Iz stare štampe: Inovator sa Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Sloboda, 1981. godine
(tekst koji slijedi objavljen je u listu “Sloboda” iz Mostara, u maju 1981. godine, autor teksta je Zlatko Hodžić)
Među petoricom dobitnika ovogodišnje “Majske nagrade” Osnovne privredne komore Mostar nalazi se i Nijaz HALILHODŽIĆ, diplomirani inžinjer elektrotehnike, inače šef Elektromehaničkog laboratorija Radne organizacije “Vazduhoplovstvo”. Iako je to bio neposredan povod za gostovanje u ovoj rubrici, teško se oteti utisku da je razgovor sa ovim priznatim stručnjakom valjalo zapodjenuti mnogo ranije, uzimajući za povod njegove sposobnosti i odnos prema radu.
Treba, međutim, reći da bi se i tada naišlo na poteškoće, jer on jednostavno nema vremena za razgovor van posla koji obavlja, napominjući uzgred maksimum skromnosti da “ima zaslužnijih od njega”. Od njegovih drugova smo doznali da to proističe iz njegovog stava prema poslu i životu uopšte, ali i iz njegovih manira da svoje krupne radne uspjehe ili novatorsko djelo smatra nečim običnim i prirodnim, a Nijaz Halilhodžić za sobom ima preko 50 inovacija...
Kako je razgovor nekako spontano otpočeo, tako se klupko biografije našeg sagovornika počelo odmotavati. On je jedan od onih koji nikada nisu vidjeli svoje rodno mjesto. Nijaz kaže:
“Rođen sam 29. oktobra 1921. godine u Ljubinju, koje još nisam uspio vidjeti. Otac Omer bio je poreski inspektor u Mostaru, a po potrebi posla prešao u Ljubinje. Tu smo rođeni ja i sestra Belkisa. Nedugo zatim otac je prešao u Bileću, gdje su rođena braća Dževad i Muhamed (lani umro). Đavolji pos'o tjero ga opet nazad u Mostar, u kome je 1929. godine porodica uvećana za još jednog člana, brata Vahdeta.
Nas petero djece, majka, otac, s nama i nena. Trebalo je sastavljati kraj s krajem. Znaš kako je kad “sibijan” padne na jednu platu, mora se razgoditi. A kad je se uzraslo do dugih pantalona, valjalo je hoditinunškolu. Posliječetiriosnovne jedino Belkisa i pokojni Muhamed nisu htjeli u gimnaziju. Mog'o si birati hoćeš li u gimnaziju, učiteljsku, tehničku ili trgovačku školu. Ja, Dževad i Vahdet opredjelismo se za gimnaziju.”
Gimnaziju je Nijaz završio upravo one godina kada je ratni požar počeo zahvatati našu zemlju i Evropu. Familijarno nemirna duha, Nijez i braća nisu ostali ravnodušni, iako se njima tada kao mladićima, u uslovima okupacije, valjalo čuvati policijskog kundaka i kazamata. Pomagali su pokret koliko su mogli i sarađivali u raznim akcijama ilegalaca. Nijaz se sjeća:
"Prikupljao sam oružje, municiju i sanitetski materijal, zajedno sa bratom Dževadom. Valjalo je sačuvati živu glavu i pomoći naše koliko su okolnosti dozvoljavale. Brat Dževad ima borački dodatak... Kada je Jedanaesta brigada 29. Hercegovačke udarne divizije 1945. godine krenula na pobjedonosni pohod, krenuo sam i ja sa njom. Od Sarejeva i Ivana, u Istru i Trst, pa na Ljubljanu. Otuda u Mostar, pa u Trebinje, a po povratku u Mostar, demobilisao sam se."
Godinu po svršetku rata Nijaz je krenuo na izučavanje studija na Elektro.tehničkom fakultetu u Zagrebu, smjer elektronika. Iz studentskih dana najdublje su mu se urezale razne akcije na obnovi porušene zemlje, a posebno dani provedeni sa studentskom brigadom na pruzi Šamac – Sarajevo. Prisjeća se da su najčešće radili na podizanju mosta preko Bosne kod Žepča i navodi da su svih 60 dana, koliko je ova brigada bila na toj pruzi, bili radni dani. "Taman pomisliš da ćeš u nedelju odmoriti, kad javljaju da je stigao cement".
Mlad i ambiciozan, sa diplomom u džepu Nijaz Halilhodžić se 1953. godine obreo u kolektivu "Rudi Čajavec" u Banjaluci. Ali, srce ga je vuklo natrag, u Mostar. Valjalo je sačekati šansu, koja se nakon samo dvije godine ukazala. Preduzeće "Soko" tražilo je inžinjera elektronike i Nijaz se nije dvoumio.
"Bilo je i drugih kandidata koji su htjeli u "Soko", prvenstveno zbog dobrih plata. Međutim, prevagnulo je što sam ja Mostarac i ja sam već 1955. godine opet šetao mostarskim sokacima i ulicama. U "Sokolu" su se tada obavljali prvi IRAN radovi (generalni remont) aviona američkog porijekla F-84G, koji su predstavljali prvi susret mlade vazduhoplovne fabrike sa mlaznim avionima. Tada stečena iskustva kasnije su bila dragocjena u izradi instalacija, strukture i opreme letjelice.
Inžinjer Halilhodžić je radio na svim avionima koje je "Soko" do sada proizveo, počev od "522", "galeba", "jastreba" pa do "orla", kao i na helikopterima S-55 i "gazela". Svakom novom aionu pristupao je sa novim entuzijazmom, željom da se unaprijede njegove osobine, da bude bolji od prethodnog.
Njegova specijalnost su električne i elektronske instalacije i oprema na letjelicama, a trenutno je, rekosmo, šef Elektromehaničke laboratorije koja vrši ispitivanja vrijednosti opreme prije ugradnje, katkad i tokom ugradnje – ukoliko se pojave problemi u njenom funkcionisanju. Ta laboratorija je svome kolektivu do sada napravila ogromne devizne uštede, o čemu svjedoče i brojna priznanja: Zlatna plaketa "RAST YU80", nagrada Privredne komore i niz priznanja sa manifestacija radničkog stvaralaštva. Umjesto da za pozamašne devize kupuju u inozemstvu, radnici ove laboratorije sa inž. Halilohodžićem na čelu konstruisali su i napravili, uglavnom od domaćeg materijala, oko pedeset ispitivača električne i elektronske opreme za letjelice. Mada to neće priznati, to je dakako uglavnom rezultat novatorskog rada Nijaza Halilhodžića. On kaže:
"Propisanih tehnologija za ispitivanje nije bilo a kupovati uređeje za ispitivanje u inozemstvu bilo je skupo. Mi nismo samo uštedjeli novac nego i dragocjeno vrijeme, potrebno da se oprema uveze. Za ove inovacije nismo tražili nagradu."
Ona je došla sama po sebi. Od Privredne komore u Mostaru. A Nijaz Halilhodžić ima i niz drugih priznanja, među kojima posebno izdvaja Orden rada sa zlatnim vijencem, kojim ga je 1974. godine odlikovao predsjednik Tito.
Svaki čovjek ima nekih životnih i radnih ambicija, planova. Nijazova je jedina želja da se laboratorija što savremenije opremi.
Zlatko HODŽIĆ.
(iz arhive: Sloboda, Branko Vučina)
priredio Smail Špago
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen