Nekada je zanimanje potkivač konja bilo traženo i cijenjeno, u najmanju ruku kao što je danas dobar automehaničar, ili vulkanizer. Nije bilo kuće a da nije imala konja, a konju su se sa vremena na vrijeme morale promijeniti potkovice, ili staviti nova, na mjestu otpale, ili izgubljene.
Možda i sada ne bi pisali o ljudima, koji se bave ovim zanimanjem širom svijeta, da se nije pojavio interesantan članak u medijima o Georgu Stinaueru, za koga je napisano da je svjetski šampion u potkivanju konja, a da uz to, želi napisati jednu revolucionarnu knjigu o tom zanimanju.
Georg Stinauer je mlad čovjek, tek 31 godina, rođen u Ebersbergu u Bayernu (Njemačka). U ovo zanimanje ga je uvela neograničena ljubav prema konjima, a sada u oglasima za svoj posao dodaje kako je potkivač konja sa državnim ispitom. Dakle, majstor svog zanata.
Pokivanje konja je za njega više od samog posla. Već deset godina, on je sa svojim alatom na putu. Od štale do štale, od imanja do imanja. Njegov kalendar je ispunjen danima unaprijed, pa čak i mjesecima, ali u slučaju potrebe stiže i prekoredno. Poznat je njegov crveni kombi, kad se pojavi u nekom mjestu. Posao obavlja na vlastitu, ali i na radost ljudi, čijim konjima postavlja „novu obuću“.
Državnih škola za potkivače konja u Njemačkoj je svega osam. On je svoju diplomu stekao u školi u Rheinlad Pfalzu i prilikom ispita bio je drugi po znanju i ocjenama.
Misliti na budućnost, obrazovati se, postati bolji, to je za njega sastavni dio svakodnevnog posla.
Čak je dva puta išao na doškolovavanje u Švajcarsku, u štale međunarodno priznatog jahača konja Ludgera Beerbauma i među 200 polaznika iz čitavog svijeta bio najbolji. A kad jedan dobar potkivač konja radi svoj posao, on ne gleda samo kopito, nego i smještaj potkovice uz pomoć radiografije. On tako želi saznati šta se dešava dublje u kopitu konja, šta utiče na odluku, hoće li konja potkovati na klasični način željeznom potkovicom, ili možda plastičnom, uz pomoć novih tehnologija.
Kada se iz blizine posmatra kako ovaj potkivač radi precizno svoj posao, prvo što pada napamet su medicinskei paneli, unutrašnja vlakna, kosti, prolaz tetiva i ligamenata. Prava mala medicinska laboratorija. Tom prilikom, ulogu igra i čitava anatomija konja, a sve to njega razlikuje od ostalih kolega u poslu. Sve to se čini, kako bi potkovani konj kasnije mogao što bolje hodati i kretati se. Zbog toga je išao na obuku i kod bravara, i kod metalaca, ali i dizajnera, kako bi kroz tu prizmu posmatrao konja i provođenje svoga posla.
A kad sve ovo posmatra neko sa strane, ko s ovim poslom nema baš neke blage veze, postaje mu jasno o čemu se radi kad sazna, da se ovdje radi i o običnim konjima, za svakodnevne poslove na imanju, čija vrijednost se kreće do nekoliko hiljada eura, ali i o konjima u sportu, čija vrijednost se procjenjuje na desetine i stotine puta više.
U obavljanju svoga posla, dospio je i do bogatih šeika u arapskim Emiratima, gdje su mu nudili basnoslovne sume da ostane. Tokom boravka tamo, jednom vlasniku konja je preporučio da je za njegovog konja najbolje da ga nikako ne potkiva, obzirom da se kreće po pjeskovitom tlu.
O svojoj knjizi, koju želi objaviti, govori: U udžbenicima o potkivanju konja još uvijek se nalaze slike napravljene prije 100 i više godina, i takve upućuju na izučavanje i obavljanje zanata u ovo vrijeme.
On svoj posao već nekoliko godina dokumentuje, a i sam je napravio neke alate, koji mu mnogo pomažu u sadašnjem obavljanju posla. Kao prvo, tu je stolica na točkovima, pomoću koje obavllja posao i štiti sam sebe, zatim, tu je debela teka u kojoj notira svaku promjenu položaja nogu i kretanje kopita konja. Nakon potkivanja, mjeri ugao omotača kopita prema tlu.
U međuvremenu, postoji i čitav niz seminara za potkivanje, kako za stručnjake, tako za obične ljubitelje konja. Sve se to radi za dobrobit konja i za njegovo bolje kretanje.
I na kraju i cijena. Za sat-dva posla oko jednog konja, on uzima 150 do 200 eura. On sam je već patentirao jednu specijalnu potkovicu, koja objedinjava prednosti različitih materijala, kao što su metali, vještački materijali i aluminijum.
On radi i na obuci svojih nasljednika, za zanimanje koje je i u Njemačkoj bilo pred izumiranjem.
Sada se situacija promijenila, jer, pored toga što se povećava broj konja, mora se povećavati i broj ljudi koji vode brigu o njima. Kako sam Stinauer kaže: Posla ima toliko, da ga ne može osvojiti.
Možda je ovaj tekst nekome dao ideju?
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen