Svake godine u proljeće, kad vidim prve pčele kako lete, sjetim se jedne zgode, koja se desila tamo u drugoj polovini osamdesetih godina.
Često bih nedeljom, kad grane proljeće, znao sa ocem otići na Gradsku kod Ljubuškog, gdje su živjela očeva braća i moji prvi rođaci. Obzirom da je bivala nedelja, neradni dan, u nekoj od avlija mojih amidža, mi bi se pojavili malo ranije, a za tili čas bi se na kafi sakupili svi na jednom mjestu, tako da nam je najčepće malo bio jedan ibrik domaće, zalivene kafe, a fildžani bi na okrugloj tacni, bili poredani sve jedan do drugoga. I tada bi počela priča o svemu i svačemu.
I dok smo tako ispijali kafu i pričali, ugledah jednu pčelu kako sleti na šećer u šećerluku. Sjetih u trenutku jednog teksta o pčelama koji sam prethodnih dana čitao u Oslobođenju, i ispričah kako pčele iz košnice, ili ulišta, kako kod nas zvali košnice, izlaze vani tek kad otopli, i to pri temperaturi od 13 stepeni.
I dok je priča nastavljala na temu o pčelama, o proljeću, pogleda me adže Uzeir i reče: “Smajo, ja sam bogami smatrao da si ti pametan čovjek, okle pčela zna da je 13 stepeni!”
Malo se zagledasmo pa nasmijasmo, a jedan sin mu odgovori: “Babo, čit'o Smajo, čit'o!”
Davno bješe: Nema više amidža na Gradskoj, a bogami ni rođaka. Raseliše se širom svijeta, a mnogi od njih i na neki drugi, bolji svijet.
Ilustracija: slike našeg kolege Ahmeta Hukića, sa facebooka, ovih dana: Pčele na raznobojnim cvjetovima
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen