(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova sloboda, 19. marta 2010. godine, autor Smail Špago)
Bašča i bašta
Proljeće je kalendarski tu. Pravo proljeće je zakasnilo dobro ove godine, kako u Mostaru, tako i širom svijeta. Šta će se dešavati sa godišnjim dobima u narednom periodu, bolje je i ne razmišljati. Da li su sve ovo posljedice globalnih klimatskih promjena, o kojima je bilo govora na proteklim konferencijama o klimi, od Kopenhagena prošle godine, do Kyota prije nekoliko godina? Pored takvih informacija mi smo najčešće prolazili ovlaš. Ono kao, to se nas baš ne tiče previše. To je negdje drugo. A sad, kad se ponešto počelo dešavati oko nas, tek pomalo nam dođe u razmišljanje, stvarno možda je to to. Snijeg je i prijašnjeg vakta padao na behar i na voće. Ali u Mostaru smo imali behar bajama najčešće već u januaru, kao i prve kupače na Neretvi. Tamo negdje početkom sedamdesetih, a bilo je takvih godina dosta, bješe dvadeseti februar, i bješe dvadeset stepeni u Mostaru. I sunčanje ispod Revije, spram sunca. Bili smo ponosni da nam Mostar spomenu svako večer u dnevniku, ali samo po temperaturi. Blaga zima, toplo proljeće i vrelo ljeto.
Ovih dana novine i portali puni su vijesti, kako su mostarci pohrlili na sunce. Zasjeli ispred kafića. Parkovi puni. Duge šetnje. A već je kraj marta. To za Mostar uopšte ne bi trebala biti vijest. Ali eto jeste.
Dok jedni žure na sunce, pred kafiće, jedna velika većina jedva je dočekala da izađe na bašču ili na baštu. Za mene su te dvije riječi isto, ali u Mostaru nisu.
Bašča u Mostaru ima jednu dugu tradiciju. Sama riječ bašča potiče od turske riječi „bahče“, što u prijevodu ima isto značenje.
Koliki je značaj bašče u Mostaru najbolje kazuju brojne pjesme sročene od mostarskih pjesnika, kroz vjekove, kao i brojne narodne pjesme i sevdalinke ispjevane o Mostaru i njegovim ljepotama.
„Oj Mostaru moj beharu baščo šarena“ pjevala je jedna stara narodna pjesma. Ovo bašča se vremenom pretopilo u bašta, jer kod pjevanja nekim pjevačima to lakše prelazi preko jezika. A za Himzu je bašča uvjek bila i ostala bašča.
Šantić je njegovu Eminu prvi put vidio u bašči staroga imama. A Derviš paša Bajezidagić je pjevao o Mostaru kao o rajskoj bašči, u njegovom Gazelu o Mostaru.
Stari Mostar je bio oslikan njegovim uskim sokacima, a iza svake kuće u sokaku, krila se bašča, pa kolika god bila. Od ranog proljeća u baščama bi se već bi počela zeleniti raštika, nicati spanak, zelena salata i luk. A pripremala se zemlja za sadnju krompira, biže i mohune. Nešto kasnije na red je dolazila sadnja kavada i paprika. Iza kuće je obično bivala i jedna česma sa šlaufom, kako bi se tek posađeno moglo zaliti. Nije bilo bašče, a da negdje u dnu ne bi bilo makar jedno stablo šipka glavaša, a negdje uz put i smokva tenica. A ako bi to prostor dozvoljavao, našlo bi se mjesto i za makar jedno stablo trešnje, a najčešće bi to bivala tri stabla: rana, alica i hrušt. U vremenima kad kroz Mostar još nije bila provedena kanalizacija, bašča bi bila mjesto gdje bio smješten jedan vanjski klozet ili ćenifa, kako bi se to uobičajeno kazivalo. A u blizini ćenife, vrijedne ruke bi posadile ruže. I nigdje ruže nisu tako lijepo mirisale kao kod hale, a hala je još jedan mostarski naziv za ćenifu. Iza hale najčešće bi bila posađena smokva tenica. Opet, ni jedne smokve ne bi bile tako ukusne, kao te, odatle. Do hale bi vodio popločani put, a zid bi bivao obijeljen krečom u proljeće, tako da je sve blistalo. Iako se radilo o hali, sve je bivalo na vrlo zavidnom nivou.
Dok su se bašče nalazile iza kuće i graničile sa komšijskim baščama, ispred kuće, ukoliko je bivalo prostora, iza visokih i debelih kamenih zidova, bivale su avlije. Popločane oblutklom sa Neretve, sa sofama za cvijeće. A iznad avlije bivala bi razapeta odrina, koja je pored toga što je donosila slatke plodove grožđa, imala jednu pravu mostarsku namjenu, da ljeti,za velike žege, zaštiti od sunca. U zadnje vrijeme po avlijama, sve češće umjesto loze po odrinama može se vidjeti kiwi. Kažu, jednostavniji je za održavanje, a daje bolji hlad. Glavna stvar u svakoj avliji bila je česma. Pustiti da voda malo oteče i onda se napiti hladne vode iz ruke. I piti toliko dugo i toliko puno, dok sam organizam ne kaže da je dosta. A za toplog ljeta, ta ista voda bi i tako i tako, za minutu dvije ponovo isčezla vani, kroz znoj. Avlije su bivale i ostale svijet naše intime.
Bašta je drugi mostarski pojam. Iako u suštini ima isto značenje, u Mostaru bašta ima sasvim drugi smisao. Bašta bi trebala biti jedan veći stepen od bašče. Dok je bašču karakterisalo pretežno povrće i po koja voćka, bašte su bile rezervisane za cvijeće, za voćke, za odrine. U baštama se često pojavljuje i travnjak, kojemu se u mostarskim uslovima morala posvećivati vrlo velika pažnja. Redovno ga zalijevati i šišati travu. U Mostaru su opet najpoznatije bivale bašte uz ugostiteljkske objekte: bašta hotela na Buni, bašta hotela Mostar, bašta Doma Armije, bašta na Balinovcu, bašta Velež u Cernici, bašta Radničkog doma, bašta na Babunu. To su samo neke, najpoznatije, najpopularnije. Bivale su nasute sitnim mljevenim pjeskom, koji bi škripao pod nogama, a bio je vrlo zahvalan za održavanje. Negdje na kraju bašte obično bi bilo mjesto za muziku, a ispred muzike, bio bi betoniran krug, na kome se plesalo. Na drugom kraju bašte obavezan inventar bio je roštilj. Muzika i ples u Mostaru imaju dugu tradiciju, iako sve vrste plesa nisu baš u svakom vremenu bile dobrodošle. Kao što je to bio slučaj sa rock and rollom i kafanom i baštom Pariz, na Lenjinovom šetalištu. Prvi otplesani rock and roll u Mostaru izazvao je brojne reakcije i kritike, a prema nekim pričama, čak je doveo i do zatvaranja ove plesne bašte.
Govoriti o mostarskim baščama a ne spomenuti uvaljivanje, bilo bi isto kao i ne pisati o njima. Raja su znala gdje su dobre trešnje, gdje ih neko čuva, a gdje ne čuva. Gdje se može popeti uza zid sa spoljne strane i ubrati koji grozd grožđa sa tuđe odrine. A gdje se pomno šuvaju šipci, pa uhvatiti priliku kad gazda zaspe i obrati mu ih, ali tek tad, kad su toliko zreli, da bi za dan dva i tako bili obrani. Sve je to bio sastavni dio i života i liskaluka. Za uvaljivanje nije bilo daleko otići sa korza na Raljevinu, ili potegnuti put Bara ili Cima. Naravno, uvjek bi tu morao biti neko, ko je dobro poznavao teren i situaciju. A nije bila rijetka slika po danu, da gazda časti raju i trešnjama i jagodama i praskama, samo da ne bi po dolazili noći i činili veću štetu. Malo stariji čitaoci ovoga teksta, sad će se sigurno počešati nedgje iza uha, sjećajući se kako su bivali uhvaćeni u uvaljivanju, fasovali šamar ili nogu u prkno. A najgora kazna bi stizala one, koje bi gazda prepoznao, pa sutri dan to rekao ocu, negdje u kafani. Zato je svaka akcija uvaljivanja bila, nadnica za strah, adrenalin pur. A u slučaju otkrivanja i dupla porcija.
Mostarskih bašča ili bašta u ovom smislu sve je manje, a samo još rijetki nostalgičari započinju priču o njima. Ponadati nam se, da sa nestankom bašča i bašta neće nestati i pravog Mostara.
Smail Špago
(novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen