Došla su neka druga vremena...

                          

Kada čovjek sazna da mu je neko, ko mu je nekad bio blizak, preselio na drugi svijet, često sam sebi postavi pitanje, kad se sa njim susreo zadnji put. Prisjeti se šta su pričali, kako su se pozdravili, ne znajući da je to bio zadnji put. Ostanu tako nedovršene priče, nezavršeni razgovori, nedorečena ili neispunjena obećanja, koji su onako usput, ostavljani za neki drugi put. Ponekome to bude nekoliko dana, nekome po nekoliko godina, a nije čudo, u današnjem vaktu, i svega što nam se dešavalo zadnjih desetljeća, da je zadnji susret sa nekim bio u prošlom stoljeću. Na to nas često podsjete smrtovnice koje usput vidimo na nekoj tabli, ili banderi, ili kako je to danas moderno, da se smrtovnica pročita na internetu, facebooku, ili da istu nađete u inboksu na svom mail kontu, koju vam je dostavio neki zajednički prijatelj.

O sličnoj situaciji nam je pisala Ajša na svom facebook profilu prošle godine.

Tema je aktuelna, posebno onima koji iza sebe već imaju dobre decenije života.    

Današnji vakat - Slijedećeg puta nije bilo

Kad pođem s Luke prema Pozorištu... ne mogu mimoići mog starog prijatelja Ibru. Sjedi na stolici... na trotoaru... preko puta radnje iz koje je otišao u penziju. To je radnja za okvirivanje slika i goblena. Nema tu više obaveza.., ali neće da u kući "čami". Ovako je .. kaže.. medju svijetom. Moram naglasiti da se znamo od malih nogu.. Sticajem okolnosti .. živjeli smo u jednoj maloj kući na Mazoljicama .. Mi se morali iseliti radi potapanja mog zavičaja (Jablaničko jezero), a oni kupili kuću, koja još nije bila slobodna. Nikad se nismo čuli, a nas bilo osam članova .. njih jedanaest. I sad ima običaj reći da me voli sresti... ko rođenu sestru.

Volim s njim zastati i popričati... Jednom se dotakosmo teme... neko čudno vrijeme... danasnji tempo života... Niko se ni s kim ne druži... ni u zgradi .. ni u sokaku.. nema viđe sijela kod prijatelja i komšija, nema "pola krompira " i sira iz mjeha, pa gurni u rernu... prije fijaker a kasnije smederevac šporet. Nema se čovjek kad upitati za zdravlje... Samo se u prolazu može čuti "Gdje si " ili "Šta ima".. Ja mu ..po belaju, ispričah svoj slučaj, a mogu reći i svoju sramotu... Srela svoju staru poznanicu... također živi sama .. i ona izađe iz kuće... pred zgradu.. Upitala sam je "Kako si ", a ona mi odgovori "Imaš li vremena da ti kažem”. , Rekla sam da nemam, ali da ćemo se slijedeći put ispričati... Međutim... slijedećeg puta nije bilo... Žena je umrla... To sebi ne mogu oprostiti... a žurila sam... vadila neke papire.

Ibro mi reče da vani sjedi jer ne radi Pozorisna kafana. A tamo je bio stalni gost... njegov sto se znao... Ispriča mi da je za susjednim stolom također bili stalni gosti-.. jedam mladi par. Privukli su mu pažnju jer su samo šutili i prstima prebirali po mobitelu... Volio bih ih vidjeti sa podmlatkom a ne ovako... “Jedan dan”.. priča Ibro... “sretoh djevojku... voda pašče”... Baš sam se nasmijala... A onda Ibro nastavi.. . A sjećaš se korza... simpatija ... zaljubljivanja, pa s njom u park.. A ja dodadoh... U moje vrijeme su Bare bile popularne... i te su djevojke bile "izvikane"...

A sada... niti se ko ženi niti udaje... taka moda u zabavljanju...

(Ajša Šehić Nametak/facebook 20201008)

(spagos)