Max Rinneberg (26) iz Kleinostheima, iz Bayerna je sa 17 godina izgubio pamćenje, i danas živi jedan sasvim drugi život.
Čovjek treba da zamisli situaciju: Ne znaš ko je žena sa kestenjastom braun kosom, koja te drži za ruku. Ili ko je simpatični tip, kome nedostaje kose na glavi, dok se on sam ne predstavi: Hej, ja sam tvoj otac! Ili, zamisli, da sa 17 godina trebaš početi potpuno novi život, iz početka, da se ne sjećaš ničega što se dešavalo do prije neki dan, ili prije nekoliko godina.
Sve to se desilo jednom mladom čovjeku prije devet godina, kada je imao jedan nesretan slučaj, srušio se niz samo tri stepenice, pao na glavu i…nakon toga potpuno izgubio pamćenje…
Stari Max je bio tinejdžer, koji je marljivo trenirao za njegov prvi maraton. Pohađao je školu za poreskog službenika. Njegovo rodno mjesto je za njega bilo centar svijeta.
Nakon pada na stepenicama, kao da je neko pritisnuo „delete“ taster u njegovom mozgu. Sve se pobrisalo. Svako sjećanje.
„Iznenada se više nisam sjećao ni svoga imena, moje familije, mojih prijatelja“.
Njegov otac je tada rekao „Vratiće se to opet“, a isto je potvrdio i ljekar, koji je dodao da će se to desiti najmanje za nedelju dana. A sve se desilo prije devet godina…
Kako se osjeća čovjek nakon jedne takve nesreće, kada ne zna ponovo formulisati neke rečenice, ili svezati šnjure na cipelama, a na njegovom memory disku nema ništa zapisano? Ili, ako preko puta njega sjede do juče njegovi najbolji prijatelji, a on ih ne poznaje, niti se sjeća imena bilo kog od njih. Strašno! Oluja u glavi, opterećenje nepoznavanja tjerala je tada 17. godišnjaka da što više spava, izazivajući kod njega napade panike.
Roditelji su pokušavali da mu pomognu, da film njegovog žiota vrati unazad. Trčanje. Fudbal.
Učenje mu je uvjek predstavljalo zadovoljstvo. Oni su nastojali da ga povežu makar sa jednom tačkom iz njegovog života.
On je sjedio pred televizorom i posmatrao trku maratona, što je bio cilj njegovog vježbanja, i odjednom je rekao: „Zašto ovi trče u krug“? Nije znao čak ni šta je jedan laptop, nije se sjećao ni jednog svog passworda za internet. Sjedio je u kancelariji gdje je izučavao svoje zanimanje, pred hrpom raznih papira i računa, koje je trebao obraditi, i sve to mu je odjednom bilo dosadno. Stajao je na fudbalskom terenu, gdje je prije nesreće bio trener jedne juniorske ekipe, međutim, ništa ga nije uzbuđivalo. Čak mu je i to bilo dosadno.
Zatim je išao u svoju staru školu, i tamo je prvi put čuo da je bio neki Drugi svjetski rat.
„Bilo je dosta dana kad se nisam želio probuditi nakon spavanja. Ljekari su potvrdili da kod njega postoji opasnost od samoubistva. Tada je poslan na psihijatriju.
„Njegov slučaj je jedinstven, i u knjigama zapisan samo kao pojedinačni slučaj“, kazali su psiholozi. Nadali su se da bi hipnoze nešto pomogle. Ali, ni to ga nije vratilo u stari život.
I postavlja se pitanje: Šta je to ustvari, stvarno ja?
Max Rinneberg je i danas još Max Rinneberg, ali neki drugi. Njegova majka kaže da ima dva sina, jedan je umro, a sada ima novog Maxa.
Novi Max želi više nego stari. Želi otkrivati svijet, sebe isprobati. Postao je svjetski putnik.
„Uživam u neplaniranim, spontanim susretima. Nikad više neću trčati maraton, ili biti sretan u nekom birou“ on to zna.
Sada radi u Dolomitima, u jednom nobel golf hotelu, kao barmen. Jedan uzbudljiv život?
„Gospodin Rinneberg, je li vam drago što ste pali na glavu“.
„Je li mi drago? Ne znam. Šta je bilo ranije, ne sjećam se, iako kažu da sam i tada bio zadovoljan. Amnezija je u svakom slučaju bila šansa da ponovo oživim svoj život. I to je ono što me sada čini sretnim“.
O svom slučaju Max Rinneberg je napisao knjigu pod naslovom „Probudiš se, i tvoj život je nestao“.
(izvor:express)
Smail Špago
(Nova Sloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen