Sevdalinka, bosanska gradska pjesma, čije korijene treba tražiti u baštini, davno je proistekla iz tradicijskog bića.
Stihove i melodiju, često melanholične, prenosili su generacijama neznani i znani interpretatori vodeći je u nezaborav.
Kao takva, prošle godine je iz Bosne i Hercegovine nominovana za UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine.
Procedura je duga, pa će odluka uslijediti najmanje dvije godine po nominaciji, kažu iz bh. ureda te organizacije.
Inicijativa je podnesena puno prije od Udruženja muzičkih umjetnika iz Tuzle Komisiji za saradnju sa UNESCO-om. Ovo udruženje želi očuvati sevdalinku u njenom izvornom obliku i mnogim aktivnostima nastoji ukazati na njen značaj.
“Nominacija sevdalinke za upis na UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine je dostavljena UNESCO-u 2021. godine. Komitet za nematerijalnu kulturnu baštinu razmatra samo određeni broj nominacija svake godine, i to dinamikom koja garantuje jednu nominaciju po državi u dvije godine. Imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina dostavila već jednu nominaciju prije sevdalinke, a koja će se razmatrati u toku 2022., nominacija sevdalinke će se razmatrati tek u 2024. godini”, kažu iz Ministarstva civilnh poslova Bosne i Hercegovine.
Nađe li se na čuvenoj listi svjetskog nasljeđa ili ne, zasigurno će tekstualno i notno nastaviti bitisanje u Bosni i Hercegovini i šire.
‘Recept’ za to je emocija kao težište njenog bića, reći će oni među muzikalnima što sevdalinku još i osjećaju i zato je umiju pravilno prenositi. Jer, i svemu drugom od ljudskog duhovnog stvaralaštva što dopre do drugih srca, dugovječnost je suđena.
Kad je tačno nastajala kao stihovna i melodijska tvorevina ne zna se, ali zna da joj je prvobitni prostor bila intima porodičnih kuća, gdje se razvijala uglavnom kao sjetna ženska pjesma puna emocija, s ljubavnom čežnjom kao čestom tematikom.
Prvi zvučni snimak je iz 1907. godine. Naročitu popularnost je stekla pojavom radio stanica, prvo Radio Beograda, osnovanog još 1929., a naročito nakon Drugog svjetskog rata i osnivanja Radio Sarajeva 1945. godine.
Ali, i između dva svjetska rata, Mile Janjić, Sofka Nikolić, Bora Janjić, Sulejman Đakić, Rešad Bešlagić i drugi interpretatori stekli su zapažene karijere pjevajući sevdalinke.
“Ali, naročita popularnost ove pjesme dolazi tek nakon 1945. godine. Radio Sarajevo osniva prvo Tamburaški, a kasnije i Narodni orkestar i svakih nekoliko mjeseci odžavane su audicije za pjevače. U prvoj generaciji što se pojavila negdje do sredine pedesetih, bili su Zaim Imamović, Munevera Berberović, Lela Karlović, Radmila Jagodić, Zumra Mulalić, Nada Mamula, dr. Himzo Polovina, Beba Selimović.., a kasnije, nešto mlađa generacija: Safet Isović, Zora Dubljević, Zehra Deović, Emina Zečaj, Meho Puzić, Zekerijah Đezić… Tamburaški orkestar vodio je Jozo Penava, a Narodni naizmjenično Jovica Petković i Ismet Alajbegović Šerbo. U tom periodu, negdje do kraja sedamdesetih, formiran je specifični “radijski“ stil izvođenja, pa se i danas smatra klasičnim načinom interpretacije. I u spomenuto ‘zlatno doba’ Radio Sarajeva, rađene su obrade sevdalinke, ali u stilu umjetničke, to jest zapadnoevropske muzike. Ovo što se danas radi, u velikoj mjeri je vođeno komercijalnim uspjehom”, kaže za Fenu mladi etnomuzikolog Zanin Berbić.
Njegovo je mišljenje da se još uvijek može govoriti samo o individualnim pogledima na sevdah.
“Potrebno je još dosta vremena kako bismo mogli objektivno sagledati te načine interpretacije sevdalinke, pa ustvrditi da li se kroz sve njih provlači neka zajedniča stilska karakteristika ili će ostati samo na individualititetima. To će vrijeme pokazati”, njegove su riječi.
Na jednom nedavnom javnom skupu u Zemaljskom muzeju u Sarajevu je rečeno da je imenom ‘sevdalinka’ prvi put spomenuta tek krajem XIX vijeka u časopisu “Bosanska vila” nakon vijekova usmenog prenošenja iz naraštaja u naraštaj.
Od riječi iz arapskog jezika ‘sawda’ značenja ‘crna žuč’, u bosanskom je njen korijen, ‘sevdah’, dobio konotaciju čežnje, ljubavnog žara, ljubavne boli.
I zaista, u rijetkim tonskim snimcima s vremenskom patinom, još je moguće čuti melanholiju neke davne ljubavi.
Koliko je poznato, ime sevdalinka poteklo je od romskh pjevača u vrijeme kad se povlačila osmanska i dolazila austrougarska kultura, kazano je takođe na navedenom skupu.
I novim vlastima je bila zanimljiva ta pjesma jer je izvođena uz saz da bi se vremenom prilagođavala drugim muzičkim instrumentima zapadne provenijencije.
S početka prošlog vijeka bivaju zabilježeni notni zapisi, čemu su kumovali strani etnomuzikolozi, kasnije i domaći poštovaoci i ljubitelji.
Znala je po periodima gubiti melanholiju u zvuku ili dijelove teksta zbog podvrgavanja obradama, pa se vraćati u izvorni kontekst i pratnju saza u privatnim izvođenjima ili na javnim priredbama.
Nikad za sevdalinku nije bilo prirodno usiljeno pjevanje, naprotiv. To znaju oni što je osjećaju.
Kad god je i ko god izvodio, ako je uspio prenijeti tananu emociju, doprla je pravo do srca, ne samo uha. Samo tako je i moguće glasovno slikati njenu atmosferu.
Jedino tako opstaje duže i svako drugo stvaralaštvo duše.
(Fena)
(NovaSloboda/20220219)
