Bubnjevi, instrument godine

Bubnjevi govore. Govore jezikom koji je bio stran za uši bijele gospode. Oni su znali samo za bubnjeve rata. Svaki udarac po koži određivao je smjer, a smjer je bila smrt. Bubnjevi bi mogli pomoći robovima da pobjegnu. Mogli bi pokrenuti nerede. Ništa od svega ovoga nije dokazano, ali su vlasnici plantaža bivali sve više uplašeni. Dakle, sredinom 18. stoljeća, američke robovlasničke države poput Luizijane ili Južne Karoline donijele su takozvane “No Drumming Laws”, "Zakone o zabrani bubnjanja". Njima su htjeli zabraniti ljudima, koje su smatrali svojom imovinom, da bubnjaju i posjeduju instrumente koje su ponijeli sa sobom iz svoje afričke domovine. Ironično, ovi zakoni su doveli do još većeg razvoja bubnjeva i pronalaska same moderne muzike. Umjesto bubnja, robovi su koristili vlastita tijela, pljeskajući rukama po bedrima, i udarajući nogama o tlo. Oni također koristili štapove i bačve, kao i sve ostalo što im je okruženje nudilo. A tu su bili i drugi instrumenti, kao što su tambura, bendžo ili fidula.

Bubnjevi i dalje pričaju. Ali sada govare cijelim tijelom i njegovim umjetnim produžecima. I govore kroz čitav spektar zvuka. To je set bubnjeva kakav se razvio krajem 19. stoljeća, posebno među crnim marš bendovi u New Orleansu. Mali bubanj, niski bas bubanj, središnji tom-tomovi i oštre šištave hi-hat činele. Jedan čovjek, jedan orkestar. Bubanj koji govori postao je diskurs mašina.

Već dvanaest godina državni muzički savjeti jedanaest saveznih država biraju instrument godine, počevši od klarineta. Kampanja ima za cilj da inspiriše široku publiku za odgovarajući instrument. Državni muzički savjeti su odlučili da 2022. godina bude godina bubnjeva. Iako je to zapravo mnogo instrumenata.

Drugo porijeklo bubnjeva je iz varijetea i cirkusa. Tu je svirao bubnjar William F. Ludwig, sin jednog njemačkog emigranta. Rad je bio neredovan, a oprema osrednja. Onda su 1909. godine Ludwig i njegov brat osnovali firmu Ludwig Drum Company u Čikagu. Prvo, braća su razvila nožnu pedalu za bas bubanj. Zatim mali bubnjevi, timpani, itd. Dok se komplet bubnjeva nije upotpunio.

Ludwigovi su bili uspješni. Ali njihov brend je postao svjetski poznat tek 9. februara 1964. godine, kada su Beatlesi debitirali u Americi u emisiji Ed Sullivan Show. Ringo Starr je odabrao Ludwigov set bubnjeva jer mu se toliko dopala njihova boja "Black Oyster Pearl". I pošto je bio ponosan što je kupio američki proizvod, dao je da se naprijed napiše ime "Ludwig", na glavi njegovog bas bubnja, zajedno sa logom Beatlesa. Promet Ludwig Drum Company se nakon toga udvostručuje.

Kao bubnjar, Ringo Star se rijetko svrstavao među najbolje. Nije imao sreće što je bubnjao u istoj eri igrajte kad i Hal Blaine, vođa usko povezanog benda studijskih muzičara pod nazivom The Wrecking Crew. Blaineova zvučna i ritmička inventivnost dovela je njihovih 150 singlova na listu Top Ten. Ili kao neodoljivi Keith Moon, bubnjar grupe The Who, koji je vratio set bubnjeva u cirkus i rat, ali ne kao ritam, već kao oružje opšte namjene. Životinja u Muppet Show je portret Keitha Moona u filcu. I možda čak i odgovorniji od rano preminulog uništavača hotelskih soba za ideju da bubnjanje u Venovom dijagramu zauzima presjek besa i virtuoznosti.

U idealnom slučaju, bubnjar je imao više smirujući uticaj u bendu: Kako su Beatlesi postali Beatlesi samo preko Ringa, trenutno se može vidjeti u dokumentarcu Petera Jacksona "Get Back": Ringo Starr je ustoličen iza svog podignutog Ludwig seta i sa osjetljivom ravnodušnošću drži pregled svojih kolega iz benda. Njegovi udari po činelama govore mnogo, njegovi ritmovi obuhvataju različite temperamente.

Nije li bubnjar taj, koji definiše dotični žanr? Puls ride činela u zamahu, bum kontrabas bubnja u hevi metalu, tembali sa kravljim zvonom u varijantama afro-kubanske muzike od Tita Puentea do Sheile E.

Dakle, bubnjevi danas govore elokventnije nego ikada ranije. Neki ritmovi su imali svoje zvijezde: poznata je pjesma Bernarda "Pretty" Purdieja "Purdie Half Time Shuffle", na primjer, može se čuti u "Babylon Sister" Steely Dana. Njihov dalji razvoj je još poznatiji: od Jeffa Porcara na Totoovoj "Rosanni", od Johna Bonhama iz Led Zeppelin "Fools in the Rain". Zatim bubnjevi Clydea Stubblefielda na "Funky Drummer" Jamesa Browna mogu se čuti na više od 1400 snimaka.

A za one koji vole ritmički izazov, uvijek postoji bum, bum, bam. Ne treba im čak ni set bubnjeva da bi izveli "We Will Rock You" od Queen. Ruke i noge su dovoljne, ritam je stvorio zajednički ugođaj na stadionima.

I definitivno, bubnjanje se ne može zabraniti.

(ksta)

(prevod: spagos)