Ovaj tekst sam napisao prije nekoliko godina, nakon jednog slučajnog susreta, na Schildergasse, u sred Kölna. Prisjetih ga se na ovaj dan. Svijet bilježi ovaj dan, a kod nas se još čeka na neka rješenja.
Bajru sam upoznao tamo davne devedeset i treće u izbjegličkom naselju u Dojcu u Kelnu. Izbio je sa ženom Zojom i petoro djece, boga pitaj otkuda, prijavio se kao ratni izbjeglica iz BiH i bio smješten među ostale ratne izbjeglice. Pored toga što se prijavio kao ratni izbjeglica, Bajro je tamo u službi za strance rekao da je Rom. Po njemačkim zakonima, nakon Drugog svjetskog rata, Romi u Njemačkoj, zbog svega što su preživljavali od fašističkog režima, imaju određeni nivo povlastica. Zbog toga su Bajro i njegova Zoja bili prvi koji su iz izbjegličkog naselja uselili u jedan normalan stan, u jednoj zgradi, u koju su se kasnije naselile i ostale izbjegličke familije iz BiH.
Zoja je bila uredna žena, uvijek čista, dotjerana, a kad bi sa nekim pričala, udaralo joj je rumenilo u lice. Odavao ju je samo jedan zlatni zub sa strane, koji bi se ukazao kad bi se nasmijala. Prvo je među ženama pitala, da li možda ima neko iz Mostara i bila je radosna kad je saznala da nas ima još, a pogotovo, kad sam joj rekao da sam se lično poznavao sa ocem joj Muradifom i da sam često bivao u njihovom naselju u Bišću polju, dok sam radio u opštini.
Tamo negdje u prvoj polovini osamdesetih, opština Mostar je bila donijela odluku da se u to naselje uvede javna rasvjeta, da se dovede voda, da se napravi javna česma sa nekoliko pipa, te da se na pogodnom mjestu uz Neretvu naprave ćenife sa vodokotlićima, kako bi se bar koliko toliko poboljšali higijensko sanitarni uslovi života Roma u Mostaru.
Zoja je bila brižna majka i vrijedna supruga i domaćica. Morala je Bajru supruga dobro držati na uzdi, jer bi se Bajro znao otisnuti od kuće, kad god bi se dočepao koje marke, i ne bi se vraćao dok sve ne potroši. Pored brige za Bajru, Zoja se brinula i o najstrarijem im sinu, kome je bilo ime Boro. Boro, iako mlad, po ugledu na oca, takođe, je bio ljubitelj lagodnog života, muzike, lijepih žena i brzih konja. Zoja nas je molila k'o dragoga boga da Bajri i Bori ne posuđujemo pare, jer ih je ona morala vraćati, a govorila je kako u novčaniku nikad ne smije držati više od nekoliko maraka za hljeb. Ako joj to ukradu, kažnjavala ih je tako što im ne bi kupila hljeb toga dana.
Pričala nam je da je još onoga vakta završila četiri osnovne u osnovnoj školi na Luci. Naučila je čitati i pisati, što je onog vakta bilo vrlo vrijedno i neobično za ciganski život. Rado se sjećala Mostara njene mladosti. Velika joj je želja bila da dobije bh. pasoš, jer su u Njemačku stigli bez ikakvih papira.
U to vrijeme, bilo nas je nekoliko Mostaraca u Kelnu. Sa Bajrom i Zojom najviše je deverao Tiro, jer im je bio prvi komšija. U isto vrijeme u našoj Ambasadi u Bonu počeo je raditi naš Mostarac Enver. Postojala je zakonska mogućnost da se, pošto nije bilo nikakvog drugog načina, državljanstvo reguliše uz pomoć svjedoka. Odlučili smo pomoći Zoji. Otišli smo sa njom u Ambasadu, potpisali se na sve moguće papire, a Zoja je podnijela zahtjev za pasoš. Niko nije bio sretniji od nje kad joj je poštar, za nekoliko sedmica ,donio kovertu sa posošem. Zoja nas je kumila i molila da nam plati za uslugu. Odbili smo je sa razlogom, jer to je bila naša mostarska obaveza. Kad je dobila pasoš, bila su njoj otvorena vrata da riješi pasoše za Bajru i za djecu. Sve je to dalje sama uspjela.
Nedugo nakon što je kompletna familija dobila pasoše, Tiro nam jednog dana reče da su i Zoja i Bajro i djeca isčezli. Jednostavno nestalo ih. Uveče bili tu, vidila ih raja. A ujutro, vrata od stana otvorena. Nikog unutra i sve stvari pokupljene. Nestadoše.
Nakon desetak dana, Tiro nam je pokazivao razglednicu iz Milana. Pozadi je pisalo: „Dragi moji Mostarci, puno vas pozdravljamo iz Milana, Zoja“. Bela Italia. Ciganski san.
Vjerovatno bi ova epizoda sa Zojom i Bajrom bila zaboravljena da tamo dvijehiljadite Njemačku nije ponovo zapljusnuo talas izbjeglica sa Kosova. Njemačka sredstva informisanja su tim događanjima posvećivala pomnu pažnju, sa posebnim naglaskom kako su na Kosovu teško ugrožene manjine, poput Roma Aškalija.
I jednog dana, neko reče kako su se u Keln ponovo vratili Bajro i Zoja sa troje djece. Dvoje starijih se poženilo i poudalo. Odakle su došli, koliko su dugo ostali u Kelnu, ne znam.
A neki dan, znači u januaru ove godine na Šildergase, ponovo Bajro. Upitah ga kako i kad je stigao. Samo mi reče: „srpski pasoš“. Znači sad mu više ne treba viza. Bilo mi je odmah sve jasno. Upitah ga za Zoju i djecu. Reče, onako šturo, kakav je inače i bio: „Djeca, sva poudana i poženjena, a Zoja je tu“.
Pozdravih se s njim kao sa najrođenijim i rekoh mu da mi pozdravi Zoju, Mostarku sa Bišća polja.
Zoja, Mostarka sa Bišća polja
Sretoh nedavno u sred Kelna, na Šildergase starog poznanika, Bajru cigu. Bajro kao Bajro ne bi bio toliko interesantan da nije naš mostarski zet. Puno prije ovoga rata oženio je Zoju, mostarsku ljepoticu sa Bišća polja, kćerku Muradifa, ceribaše mostarskih cigana, i odveo je iz Mostara u Vlasenicu. On mene poznade prvi, a i ja se njega odmah sjetih. Uredan, friško obrijan, njegovani crni brkovi i probeharala kosa. K'o da sam vidio najrođenijeg.
Bajru sam upoznao tamo davne devedeset i treće u izbjegličkom naselju u Dojcu u Kelnu. Izbio je sa ženom Zojom i petoro djece, boga pitaj otkuda, prijavio se kao ratni izbjeglica iz BiH i bio smješten među ostale ratne izbjeglice. Pored toga što se prijavio kao ratni izbjeglica, Bajro je tamo u službi za strance rekao da je Rom. Po njemačkim zakonima, nakon Drugog svjetskog rata, Romi u Njemačkoj, zbog svega što su preživljavali od fašističkog režima, imaju određeni nivo povlastica. Zbog toga su Bajro i njegova Zoja bili prvi koji su iz izbjegličkog naselja uselili u jedan normalan stan, u jednoj zgradi, u koju su se kasnije naselile i ostale izbjegličke familije iz BiH.
Zoja je bila uredna žena, uvijek čista, dotjerana, a kad bi sa nekim pričala, udaralo joj je rumenilo u lice. Odavao ju je samo jedan zlatni zub sa strane, koji bi se ukazao kad bi se nasmijala. Prvo je među ženama pitala, da li možda ima neko iz Mostara i bila je radosna kad je saznala da nas ima još, a pogotovo, kad sam joj rekao da sam se lično poznavao sa ocem joj Muradifom i da sam često bivao u njihovom naselju u Bišću polju, dok sam radio u opštini.
Tamo negdje u prvoj polovini osamdesetih, opština Mostar je bila donijela odluku da se u to naselje uvede javna rasvjeta, da se dovede voda, da se napravi javna česma sa nekoliko pipa, te da se na pogodnom mjestu uz Neretvu naprave ćenife sa vodokotlićima, kako bi se bar koliko toliko poboljšali higijensko sanitarni uslovi života Roma u Mostaru.
Zoja je bila brižna majka i vrijedna supruga i domaćica. Morala je Bajru supruga dobro držati na uzdi, jer bi se Bajro znao otisnuti od kuće, kad god bi se dočepao koje marke, i ne bi se vraćao dok sve ne potroši. Pored brige za Bajru, Zoja se brinula i o najstrarijem im sinu, kome je bilo ime Boro. Boro, iako mlad, po ugledu na oca, takođe, je bio ljubitelj lagodnog života, muzike, lijepih žena i brzih konja. Zoja nas je molila k'o dragoga boga da Bajri i Bori ne posuđujemo pare, jer ih je ona morala vraćati, a govorila je kako u novčaniku nikad ne smije držati više od nekoliko maraka za hljeb. Ako joj to ukradu, kažnjavala ih je tako što im ne bi kupila hljeb toga dana.
Pričala nam je da je još onoga vakta završila četiri osnovne u osnovnoj školi na Luci. Naučila je čitati i pisati, što je onog vakta bilo vrlo vrijedno i neobično za ciganski život. Rado se sjećala Mostara njene mladosti. Velika joj je želja bila da dobije bh. pasoš, jer su u Njemačku stigli bez ikakvih papira.
U to vrijeme, bilo nas je nekoliko Mostaraca u Kelnu. Sa Bajrom i Zojom najviše je deverao Tiro, jer im je bio prvi komšija. U isto vrijeme u našoj Ambasadi u Bonu počeo je raditi naš Mostarac Enver. Postojala je zakonska mogućnost da se, pošto nije bilo nikakvog drugog načina, državljanstvo reguliše uz pomoć svjedoka. Odlučili smo pomoći Zoji. Otišli smo sa njom u Ambasadu, potpisali se na sve moguće papire, a Zoja je podnijela zahtjev za pasoš. Niko nije bio sretniji od nje kad joj je poštar, za nekoliko sedmica ,donio kovertu sa posošem. Zoja nas je kumila i molila da nam plati za uslugu. Odbili smo je sa razlogom, jer to je bila naša mostarska obaveza. Kad je dobila pasoš, bila su njoj otvorena vrata da riješi pasoše za Bajru i za djecu. Sve je to dalje sama uspjela.
Nedugo nakon što je kompletna familija dobila pasoše, Tiro nam jednog dana reče da su i Zoja i Bajro i djeca isčezli. Jednostavno nestalo ih. Uveče bili tu, vidila ih raja. A ujutro, vrata od stana otvorena. Nikog unutra i sve stvari pokupljene. Nestadoše.
Nakon desetak dana, Tiro nam je pokazivao razglednicu iz Milana. Pozadi je pisalo: „Dragi moji Mostarci, puno vas pozdravljamo iz Milana, Zoja“. Bela Italia. Ciganski san.
Vjerovatno bi ova epizoda sa Zojom i Bajrom bila zaboravljena da tamo dvijehiljadite Njemačku nije ponovo zapljusnuo talas izbjeglica sa Kosova. Njemačka sredstva informisanja su tim događanjima posvećivala pomnu pažnju, sa posebnim naglaskom kako su na Kosovu teško ugrožene manjine, poput Roma Aškalija.
I jednog dana, neko reče kako su se u Keln ponovo vratili Bajro i Zoja sa troje djece. Dvoje starijih se poženilo i poudalo. Odakle su došli, koliko su dugo ostali u Kelnu, ne znam.
A neki dan, znači u januaru ove godine na Šildergase, ponovo Bajro. Upitah ga kako i kad je stigao. Samo mi reče: „srpski pasoš“. Znači sad mu više ne treba viza. Bilo mi je odmah sve jasno. Upitah ga za Zoju i djecu. Reče, onako šturo, kakav je inače i bio: „Djeca, sva poudana i poženjena, a Zoja je tu“.
Pozdravih se s njim kao sa najrođenijim i rekoh mu da mi pozdravi Zoju, Mostarku sa Bišća polja.
NovaSloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen