila je kopriva žarica

Ono vam je bjelica pšenica;

Rodili su raci u Veljaci

Ono su vam ovni devetaci.*** *

Danas se može čuti u Ljubuškom samo ” Skupio se k’o polić sira ” .

** Štir-jednogodišnja zeljasta biljka , korov . Koristi se kao hrana (hljeb, kolači, tijesta , povrće). Vjerovatno je služio kao hrana ljubuškim Bošnjacima u nerijetkim ratnim i gladnim godinama .

*** Ovu rugalicu je bošnjački pjesnik Safvet beg Bašagić u nešto izmijenjenom obliku uvrstio u nedovršenu dramu ”Bosanski ponos” želeći da prikaže da su sarajevske age i prvaci sredinom 17. stoljeća bili siromašni” u odnosu na carigradske ”gladnike“-namjesnike koji su u ”bosanskom bogatstvu našli sredstva da sebi najviše napljačkaju i poprave svoje ruinirano materijalno stanje“.

Pjesnik sarajevske prvake upoređuje sa ljubuškim Bošnjacima

” To je muka, a koje narod kuka,

a Sarajske age i prvaci žive kao naši Ljubušaci:

Kad im rodi sirak u Berišu Čini im se bilica šenica;

Kad im rode raci u Veljaci ‘,

Misle da su ovni četvrtaci “.

Pjesnik je najstariji sin Ibrahim-bega Bašagića, ljubuškog kajmekama u predokupacionom periodu do 1878. godine. Kao dječak boravio je u Ljubuškom koju godinu, zatim u Stocu, Mostaru i Konjicu. Vjerovatno mu je u sjećanju ostala priča o sijanju sirka u Berišu. Porodica Ibrahim-begova se tek 1882. godine stalno nastanila u Sarajevu. Zovko I. Listak o mjesnijem skopavalicama. Sarajevski list 1896; 110 :1. Safvet-beg Bašagić. Bosanski ponos. Narodna uzdanica, kalendar za godinu 1934 . Sarajevo, 1933.

HALID SADIKOVIĆ

link: POŠALICE O LJUBUŠKIM BOŠNJACIMA – Ljubušaci (ljubusaci.com)