Prije 52 godine...

SVEČANO OTVORENJE DŽAMIJE U POTOCIMA (BIJELO POLJE) 

(napomena: tekst je objavljen na stranici: Medžlis islamske zajednice Mostar)

26. augusta 1962. godine

... gdje ga je dočekala djevojčica* sa buketom cvijeća i skladnom recitacijorn kojom je pozdravila svoga vjerskog starješinu...

26 . avgusta o. g. u Potocima kraj Mostara, povodom generalne opravke mesdžida i doziđivanja kamene munare, izvršeno je svečano otvorenje džamije kojem je, pored velikog broja muslimana iz okolnih pa i daljnjih mjesta, prisustvovao i Reis-ul-ulema Islamske vjerske zajednice u FNRJ hadži Sulejman-efendija Kemura sa svojom pratnjom.

Tog dana još od ranih jutarnjih časova, u grupama i povorkama, muslimanske su se mase slijevale prema Potocima, mjestu koje danas u veselju i radosti proslavom obilježava jedan značajan datum u istoriji svoga islamskog života. Već oko deset sati velika masa iskupljena pred džamijom očekivala je svoga vjerskog poglavara, Reis-ul-ulemu, da bi počela proslava.

Tačno u deset sati, burno pozdravljen od prisutnih, pojavio se Reis-ul-ulema. U njegovoj pratnji nalazio se i novinar iz Iraka, gost naše zemlje, g. Sadik El-Hassani, hadži Mustafa ef. Ševa, direktor Gzi Husrevbegove medrese u Sarajevu i hadži Abdurahman ef. Hukić, šef kabineta Reis-ul-uleme. Nakon što se pozdravio sa imamom džamije Derviš ef. Hodžićem, predsjednikom Povjerenstva IVZ u Mostaru Smail ef Serdarevićem i glavnim imamom u Mostaru Zufer ef. Bešlićem, zasut cvijećem Reis-ul-ulema se kroz dva-reda muslimana uputio određenom mjestu za prigodan pozdrav, gdje ga je dočekala djevojčica* sa buketom cvijeća i skladnom recitacijorn kojom je pozdravila svoga vjerskog starješinu. Zatim je imam džamije, Derviš ef. Hodžić, pozdravljajući visokog gosta, pored ostalog rekao:

»Dragi naš hadži Reis efendija!

Poštovani drugovi, braćo i sestre! Otvarajući ovu značajnu svečanost, u ime građevinskog odbora za podizanje munare uz sadašnju džamiju najvećeg dobrotvora Hercegovine, Mehmedbega, Karađozbega, i u svoje lično ime, vesela i puna srca pozdravljam Njegovu Preuzvišenost reis-ul-ulemu hadži Sulejman efendiju Kemuru i njegovu pratnju, sa Islamskim pozdravom  »Esselamu alejkum«.

Posebno pozdravIjam našeg gosta, novinara iz Iraka; gospodina Sadika EI-Hassanija. Koristim ovu priliku da se na prvom mjestu, zahvalim našem državnom rukovodstvu na čelu sa voljenim maršalom Titom za ostvarene vjerske, slobode koje u našoj zemlji uživaju sve vjerske zajednice. Najtoplije se zahvaljujem našem dragom hadži Reis efendiji i visokim gostima koji nas posjetiše i time uveličaše ovu svečanost. Izražavam blagodarnost našim lokalnim narodnim vlastima koje su nam, po ispunjenju zakonskih uslova, izdale građevinsku dozvolu za izgradnju munare.

Neka je topla hvala i priznanje i članovima Povjerenstva IVZ u Mostaru na čelu sa predsjednikom hafiz Smail ef. Serdarevićem kao i glavnim imamom, koji su nam u svakoj potrebi izilazili u susret. Neka je naročita hvala našim mjesnim džematlijama koji su svojim dobrovoljnim prilozima u novcu najviše doprinijeli i omogućili izgradnju munare i popravak džamije. Nadalje, zahvaljujem se od srca svim Muslimanima, odnosno daroviteljima, koji nam pomogoše da ostvarimo ovu našu davnašnju želju.

Braćo i drugovi, dozvolita mi da ukratko iznesem par podataka o životu dobrotvora ove naše džamije. Najveći dobrotvor Mostara i jedan od najvećih dobrotvora Hercegovine svakako je Hadži Mehmed, poznatiji pod imenom Karadžozbeg. Njegova džamija u Mostaru spada u red najljepših džamija u Bosni i Hercegovini i ona je, za vrijeme Austrougarske, bila otisnuta umjesto careva lika na dopisnicama u Bosni i Hercegovini.

O Karadžozbegovu žiovtu se zna vrlo malo, a istorijski pouzdano skoro ništa, osim ono malo što se nalazi u njegovoj vakfijji. I ovdje je narodna predaja nešto malo sačuvala i otela od zaborava. Naime, ta predaja veli, da su ovdje, u Bijelom Bolju kod Mostara, živjela dva brata od kojih jedan ode u Carigrad i vremenom dođe do visokih časti i posta bogat. Kada je umro i iza sebe ostavio ženu i imanje, njegov brat Mehmed pođe u Carigrad na naslijedi miraz. Bio je veoma naočit i prikladan čovjek i radi njegovih izrazito crnih očiju, njegova obudovljena nevjesta prozvala ga Karadžozom tj. Crnooki. Kako se nije htio ženiti, a tražio je svoj zakoniti dio od bratove zaostavštine, upita ga nevjesta šta će mu imetak kad je neženja.

On joj reče da će praviti hajrate (zadužbine), pa snaha na ovo odgovori: »E, kad je tako, idi slobodno, neće ti nestati novaca«. Dala mu je novce, pa je odmah, na povratku u zemlju, prelazeći kroz krajeve nastanjeno Šiptarima, pravio neke hajrate, a kad je stigao kući onda je to isto činio po Mostaru i drugim mjestima u Hercegovini. Istorijski podaci o životu ovoga velikog čovjeka nalaze se zabilježeni na njegovoj džamiji u Mostaru, podignutoj 965/1557-8 godine i njegovoj vakfijji sačinjenoj mjeseca ramazana 977. godine (8. marta 1570.).

Karadžozbeg je bio nadglednik mosta sultan Sulejmana u Mostaru (današnjeg starog mosta), što se vidi iz dviju bilježaka skoro identičnih, pisanih u dva rukopisa, jedna iz godine 1735., koji se nalazi u Jugoslovenskoj Akademiji u Zagrebu - odjeljenje istočnih rukopisa br. 1184, a druga je bila u knjižnici Zemaljskog muzeja u Sarajevu pod br. 553.

Među mnoge hajrate Karadžozbega po Hercegovini spada i ova naša džamija koja je napravljena 1570 godine. Usljed zuba vremena džamija je bila dotrajala i zapuštena, pa je blagodareći dobroj volji i vjerskoj svijesti ovdašnjih džematlija, na čelu sa svojim današnjim imamom, još u 1931/32. godini izvršena opravka ove džamije i krov od ploče zamijenjen crijepom, a zatim izvršeno moguće proširenje, bojadisanje i kasnije uvedeno električno osvjetljenje i podignute su tri česme u dvorištu.

Pošto ova džamija nije imala nikakva slobodnog prostora osim harema, to je sredstvima dobrovoljnih priloga ovdašnjih džematlija, prije tri godine, kupljeno zemljište oko džamije i priključeno džamijskom vakufu. I pored svega ovoga, sve do danas, ova džamija nije imala svoga pravog obilježja-munare. Međutim, sada je i ovo riješeno. Prošle godine, na jednom sastanku džematlija, zaključeno je da se priđe izgradnji munare što je i učinjeno, i, evo danas, hvala Bogu, ovaj je hajrat završen.

Braćo, udovoljavajući Božijem pozivu u Kur'anu a. š. da se opravljaju i podižu džamije, mi se ponosimo i Bogu blagodarimo da, smo udovoljili njegovoj zapovijesti. Da se ovaj zadatak mogao obaviti prethodila su dva faktora: sloboda vjeroispovijesti i materijalna mogućnost. Sloboda vjere koju uživaju građani naše domovine, a koja im je zajamčena našim pozitivnim zakonskim propisima, potvrđena je mnogobrojnim praktičnim primjerima u koje spadaju i opravke starih i podizanje novih džamija i sl.

Ta široka akcija opravki i izgradnje džamija može se sagledati preko Glasnika IVZ u FNRJ, gdje se vrlo često može pročitati kako naš vrhovni poglavar, hadži Sulejman ef. Kemura, lično prisustvuje pri otvaranju opravljenih i novopodignutih džamija i svojom posjetom uveličava vjerska slavlja i narod ga toplo pozdravlja, Pa, evo, kao što vidite, posjetio je i ovo naše slavlje da ga uveliča, na čemu mu još-jedanput, u ime džematlija i svoje Iično ime, zahvaljujem, želeći mu od Boga dž. š. dug i sretan život i ugodan boravak u našoj sredini.

Braćo, sudeći po vašim licima, čini mi se kao da ovaj hajrat nije sazidan od hladnog kamena već od vaših toplih želja, njegov malter kao da nije zaljevan studenom vodom, nego  razdraganim vašim suzama radosnicama. To jest i ostaje najbolja garancija za budući opstanak ove naše vitke munare. Vi ste ovaj lijepi i pitomi vijenac sela u ovoj dolini ukrasili još jednom divnom munarom i na njoj svijetlim alemom sa uzvišenim imenom vječne istine, Allahovim imenom.

On će vam kao kažiprst ukazati na put jednakosti, put bratstva i jedinstva, put međusobne sloge i ljubavi, put Boguugodnih, a za ljude korisnih djela. Njegov sjaj i položaj simbol je veličine i sjaja islamske nauke. A da to i bude tako, potrebno je da vjernici ostanu svjesni i dosljedni značenja muslimanskog imena. Prema tome, braćo, kao što ste se takmičili u davanju svojih dobrovoljnih priloga za podizanje ovog minareta tako isto treba da se takmičite i ubuduće u međusobnoj slozi, ljubavi i širenju bratstva i jedinstva naših naroda kao glavne garancije naše daljne i srećnije budućnosti i napretka.

Mislim da pogađam želje svih vas, ako sa ovog mjesta pozdravimo rukovodioce izgradnje naše Ijepše budućnosti i kliknemo:  da živi maršal Jugoslavije Josip Broz Tito! Da živi predsjednik Narodne Skupštine Bosne i Hercegovine Duro Pucar_Stari! da živi predsjednik Izvršnog vijeća NR BiH Osman Karabegović! Na kraju opet bih zaželio dug i sretan život našem voljenom i uvaženom reis-ul-ulemi, hadži Sulejman efendiji Kemuri.«

Poslije ove tople riječi imama Derviš ef. Hodžića, uz buran aplauz riječ je uzeo Reis-ul-ulema hadži Sulejman ef. Kemura. Često prekidan dugotrajnim aplauzima vrhovni vjerski poglavar muslimana Jugoslavije govorio je o džamijama kao centrima islamskog života, o prošlim teškim danima okupacije i sadašnjem životu muslimana, o novoj društvenoj zajednici zasnovanoj na principima bratstva i jedinstva. Govoreći o izgradnji munare i popravci džamije u Bijelom Polju i uloženom trudu Reis-ul-ulema se zahvalio građevinskom odboru, džematlijama, narodnim vlastima i svim drugima koji doprinesoše da se ovaj divni objekat popravi i uz njega doda bijela kamena munara.

Na kraju svoje riječi Reis-ul-ulema je uputio prisutnima dragocjene savjete kako treba raditi i svoju vjeru i domovinu voliti iznad svega. Poslije toga Reis-ul-ulema je dobivenim ključem i uz tekbire otvorio džamiju u kojoj je do podne namaza proučen mevludi-šerif i održano prigodno predavanje o Muhamed a. s.

Iza podne namaza mještani su ručkom ugostili nekoliko stotina zvanica među kojima su se nalazili i predstavnici pravoslavnog i katoličkog susjednog stanovništva. Na svečanosti je pravoslavnu crkvu predstavljao prota g. Anton Jakšić, koji je u toku ručka vrlo toplom riječju pozdravio prisutne, a naročito Reis-uI-ulemu, na koju mu je odgovorio imam Derviš. ef. Hodžić i zahvalio se g. proti na primljenom novčanom daru.

Na kraju ručka i Reis-uI-ulema je odgovorio na pozdrav g. prote i još jedanput podvukao nužnost bratstva i jedinstva u našoj zemlji, a zatim je ispred Povjerenstva IVZ u Mostaru prisutne pozdravio predsjednik hafiz Smail ef. Serdarević. Razilazeći se sa proslave otvorenja džamije u Bijelom Polju odnijeli smo prijatno osjećanje da smo doživili nešto lijepo, ljudsko i islamsko.

Glasnik VIS-a 1962.g. broj 7-9, str.293-297

* djevojčica je bila Munevera Omanović, kćerka Selima, danas Špago. Pedeset dvije godine nakon ovog događaja sjeća se od riječi do riječi, čitave recitacije, koju je nakada izrecitovala.