Umjetnost optičke iluzije

                         

Zeuxis se smatra najvažnijim slikarom u antičkoj Grčkoj, a njegov kolega Parrhasios koji ga je pratio. Rimski istoričar Plinije stariji ostavio je anegdotu o njima dvojici, koja datira iz 397. pne. Tada su njih dvojica bili konkurenti, ko znati i može prirodnije slikati. Zeuxis je naslikao grožđe koje je izgledalo toliko stvarno da su ga ptice počele kljucati. Zatim je zatražio da se skloni zavjesa koja je prekrivala sliku koju je Parrhasios stvorio. Ali, zavjesa je bila naslikana. Zeuxis je s velikim poštovanjem priznao poraz: iako je uspio zavarati ptice, Parrhasios je, s druge strane, dovodio čovjek do ludila.

Optičke iluzije: čine da se predmeti i živa bića pokazuju trodimenzionalnim

Izlazak iz okvira dvodimenzionalne ilustracije: To je želja i izazov koji je vjerojatno star koliko i slikarstvo. Ključ za stvaranje trodimenzionalnih predmeta ili živih bića, bilo stvarnih bilo zamišljenih, jeste njihovo predstavljanje na posebno sofisticiran način. "Trompe-l'œil" je barokni tehnički izraz za ovaj oblik iluzionističkog slikarstva, od francuskog izraza "tromper", "obmanjivanje" i "l'œil", "oko". Pri tome „obmanjivanje“ u ovom kontekstu zvuči prestrogo, u odnosu na prevaru. Filozof Theodor W. Adorno imao je malo opušteniji pogled na to: "Umjetnost je magija, oslobođena laži istine."

"Bijeg od kritike" (1874) Pere Borrell del Caso prikazuje dječaka koji kao u čudu, kroz okvir slike iz slike izlazi u stvarnost.

Drevni Rimljani znali su slikati zidove svojih vila tako da sobe izgledaju veće i sjajnije. Uz mozaične uzorke, mnogi su domaćini slikom varali kako ostaci hrane i prljavo posuđe prekrivaju pod, samo da bi uživali u užasnutim licima svojih gostiju. A onda je trijumfalni napredak kršćanstva u početku zaustavio daljnje umjetničke iluzije. "Vjerno prikazivati svijet, a ne izazivati iluzije oka, bilo je čak šta više nego poželjno", piše istoričar umjetnosti Florian Heine. „Za kršćanstvo se takav svijet smatrao griješnim. Realn svijet se vratio idealima."

Maestralna igra s perspektivom i naučenim očekivanjima

Oko 1435. godine Jan i Hubert van Eyck stvorili su "Diptih navještenja" za oltarsku sliku u Gentu. Kipovi su zapravo slikani samo u crnim, bijelim i sivim tonovima, trodimenzionalni efekt zasnovan je isključivo na nanešenim sjenama i refleksijama. Grisaille figure je tehnički izraz za "gris" na francuskom "sivo"

Tek u 14. stoljeću došlo je do "povratka u prirodu": umjetnici su ponovo otkrili stare tehnike naturalističkog predstavljanja i razvili nove. Otkriće središnje perspektive u talijanskoj renesansi dalo je umjetnicima, kako objašnjava Heine, „nove alate koji su im omogućili da otvore prostore gdje ih nema, da stvore predmete u kojima postoji samo boja i da generišu kretanje tamo gdje zapravo postoji mirovanje, koje možete vidjeti". Kada je Andrea Mantegna slikao „Camera degli Sposi“ u Palazzo Ducale u Mantovi od 1461. do 1474. godine, reprezentativnu sobu koja nije bila adekvatno određena kao „Komora supružnika“, postavio je prekretnicu. Naslovna slika ovog članka prikazuje prividnu rupu na stropu, koja podsjeća na Panteon u Rimu, ali je ona samo naslikana. Međutim, to je samo mali odlomak iz majstorske igre s perspektivom i naučenim očekivanjima. Budući da je okružen obojenim svodnim rebrima koja pokrivaju čitav strop i temelje se na lažnim arkadama.

Tehnike su tako savršene, da čak i danas padamo na prevaru koju su Jan van Eyck i njegov brat Hubert uspjeli naslikati scenu Blagovijesti na diptihu na Gentskom oltaru 1430-ih. Marija i arhanđeo Gabrijel obrađeni su tako trodimenzionalno uz pomoć sivih, bijelih i crnih tonova i nastalih nabora i sjena, kao i odsjaja da izgledaju poput statua koje stoje ispred niša, anjihova postolja izgledaju kao da strše iznad ivica.

(PM)

(prevod:spagos)