Još dvanaest dana do Mundijala
Mundijal
počinje za 12 dana. Odbrojavanje teče, odlaganja nema. A protesta je
sve više. I pored svega, fudbal se u Brazilu igra i dalje, posvuda, na
plažama, u užurbanim gradovima, pa čak i u prašumi.
Od 12. juna, ljudi širom svijeta će
odjednom zaboraviti na asve, i imati na umu samo jednu temu: fudbal. Za
neke Brazil neće biti daleko, naći će se u središtu zbivanja. Ko ne ode,
a takvih će, naravno, biti najviše, na raspolaganju že imati
televizore, ili velike ekrane, na gradskim trgovima, kafanama, ili
ljetnim baštama. I svi će biti uzbuđeni, jednako, širom svijeta kao i u
Brazilu. Jer, nisu samo Brazilci ludi za fudbalom. Fudbalska groznica
lagano zahvata i Evropu i cijeli svijet.
Brazil je zemlja fudbala i kafe. Na sjeveru zemlje, u sred prašume, gdje vladaju tropske vrućine, jedni protiv drugih igraju indijanska plemena. U gradovima, koji su kao niska bisera poredani pored mora, nalazi se najveći broj fudbalskih klubova. U nekim gradovima ih je i po nekoliko odjednom, i svi igraju na velikim stadionima, pred ogromnim brojem gledalaca.
Međutim, mimo klubova, i takmičenja u ligama, fudbal se u Brazilu igra posvuda, i u svako vrijeme. Posebno na plažama. Braziijanci to posebno vole. Bosi na pijesku, u slobodno vrijeme, nakon škole ili posla. Lopta često sa pješčanog igrališta odleti u vodu. Ali, trknuti za njom u vodu znači i osvježenje.
Na dosadašnjim Mundijalima, Brazil je uglavnom bivao među prvima. Zbog toga je i donesena odluka, još prije sedam godina, da se ovogodišnji Mundijal igra u Brazilu. Mnoge je to tada obradovalo. Zadnji Mundijal, koji se igrao u Brazilu, bio je davne 1950. godine, dakle prije 64 godine. U to vrijeme. današnji djedovi bili su djeca. Tada se Brazil plasirao u finale, ali je za dlaku izgubio. I to kod kuće. Mala susjedna zemlja Urugvaj bila je toga vremena fudbalski div. To joj je bilo drugo finale i druga titula.U finalu je domaći golman samo nakratko izgubio koncentraciju, napadač Urugvaja je šutirao traljavo, a lopta je završila u golu. Bio je to šok za domaćine. Mnogi su od tuge stvarno bolovali dugo vremena, a neki zbog bola nisu mogli ići ni na posao. A jadni golman reprezentacije iz finala, godinama je u svakoj mogućoj prilici bivao napadan. Do smrti.
Zbog toga im ovogodišnji Mundijal dođe nešto kao, popravni kod kuće, i mnogi se nadaju ovoj šansi, iako je njihova repezentacija iza toga bivala svjetski prvak. Sad se nadaju da će konačno postati svjetski šampion i u svojoj zemlji.
I pored oduševljenja za fudbal, u zemlji vlada veliki otpor prema Mundijalu. U zemlji u kojoj su navijači najvatreniji na svijetu, ti isti navijači već godinama na ulicama demonstriraju protiv Munijala. Na demonstracijama čak nose i plakate na kojima piše: „Ostanite kod kuće”, „Mi smo protiv Mundijala”. I slično. Ljudi su ljuti, jer se za organizaciju i izgradnju objekata potrošilo nevjerovatno mnogo novca. Računa se da će sva ova halabuka oko prvenstva koštati sedam milijardi eura. To je cifra, o kojoj danas, dvije sedmice prije prvog sudijinog zvižduka, mnogi pričaju, i mnogima je noćna mora. Za te pare, moglo se kupiti 400 hiljada automobila. Moglo se izgraditi 40 bolnica sa potpunom, najmodernijom opremom. Ili, deset godina namiriti novac za platu za 60 hiljada učitelja. Sve to bi mnogo više koristilo ljudima u Brazilu.
Neki od gradova u kojima će se odigrati samo 3 ili 4 utakmice Mundijala nikako nemaju bolnicu, neki niti jednog zaposlenog ljekara. U mnogim školama nedostaje učitelja, a u nekim školama čak nema ni dostojnih školskih klupa ni stolica. Dakle, djeca u Brazilu ne mogu ni približno jednako učiti u školi, kao recimo, bilo gdje u Evropi.
„Za sve ovo nedostaje novca”, slušali su ljudi u Brazilu mnogo puta od njihovih političara na vlasti. I, onda su iznenada počeli nicati ogromni stadioni.
Dvaneaest arena u dvanaest gradova.
Pomoćni tereni, specijalni hoteli za ekipe koje će ovdje doći i odigrati nekoliko utakmica. Ulice, aerodromi, podzemne željeznice, renovirani su samo onoliko, koliko to služi potrebama Mundijala. U to vrijeme biće angažovane hiljade dodatnih policajaca, kao bi se obezbijedila bezbjednostekipa i gostiju. U nekim gradovima, kao što je bilo i zadnjih dana u Riju, siromašni ljudi su istjeravani iz svojih potleušica, kako bi se obezbijedilo mjesto potrebe nekih fudbalskih objekata. Ljudi se izbacivani na periferiju. Nikad ih niko nije ni pitao da li oni to žele i da li to hoće. Imali tu pravde? Pitaju se mnogi. I sa pravom izlaze na ulice i protesvtuju. Napadaju policiju kamenjima, pale parkirana auta.
I pored svega, mnogi tvde: Mi fudbal i dalje volimo iznad svega. Na plažama, na uskim ulicama, u prašumi, po prašnjavim seoskim terenima, lopta se valja i dalje. I ovaj Mundijal će svakako biti jedna zapažena svjetska predstava, sa dramatičnim utakmicama, velikim slavljem na stadionima. Ali, i sa demonstracijama na ulicama Brazila.
Još samo 12 dana!
(izvori i fotosi: sdz,spiegel)
Priredio: Smail Špago
Brazil je zemlja fudbala i kafe. Na sjeveru zemlje, u sred prašume, gdje vladaju tropske vrućine, jedni protiv drugih igraju indijanska plemena. U gradovima, koji su kao niska bisera poredani pored mora, nalazi se najveći broj fudbalskih klubova. U nekim gradovima ih je i po nekoliko odjednom, i svi igraju na velikim stadionima, pred ogromnim brojem gledalaca.
Međutim, mimo klubova, i takmičenja u ligama, fudbal se u Brazilu igra posvuda, i u svako vrijeme. Posebno na plažama. Braziijanci to posebno vole. Bosi na pijesku, u slobodno vrijeme, nakon škole ili posla. Lopta često sa pješčanog igrališta odleti u vodu. Ali, trknuti za njom u vodu znači i osvježenje.
Na dosadašnjim Mundijalima, Brazil je uglavnom bivao među prvima. Zbog toga je i donesena odluka, još prije sedam godina, da se ovogodišnji Mundijal igra u Brazilu. Mnoge je to tada obradovalo. Zadnji Mundijal, koji se igrao u Brazilu, bio je davne 1950. godine, dakle prije 64 godine. U to vrijeme. današnji djedovi bili su djeca. Tada se Brazil plasirao u finale, ali je za dlaku izgubio. I to kod kuće. Mala susjedna zemlja Urugvaj bila je toga vremena fudbalski div. To joj je bilo drugo finale i druga titula.U finalu je domaći golman samo nakratko izgubio koncentraciju, napadač Urugvaja je šutirao traljavo, a lopta je završila u golu. Bio je to šok za domaćine. Mnogi su od tuge stvarno bolovali dugo vremena, a neki zbog bola nisu mogli ići ni na posao. A jadni golman reprezentacije iz finala, godinama je u svakoj mogućoj prilici bivao napadan. Do smrti.
Zbog toga im ovogodišnji Mundijal dođe nešto kao, popravni kod kuće, i mnogi se nadaju ovoj šansi, iako je njihova repezentacija iza toga bivala svjetski prvak. Sad se nadaju da će konačno postati svjetski šampion i u svojoj zemlji.
I pored oduševljenja za fudbal, u zemlji vlada veliki otpor prema Mundijalu. U zemlji u kojoj su navijači najvatreniji na svijetu, ti isti navijači već godinama na ulicama demonstriraju protiv Munijala. Na demonstracijama čak nose i plakate na kojima piše: „Ostanite kod kuće”, „Mi smo protiv Mundijala”. I slično. Ljudi su ljuti, jer se za organizaciju i izgradnju objekata potrošilo nevjerovatno mnogo novca. Računa se da će sva ova halabuka oko prvenstva koštati sedam milijardi eura. To je cifra, o kojoj danas, dvije sedmice prije prvog sudijinog zvižduka, mnogi pričaju, i mnogima je noćna mora. Za te pare, moglo se kupiti 400 hiljada automobila. Moglo se izgraditi 40 bolnica sa potpunom, najmodernijom opremom. Ili, deset godina namiriti novac za platu za 60 hiljada učitelja. Sve to bi mnogo više koristilo ljudima u Brazilu.
Neki od gradova u kojima će se odigrati samo 3 ili 4 utakmice Mundijala nikako nemaju bolnicu, neki niti jednog zaposlenog ljekara. U mnogim školama nedostaje učitelja, a u nekim školama čak nema ni dostojnih školskih klupa ni stolica. Dakle, djeca u Brazilu ne mogu ni približno jednako učiti u školi, kao recimo, bilo gdje u Evropi.
„Za sve ovo nedostaje novca”, slušali su ljudi u Brazilu mnogo puta od njihovih političara na vlasti. I, onda su iznenada počeli nicati ogromni stadioni.
Dvaneaest arena u dvanaest gradova.
Pomoćni tereni, specijalni hoteli za ekipe koje će ovdje doći i odigrati nekoliko utakmica. Ulice, aerodromi, podzemne željeznice, renovirani su samo onoliko, koliko to služi potrebama Mundijala. U to vrijeme biće angažovane hiljade dodatnih policajaca, kao bi se obezbijedila bezbjednostekipa i gostiju. U nekim gradovima, kao što je bilo i zadnjih dana u Riju, siromašni ljudi su istjeravani iz svojih potleušica, kako bi se obezbijedilo mjesto potrebe nekih fudbalskih objekata. Ljudi se izbacivani na periferiju. Nikad ih niko nije ni pitao da li oni to žele i da li to hoće. Imali tu pravde? Pitaju se mnogi. I sa pravom izlaze na ulice i protesvtuju. Napadaju policiju kamenjima, pale parkirana auta.
I pored svega, mnogi tvde: Mi fudbal i dalje volimo iznad svega. Na plažama, na uskim ulicama, u prašumi, po prašnjavim seoskim terenima, lopta se valja i dalje. I ovaj Mundijal će svakako biti jedna zapažena svjetska predstava, sa dramatičnim utakmicama, velikim slavljem na stadionima. Ali, i sa demonstracijama na ulicama Brazila.
Još samo 12 dana!
(izvori i fotosi: sdz,spiegel)
Priredio: Smail Špago
NovaSloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen