Montag, 14. Februar 2022

Njeno visočanstvo kafa





by Emica

Stoji mangala prekrivena patinom starih uspomena, obavijena pričama koje su se ispijale uz kafu pripremljenu na njenom žaru

Na tv-u neka latinoamerička serija od dvjestotinjak epizoda, ne gleda mi se. Promijenih kanal, dočeka me turska serija. Odustadoh od biranja kanala, valjda će brzo završiti. Često , kad nabasam na gomilu serija, razmišljam o Latinskoj Americi. Oni prave takve serije koje promovišu njihova prirodna bogatstva i običaje, vinograde, kaktuse, stoku, auto trke, pomorce, čokoladu i.....njeno visočanstvo KAFU.

Mostar je grad koji ima najviše imena za kafu koja se ispija. Ti nazivi su manje-više vezani za situaciju ispijanja.

Dočekušom se nude dragi gosti koje željno iščekujemo.

Razgovorušu nam nude uz ozbiljne razgovore

Sikteruša se najčešće ne pije nego se nudi. Kad gosti "oturišu" do u neka doba noći, začuje se glas: "Mogli smo popiti još po jednu, haj ženo pristavi" Nakon toga se gosti počnu razilaziti.

Cernička kafa...kažu da je dobila ime po načinu služenja jer se služila posljednja, te se nakon kafe nije služilo više ništa. Slična je sikteruši, ali malo suptilnija.

Preljevuša je sirotinjska kafa kad su nakon ispijanja prave kafe u džezvu dolijevali malo vode i vraćali na žar da je "prepucaju".

Izmiruša ili pomiruša je najslađa, lako je prepoznati ko je kome peče i nudi.

Turska kafa je samo kod nas turska, u Turskoj ni nalik na našu. Tek kad su naši počeli da posjećuju Tursku komercijalno (šverc) ili turistički, Turci od nas naučili praviti tursku kafu.

Ima još toga, ukuhana, crna, bijela, kratka, produžena, sa i bez kajmaka, sa i bez šećera, vrela (ova je po običaju tanka), hladna kafa-vruć mušterija, tanka, jaka (može slon nogu u njoj da slomije), iskipjela, ačik (ako je zrno ostalo svijetlo dok se pržila u šišu), s kap mlijeka, pola-pola, prepržena, neotrijebljena (kad zrno preleti pa kafa ima grozan okus po zrnu), ona spora za koju kažu da je donose iz Brazila.

Ima i ovih novijih...espresso, makijato, ledena, irska, one za fb, ma to su sve uvezene. Načini prženja i mljevenja su raznoliki. Najpoznatije sorte koje su se tražile, a bogami i švercovale u vrijeme nestašice, su Minas, Santos i Arabica, koje su se miješale da se dobije što bolji okus. Prebirala se sirova kafa, zatim pržila u šišu ili tepsiji uz stalno okretanje. Da bi bila spremna za pravljenje trebalo je usitniti tučenjem ili mljevenjem (najbolji mlinovi su se krijumčarili iz Sokola). Posude za spravljanje su džezve i ibrici (litarski, hatmenski, bakreni, sa i bez poklopca, kalaisani, oni koji podljevaju, sa i bez nosa). Veličina džezve se mjerila brojem vrhatih kašika kafe. Uspe se kafa, vrati se malo džezva na žar dok se ne osjeti miris kafe, zapari ključalom vodom koja ne smije dugo da ključa...čitava procedura. A tek služenje...s kockom i bez, sitnim šećerom, uz rahat lokum, moralo se zapamtiti kako ko pije. Oni s visokim tlakom su dosipali još malo vrele vode ili mlijeka u fildžan, šoljicu ili "kikaru". Vodilo se računa kako postaviti kašičicu jer time se iskazuje da li treba još sipati ili ne. Ispijala se lagano, po istilahu, da se mogu siti ispričati. Kad se kafa napokon ispije, ne daj bože da se kafenjaci odmah dižu, to bi bila velika uvreda i znak da se treba "kupiti".

U današnje vrijeme brzog životnog tempa poziv: "hajmo je negdje popiti!" je postao nasušna potreba i skoro jedini oblik socijalizacije. Bez procedure pravljenja i ispijanja. Stari običaji se polagano zatiru, samim tim i sijela i druženja.

(Jedva čekam proljeće da je popijem u Ajšinom društvu kod "Emine")

Emina Redžić Muftić/facebook/20220214

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen