Šta je to što nam daje sadržaj mislima, što nam pokreće sjećanja, što nas budi pa budni nastavljamo sanjati? Šta nam grije dušu, a nismo ni iskru zapalili? Samo nam je misao okrznula neko sjećanje ili neki lik. Ma kojom snagom nam to nešto upravlja razumom, a nismo ni prstom pomakli? Odakle moč mislima da stvore buru u nama, a mi se krišom osvrćemo da vidimo prepoznaje li se ili smo vješto prikrili? Navučemo masku bezbrižnosti, naoko mirno posmatramo , mehanički odgovaramo , ujednačeno koračamo ili nezainteresovano sjedimo na autobuskom sjedištu, blijedo gledamo kroz izloge i lica koja promiču pored nas, dok u našoj duši tutnji, Vrve misli, prepoznajemo lica , u živom smo , nijemom razgovoru s njima i iznova po ko zna koji put vodimo žustre polemike. A samo nas naše oči mogu izdati. One pažljivo prate sve što se u nama dešava, prelijećući sa detalja na detalj, da nam nešto ne pormakne. Jer, ako promakne, sve se mora dešavati ispočetka. Stalne reprize, sa pokojim promijenjenim detaljem.
Misli nam nemilosrdno prekida putnik koji obavještava vozača da silazi na sljedečem stajalištu. Iznenađeni shvatamo da smo svoje stajalište propustili. Koga kriviti zbog toga? Svoju nesmotrenost ili misli kojima ne možemo upravljati? Pitanje bez odgovora!
Ima neko ko nam daje sadržaj mislima, ko nam pokreće sjećanja, ko nas budi pa budni nastavljamo sanjati......i sve iznova, nove reprize, nove polemike, nove bure, maske i mehanički odgovori, blijedi pogledi i naše nemirne oči koje pažljivo prate svaki detalj. Ponovo još jedno propušteno stajalište i traženje krivca Pitanja putuju mislima kao maslačkove pahulje prema nebu do zvijezda da se tamo sretnu i pronađu odgovore.
(Emica)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen