Energija ljubavi, strpljenja i ustrajnosti skupila se sinoć iznad Atine

 

(tekst koji slijedi napisao je iz srca Elvedin Dino Delić na svom facebook profilu, dana 30. jula 2021. Ovakvi tekstovi tako nastaju, osjetiš u srcu, uzmeš papir i olovku, ili samo odtipkaš, i iz ruke pređe na papir, i ostane. Hvala Dino)

BITNOST TRIJUMFA VELEŽA NAD AEKOM

Koliko je sinoćnja utakmica u ATINI, ključna i važna, u životu i istoriji ne samo FK Velež, ne samo grada Mostara, nego i u životima ponaosob svakoga od nas, samo vrijeme će pokazati, zasigurno.

Ovo nije samo sportska pobjeda, trijumf tehničkog nadigravanja, samo disciplina u manifestiranju, i slično, ovo sinoć je toliko mnogo više od toga.

Pobjeda Veleža u uzvratnoj utakmici nad AEK-om na Olimpijskom stadionu u Atini je kako globalna, tako i jedna mala privatna ODA unutrašnjoj rani i borbi koju je svaki Mostarac imao unutar sebe, i koju je nosio od devedesetih pa na ovamo, a ta borba je želja za tim da se Mostar opet vidi tim nekim očima kojima se ga je vidjelo u ranom djetinjstvu, onako cjelovitog i ponositog, kakav je u oduvijek bio, gdje mentalni koncepti razdvajanja u nisu postojali, gdje je jedino bilo bitno - da li si ustvari ljudsko biće ili ne.

Ovaj trijumf Veleža u usred Atine OMAŽ je svim našim očevima, djedovima, prijateljima i svima onima koji su dušom i srcem navijali #KAOJEDAN ispod mostarskog Bijelog Brijega, ova pobjeda je omaž njihovim LJUDSKIM idealima, njihovom postojanju, i onome u šta su oni vjerovali, i ono što su nosili u svojim srcima.

Sinoć, na nebu iznad Atine, i na stadionu gdje nazalost Red Army nije mogao prisustvovati, imao sam nekakav osjećaj da osjećam prisutnost duhova nekadašnjih navijača Veleža, (pa proglasite me ludim ili ne, ALI) kako brižno bdiju iznad svoga tima i šalju mu energiju ljubavi, strpljenja, snage i ustrajnosti, da izdrži u svom najvećem historijskom podvigu od tih nesretnih 90tih, pa na ovamo...

znajući koliko će ova pobjeda biti bitna i važna, za tijek budućnosti, ne samo Veleža, nego i ovoga Grada, i koliko će probuditi iz apatije iskrena srca koja vole ovaj grad - zbog onoga što on jeste i što on u suštini predstavlja!

U jednog Boga za sve nas vjerujem, i vjerujem da je sve moguće, pa tako i da duše naših najdražih sa kojima smo se davno rastali, tek fizički rastali da su bile prisutne tu noć! U našim su srcima i mislima, a nauka je davno dokazala, da je sve oko nas ENERGIJA...

Sinoćnja pobjeda predstavlja jednu ISKRENU SUZU, suzu čiste ljubavi i oprosta, razumijevanja i pokajanja, shvatanja da smo SVI jedno tijelo ovoga grada i da ne mozemo drugačije živjeti, niti postojati, i da je srce ovoga grada toliko veliko da nas - može primiti sve unutar sebe.

Sinoćni trijumf je ujedno i jedna rijeka suza, koja stoji zagrađena branom u svakome od nas, i koja će zasiguran sam, jednog dana u svakome od nas poteći i zaliječiti sve boli i tuge, i saprati ih vječno u delti Neretve, dole na moru.

Sinoćna pobjeda je trijumf jedne ljubavi i jedne istine. Istine o Mostaru. Istine o Bosni i Hercegovini.

Pobjeda istine o ljudima Hercegovine.

Pobjeda istine o narodu BiH.

Dovoljno je samo malo poštovanja, i ljubavi. Ništa više.

Voli bližnjeg svog, kao sam sebe.

#MUSVDG

(Elvedin Delić/facebook/20210730)

Historijski trenutak Rođenih zajedno sa FACE TV: Velež ide dalje! AEK je na koljenima!

https://youtu.be/6bcPqTSh1mE

(spagos)

Kratko i jasno, a efektno

 

Autor karikature Ito Korjenić vrlo elegantno je prezentirao ovu temu.

Na mostarski način, kratko i jasno, a efektno

Bravo Ito!

(Zlatko Serdarević/facebook/20210731)

Neobično spašavanje života u katastrofalnoj poplavi

Nevjerovatne priče o spašavanju ljudi isplivavaju na površinu u danima poslije katasrofalne poplave koja je prije dvije sedmice zahvatila veliki dio zapadne Njemačke, Belgije i Holandije

Slučaj se desio u gradu Ahrweiler, južno od Bonna. Poslijednje počivalište davno umrle osobe spasilo mu život! Kada je vatrogasca Friedhelma Jakobsa (59) ponio gigantski plavni val, on se uhvatio za križ nadgrobnog spomenika Alberta Kreuzberga na groblju. I tako ostao punih šest sati!

U večer olujne katastrofe, zamjenik šefa dobrovoljne vatrogasne čete u Ahrweileru bio je na dužnosti, direktno na rijeci Ahr.
Jakobs je sa drugovima u starom gradu oko 18 sati objavio zvučno upozorenje, kako bi upozorio stanovništvo! Po zanimanju je inače majstor poslastičar: „Niko nas nije shvaćao ozbiljno. Niko nije vjerovao da se tako nešto može dogoditi. Čak sam čuo i neka bezobrazna reagovanja, kad smo preko zvučnika ljude na trgu zamolili, da se idu na sigurno, i da ni u kom slučaju ne silaze u podrume."
Kad je kasnije, sa jednim kolegom, Jakobs pošao u skladište sa alatom, voda mu je bila već do koljena i dizala se vratolomnom brzinom: „Da bi se spasili, mogli smo otići samo do zida obližnjeg groblja. Mislili smo: Zid je visok 2,50 metara, debljine 60 centimetara, ništa nam se neće dogoditi!"
Bila je to greška opasna po život! „Voda je bila tako brza i već visine od 2,20 metara. Nevjerovatno! Iznenada, voda je do nas donijele transportne kade iz vatrogasne stanice. Uhvatili smo jednu."
Tada se zid počeo rušiti! „Ležali smo u vodi, srećom uspjeli smo se spasiti u kadi. To je bio naš čamac za spašavanje ”, kaže Jakobs. „Onda nas je sa sobom povukao plavni val!“ Tačno do iznad groblja, koje je bilo ispod nas u vodi.
Njegov mladi kolega uspio se popeti na vrh jednog drveta. Jakobs je ostao u vodi i prvo se držao za jednu debelu granu. Tada je uspio skinuti jaknu. Kolega je privezao jedan rukav za granu, dok se Jakobs držao za drugi rukav. Bila je noć, i sve to se dešavalo satima. Tada mu je snaga popustila. 59-godišnjak kaže: "Vidio sam džinovsko drvo u vodi, samo sam se bacio preko njega." voda ga je vukla dalje. Njegov kolega je izvadio baterijsku lampu i osvijetlio ga: „Tada sam u svjetlosti vidio visoki kameni grobni krst iz 19. vijeka. Popeo sam se na njega."
Nakon beskrajnih šest sati, u jutarnjem svjetlu, spasilo ga je vozilo amfibije iz vatrogasne brigade Bonn. Srećom, njegov drug na drvetu takođe je ostao neozlijeđen. Groblje je potpuno devastirano, kao i naša vatrogasna stanica.
Porodica vatrogasca željela bi nakon svega, odati posebnu počast njegovom "spasitelju" Albertu Kreuzbergu, koji je mrtav više od 100 godina.

Jakobs kaže "Moj unuk će se sigurno zvati Albert, sada samo to mogu reći."

(bams)

(NovaSloboda.ba)

Projekti: Od nekadašnjeg zatvora gradi se hotel

 

Zatvor na ostrvu Santo Stefanu, Italija, propada od sredine šezdesetih. Do sada su ga turisti posjećivali samo u obilascima s vodičima. To äe se sada promijeniti. Bivši zatvor bi do 20215. godine trebao postati turistiöka atrakcija, koja uključuje i noćenja na ostrvu.
Skriveno u moru sa krševitim liticama i bez pristanišnog mola uz koji bi brodovi mogli pristati, to je nekadašnja zatvorsko ostrvo Santo Stefano. Njegova lokacija učinila je pokušaje bijegstva zatvorenika gotovo nemogućim - to je stoga ovo dobilo ime "Alcatraz iz Italije".
Bivši zatvor je jeziv, napušten i oronuo - rijetko ko danas i zaluta na Santo Stefano. To bi se sada trebalo promijeniti: Zatvorske zgrade trebale bi biti obnovljene, a ostrvo bi trebalo postati turistička atrakcija.

Do 1965. godine kriminalci, politički zatvorenici i razbojnici deportovani su na ostrvo kako bi odrađivali svoju kaznu na ovom sumornom mjestu.
Prema medijima, italijanska vlada želi uložiti 70 miliona eura kako bi ostrvu udahnula novi život. Muzej na otvorenom treba da ispriča istoriju zatvora, a kuća direktora zatvora i svlačionice nekadašnjeg fudbalskog igrališta pretvoriti će se u hostelske sobe. U zatvorskoj će se pekari izgraditi restoran sa terasom, a vrt će se ponovo zasaditi.
Kako će tačno na kraju izgledati ostrvo, još nije sigurno. Ideje se još prijavljuju na konkursu. Učesnici moraju razmisliti o tome kako bi zgrade trebale izgledati u budućnosti i kako se na ostrvu može postaviti infrastruktura.
Dosta toga se treba se učiniti: Na primjer, ostrvo još uvijek nema sidrište za čamce, a tu se nalazi samo stara rimska luka s nazubljenim stepenicama urezanim u stijene. Nijedan brod tu ne može pristati ukoliko je more nemirno. Svako ko je do sada želio posjetiti ostrvo, mogao je to učiniti samo u obilasku s vodičem, što je zahtijevalo 40-minutno pješačenje do bivšeg zatvora.
Planovi za Prison Island su veliki: "Turizam na ostrvu mora biti održiv, ali Santo Stefano će biti i više od toga. Biće to centar za međunarodne akademike koji rade na ključnim pitanjima kao što su zelene pravne smjernice, ljudska prava, sloboda izražavanja i evropsko državljanstvo, oko kojih će se voditi dijalog ", kažu u vladinom povjerenstvu za transformaciju.
Zatvorenici su na ovo ostrvo dovođeni od davnina
Tamo gdje će u budućnosti turisti moći ostati preko noći, ili provesti jedan dan, zatvorenici su, gledano iz današnje perspektive živjeli nehumano. Kroz izgradnje zatvora, koji je izgrađen u 18. stoljeću, zatvorenici su mogli biti neprekidno čuvani i posmatrani.

Svaka ćelija je bila površine 4,50 x 4,20 metara. Zatvorenici su kažnjavani bičevanjem, ili su satima stajali na suncu, a sve to pod očima drugih zatvorenika. Zbog divlje vegetacije i visokih litica bilo je nemoguće pobjeći sa ostrva. Svako ko je pokušao, utopio bi se u moru. Zbog toga su Rimljani u doba Antike ovdje dovodili svoje zatvorenike.

(geo)

(Novasloboda.ba)

Slavilo se u Mostaru do jutros

 

(fotografije raja, portali)

(tekst koji slijedi napisao je Nermin Bise na njegovoj facebook stranici, 20210730)

Slavilo se u Mostaru do jutros. Ne samo u Mostaru, u Hercegovini, u cijeloj državi. Velež je definitivno najljepša životna priča ove države u posljednjih 25 godina. Niko tako kao Rođeni nisu ujedinili sve navijače naših najpoznatijih klubova. Noćas su zvali navijači Želje, Sarajeva, Slobode, Čelika. Iz HŠK Posušje su na svojoj službenoj stranici objavili čestitku za, kako su naveli, prekrasnu atensku noć. Tuzla City je još i prije utakmice obećala nagradu Rođenima za prolaz dalje. Kako je ovo lijepa, bajkovita priča koja i dalje ima svoj nastavak. Feđa Dudić je nadmašio sva trenerska imena u BiH u zadnjih 25 godina. Ovo je njegov uspjeh i uspjeh njegovog tima: Avdo Kalajdzic, Mustafa Kodro, Jasmin Trnovac, Nenad Melher i legendarni Veselin Đurasović. Igrači su sve pokazali na terenu. Još jednom su preorali i znojem natopili teren, ovaj put stadiona u Atini. Slavisa Bogdanovic je junak sinoćnje grčke drame u tri čina. Za nas je to bila bajka, za Grke tragedija. Junaci su svi, baš svi, bez iznimke. Od oružara Hase i predsjednika Hasića do fizioterapeuta Adnan Rudan. Ovaj Veležov ples je dokaz da je prošlo prvenstvo po svim rezonima moralo i trebalo pripasti Rođenima. Na koncu, jedini su ostali od klubova iz BiH koji su dočekali avgust u Evropi. Više ništa nije isključeno i samo dragi Bog zna koliki je domet ovoj generaciji fantastičnih igrača, trenera, uprave i navijača. Emocije su noćas eksplodirale Mostarom i Bosnom i Hercegovinom. Nije lako ni pisati o ovome. Kako neke fenomene i pojave opisati?

Ne postoje te riječi. Zato je najbolje reći i napisati samo jednu riječ: VELEŽ!

Sad valja pokušati iskontrolisati emocije i osjećanja i ošišati se. Na ćelavo! Jer, data riječ je obećanje koje se ispunjava.

(Nermin Bise/facebook/20210730)

Novi trend u Mostaru: Šišanje na ćelavo

                                   

Nakon historijske pobjede Veleža u Atini zavladala je ludnica u Mostaru i Hercegovini. Navijači se na ulicama šišaju naćelavo, iznose stolice i sve bilježe.

Feđa Dudić, trener Mostaraca, obećao je da će se on i igrači ošišati naćelavo, što je po povratku u BiH i učinio.

Međutim, preduhitrili su ga navijači „Rođenih“. Samo sat nakon pobjede navijači su postavili nove trendove u Mostaru. Iznosili su stolice na mostarske ulice i – šišali se naćelavo. Neki su otišli korak dalje te su se šišali uz zvuke trubača.

Ludnica u Hercegovini se nastavlja...

(avaz)

Veličanstven doček Veleža, Dudić i Šoše ošišali se na ćelavo

Fudbaleri Veleža, nakon velike pobjede protiv AEK-a i plasmana u treće pretkolo UEFA Konferencijske lige, nešto poslije 3 sata iza ponoći, sletjeli su na mostarski aerodrom, gdje su im navijači priredili veličanstven doček.

Šef stručnog štaba Veleža Feđa Dudić je prilikom dolaska rekao kako je atmosfera predivna i kako su znali šta ih čeka u Mostaru, nakon istorijske utakmice, koju je kratko komentarisao.

„Jednostavno mnogi nisu vjerovali, a mi smo vjerovali. Kad smo primili gol u 98. minuti, većina bi poklekla i rekla, evo, to je to kraj, međutim imali smo još puno snage i onda u jedanaestercima, sam momcima rekao: Ovo je naše i ne može nam niko ukrasti, ovo je negdje zapisano, sve smo mi ovo zaslužli .Hvala dragom Bogu, nagradio nas je i prošli smo dalje. Kad opet sve uzmem u obzir, mislim zasluženo i to je još jedna veličina. U ovih 210 minuta utakmice s AEK-om, možda smo 30.ak minuta bili u podređenom položaju, ostalo smo igrali ravnopravno i sigurno,veliko iskustvo za nas. Nismo ni sami svjesni šta smo sve napravili, ali odmorićemo malo i sigurno onda kako budu prolazili dani, mi ćemo biti svega svjesniji. Ali, nemamo puno vremena, već u ponedeljak je nova utakmica, a onda poslije toga je odmor, kazao je Dudić.

(NovaSloboda.ba)

Heroji u crvenim dresovima lete u evropske fudbalske visine

Dok političari sve čine da zavadama i podjelama dovedu BiH do uništenja, heroji u crvenim dresovima, mostarski Rođeni, ujedinili su večeras BiH i ojađenim narodima donijeli toliko potrebne radosti.

Pobjeda u revanš utakmici drugog pretkola UEFA Konferencijske lige u Atini protiv AEK-a izvela je na ulice hiljade ljudi, djecu, mladiće i djevojke i one u srednjim i poznim godinama, od Stoca, Dubrava, Blagaja, Opina, Tekije, Cernice, Luke i Donje mahale, Brankovca i Mazoljica, Carine i Zalika, pa dalje do Potoka, Drežnice, Jablanice i Konjica. Pa, preko Ivana i Makljena do Bugojna, Gornjeg i Donjeg Vakufa, Travnika, sve do Bihaća, Tuzle Zenice, Sarajeva, Kaknja, Visokog, Breze, Zavidovića…

Fudbaleri Veleža novi su heroji još uvijek napaćene BiH, a njihova fanatična ljubav za boje kluba, grada i države nalazi odjeke i zemljama regiona, pa i cijele Evrope. Rođeni su pokazali šta se sve može učiniti kad se hoće i želi, kad iza sebe imaju takve navijače kakve nema nijedan klub na svijetu, za koji se navija od prvog dolaska na svijet pa sve do groba. Kad na čelu kluba imaju ljudsku gromadu Šemsudina-Sudu Hasića, koji je klub, osuđen da se ugasi, digao iz pepela i poveo ga u evropske visine.

Ono što je viđeno na mostarskim ulicama poslije veličanstvenog uspjeha i pobjede u Atini teško se može riječima opisati, trebalo je biti na licu mjesta i shvatiti riječi rahmetli prof. dr. Zdravka Grebe, koji je rekao da je “fudbal više od igre, a Velež je više od fudbala”.

Veležov san nastavlja se već idućeg četvrtka, kada igraju sa Elfsborgom. Crvena armija navijača već sada počinje pripeme za pohod na Grbavicu.

Večeras je pao AEK, pred Veležom će pasti i Elfsboprg.

Evropo, ustani i nakloni se mladićima u crvenim dresovima, koje vodi već sada veliki Feđa Dudić, uz fanatičnog Šemsudina-Sudu Hasića!

(NovaSloboda.ba)

Evropski san se nastavlja, Velež izbacio AEK

 

Rođeni, slavlje u svlačionici

Slaviša!

tišina stadiona AEka

kicker, statistika sa utakmice Aek - Velež

AEK – Velež 2:3 na penale, 1:0 (0:0), nakon 120 minuta

Strijelci: 1:0 Mantalos

Penali: Brandao, Cvijanović i Zvonić za Velež,

AEK: Stanković, Bakakis, Vranješ, Caveljas (Tzavellas), Mitaj, Mantalos, Le Talek (Le Tallec), Simanski (Szymanski), Garsija (Garcia), Arauho (Araujo) i Tanković.

Velež: Bogdanović, Ovčina, Isić, Zeljković, Fereira (Ferreyra), Hasanović, Radovac, Ćosić, Pršeš, Anđušić i Zajmović.

Vladan Milojević je na klupi grčkog predstavnika ostavio: Cintotasa (Tsintotas), Gkinisa, Heldera Lopesa, Ansarifarda, Albanisa, Mitoglua, Svarnasa, Šakova (Shakhov), Kosidisa, Radonju i Šabanadžovića.

Na drugoj strani, kod Feđe Dudića rezerve su: Kačavenda, Zubanović, Radović, Zvonić, Cvijanović, Georgijević, Brandao, Osmić, Alagić, Vehabović i Dejanović.

Fudbaleri Veleža plasirali su se u treće pretkola UEFA Konferencijske lige nakon što su večeras u Atini nakon penala savladali ekipu AEK-a.

Prvi susret odigran prošle sedmice na “Grbavici” okončan je pobjedom Veleža rezultatom 2:1. Trijumf Mostaraca protiv favorizovanog grčkog velikana najveća je poslijeratna pobjeda mostarskog tima. U revanš susretu AEK je u sedmoj minuti sudijske nadoknade uspio doći do pogotka i izboriti produžetke u kojima nije bilo pogodaka te su pobjednika odlučili jedanaesterci. Junak Veleža bio je golman Slaviša Bogdanović koji je odbranio dva penala.

Početkom utakmice Grci su imali kontrolu lopte, krenuli su snažno po pogodak, ali odbrana “Rođenih” uspješno je branila svoj gol. Kako su minute prolazile, tako su Mostarci počeli igrati otvorenije i stvarati prilike za pogodak.

Najbolju priliku za Velež u 30. minutu prvog poluvremena imao je Pršeš, čiji udarac iz slobodnog udarca odlazi preko gola. U narednoj minutu AEK je mogao doći do pogotka, ali udarac Arauja odlazi pored gola.

Imale su obje ekipe po još jednu dobru priliku, Velež preko Zajmovića, a AEK preko Tankovića, ali se na odmor otišlo bez golova.

U nastavku meča, tempo igre je značajno opao, što je išlo u prilog predstavniku BiH kojeg neriješen rezultat vodi u naredno kolo takmičenja.

Najveću šansu za Velež u 70. minutu propustio je Ćosić koji nakon odličnog prodora i dodavanja Anđušića šutira pored gola. Isti igrač uputio je odličan udarac u 81. minutu a golman Johns brani njegov šut.

U završnici meča AEK je vršio snažan pritisak na zadnju liniju Veleža koji je grčevito branio svoj gol i rezultat koji ga vodi u 3. pretkolo. Kada je izgledalo da će se Mostarci odbraniti, AEK dolazi do pogotka u sedmoj minuti sudijske nadoknade golom Mantalosa koji se nakon kornera najbolje snašao u šesnaestercu gostiju i matirao Bogdanovića te izborio produžetke za svoj tim.

U produžecima nije bilo mnogo uzbuđenja, AEK je nakon postignutog gola igrao opreznije i u tim trenucima je izgledalo da obje ekipe čekaju jedanaesterce, što se i desilo.

Velež je bio bolji na penale sa 3:2. Jedanaesterce za Rođene su gol pretvorili Brandao, Cvijanović i Zvonić, dok je Bogdanović odbranio dva penala Grcima, a Ansarifard pogodio stativu.

U trećem pretkolu konferencijske lige igrat će protiv švedskog Elfsborga.

(sport)

Olimpijska priča: Super sinhronizovane

 

Skoro da je postalo pravilo da Nijemci dugo čekaju na prvu medalju na Olimpijadama. Često su im to dugi dani mučenja. Ali ne i na ovoj Olimpijadi u Tokiju!
Samo 39 sati nakon ceremonije otvaranja medalja je već bila tu. Tako rano nije je bilo od Olimpijade 2004. godine. Tina Punzel (25) i Lena Hentschel (20) uzele su bronzu u sinhronizovanim skokovima sa daske od tri metra!
Jedan super sinhronizovan par! Lena je 2019. godine preselila u Dresden, kako bi mogla zajedno trenirati s Tinom svaki dan, umjesto samo svake tri sedmice. Čak je 11. razred ponovila dobrovoljno, tako da je sa svojim partnericom išla u isti razred.
Ono što ih je još više sastavilo bila je Corona!
Lena: „Pauza zbog Corone nam je poklonila godinu dana, postale smo sinhroniziranije i kao tim
odrasle zajedno. "
Jedna malo čudna stvar: drugo ime Lene Hentschel zapravo je Corona (španski naziv za krunu).
Ona kaže: „To je porodična tradicija, ime se prenosi generacijama. Naravno, to je postalo zanimljivo prilikom izbijanja pandemije, ali ja ostajem pri tome i još uvijek sam ponosna na to ime.
Prije odlaska u Japan trenirale su noću: čak su su simulirale tokijsko vrijeme (7 sati unaprijed).
Medalja planirana, kao prema planu generalštaba – ali i uz malo sreće!
Profitirale su u zadnjoj seriji skokova od neuspjelog skoka Talijanki, koji su ostale na 7. mjestu. Tina Punzel: "Nakon našeg skoka vidjela sam samo prskanje vode, i odmah sam znala da bi to moglo biti dovoljno." Ali nije mogla vidjeti da je semafor zapravo već pokazivao broj 3: "Nosim naočale u normalnom životu."
Zlato su osvojile Kineskinje Shi Tingmao/Wang Han ispred srebrenih Jennifer Abel/Melisse Citrini-Beaulieu, iz Kanade.

(sport)

(NovaSkoboda.ba)

Uoči AEKa

 

Nakon Teorije ravne lopte, pa njena spinoffa Pad preko ravne lopte: Potez dana , kolumna Marka Tomaša na Telesportu nastalja život u ovom, kompaktnom obliku, sada kroz Potez tjedna. Sasvim primjereno, novo rođenje njena je i prva tema.

Trideset i tri godine bez snova je nešto što bih se usudio nazvati kliničkom smrću. Živjeti u toj vrsti paralize je najbliže životu u paklu. Pogotovu kad si navijač, kad živiš od nade i snova, onda to teško možeš nazvati životom.

Jedini način da opstaneš u takvoj situaciji, barem kao ideja, jest da premostiš vrijeme, da sanjaš, maštaš vrijeme u kojem se sanjalo. Vrijeme o kojemu su neki samo slušali skupa s onima koji su ga živjeli počeli su ga se sjećati kao što se sjećaš najrođenijeg kojeg odavno nema za stolom blagovaonice.

Kad izgubiš prostor za sanjanje, počneš se vraćati uspomenama. A moraš ostati uspravan ne bi li jednom dobio mogućnost da opet sanjaš. Jer život i nije nego san, život i nije nego nada, život i nije nego igra.

A da bi se igrao, moraš biti hrabar. U ovakvom svijetu moraš, pa i kada se tek vraćaš iz dugogodišnje paralize sna. Moraš ponovno postati svjestan sebe. I takav stati pred svijet, preporođen, ponovno rođen, rođeni.

A moraš se i podsjetiti kako si se nekada igrao, zbog čega su ljudi voljeli način na koji igraš, premostivši vrijeme moraš to izvući iz sebe. I tako se ponovno rodiš. Lopta dođe, bezopasna i nevina, kotrlja se kao da šeta korzom, a iz tebe pokuljaju sve uspomene svih koji se sjećaju i pretvore se u novi san o životu. Lopta poleti u luku, preskoči svo vrijeme i svo zlo koje su ti namijenili, pa odbivši se od vratnice padne iza vratara, a svi snovi svih ljudi pretvore se u čistu radost koja se izlije preko tribina i kao cunami zapljusne cijeli planet.

Eto, to je bio gol Omara Pršeša protiv AEK-a, gol koji je Velež gurnuo prema pobjedi, ka novim nadama i snovima.

I kako god završi, to je jedino bitno:

Paraliza sna je završena.

Sada možemo ponovno sanjati život.

Marko Tomaš

(telesport)

Sve šanse i golovi utakmice Velež- AEK 2:1: Pritisci sa obje strane; Velika pobjeda Veleža!

https://youtu.be/BBH7folsouc

(spagos)

O Šestoj knjizi iz edicije “Mostar moj grad”

Drugi recenzent Šeste knjige MOSTAR MOJ GRAD, Milan Račić, poslao nam je svoj kritički prikaz ove knjige i isti objavio na portalu tacno.net. (Hamica):

Uskoro iz edicije „Mostar moj grad“ izlazi šesta svemostarska i hercegovačka knjiga za čiju  recenziju sam zapisao:

Dok čitam ovu šestu knjigu o Mom gradu Mostaru iz najboljeg izdavačkog poduhvata IC „Štamparija“ Mostar, šetam od Tekije do Ilića, od Osmanskog carstva i Austro-Ugarske do Radmila Brace Andrića i Veleža, od Partizanskog do tvrđava Herceg Stjepana, uz pejzaž Peze i Florijana, Sefićevog mosta do Vlade Puljića i Krešimira Ledića, od istorije do savremenosti.

I sve počinje, a kako bi drugačije, neg pjesnikom koji u posebno teškim vremenima okuplja one kojima Mostar znači zajedničku kuću, dom, moj grad, moju zemlju, moje narode i moje Mostarce – Aleksom Šantićem. Nastavlja se pričom o gradu prije grada i Šeher Blagaju, pa o Mostaru kakvog vidi i doživljava Rudolf baron Maldini Wildenhaniski, iz 1907.godine. Smail Špago ukazuje na onu andrićevsku svjetlost Mostara, na plahovitu Neretvu i protok vode što život, u ovoj vrelini, čini srećnim i mogućim. Vraća nas Šućrija Čusto Tekiji i Vrelu Bune, a Zlatko Serdarević podsjeća na Mostarsko jevanđelje iz XIV vijeka i jednu od najuglednijih srpskih porodica Ivanišević. Ma koliko se svake nove vlasti trudile da zatru ono iz prošlosti, naselja, područja, mahale, pa i ulice, potvrđuje Tibor Vrančić, njihovi nazivi i imena ostaju, a vlast odlazi dalje i od Bjelušina, Carine, Đikovine, Ilića, Ričine, a ostaje i Avenija, DUM, Uglovnica, Bogodolka (imena mostarskog liskaluka). O graditeljskom nasljeđu iz osmanskog i austrougarskog perioda crta nam Enver Moka Dizdar, a neponovljivi Mišo Marić priča o Osmanu Đikiću i njegovom zatvorenom prozoru u zoru 30. marta 1912. godine. A o glasovitim Mostarcima koji su žrtvovali svoje karijere samo da bi živjeli u Mostaru progovara Hamza Humo. Cezar – Zadik Danon piše o jednom vaktu kad je u Mostaru živjelo više stotina Jevreja. Danilo Marić profesorskom lupom zabilježio je dirljivi slučaj ubistva Tatjane Tanje Peško i sudbinu veleizdajnika Remzije Čevre. Sejo Đulić predstavlja djelo i lik Mensura Seferovića, piše o čovjeku na strani istine, dok Hamica Ramić ukazuje na vrijedne mostarske historiografe, a Salko Šarić pripovijeda o mostarskim primadonama. Kad u Mostaru pomenete funkciju gradonačelnika svako pomisli na dvojicu najboljih: Mujagu Komadinu i Radmila Bracu Andrića. O ovom drugom, Braci Andriću, prepoznatljivo – Miralem Đajo. O velikanu mostarske pisane riječi Aliji Kebi progovara, kolega mu po peru – Elvedin Nezirović, isto kao i Dragan Miladinović o Kruni Radiljeviću. Na nekadašnji Balinovac vratio nas je Ahmed Duranović, a Hamica Ramić podsjetio na ona najteža vremena, što u pravilu Mostar nikad ne mimoilaze, na ratne mostarske potrese. I na kraju, Emina Redžić Muftić pjeva o kolijevci ljubavi, onoj mostarskoj.

Kada sam pročitao prvu, od šest knjiga o Mom Mostaru, pitao sam se: Hoće li biti nastavka ove predivne mostarske priče? Stigli smo do šestog izdanja ovog istorijskog poduhvata, uvjeren da ćemo, jer to do sada napisano i objavljeno zaslužuje, ubrzo dokučiti i dvocifreno novo izdanje. Zbog toga najtoplija preporuka za sve mostaroljupce da pročitaju i ovu šestu knjigu o Mom Mostaru i zahvalnost izdavaču, uredništvu i svima koji su, u ovoj i prethodnih pet, na najbolji način predstavili svoj grad, njegove najbolje ljude, istoriju, karaktere, ljepotu, dušu juga…

Po Mostarski!

Milan Račić

(objavljeno na portalu tacno.net, dana 28. jula 2021. godine)

Žetva bambusa

 

Dva radnika se probijaju kroz bezbrojene snopove bambusa u blizini kineskog grada Ji'an. Raspoređuju drvenu travu da se suši. Kina je najveći izvoznik bambusa sa godišnjom količinom od 110.000 tona, ukupne vrijednosti oko 60 milijardi dolara.
Bambus je jedna od najbrže rastućih biljaka i može narasti između 3 i 30 centimetara dnevno, zavisno od vrste. Ne samo zbog toga, biljka je simbol ustrajnosti, fleksibilnosti i trajnosti u cijeloj Aziji. Po njihovom običaju da ono neizgovoreno, ili svoje brige, ljudi donesu u šumu bambusa, kako bi se oslobodili tereta svakodnevnog života! Dva radnika na skladištu u Ji’anu još uvijek imaju puno posla na putu kroz ovo ogromno polje snopova bambusa.

Ali: što se mora, mora se!

(bams)

(NovaSloboda.ba)

Mostar moj grad, knjiga broj 6, uskoro iz štampe

 

Završena je Šesta knjiga iz edicije MOSTAR MOJ GRAD i u toku su pripreme za štampu.

Stižu i stručne recenzije. Prva od prof.dr. Alije Pirića, redovnog profesora književnosti i književnog kritičara, koji, između ostalog piše:

"Utemeljitelji ovoga plemenitog projekta, izvan svake sumnje, znali su onu maksimu kako grad gradom čine ljudi i zato evo pred nama stoji rukopis šeste knjige iz ove edicije koji se tematski može označiti kao mostarski nekrologij prema (lat. necrologium, od nekro + log) posveta mrtvome u obliku zapisa, radijske ili televizijske emisije, članka u štampi, nadgrobnog epitafa, umjetničkog djela ili nekog drugog oblika kao sjećanja ili spomenika. Riječ je o dvadesetak tekstova vrsnih pisaca koji, u svojim romantičarsko-poetskim ali i historijsko preciznim nadahnućima, evociraju uspomene na istorijske događaje, toponime, arhitekturu i ono što je najvažnije ljude koji su u Mostaru živjeli, doprinosili na raznim poljima od poezije i slikarstva sve do revolucionarnog i uopće kulturološkog prinosa ugledu i renomeu Mostara, mediteranskog bisera Hercegovine."

Sve dosadašnje knjige iz ove edicije mogu se naći u knjižari izdavača, IC štamparije Mostar, u Ulici Maršala Tita 96.

(Muhamed Hamica Ramić/facebook/ 20210727)

Iz stare štampe: Požari u Mostaru, 1898. godine

U listu “Vatrogasni viestnik”, glasilu hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice, u broju 23. od 5. decembra 1898. godine, objavljen je tekst pod naslovom “Mostarski požari”. Tekst je objavljen na osnovu pisanja u mostarskom časopisu "Osvit" broj 32. iz 1898. godine:

“Mostar 13. studenoga.

Od njekog vremena kao da je udarilo, što no rieč, pokaranje Božje na naš Mostar, te nema nedelje, da ne bude požara”. Tako danas započe o neutrnulnom još požaru svoj izvještaj naš hrvatski ponos ovdje “Osvit” u broju 32.

Dne 7. o. mj. izgorjelo nam je veliko skladište “Kronprinz” (vatra buknu iz kuhinje) (radi se o hotelu na Glavnoj ulici op.a.), a već dne 10. o. mj. u četvrtak oko 6 sati na veče crni glasovi topova sa tabije digoše sav Mostar na noge. Sviet je hrlio ka garištu na Malu Tepu, koja je čitava bila obasjana kao da je u bajnoj razsvjeti. Izgori kuća dvokatnica Mujage Komadine, srećom osigurana na 50.000 for., a vatra buknu iz skladišta trgovca Adama Mikačića. Išao naučnik u skladište po benzin. Kako je došao pred bure sa benzinom i otvorio pipu da natoči u posudu, nespretno se oklizne i svieća mu se prikloni k buretu te plaamen svieće zahvati mahom benzin na otvoru i po tom u buretu. Dok naučnik sav prestrašen izleti van iz skladišta, bure se malo raspuknu u plamenu, koji zahvati sve u tome skladištu i tako se odatle zapali čitava kuća i druga uz nju, da je strahota bila gledati. U prizemlju kuće bili su dućani gg. Adama Mikačića i Vide Kvesića. Roba onog delikatesa, koja je bila preko 60,00 forinti, a osigurana samo na 20.000, sva je skoro propala, a težko ju je bilo i izbaviti; jer kada se van bacalo, sve se je porazbijalo i prolilo, a pri ovakih nesretnih zgodah nagje se uviek ljudi, koji ne dodju da svome bližnjemu pomognu, nego ugrabe što prije mogu, dočim i najbolje redarstvene mjere nemogu to prepriečiti. A i g Vid Kvesić težko nastrada. Robu je doduše nekako izvukao, ali se je silno mnogo pokvarilo, da se skoro ni upotriebiti ne more, jer se nije moglo paziti, kako, da se roba vadi, nego samo da se izvadi. Trgovina mu je mekom robom, koje je bilo u vriednosti od preko 30.000 for., dočim je osigurana samo na 16.000 tako da je šteta ogromna, koja se mora tim više požaliti, što je ovaj naš čestiti sugradjanin istom nedavno otvorio svoju oveću radnju, te je po najboljoj saviesti udovoljavao svojim mušterijam.

Ali kad bi samo ovo bilo šreta?! Kuća g. Mujage Komadine, koja je sada crna ruševina, bila je jedna izmegju većih modernih kuća u Mostaru, a u njoj su se u prvom i drugom katu nastavale činovničke i častničke obitelji, od koji su njeke baš izišle u šetnju, a kad su se vratile, našle su kuću u plamenu. Tu se je brže bolje gledalo, da se bar štogod pokućstva izbavi: bacale se kućne stvari kroz prozore bez obzira, kakove su, te je tako i pokućstvo, ako je gdje bilo što izbavljeno, jako oštećeno i razjahano ležalo u blatu. A ni gospoda podstanari, sve činovnici, koji su tu stanovali, nisu ostali bez kvara. A što je se i moglo spasiti, u onoj zabuni se nije učinilo.

Tako vele, da je jedna gospodja samo svog kanarinca u krletci spasila, a drugo sve prepustila vatri, dočim su dragocienosti gdje. Mikačić večim dielom izgubljene i pokvarene, a jedan podstanar ostavio 1000 for. u novcu, koji su propali.

Ovdje nam je sa hvalom spomenuti, da su naši vatrogasci, a osobiti četovodja g Ahmed ef. Lutvo baš ljudski izkazali i uz pripomoć vojnika sa častničtvom na čelu sve moguće učinili, da se požar lokalizira, što im je hvala Bogu, i sretno za rukom pošlo, premda su tude baš vrlo u gusto kuće poredane.

Vatra se slegla i samo je ostalo zgarište, koje se još puši, pa nam je od Boga zaželiti, da se oni, koji su nastradali, svojim marom i radom uz pomoć božju opet podignu, a da im se po pravdi šteta nadoknadi. A ovaj grad Mostar očuvao Bog od ovakove nesreće!”

Fotografije: mostarski vatrogasci iz 1898. godine, kopija stranice časopisa Vatrogasni viestnik iz 1898. godine, Magaze Mujage Komadine, novija slika

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Sačuvano od zaborava - Đulfatme

Đulfatme

Ovo su đulfatme kupljene u piljari u Cernici (kod Suade). Ušao sam da pitam ima li smokvare. Neka žena im povremeno napravi nešto od starinskih kolača, pa tim tragom dođoh i do ovog slatka, za koje mnogi mlađi nisu ni čuli.

Prijatno sam iznenađen kvalitetom.

(SemirKazazić/Mostarski behar 20210726))

Đulfatme

Igrali smo, kao i obično, lopte na male na parkingu ispred zgrade „dvice“, kad Enu u po partije zovnu stara da mu nešto kaže, i on bez riječi ode. A nije nam pravo bilo – taman zavatrili.

„Kaže stara da dođemo na baklavu kad završimo, danas je Bajram“.

I kad završismo, 'nako znojavi, Baja, Coka, Mica, ja i ko zna ko još, banusmo u ganjak, više žedni i znatiželjni nego li gladni. „Samo se tu izujte i 'aj sjedite da se počastimo“, reče teta Ajša. Kuća je odisala svježinom svježe krečenih zidova, opranih prostirki i slatkastim mirisom iz kuhinje.

„E ove godine ćete probati nešto drugo, ima i baklave, al' sam napravila i đulfatme – to do sad niste probali“.

I na tanjur dobismo nešto ko kabastu, nezalivenu hurmašicu. Đulfatma se topila u ustima. Zalijevajući hladnom vodom iz Radobolje, šutke je marnusmo. „Jel' dobro?“ Jes', bila je pravo prava. „Aj' sad na izvan“. „Fala teta Ajšo“. I mi othrupismo ko što i u kuću nahrupismo, uz put natičući i šnjirajući tene. Danas je i moja kuća čista i baklave ima, kao spomen na neke fine momente i vremena kad su ljudi imali mjeru, mjeru prema svemu.

(iz knjige: Lažne priče i slike sretnog djetinjstva, autorZdenko Bošković, cidom.org)

Đulfatme, recept Fatima Hasanagić

Napravi se dobro tijesto od iste količine brašna, śećera i masla. Tijesto se mijesi dok se ne bude znalo za šećer. Može se umijesiti radi boje i žumance jedno a ne mora. Količina zavisi od toga koliko gurabija želiš. Oblikuju se gurabije i peku na tihoj temperaturi, zavisno od rerne 100-150 °c.

Mogu se jesti tako pečene i to su obične gurabije a može se zaliti agdom kao za hurmašice i te se zovu đulfatme. A možda ima bolji recept jer sam ove od Tradicionalne delicije Mostar što su na slici i najbolje su što sam ikad probala. Ama je njihov recept tajna.

(Tradicionalne delicije Mostar/facebook)

(spagos)