Penzioner iz Dublina u jednoj staroj, kupljenoj kameri otkrio je film snimljen prije 70 godina, dao ga da se razvije i otkrio 20 fotografija, očito snimljenih tokom nečijeg odmora.
Ko su ljudi na slikama? Traganje za osobama ga je dovelo do Münchena.
Mlada žena ležerno gleda u objektiv, sjedi na klupi u parku pored dugodlakog jazavčara, a u zamagljenoj pozadini, u uličnom kafiću, mogu se vidjeti neke tamno odjevene osobe.
Lagodno je prebacila nogu preko noge i naslonila desnu ruku na nju. Crno-bijela fotografija koja na zanimljiv način izgleda moderno. Naravno, to može biti samo zato što publiku iz večeri u večer bombardiraju serije pod nazivom „Bečka krv“, „Damin Gambit“ ili „Babylon Berlin“, koje trajno podsjećaju na stara vremena i njihovu modu.
Nepoznata žena, u ljetnoj haljini cvijetnog dezena, pored jazavčara na klupi u parku, već je postigla i određenu slavu. Na primjer u Velikoj Britaniji, Kanadi i SAD-u.
William Fagan iz Dublina, kolekcionar fotoaparata, otkrio ju je na filmu, koji potiče iz stare kamere. Film još nije bio razvijen.
Penzioner Fagan želio je postupiti oprezno i konsultovao se sa stručnjakom iz lokalne škole fotografije koji je predložio poseban, nježan postupak uz upotrebu razrijeđene tekućine za razvijanje, koji je morao miješati 15 sekundi svake minute. Na taj način Fagan je uspio spasiti 20 fotografija, očito snimljenih na putovanju na odmor. Na primjer, jedna slika prikazuje ženu kako sjedi na zidu na obali jezera, ispred planinske kulise.
Zatim je slike objavio na raznim forumima, gdje su prijatelji analogne fotografije, koji su već bili malo stariji, mogli razmijeniti o čemu se radi. BBC je tada izvještavao o tome, uključujući i novine na engleskom jeziku, a tema je postajala sve veća i veća.
Istraživanje privatnih fotografija i filmova relativno je novo, još uvijek profesionalno neupravljeno arheološko područje. Gradske arhivare uglavnom zanimaju samo zgrade u pozadini, novinare ugledni, ili istorijski relevantni ljudi u prvom redu, a umjetnike i muzeje oblik dizajna slika. Fotografije i filmovi kao posjed prosječnog građanina, ako slučajno ne nađu put do privatnih arhiva, obično ostaju slučaj za kontejner. U najboljem slučaju za buvljak.
Iz mase slikovnog materijala (u poređenju s digitalnim dobom, naravno, još uvijek prilično upravljivim) izdvajio se jedan ovakav film, koji je ostao nerazvijen desetljećima: Je li jednostavno zaboravljen? Je li to bila ukradena imovina? Ili je možda, zahvaljujući njemu, moguće čak dokazati i ubistvo, kao u filmu Michelangela Antonionija "Blow Up" iz 1966. godine?
Prije tri godine fotograf iz Portlanda u Oregonu pronašao je jednu takvu vremensku kapsulu u starom fotoaparatu. Ovo je takođe razvio film, a na slikama snimljenim sa sigurne udaljenosti vidljiva je erupcija vulkana Mount St. Helens. Međutim, u potrazi za autorom bila je važna jedna slika porodične grupe, na kojoj je jedan od ljudi, koji su tamo prikazani prije mnogo godina, prepoznao svoju davno umrlu baku. Zahvaljujući njegovim informacijama, slike su mogle datirati iz 1980. godine. Film je, rekao je, došao iz bakinog foto aparata, koji je - međutim - nestao i sada se ponovo pojavio.
Izgubljena imovina, pronađena od strane Williama Fagana mnogo je starija. Većina slika snimljenih skupocjenom Leicom, takođe ih razlikuje od sličnih nalaza, nalazi se u zapanjujuće dobrom stanju, oštrim kao britva. Uz pomoć stručnih komentara, koji su većinom održani na web stranici foto entuzijasta Macfilos, ispostavilo se da je automobil u kojem je par putovao, bio marke BMW 315.
Model automobila je bio izrađen između 1934. i 1937. godine. Međutim, stručnjak za registarske tablice Andreas Herzfeld objašnjava da registarska tablica ograničava vrijeme putovanja na odmor, u periodu između 1948. i 1956. godine: „To je vozilo koje je bilo registrovano 1948. godine u tadašnjoj američkoj okupacionoj zoni Bayern, tačnije u Münchenu."
Za dalja istraživanja, Herzfeld se obratio na minhenski ured za registraciju vozila i gradsku arhivu. Ali tamo samo odmahuju glavom, kad pitate, ko bi mogao stajati iza registarskog broja 3287 iz 1948. godine. "Rukom napisane registracije iz toga vremena više ne postoje", kažu oni. Kao ni spisak opomena i novčanih kazni, koje se "ne arhiviraju".
Ali kuda je putovanje obavljeno? "Preko Züricha i prevoja Julier do jezera Como", kaže Fagan. "Izletnički brod koji se može vidjeti na slikama plovi tu i danas."
Fagan je posebno ponosan što je uspio identificirati ulicu kojom žena šeta sa svojim psom: "Zahvaljujući Google Street Viewu saznao je: Via Giuseppe Garibaldi vodi direktno do bazilike San Giacomo u Bellagio."
Očigledno je Bellagio bio odredište putovanja muškarca, koji je imao oko 40 godina, i njegove mlađe, možda 25-godišnje ženske saputnice. "Je li to bila njegova supruga?" Pita Fagan. „Nosi prsten. A on? Ne vidi se. Možda film nikada nije razvijen da niko ne bi dobio saznanje o ovoj ekskurziji. ”Da li su se njih dvoje skliznuli sa snijegom prekrivenih švicarskih prolaznih puteva, što se također može vidjeti na slikama, na povratku u München?
U svakom slučaju, mora da su njih dvoje bili imućni, i tokom poslijeratnog razdoblja. Na to ukazuju njihova odjeća i automobil, koji u to vrijeme nije bio baš jeftin. Argument protiv teze, izražene na forumima, da bi žena mogla biti Peggy Guggenheim, je da je trgovac umjetninama imao više od 50 godina početkom 1950-ih. I protiv pretpostavke, da bi žena mogla biti Kennedy, njegova vjerenica.
Protiv obje teze govori registarska tablica automobila. „Da su još živi“, kaže William Fagan, koji bi mogao biti njihovo dijete, shodno s njihovim godinama, „U tom slučaju sada bi imali 90 ili 100 godina.“ Jesu li imali djecu? Možda su neki od njih i danas kod kuće u Munchenu?
A ko je (nažalost više nije prepoznatljiva) starija gospođa sa šeširom, koja je njih dvoje upoznala na putovanju u ciriškoj Bahnhofsstrasse, što je takođe sigurno? Zahvaljujući automobilima parkiranim u pozadini, vrijeme putovanja trebalo bi smanjiti na period od 1950. do 1952. godine.
Istraživač je nakratko zadrhtao kada je pogledao novinsku arhivu Neue Zürcher Zeitung: U julu 1951. godine, jedan par jepoginuo u saobraćajnoj nesreći, u bernskom Oberlandu. Kraj puta?
"Volio bih pronaći nekoga ko bi ih možda još uvijek osobno prepoznao i kome bih mogao dati ovaj film", kaže William Faganin Dublin.
„Iako sam tokom razvijanja fila u mračnoj komori, morao miješati otopinu za razvijanje svakih pola minute, uz to sam pojeo jako puno kiflicaa od borovnica. Nekome bi to ipak vrijedilo.
(sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen